Otac i sin kreću na dugo i mukotrpno putovanje, obojica duboko u žalovanju za nedavno i naglo umrlom majkom, suprugom. Bliski su, ali istom jedan drugome nedostupni, na putu k obitelji koja nije sasvim obitelj nego nešto daleko strašnije i teže raskidivo. Osjetljivost lijepog, skandinavski plavog oca na suptilne senzibilitete okruženja i njegova moć da otvara i zatvara pojedine svjetove unutar i onkraj ljudske sfere prodiru u dijeljenu stvarnost dvojice putnika, no muškarac je odavno odlučio dječaka zaštititi od sudbine koju bi mogao krvlju naslijediti. Ali postupak oblikovanja zaštite, koja će ih ujedno zauvijek odvojiti, tajnovit je i kompleksan, neprijatelji brojni, moćni i istinski strašni, a ishod koji ćemo pratiti kroz daljnja desetljeća romana, neizvjestan ili pak upravo poražavajuće izvjestan. Roman Naš dio noći jedne od najzanimljivijih suvremenih argentinskih spisateljica, Mariane Enriquez, nastanjuju magija i sotonistički rituali, uz bok vojnoj tiraniji i političkom nasilju, a intimna obiteljska bol preobražena u mučnu agresiju nemoći zapliće se i raspliće pored mračnog folklora i britke fantastike.

Mariana Enriquez uronjena je u kulturni, subkulturni i društvenopolitički kontekst u kojemu živi i stvara; dio je južnoameričkog feminističkog književnog vala vezanog dijelom za pokret Ni Una Menos ([više] niti jedna manje) i borbu protiv femicida, nasljednica je tradicije magijskog i nad-realizma karakterističnog za latinoameričku književnost od 20. stoljeća naovamo

Moć žanra

I kako nekome tko to nikada nije doživio opisati tu sjajnu tamu što zrači iz tog dječaka koji je sada muškarac i raskriljuje svoje goleme ruke, blijed, pognute glave, da barem podigne pogled kada kucne posljednji čas, Bradford mu želi vidjeti žute oči prije nego što stupi u Tamu i upravo ga sada žare ožiljci koje mu je ostavio na trbuhu, pretpostavljao je kada su mu se približile te šape, kandže, nokti, poslije se nikada nije lako prisjetiti, prsti crni, a nokti oštri, nema na ovom svijetu ničeg usporedivog, ni ljudskog ni životinjskog […]

Što čini žanr žanrom prije svega su gradivni elementi, prijenosni iz jednog u drugi kon/tekst, i živi onoliko koliko ih okolno tkivo može uspješno naelektrizirati jer će u suprotnome okoštati u neproduktivni klišej. Naš dio noći u tom je smislu sasvim i beskrupulozno u sferi horora, sklopljen od niza hororističkih pripovjednih uzoraka kao i guste zagušljive atmosfere strave i napetosti. No roman je i posve zreo razvijen roman, supstancijalan i ambiciozan, složenih pripovijesti i odnosa; o ljubavi i obitelji, bolesti, brizi i nasilju, klasnoj problematici i argentinskoj povijesti diktature, pamćenju zemlje kada je riječ o traumi i napuštenom ili zapuštenom folkloru. Novinarka s dugim stažem, zainteresirana za psihogeografiju i posezanje u autohtoni folklor, ali podjednako zabavljena klasičnim horor žanrom i šire prepoznatljivim okultizmom, Enriquez oblikuje lijep, slojevit i uzbudljiv spoj raznolikih utjecaja koji uostalom utjelovljuje složeni identitet argentinske književnosti.

