Tako ti je i sa čovekom. Kad nije na pravom mestu, ni konj nije konj, a ni čovek nije čovek.

                                                                                   Vruć vetar

Mladi pisac Tom Haley svojim se prvijencem neočekivano probio u uži izbor za veliku književnu nagradu. No umjesto o stilu romana, novinari pišu o njegovoj duljini. The Levels ima upola manje stranica od dotad najkraćeg nagrađenog romana. Sudeći po novinskim napisima, autor se u finale prošvercao napisavši „nedovoljno muževnu“ knjigu.

Haleyja, međutim, takve primjedbe previše ne diraju. Prvi mu je roman ionako poslužio samo da zagrije prste i malo protegne maštu. Već je uronjen u novi rukopis te piše opsesivno, kao da želi prebaciti normu. „Ako bih pisao deset tisuća riječi dnevno“ – u zanosu govori preko telefona svojoj djevojci – „za mjesec dana imao bih roman veličine Ane Karenjine“.

No ta epizoda iz romana Sweet Tooth engleskog pisca Iana McEwana nije tek književna anegdota. Mnogi pisci napisali su dobre i zanimljive knjige, a ipak ih se ne smatra „ozbiljnim“ književnicima jer u opusu nemaju roman. Pjesnici na promocijama redovito slušaju jedno te isto pitanje moderatora: kada će više taj roman. Lirski fragmenti, dnevnički zapisi, autobiografske crtice, eseji i putopisi plasiraju se kao romaneskne forme. Ukratko, sve je danas roman ili teži postati njime.

I u tome nema ništa iznenađujuće. Roman se odavno izborio za svoj status apsolutnog gospodara žanrova. Različiti akteri i mehanizmi književnog polja – od škola, književnih nagrada i izdavačkih kuća do sustava državnih potpora i tržišne logike – postupno su roman učinili dominantnim žanrom suvremene književnosti. Kratka je priča, s druge strane, pronašla vlastiti prostor u časopisima, natječajima i manifestacijama poput Festivala europske kratke priče. Jedan je drugi prozni oblik u svemu tome gotovo posve izvisio. Manja od romana, a veća od kratke priče, pripovijetka je ostala stiješnjena u svojevrsnom žanrovskom sendviču.

Mnogi pisci napisali su dobre i zanimljive knjige, a ipak ih se ne smatra „ozbiljnim“ književnicima jer u opusu nemaju roman. Pjesnici na promocijama redovito slušaju jedno te isto pitanje moderatora: kada će više taj roman. Lirski fragmenti, dnevnički zapisi, autobiografske crtice, eseji i putopisi plasiraju se kao romaneskne forme. Ukratko, sve je danas roman ili teži postati njime

U svojem Pogovoru Godišnjih doba, Stephen King zajedljivo tvrdi da je kao zreo autor mogao „čak objaviti i svoje donje rublje ako je to želio“, no kad je bila riječ o pripovijetci, interesa nije bilo. „Nisam mogao objaviti te priče jer su bile preduge da bi bile kratke, a prekratke da bi bile zaista duge“, požalio se. King to ilustrira geografskom metaforom: kratka priča i roman nalik su dvjema uglednim državama koje dijele prostranu, slabo definiranu i ubogu pograničnu regiju. „U jednom se trenutku pisac probudi uznemiren i shvati da je stigao – ili upravo stiže – na doista strašno mjesto“, kaže King, „u anarhijom razorenu književnu banana-republiku zvanu ‘pripovijetka’“. Kad se nađe u takvoj nedođiji, piscu preostaje jedino da nastavi dalje, da štanca stranice sve dok ne napiše roman, ili da sve batali i vrati se nazad na kratku priču. Nije ni čudo da ga hvata strah od pripovijetke. „Ona je za mene inferiorniji žanr“, tvrdi književna agentica Karolina Sutton za Guardian 2011. godine. „Ako nakladniku neku knjigu predstavite kao roman, vjerojatno ćete dobiti više narudžbi nego ako je nazovete pripovijetkom.“

Tržišna logika

I tu dolazimo do problema. Vodeći se logikom tržišta, nakladnici pripovijetke plasiraju kao romane, premda takvi tekstovi često počivaju na drukčijem ritmu, strukturi i čitateljskom iskustvu. Žanrovska odrednica nije bezazlena etiketa koja se na knjigu prilijepi kao sigurnosna naljepnica na proizvod. Nijedno djelo ne pojavljuje se pred nama kao apsolutna novina: uvijek ga uspoređujemo s drugim knjigama, s konvencijama određenog žanra i s očekivanjima koja od njega imamo. Kaže li nam se da čitamo roman, vrlo je vjerojatno da ćemo očekivati knjigu s kojom ćemo provesti barem nekoliko dana, ako ne i tjedana. Predstavi li nam se isti tekst kao pripovijetka, pristupit ćemo mu s drugačijom koncentracijom i gotovo ga cijelog smazati u jednom poslijepodnevu, kao artizansku čokoladnu tortu.