Mariana Enriquez uronjena je u kulturni, subkulturni i društvenopolitički kontekst u kojemu živi i stvara; dio je južnoameričkog feminističkog književnog vala vezanog dijelom za pokret Ni Una Menos ([više] niti jedna manje) i borbu protiv femicida, nasljednica je tradicije magijskog i nad-realizma karakterističnog za latinoameričku književnost od 20. stoljeća naovamo. Radnju smješta u godine prije, tijekom i nakon diktature koja čini podtekst romana, te obraća osobitu pažnju na uključivanje elemenata autohtone kulture ili parakulture narativom obuhvaćenog područja. Autorica ne preže ni od nepročišćenog tjelesnog užasa, prikaza u punom smislu brutalnih i potresnih poput monstruozne figure legendarnog imbunchea, otetog i mučenjem deformiranog prvorođenog nekrštenog djeteta, i prikaza ekstatičnog užasa kojem se predaju štovatelji Tame. No jednako su, ili bi mogli biti brutalni prikazi političkog nasilja koje je u nekoliko dugih godina krvave diktature devastiralo nepregledno mnoštvo života. Onoliko koliko se bavi magijom i fantastikom i religijom, Enriquez se, kao i njezini likovi, bavi politikom, odnosno dosezima, modusima i zamkama političkog angažmana, pitanjima sjećanja i zaborava i prijenosa traume koja je velikim dijelom, ponekad i posve neizreciva. Autorica briljira možda najžešće u portretiranju redom složenih odnosa među likovima; bavi se različitim facetama ljubavi, gubicima i neprebolivim bolima i kako se ponekad žalost okreće prema sebi i pretvara u stravu svoje vrste.

Onoliko koliko se bavi magijom i fantastikom i religijom, Enriquez se, kao i njezini likovi, bavi politikom, odnosno dosezima, modusima i zamkama političkog angažmana, pitanjima sjećanja i zaborava i prijenosa traume koja je velikim dijelom, ponekad i posve neizreciva

Otklon od normi: queer likovi u hororu

Nešto lakši i zabavniji, ali politički također relevantni detalj romana jest da su svi uz mistiku vezani likovi neopterećeni heteronormama, što je jedna inačica veze sa žanrom strave koju tradicionalno vuku queer bivanja, izbori i užici. Prisutnost queer likova i djela ponekad je u drevnijim varijantama horor žanra uvedena kao izraz užasa nad otklonom od normi, ali u suvremenom kontekstu sve je češće i dosljednije riječ o svesrdnom prihvaćanju tih liminalnih prostora kao prirodnog habitusa raznih ne-pravocrtnih identitetskih tvorbi i užitka u devijaciji od opresivnih normi. Književni i književnokritički elitizam sklon je apriori pristupati žanrovskoj književnosti, ili književnosti koja je besramna pri upošljavanju žanrovskih elemenata, s nezasluženim otklonom, nepovjerenjem i podcjenjivanjem. Autorice poput Mariane Enriquez i knjige poput Našeg dijela noći dokazuju upravo da pripadnost žanru sama po sebi ne nosi vrijednosnu težinu ili lakoću, te nije jedini književno uvriježeni način pristupanja žanru ironijski odmak ili postmoderna persiflaža.

Prijevod Ele Varošanec Krsnik savršeno je proziran, obogaćen fusnotama s kulturnim referencama koje ne ometaju pripovjedni tok a nadopunjuju razumijevanje. Dojam tek ponešto kvare sitni feleri koji bi izdavačkim kućama trebali ukazati na važnost još jednog koncentriranog čitanja i svježeg pogleda korekture čiju ulogu mnogi nakladnici rado preskaču u korist brzine i štednje. Pustiti tako neuredan tekst osobita je šteta kod ovako dobrog i dobro prevedenog djela.

Kao kratkopričašica, Enriquez je dobra, spretna, pametna, ali važući dvije dosad prevedene knjige, čini se da snažnije blista u dugoj formi za koju se kratka doima kao vježba. U Našem dijelu noći tako se pojavljuje naslovni lik „Adeline kuće“, jedne od priča iz kolekcije Što smo izgubili u vatri (prevela također Ela Varošanec Krsnik za Hena Com 2019.), i gotovo je cijela priča, u dijelovima nepromijenjeno, utkana u širi tekst romana. I brojni drugi lutajući motivi mogli bi biti prepoznatljivi između Noći i različitih djela M. E. poput zbirke kratkih priča Los peligros de fumar en la cama (Opasnosti pušenja u krevetu) ili publicistike Alguien camina sobre tu tumba: mis viajes a cementerios (Netko ti šeće po grobu: moja putovanja po grobljima). Duljina i gustoća romanesknog tkanja u Našem dijelu omogućuje da se prizori razmataju polagano, s mnoštvom detalja, oblikujući niz različitih ambijenata i portreta među kojima se pripovijedanje zadržava.