To vrijedi i za samu strukturu teksta. Pisci nam od prvih stranica šalju određene narativne signale koje mi, kao čitatelji, pratimo. Ako tekst počinje s „Jednom davno…“, odmah ćemo znati da smo se našli u svijetu bajke. Krene li tekst in medias res, kao što Kafka čini u Preobrazbi, možemo naslutiti da nas ne čeka duga romaneskna ekspozicija. Takve signale, međutim, često zanemaruju i pisci i urednici, a nerijetko i sami čitatelji. Umjesto da prepoznaju potencijal pripovijetke, oni je često guraju na poziciju koja joj ne odgovara: ili je razvlače u roman ili je sažimaju u kratku priču.

Kaže li nam se da čitamo roman, vrlo je vjerojatno da ćemo očekivati knjigu s kojom ćemo provesti barem nekoliko dana, ako ne i tjedana. Predstavi li nam se isti tekst kao pripovijetka, pristupit ćemo mu s drugačijom koncentracijom i gotovo ga cijelog smazati u jednom poslijepodnevu, kao artizansku čokoladnu tortu

U svijetu nogometa pamti se jedan poučan primjer man managementa. Treneru je nedostajao defanzivni vezni, dok je u napadu imao dvojicu briljantnih igrača za koje nije bilo dovoljno mjesta. Umjesto da jednoga od njih proda ili ga ostavi na klupi, strateg je riskirao i povukao ga dublje u vezni red, vjerujući da će ondje imati više prostora i bolju kontrolu nad igrom.

Igrač je prihvatio trenerovu odluku te postao jedan od najboljih playmakera u povijesti nogometa. Bajka je to o Carlu Ancelottiju i Andrei Pirlu.

I u književnosti pisac proigra tek kada ga se postavi na pravo mjesto. No u suvremenoj književnosti mnogo je lakše prepoznati romanopisca ili kratkopričaša nego novelista. Siguran sam da bi određena djela još snažnije „prodisala“ kada bismo imali više hrabrosti objavljivati ih i čitati kao pripovijetke, a ne po svaku cijenu kao romane. Time bi se čitatelju vratio užitak zgusnutog i intenzivnog čitanja svojstvenog pripovijetci.

Između romana i kratke priče

Autsajderski status pripovijetke vidi se i u teoriji književnosti. Pišući ovaj tekst, primijetio sam znakovitu podudarnost: čak tri akademska rada i jedan esej nose isti naslov – (Some) Notes on the Novella[1]. Kao da se o pripovijetci može pisati jedino u obliku bilježaka, fragmenata i usputnih opažanja. Sam žanr uporno izmiče svakoj sustavnoj i zaokruženoj teoriji pa ga se često određuje negativnom definicijom: kao nešto više od kratke priče, a manje od romana.

U angloameričkoj tradiciji problem počinje već od naziva. Za pripovijetku ne postoji općeprihvaćen termin pa se izrazi poput novella, novelette i short novel često koriste gotovo sinonimno. Time se lako brišu poetičke razlike između pripovijetke i kratkog romana. Ni domaća terminologija nije mnogo jasnija. Hrvatska enciklopedija pripovijetku smješta između novele i romana, dok novelu istodobno određuje kao formu između romana i kratke priče. Dodatnu su konfuziju proizveli i pojedini pisci 20. stoljeća koji su se udaljili od klasične novele u bokačevskom smislu, ali se pritom nisu htjeli odreći samoga naziva. Tako su autori poput Miroslava Krleže ili Milana Begovića svoje pripovijetke često nazivali novelama, dijelom i zbog prestiža koji je ta višestoljetna europska forma nosila sa sobom[2].

Anton Čehov je, naprotiv, taj naziv izbjegavao, premda su njegove pripovijetke naši prevoditelji često naknadno „prekrstili“ u novele.

Terminološku pomutnju prati i izostanak općeprihvaćene definicije pripovijetke. Gerri Kimber opisuje je kao „toliko kompleksan oblik kratke proze da izgleda kao da ga nitko ne može definirati[3]“. Teoretičari se uglavnom slažu tek oko toga da je riječ o proznoj formi smještenoj negdje između romana i kratke priče, ali čim pokušaju preciznije opisati njezina poetička obilježja, tlo ponovno postaje nesigurno. Nijedan pripovjedni postupak pritom nije ekskluzivno vezan uz pripovijetku: iste tehnike (primjerice, pripovijedanje u prvom ili trećem licu, linearno ili fragmentarno, dijaloške strukture itd.) nalazimo i u kratkoj priči i u romanu. Duljina se zato često uzima kao najpraktičnije mjerilo – Mary Doyle Springer pripovijetku, primjerice, smješta između petnaest i pedeset tisuća riječi – premda takve granice ostaju posve arbitrarne[4]. Teoretičar Morgan Day Frank stoga zaključuje da je duljina tek nužan, ali nikako i dovoljan uvjet za određivanje forme[5].

Da s pripovijetkom ipak nije sve tako crno, pokazuje Judith Leibowitz u svojoj disertaciji Narrative Purpose in the Novella[6]. Autorica tvrdi da je specifičnost srednje prozne forme da kod čitatelja proizvede „dvostruki efekt intenziteta i širenja“. Dok kratka priča ograničava književni materijal, a roman proširuje, pripovijetka spaja oba svijeta: sažima građu, ali istodobno širi njezine implikacije. To postiže dvama postupcima: tematskim kompleksom i repetitivnom strukturom. Motivi se u djelu zgušnjavaju kroz mrežu povezanih asocijacija čineći tematski kompleks, ali njihove se implikacije više sugeriraju nego do kraja razrađuju. Zato pripovijetka djeluje kao svojevrsni „narativ sugestije“. Repetitivna struktura pritom omogućuje stalno variranje istih motiva i situacija iz novih perspektiva.

Pogledajmo to pobliže na sljedećim primjerima, dvama recentnim hrvatskim djelima za koja mislim da su bliža pripovijetci nego romanu. Prvo je u recepciji doživjelo sudbinu sličnu Haleyjevu The Levelsu: kritika ga je opisala kao „nešto dulju kratku priču koju je u roman promoviralo grafičko oblikovanje i prijelom knjige s većim fontom i prilično širokim marginama “. Na žanrovsku prirodu drugoga podsjetila me jedna posve svakodnevna situacija: kada sam u knjižnici došao po rezervirani primjerak i pitao knjižničarku koliko dugo knjigu mogu zadržati, ona se nasmijala i rekla: „Pa to pročitate za petnaest minuta.“ Obje knjige pročitao sam u jednom dahu, za četiri-pet sati, onako kako se čitaju pripovijetke, i pritom imao osjećaj jednog cjelovitog i zaokruženog književnog iskustva.

Dok kratka priča ograničava književni materijal, a roman proširuje, pripovijetka spaja oba svijeta: sažima građu, ali istodobno širi njezine implikacije. To postiže dvama postupcima: tematskim kompleksom i repetitivnom strukturom

Dva primjera

Ulica Marthe Argerich odličan je primjer „narativa sugestije“. Ante Zlatko Stolica tekst organizira oko jedne naizgled banalne i strogo ograničene situacije: neimenovani junak dolazi u Ljubljanu na koncert i zaboravlja gdje je parkirao automobil.

Međutim, i prije nego što sam sebi prizna da je izgubio vlastita kola („šetnja je gotova, ja tražim auto“), Stolica uvodi središnji konflikt – junakov narušeni osjećaj prostora i vremena – oko kojeg će organizirati čitav tematski kompleks pripovijetke. „Prva pomisao na auto u meni nije otvorila pitanje prostora, iako mi je odmah bilo jasno da ne znam gdje je. Prvi moj osjećaj ticao se vremena – kad sam ja to parkirao, jutros? To je točno. Ali taj trenutak činio mi se toliko vremenski udaljen da auto možda više i ne postoji.“ Pri prvom susretu s bratom vadi mobitel iz džepa kako bi prikrio vlastitu neugodu, Ljubljanu doživljava kao „vakumiranu“ varošicu čije su ulice „potpuno bez zvuka“, prolaznici mu se čine „brutalni u svojoj ravnodušnosti“, a u prizoru s bratom i starim prijateljem Valmirom ostaje po strani dok „njih dvojica govore jedan drugom na uho“. Svi ti motivi nisu tek usputni detalji, nego pripremaju teren za „otkriće“ – trenutak u kojem osjećaj izgubljenosti postaje potpuno osviješten. Ono se u pripovijetci ostvaruje u junakovoj šturoj poruci djevojci Loti: „nema auta“.

I prije nego što sam sebi prizna da je izgubio vlastita kola („šetnja je gotova, ja tražim auto“), Stolica uvodi središnji konflikt – junakov narušeni osjećaj prostora i vremena – oko kojeg će organizirati čitav tematski kompleks pripovijetke

Nakon toga Ulica se razvija repetitivno: potraga se ponavlja kroz nove taksije, nove rekonstrukcije kretanja i nova nagađanja o tome gdje je automobil zapravo ostao parkiran.

To se najjasnije vidi u protagonistovom iskazu „uzet ću novi taksi i sve ispočetka“, kojim se na metatekstualnoj razini ogoljuje sam narativni postupak. Problem se tako neprestano vraća u fokus, dok se oko iste situacije postupno širi čitava mreža motiva i značenjskih implikacija. Neurastenično klikanje gumba od ključa automobila u džepu, neprestano vađenje mobitela, utipkavanje adrese ili dropanje pinova u mapsima, pražnjenje baterija pred očima, skeniranje QR kodova sugeriraju čovjekovu ovisnost o aplikacijama i njegovu podređenost algoritmu. Na intimnom se planu, kroz fragmentarno dopisivanje s djevojkom Lotom i suprugom Laurom, oblikuje slika jednog suvremenog poliamorijskog odnosa. Tako situacija s autom prikazuje, bez detaljne razrade likova, dva modela intimnosti: zaljubljenost kao „žestoku provalu smisla“, prepunu cmakajućih emotikona i krilatih stickera, i bračnu monotoniju svedenu na kratke i rezignirane poruke.