Novinarka s dugim stažem, zainteresirana za psihogeografiju i posezanje u autohtoni folklor, ali podjednako zabavljena klasičnim horor žanrom i šire prepoznatljivim okultizmom, Mariana Enriquez oblikuje lijep, slojevit i uzbudljiv spoj raznolikih utjecaja koji uostalom utjelovljuje složeni identitet argentinske književnosti

Zabavna, pametna, provokativna, mučna

Na trenutke se čitateljica može zapitati bi li cjelina profitirala od malo potkresivanja onoga što je autorici bilo evidentan užitak pisati i raspisivati. Pripovijedanje teče lijepo se slažući u potpunu transgeneracijsku priču, poglavlja različitih duljina mijenjaju fokalizatore ili pripovjedače, nekad u trećem, drugdje u prvom licu. Rečenice su često duge i vitičaste, upravni govor često neobilježen, no sve skupa ne narušava lakoću prolaska kroz tekst i njegovu razmjernu formalnu pitomost. Pitam se kako odvagnuti potencijal možda zanatski čvršćeg čišćeg teksta spram dugog imerzivnog iskustva kakvo dolazi s petsto zasićenih stranica dugog rašljastog pripovijedanja. Pitam se i treba li na osobiti način cijeniti da od nas neke knjige više od drugih traže strpljenja i prepuštanja fluktuacijama u pripovjednom slijedu, fokusu naracije kao i kvalitetama pripovijedanja. Možda prigovor u tom slučaju znači podbaciti čitateljski, biti kruta i nestrpljiva čitateljica sputana svojim očekivanjima, a već je takvo samopreispitivanje tvrdoglave čitateljske procjene znak snage i posebnosti autorice. A ponekad (dalo bi se ustvrditi i redovito) je knjiga naprosto bolja kad je manje dobra, manje savršena.

Naš dio noći Mariane Enriquez zabavna je, pametna, provokativna, mučna knjiga čiji stisak zlatnih kandži ne pušta lako ni tijekom ni nakon čitanja. Enriquez duboko i tjelesno zna i razumije da iako ga je u njegovoj over-the-top (anti)estetici lako ograditi koricama, horor  nikada ne odmiče daleko od iskustvene stvarnosti izvan zaštite papira. Jukstapozicija međusobno poroznih svjetova u Našem dijelu noći to poentira krajnje doslovno, i u svojoj izravnosti opet posve uvjerljivo, podsjećajući čitateljice na blizinu i srodnost različitih mrakova koje poznajemo ili samo naslućujemo.

Jedan od razloga zbog kojih tu knjigu smatram vrijednom uvrštavanja u lektirni kanon, ili barem u izbornu školsku lektiru (za završne razrede srednje škole), upravo je ono što je samog autora nakon objavljivanja romana iznenadilo, kao što objašnjava u jednom intervjuu: „Nešto me silno zateklo i začudilo kad sam dovršio Školice, knjigu koju sam pisao za čitatelje svojih godina [a tada je imao nepunih pedeset, op. a.]. Bila je to činjenica da je ta knjiga, kad je objavljena u Argentini i zatim postala poznata u cijeloj Latinskoj Americi, našla svoje čitatelje među mladima, na koje nisam izravno mislio pišući tu knjigu. (…) Čovjek se silno začudi kad napiše knjigu misleći kako je stvorio nešto što odgovara njegovoj dobi, njegovu vremenu, njegovu podneblju, i odjednom shvati da je načeo pitanja koja su u stvari pitanja sljedećeg naraštaja.“ Mogli bismo se nadovezati i proširiti: taj „sljedeći naraštaj“ nije tek onaj naraštaj koji je nastupio nakon Cortázarove mladosti, dakle generacija šezdesetih, sedamdesetih godina prošloga stoljeća i tako dalje, nego svaki sljedeći naraštaj, svaka sljedeća mladost, štoviše mladost sama, ono što je u čovjeku-čitatelju suštinski mlado.

Kao netko tko je čitateljski stasao tek nakon Cortázarove smrti, mogu posvjedočiti iz svoga i iskustva svojih bližnjih vršnjaka, tada u ranim dvadesetim godinama, koliko su se Školice, na raznoraznim razinama i na kojekakve načine, „primale“ za nas (koji smo tu knjigu tada mahom čitali u beogradskom izdanju iz osamdesetih godina, u kortasarovski razbarušenom prijevodu Silvije Monros-Stojaković), koliko su nas očaravale, tjerale da je iznova čitamo i osvajale nas, a u ponekim kružocima postajale i, da upotrijebim tu u međuvremenu sasvim izlizanu riječ, upravo kultna knjiga. Knjige, dakako, nekako uvijek nađu put do čitatelja i čitatelji do njih, ali uvrštavanje u lektirni popis možda u tom međusobnom pronalaženju može pomoći – pod uvjetom, naravno, da taj popis inače nije takav da u nekom času kod dobrog dijela učenika počne stvarati veći otpor prema naslovima koji se na njemu nalaze nego bilo kakvu privlačnost, to jest takav da od čitanja tih djela više odgovara nego što na nj nagovara.

Drugi ključni razlog tiče se onoga na što sva vrhunska književnost poziva, i što u predstavljanju lektire uvijek treba isticati i zagovarati, tiče se naime čitalačkog su-kreiranja djela, a Školice na takav pristup pozivaju same po sebi kao malo koji drugi roman, i to već samom svojom otvorenom strukturom o kojoj će biti riječi u nastavku. Cortázar hoće da čitatelj ne bude „ženka“, pri čemu, dakako, na umu nema nikakvo rodno ili spolno određenje, nego pasivnog uživatelja lijepe književnosti koji se olako „uživljava“ i „poistovjećuje“ te se manje ili više eskapistički naslađuje paralelnim svjetovima; priželjkuje, umjesto toga,  autentičnog sudionika knjige, onoga koji bira i odlučuje, čitatelja-suučesnika koji će odvažno i bespoštedno polemizirati s autorom, štoviše čitatelja-protagonista. Jedan je španjolski književni kritičar u naslovu teksta napisanog povodom novog, preklanjskog izdanja Školica krasno izrazio njihovu srž: „Roman koji je htio da budeš slobodan“.    

Cortázar priželjkuje  autentičnog sudionika knjige, onoga koji bira i odlučuje, čitatelja-suučesnika koji će odvažno i bespoštedno polemizirati s autorom, štoviše čitatelja-protagonista

Mjesto i vrijeme radnje:

Roman je raščlanjen na tri dijela: „S one strane“, gdje je pozornica Pariz, „S ove strane“, a ta je strana Buenos Aires, i „Sa svih strana“, dio koji sabire poglavlja ironično nazvana „izostavljivima“, a gdje se mjesto i vrijeme kao takvi uglavnom gube ili padaju u drugi plan. Vrijeme radnje su pedesete i početak šezdesetih godina 20. stoljeća. Unutar spomenuta dva glavna toposa, mjesta radnje su i, recimo, psihijatrijska bolnica i mrtvačnica, klošarsko okupljalište pod pariškim mostom, boemski stan u kojem se okuplja „Klub zmije“ čiji članovi po cijele noći raspravljaju o koječemu i slušaju jazz itd.

Tema i osnovna ideja djela:

Ako bi se morala opisati jednom riječju, tema djela bila bi potraga. Tu potragu utjelovljuje Horacio Oliveira, protagonist knjige. Osnovna ideja je ta da do osnovne ideje moraš doći sam, a u tom ti dolaženju knjige, filmovi, slike, glazba, sugovornici mogu samo biti od pomoći – iako bez te pomoći vjerojatno nećeš daleko dogurati. Drugo, ni do čega ozbiljnog ne dolazi se bez igre. Ali ne igre kao puke razbibrige, razonode, uživancije i zafrkancije, nego kao humorne razgradnje nakon koje tek može biti neke autentične gradnje.

Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljujemo u tjednom ritmu, svaki petak tijekom narednih mjeseci. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizira se uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH.

Analiza djela:

Roman se opire kronološkom redoslijedu, čvrstim uzročnim vezama, samorazumljivim motivima, uopće bilo čemu samorazumljivome, „psihologiji“, uvriježenim opisima i karakterizacijama, te time sama sebe neprestano dovodi u pitanje. Sukladno „Putokazu“ danom na početku, knjigu možemo čitati linearno u njezina prva dva dijela, dakle od 1. do 56. poglavlja, bez trećeg dijela, ili je možemo pratiti od 73. poglavlja i potom slijediti „upute“ na kraju svakog poglavlja. Završna je šala u tome što se u tom slučaju na kraju 58. poglavlja upućuje na 131., koje nas na kraju opet šalje na 58. itd. te je tako knjiga zapravo nedovršiva.

Mogu posvjedočiti iz svoga i iskustva svojih bližnjih vršnjaka, tada u ranim dvadesetim godinama, koliko su se “Školice”, na raznoraznim razinama i na kojekakve načine, „primale“ za nas, koliko su nas očaravale, tjerale da je iznova čitamo i osvajale nas, a u ponekim kružocima postajale i upravo kultna knjiga

U pozadini je stalno prisutna teorija književnosti, konkretno suvremenoga romana, kao i (samokritična) svijest o tome kako se piše roman: vrata piščeve radionice se neprestano otvaraju. Pritom funkcija (kontra)romana nije tek ispripovijedati jednu ili više priča, koliko god one intrigantne bile, ne tek prikazati jednog ili više likova, koliko god uvjerljivi i višeslojni oni bili, ne obraditi jednu ili više tema, koliko god one važne bile, nego obuhvatiti sve, stvoriti cijeli jedan svijet re-kreacijom postojećega, ali ne kao zatvoren i artificijelan sustav, nego kao, rekosmo, otvorenu strukturu.

Zahtjevnost knjige uz ostalo se očituje u golemom broju utkanih referenci i citata. No pritom nije posrijedi demonstracija intelektualne sile ili snobizma, nego vjeran odslik sadržaja protagonistove svakodnevice i njegove duhovne prtljage, a ovamo ulazi citat iz Meistera Eckharta jednako kao i neka bizarna novinska vjestica ili solo-dionica trubača iz New Orleansa. Citati, koji su uvijek u funkciji, daju knjizi strukturu mozaika, montiranog materijala, kolaža, u sklopu s osebujnim načinom čitanja, ali sve to ne dovodi do fragmentarnosti, nego do iznimno kompleksnog ustroja koji nigdje ne „pušta“, samo je „otvoren“. Redoslijed čitanja poglavlja naoko je proizvoljan, ali pomniji pogled otkriva nimalo nasumično i nadasve istančano ulančavanje, pri čemu sponu nerijetko čini ironični kontrapunkt ili pak „ozbiljan“ komentar neke bizarnosti za koju je isprva teško reći koje joj je mjesto u cjelini. (Kad je već o citatima riječ, Cortázarovo djelo valja nadasve ozbiljno razgraničiti od bilo kakva postmodernizma, s kojim se Školice mogu izvanjski povezati samo kad su u pitanju narativne tehnike, eksperimenti, tzv. intertekstualnost itd., ali nikako u svjetonazorskom smislu, jer Cortázar, odnosno njegov protagonist, traga za uistinu „velikom pričom“.) Roman je, međutim, zahtjevan manje zbog obilja literarnih i općekulturalnih referenci, a više zbog neprestanog pozivanja na sudjelovanje, na zajedničko gonetanje.