Pojedine recenzije Ulice Marthe Argerich povukle su paralelu s Camusovim Strancem. Kritičari su Stoličin tekst povezivali s tradicijom egzistencijalističkog romana, ali su mu pritom spočitavali njegovu „banalnost“: tvrdili su da apsurd često djeluje isforsirano, a razgovorni stil ne postiže preciznost i učinak Camusova „nultog stupnja pisma“. Stoličina knjiga može djelovati kao loša kopija Camusa samo ako je čitamo unutar horizonta očekivanja romana. Stranac bi se lako mogao svrstati u pripovijetku zbog svoje kratkoće i upečatljivog središnjeg događaja. Međutim, Camus tekst ne gradi oko jedne ograničene situacije, nego kroz niz epizoda koje postupno razvijaju Meursaultovu svijest. Ubojstvo Arapina nije središnji događaj koji se iznova preoblikuje, nego samo jedna, premda ključna, etapa u Meursaultovu prihvaćanju apsurda. Ulica Marthe Argerich, naprotiv, ostaje usredotočena na jednu ograničenu epizodu iz koje sugerira šire društveno značenje. Stolica čitav kozmos zipuje u pripovijetku.

Na pola puta

I Sunčanik Damira Karakaša ima sličnu narativnu logiku. Poetički kredo „riječima tijesno, a mislima široko“, koji autor po intervjuima razvlači kao mjehove svoje harmonike, izrazito podsjeća na Leibowitzino određenje pripovijetke kao forme „intenziteta i širenja“. Riječ je zapravo o formulaciji kojom Maksim Gorki opisuje vlastitu nemoć pred jednim Čehovljevim djelom. U predgovoru pripovijetci U jaruzi piše: „Neću izlagati sadržaj njegove pripovijetke; to je jedno od njegovih djela u kojem je više sadržaja nego riječi. Kao stilist, Čehov je jedini među umjetnicima našega vremena koji je u najvećoj mjeri ovladao umijećem da piše tako da je ‘riječima tijesno, a mislima prostrano’“. Svaki pokušaj da se pripovijetka dosljedno prepriča, smatra ruski pisac, nužno bi završio apsurdno jer njezina fina tekstura, „poput skupe i delikatne čipke“, ne podnosi „grube ruke koje je mogu samo zgužvati“. Takva se „neprepričljivost“, naime, često smatra jednim od temeljnih obilježja pjesničkog iskaza.

Ono što Gorki još opisuje mačističkom metaforikom „delikatne čipke“ i „grubih ruku“, ruski će formalisti dvadesetak godina kasnije teorijski precizirati pojmom „zgusnutosti pjesničkog niza“. Prema Juriju Tinjanovu, pjesnički se jezik razlikuje od proznoga upravo po tome što ograničen broj riječi i njihova zgusnuta semantička, sintaktička i ritmička povezanost oblikuju nerazdvojnu cjelinu koja bi se raspala kada bismo stih pokušali prevesti u prozu. Formalisti su stoga opseg djela dovodili u vezu s gustoćom i opterećenošću njegovih elemenata. Ako bismo baš pojednostavili, pripovijetka bi se onda našla negdje na pola puta između pjesničke zgusnutosti i romana koji si može priuštiti daleko više „lufta“.

Kritika je Karakaša već prepoznala kao najistaknutijeg predstavnika lirske proze, koju odlikuju jezični minimalizam i stilska svedenost. „U hrvatskoj književnosti nisam čitao knjigu koja je na taj način kondenzirana, gusta i koja ne dopušta predah“, izjavio je književnik Ivica Đikić na promociji Sunčanika. Zanimljivo je pritom da gotovo sve recenzije tekst bez zadrške nazivaju romanom. Žanrovsku je nedoumicu jedini izrazio Franjo Nagulov, primijetivši kako se „rubni slučajevi“ suvremene proze iz tržišnih i recepcijskih razloga gotovo redovito podvode pod roman. Iako upozorava da kriteriji poput duljine, razgranate strukture ili brojnosti likova više ne pružaju pouzdano uporište za razlikovanje književnih vrsta, Nagulov na kraju ipak svrstava Sunčanik među „kratke romane“.

Ono što Gorki još opisuje mačističkom metaforikom „delikatne čipke“ i „grubih ruku“, ruski će formalisti dvadesetak godina kasnije teorijski precizirati pojmom „zgusnutosti pjesničkog niza“. Prema Juriju Tinjanovu, pjesnički se jezik razlikuje od proznoga upravo po tome što ograničen broj riječi i njihova zgusnuta semantička, sintaktička i ritmička povezanost oblikuju nerazdvojnu cjelinu koja bi se raspala kada bismo stih pokušali prevesti u prozu

I Karakaš gradi tekst oko jedne situacije: djed i unuk pješice prolaze šumskim krajolikom prema crkvi svete Petke. Međutim, ni ovdje se tekst ne razvija širenjem radnje, nego zgusnutim ponavljanjem motiva koji u različitim prizorima dobivaju nove značenjske implikacije. To se jasno vidi u četvrtom poglavlju „Otključavanje neba“. Nakon što prevale livadu i spuste se u ravnicu, iz nagomilanih oblaka krene kiša te djed i unuk zaglibe u „kaljavom blatu“. Izvlačeći svoju cipelu iz kaljuže, dječak ga upita kakav je njegov otac bio u djetinjstvu, na što mu ovaj odgovori: „otkad znam, bil je izvor iz koga curi mutna voda“. Nedugo nakon toga unuk se zagleda u zamućenu vodu pod cipelama i ponovno pomisli na oca u zatvoru. Isti se motiv vraća još jednom u prizoru utopljenika iz čijih nogavica isteku mlazovi muljave vode „kao dva odvojena života koja će uskoro presahnuti“.

Sličnom se asocijativnom logikom ulančavaju i drugi motivi u Sunčaniku. Kad se zaustave pokraj krošnjastih stabala, nalik na „blatnjave nastambe“, djed spazi modru pticu koja prhne i vine se u neslućene visine. Dječaku se učini da ona nosi „črva“, detalj koji će svoj payoff dobiti u djedovu sjećanju na „crva na očevu pogrebu, presječenog blatnjavom lopatom“. Nešto kasnije, dok uz humak utopljenika podižu sklepani križ od brezovih grana i remena, djed pomisli kako bi dječaku sada mogao objasniti da je ona ptica nosila ključ ne bi li „mrtvacu otključala put u nebo“.

Takva logika kompresije i širenja materijala svojstvena je cijelom Sunčaniku. Repetitivna struktura pritom se ne oblikuje kroz ponavljanje jednog događaja, kao u Ulici Marthe Argerich, nego kroz dijaloški odnos unuka i djeda, gdje se kroz dječakova pitanja neprestano varira isti tematski kompleks. Iako kao čitatelji ne saznajemo gotovo ništa ni o razlogu njihova odlaska prema crkvi svete Petke, ni o ocu, ni o utopljeniku – zašto je jedan završio u zatvoru, a drugi kao izvučeni leš iz mulja – niti dobivamo širu psihološku ili društvenu pozadinu likova, zgusnuto ponavljanje istovrsnih motiva postupno otvara širu temu smrti, nasilja i obiteljskog nasljeđa. Upravo zato Sunčanik ne bih nazvao kratkim romanom: kod Karakaša nema romaneskne progresije, nego autor kruži oko jednog iskustva koje neprestano produbljuje. Književni kritičar Krajišnik je stoga dobro primijetio da Karakaš „iz malih pokreta, iz detalja, uspijeva ponuditi velike domete“ – formulaciju koja vrlo precizno opisuje način na koji pripovijetka iz ograničene situacije otvara mnogo širi prostor značenja.

Zavodljiva pripovijetka

Pred sam kraj pisanja ovoga teksta djevojka mi je u ruke gurnula Handkeovu Nesreću bez želja. „To ti je isti materijal kao Jedna žena Annie Ernaux“, rekla je, „samo što je jedno pripovijetka, a drugo roman.“ No ispostavilo se da su stvari još zamršenije. Ni sama knjiga kao da nije sigurna što je zapravo. Ispod Handkeova naslova stoji podnaslov „pripovijetka“, dok je na poleđini Miljenko Jergović opisuje kao „kratki roman“.

Bilo da je riječ o pripovijetci ili kratkom romanu, sama će klasifikacija svakako uvjetovati način na koji ćemo čitati Handkeovu knjigu. Ako je riječ o kratkom romanu, očekivat ćemo širi svijet, postupno grananje radnje i psihološko nijansiranje likova. Tolerirat ćemo autorove digresije i dociranja, naslijepo vjerujući da nas tekst nekamo vodi. Ali ako je riječ o pripovijetci, nećemo tražiti toliko razvoj koliko intenzitet. Fragment više nećemo čitati kao nešto što puni smisao dobiva tek naknadno, unutar šire narativne strukture, nego kao zgusnuto mjesto značenja – mikrosliku cjeline. Čitanje romana nalikovat će bindžanju serije, a čitanje pripovijetke gledanju filma.