Još jedna od središnjih Cortázarovih tema jest pitanje dvojnika, doppelgängera; tako u romanu nalazimo dvojnike/parove Oliveira – Traveler, Oliveira (Cortázar) – Morelli, Maga – klošarica, napokon Nebo – Zemlja u sklopu dječje igre koja daje naslov knjizi. No ključni je par ipak Oliveira – Maga, i utoliko se Školice opravdano mogu čitati (i) kao ljubavna priča. Priča ispripovijedana nakon velikih klasičnih ljubavnih romana te joj je, da ne sklizne u sentimentalizam, potrebno ruho ironije i prividne hladnoće.

Tragač Oliveira neprestano udara o zidove: zidove ljubavi, svakodnevnog života, društva, intelekta, jezika; on je intelektualac – zatočenik knjiške kulture, i premda se protiv nje bori, ne uspijeva se osloboditi; bori se protiv jezika kao izlizane prepreke koja priječi pristup središtu, ali u toj borbi svejednako samo gomila riječi. Cortázar ga u stvari predstavlja kao mediokriteta: silno puno zna, ali je lišen talenata; zna što ne bi, ali nikako ne zna što bi. Maga pak utjelovljuje ono što u Oliveiri budi čežnju i zavist, što mu je nedosežno i utoliko fascinantno: život sâm, jednostavan i jedinstven, čist, spontan i naravan, po strani od beskonačnih intelektualnih debata u Klubu; naposljetku, sloboda.

Maga utjelovljuje ono što u Oliveiri budi čežnju i zavist, što mu je nedosežno i utoliko fascinantno: život sâm, jednostavan i jedinstven, čist, spontan i naravan

Dodaci

Pitanja za ponavljanje:

1) Za čime to zapravo traga Horacio Oliveira?
2) Pokušajte, u svjetlu kasnijeg razvoja knjige i vašeg načina njezinog čitanja, rastumačiti njezinu prvu rečenicu: „Hoću li sresti Magu?“
3) Znate li igrati školice?
4) Sastavite jedan manji ulomak na „svome“ gliglijskom.
5) Skinite s internetskih portala nekoliko citata u duhu onih s kojima se zabavljaju članovi „Kluba zmije“ u trećem dijelu romana i po želji sastavite kolaž od njih.
6) Soundtrack romana uglavnom se sastoji od starijih jazz i blues standarda. Pokušajte sebe, danas, zamisliti u nekom „Klubu zmije“ i sastaviti popis stvari koje bi se slušale u pozadini.  

Za one koji žele znati više:

Prvotni naslov romana bio je Mandala. No izabravši umjesto tog simbola figuru školice, Cortázar je izbjegao naslovnu pretencioznost i knjizi od početka dao dimenziju bez koje ona ne bi bila to što jest: humor, zaigranost, pogled na vrijeme kao igru, na igru kao prekoračivanje vremena, na relativizaciju onoga što se lakomisleno apsolutizira. Osim toga, kazao je pisac, „nemam prava iziskivati od čitatelja da poznaju budistički ili tibetanski ezoterizam“. Na drugom mjestu napisao je i ovo: „Bez humora, ova knjiga vjerojatno bi bila nepodnošljiva, kao što je slučaj s mnogim latinoameričkim romanima koji kao da su nasukani na sebe same, u ozbiljnosti koja ih uništava…“

Dinko Telećan rođen je 1974. godine u Zagrebu. Objavio zbirke pjesama Kreševa (1997.), Vrtovi & Crvena mijena (2003.), Iza (2005.) Plast igala (2011.) i Dok ti oči ne dogore (2017.), knjigu Sloboda i vrijeme (2003.), putopise Lotos, prah i mak (2008.) i Azijska suita (2015.), zbirku eseja pod naslovom Pustinja i drugi ne-vremeni ogledi (2009.) i roman Dezerter (2013.). U pripremi je knjiga Dovoljni razlozi i druge pjesme. Prevodi s engleskog, španjolskog i kineskog jezika, a povremeno biva i prevođen i nagrađen.

Sa španjolskoga je preveo i roman Školice.