Ako je riječ o kratkom romanu, očekivat ćemo širi svijet, postupno grananje radnje i psihološko nijansiranje likova. Tolerirat ćemo autorove digresije i dociranja, naslijepo vjerujući da nas tekst nekamo vodi. Ali ako je riječ o pripovijetci, nećemo tražiti toliko razvoj koliko intenzitet

Zavodljiva je pripovijetka, ta „prelijepa kći jednog razbarušenog, neobrijanog i podbulog diva“, kako ju je nazvao Ian McEwan. Kada sklopimo tanašnu knjižicu, svijet nam se nakratko učini „lijepim i širokim“, kao Stoličinom junaku koji se probudi u Lotinom krevetu. Pripovijetka je nalik zaljubljenosti u kojoj čovjek zaboravi na ostatak vlastitog života i čitav svijet suzi na jednu ulicu, jedan pogled, izgubljeni automobil ili Whatsapp poruku kojoj se uvijek iznova vraća, tražeći smisao u svakoj kvačici i interpunkciji. Takav osjećaj, u kojem je čovjeku „tesno u beskraju“, može proizvesti samo proza visokog intenziteta. Roman je već nešto drugo: višegodišnji ljubavni odnos u kojem, usprkos nesavršenostima i lutanjima, tražimo razvoj i ostajemo uz tekst i onda kada intenzitet popusti. Treba nam i jedno i drugo.

[1] Vidi: Graham Good – Notes on the Novella; Morgan Day Frank – Notes on the Novella; Tony Whedon – Notes on the Novella; Ian McEwan – Some Notes on the Novella.
[2] Vidi: Hrvatska novela: interpretacije. Savremena književnost. Ivo Frangeš, Viktor Žmegač. Školska knjiga, 1998.
[3] Gerri Kimber, The Novella. Between the Novel and the Story, The Cambridge History of the English Short Story. Ur. Dominic Head, 2016. str. 530-546.
[4] Mary Doyle Springer, Forms of the Modern Novella, University of Chicago Press, Chicago, 1975.
[5] Morgan Day Frank, Notes on the Novella, Novel: A Forum on Fiction Volume:56, Issue:1, str. 105 – 127.
[6] Judith Leibowitz, Narrative Purpose in the Novella, State University of New York at Albany, Mouton, The Hague, Paris, 1974.

Posljednje tjedne proveo sam uz tekstove Gorana Babića. Tako to obično bude kad umre zanimljiv pisac, više ili manje naš. Od njega se – ne znam zašto mi se to čini sve manje samorazumljivim – opraštamo vraćajući se tekstovima kojima nas je inicijalno zaintrigirao, uranjajući usput po prvi put u neke za koje je, tko zna od kada, uvijek „još bilo vremena“. Vrijeme je, hoće to, došlo sa smrću. Ono je, uostalom, njezin najtransparentniji javni agent, dosadno demokratičan.

Čitao sam ga posljednjih dvadesetak godina razmjerno mnogo; poeziju, eseje i polemike, prozne i biografsko-memoarske tekstove. Sporadično sam tu i tamo u tom periodu o njemu ponešto i napisao. Nisam ga poznavao. Mala je ova naša književna čaršija južnoslavenska, neprozračena doduše i ponekad strašno zaudara, no za razliku od većine pisaca s ovog područja koji su mi bili i jesu važni, putevi nam se nikada nisu ukrstili. Poznavali smo u Beogradu nekoliko istih ljudi i pohodili nekoliko istih mjesta, moglo se desiti, ali nije. Dodatni napor svakako nisam uložio, jer, jasno, „još je bilo vremena“, a i, budimo pošteni, nije mi bilo previše važno. Osobe iza tekstova neka su vrsta telefonista, moguće oficira za vezu: oni nas, najčešće ipak iz potaje, spajaju s literaturom, i time je njihova uloga iscrpljena.

Crvene krpe

Knjiga kojoj sam se vjerojatno najčešće vraćao izvjesno nije ona na koju bi prvo pomislila većina drugih čitača Babićevih. U pitanju je zbirka mahom u periodici, uglavnom u zagrebačkom Oku objavljenih tekstova polemičke naravi. Arhivarski, da tako kažemo, svezak, s margina jednog bogatog, i u Hrvatskoj i u Srbiji danas nepročitanoga opusa. Upravo ona me, naslov joj je Možda uzaludno, a objavio ju je Globus 1983. godine, najviše nukala, katkad upravo tjerala da mislim; s autorom ili protiv njega i, zapravo najzanimljivije, naprosto usporedo s njim. U tom smislu, to je neka vrsta Babićevog, kao j’accuse!, doduše, prije nego kao obrana upravljenog Mog obračuna s njima.

O uzrocima i povodima njegova brisanja iz hrvatske književnosti u posljednje vrijeme dosta je rečeno, a vlastite egzekutore i njihove metode sâm je Babić veoma precizno predvidio. U reakciji, primjerice, na niz kritika Zafranovićeve Okupacije, na konto jedne, ovaj put marginalne klerikalno-nacionalističke grupacije, zapisat će kako „ova družba vrlo pažljivo prati i analizira zbivanja u našem kulturnom životu i, ako već nije sposobna za neki kreativni posao ili čin, za izricanje smrtnih presuda se, polako, priprema. Sad, dok je vrijeme, može se, mislim, na to ukazati“. To vrijeme je, valja podvući, godina 1980., za Jugoslaviju, kako je poznato, po više faktora prijelomna. Hrvatski nacionalizam napose, a onda i svaki drugi, te povijesni revizionizam i antikomunizam Babićeve su krvavocrvene krpe, i na one koje smatra dionicima navedenih politika on nasrće zaista kao razjaren bik, uspijevajući nekako u isti mah biti pomalo iritantno precizan i pedantan, i ponekad neselektivno toptati kopitima. Već same ove njegove opsesivne teme najkraće odgovaraju na pitanje zašto danas ovdje za njega malotko želi čuti. Njima je, vjerojatno, pridodati i lične čarke, međusobna podmetanja i netrpeljivosti iz onog vremena, kojih je, uzimajući u obzir njegove funkcije, bliskost formalnim strukturama vlasti i karakter, moralo biti mnogo.

Mala je ova naša književna čaršija južnoslavenska, neprozračena doduše i ponekad strašno zaudara, no za razliku od većine pisaca s ovog područja koji su mi bili i jesu važni, putevi nam se nikada nisu ukrstili. Poznavali smo u Beogradu nekoliko istih ljudi i pohodili nekoliko istih mjesta, moglo se desiti, ali nije

Na te su iste teme, također, usredotočena dva središnja teksta sveska, „Strašno lice ništavila“ (Otvoreno pismo Antunu Šoljanu), u kojem mapira malograđansko-nacionalistički konsenzus u njegovom tihom i razorno uspješnom pohodu na društvenokulturne institucije, tj. preuzimanju kontrole nad važnim dijelom ideološkog aparata države, nadležnim za upravljanje i reprodukciju realnog i simboličkog kapitala u kulturnom sektoru, te „Status quo vadis“, otvoreno pismo profesoru doktoru Miroslavu Šicelu, tadašnjem predstojniku Katedre za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Potonji je tekst knjiga u knjizi, zauzima 132 stranice sloga ovog izdanja i, s jednom nevažnom i zaboravljenom knjigom nevažnog i zaboravljenog autora kao povodom, odnosno recenzijom iste iz pera jednog od korifeja nacionalne kulture i spomenutog malograđansko-nacionalističkog konsenzusa (i istovremeno člana SKJ), Šicela, predstavlja Babićev Čas anatomije, odnosno Dijalektički antibarbarus. Čak i sam naslov knjige kao da proizlazi iz onoga Krležinog, antibarbarusnoga: „ima li uopće kakve koristi od izgovorenih istina?“. Sve to, naravno, u gabaritima vlastitog pisca.

Što je moguće misliti

Iz perspektive nas današnjih, a koji nismo ujedno bili i oni ondašnji, posebno su interesantne jednako Babićeve mete, kao i perspektiva iz koje im pristupa. Pojedini tekstovi s kojima se obračunava toliko su suštinski i blatantno nacionalistički, antisocijalistički i revizionistički, da je teško povjerovati da su bili legitimnim dijelom tadašnjeg javnog diskursa; da su, pretežno javnim sredstvima, štampani šezdesetih i sedamdesetih godina, a ne prekjučer. A autorovu poziciju, koja je u idejno-političkom smislu zapravo jednostavna, artikulirana, jasna i iznimno dosljedna, komplicira činjenica da je Babić ispisuje iz pozicije tadašnje vlasti, kao „režimski čovjek“, što se u velikoj mjeri moglo ispisati i bez navodnika. Ima u tome, naravno, nužno i nešto od naknadne pameti, ali već je iz samih tih tekstova jasno da ih Babić iznosi prije svega na svoju štetu, da je toga svjestan, i da se, umnogome paradoksalno, bivajući formalno na vlasti doživljava kao disident, što je, ispostavit će se, na neki način i bio.

Ovom čitatelju posebno je zanimljivo pokušati dokučiti bi li se, po onim pitanjima o kojima se s Babićem slaže, i čiju analizu i kritiku drži neobično preciznom i još uvijek adekvatnom, jednako tako slagao da je i on bio onaj ondašnji? Bi li Babića doživljavao, barem jednim ozbiljnim dijelom, jednostavno kao jednog od mnogih režimskih kerbera, subnorovca zakašnjelih bitaka, sitničavog i dozlaboga krutog linijaškog aparatčika? Sasvim je moguće, možda i izvjesno da barem dijelom bi. Isto vrijedi i za tu partijsku liniju samu; barem to kako je ona u svojem konkretnom pojavnom obliku tada morala izgledati. No nama današnjima, koji smo nekako u vrijeme ove knjige rođeni, ostaju tekstovi. I gorak osjećaj činjenice da je Babić još mogao misliti da se obračunava s devijacijama, dok danas znamo da su te devijacije odavno, već tamo negdje početkom našeg vremena, postale normom; da su beskrajno opskurni tekstovi kojima se bavi i njihovi nesretni autori upravo temelji toga što živimo danas. Da se, na kraju krajeva, dok ovo čitate oni već neko vrijeme sami od sebe umnažaju podivljalim laserskim printerom na njima samima, kao svojevrsnoj avetnoj preambuli, zasnovane i izgrađene države.

Ovom čitatelju posebno je zanimljivo pokušati dokučiti bi li se, po onim pitanjima o kojima se s Babićem slaže, i čiju analizu i kritiku drži neobično preciznom i još uvijek adekvatnom, jednako tako slagao da je i on bio onaj ondašnji? Bi li Babića doživljavao, barem jednim ozbiljnim dijelom, jednostavno kao jednog od mnogih režimskih kerbera, subnorovca zakašnjelih bitaka, sitničavog i dozlaboga krutog linijaškog aparatčika?

Leko protiv Leke

Nekako paralelno stigla je do mene knjiga Ivice Đikića Budimir Lončar – prije i poslije kraja, objavljena netom nakon što je njezin kazivač i glavni protagonist, nakon zaista fascinantnog, ravno stogodišnjeg vrtloga zvanog život, plivajući u valovima svojega rodnog Preka, na najljepši mogući način napustio ovaj svijet. Onima koji su se za Lekin (ovoga Leku, od partizanskog kodnog imena Leko, nipošto ne treba brkati s Lekom OZNA-sve-dozna Rankovićem; ako postoje dva suprotna pola našeg socijalističkog projekta, to bi jednako tako mogla biti ova dva Leke) život i djelo zanimali, posebice ako su čitali relativno nedavno objavljenu, opsežnu biografiju Tvrtka Jakovine naslovljenu Od Preka do vrha svijeta, ne donosi ona možda toliko novog, koliko služi kao dobra, sažeta rekapitulacija, s ekstenzijom u najaktualniju geopolitiku, pače, i na ogromnom i slojevitom iskustvu te trezvenoj analitici temeljene projekcije. Đikić je posao obavio čisto i suptilno, tek na nužnim mjestima kratko kurzivno intervenirajući u, za pretpostaviti je, četveroručno redigirano Lončarevo izlaganje.

Impresivan je na niz načina bio život ovog dalmatinskog partizana, jugoslavenskog diplomata, ambasadora na nekim od najvrućih onodobnih stolica i posljednjeg saveznog sekretara za inozemne poslove te savjetnika dvaju hrvatskih predsjednika, od početka do kraja čovjeka vlastitog vremena. Kako je njegovo težište bio period antifašističke borbe, socijalistička revolucija i četiri i pol desetljeća nove Jugoslavije, knjigu je moguće čitati i kao iz jedne povlaštene, istovremeno izravno prisutne i aktivno involvirane, a opet rezervirane i diplomatski suzdržane perspektive skiciran portret zemlje čijoj je izgradnji posvetio najbolje godine, zajedno s njezinim nečuveno krvavim preludijem, i mučnom, također krvavom kodom. Zainteresiranima, ona bi mogla biti kockica u kompleksnom mozaiku koji pojašnjava štošta po za mene veoma važnom pitanju: kako je, naime, došlo do toga da onakvi opskurantski tekstovi iz opskurnih palanačko-klerikalnih tiskovina odjednom (zar, stvarno, odjednom?) budu inaugurirani u sam zaglavni kamen naše stvarnosti sada; kamen, reći je, po mnogočemu i grobni.

Podsjetio me taj opseg i dinamika života na onu njemačkog pjesnika i svjetskog čovjeka H. M. Enzensbergera, lončarovog suvremenika, koji je također poživio lijepe devedeset i tri. Pogotovo čitajući njegov u poznoj dobi objavljeni Metež, prisjećanja temeljena na dnevnicima i bilješkama iz šezdesetih, u svojevrsnom paralelizmu tih iz naših cipela jednako nevjerojatnih biografija otkriva se i jedna zanimljiva suprotnost. Dok je Enzensberger vansistemski i neinstitucionalni igrač, slobodni strijelac kojega je međutim uvijek zanimala i fascinirala blizina institucionalne i strukturirane moći, Lončar je čitavu svoju karijeru čovjek izrazito sistemski, sa svojim strogo određenim mjestom u hijerarhiji i logikom svoga posla neprestano izložen ljudima iz prvog ešalona institucionalne moći, a opet od nje – barem ako je iz ovih tekstova suditi – nekako zdravo udaljen, na profesionalnoj i osobnoj distanci, odnosno, lično zainteresiran više za same ljude nego njihovu poziciju. Ponegdje će to rezultirati nedovoljno nijansiranim i kritičnim prikazima pojedinih ličnosti, primjerice Henryja Kissingera ili Georgea Busha starijeg. I Lončara i Enzensbergera imao sam prilike susresti, i u oba slučaja sa mnom je ostao osjećaj razgovora s čitavim jednim divnim i strašnim stoljećem, komprimiranim.

Impresivan je na niz načina bio život ovog dalmatinskog partizana, jugoslavenskog diplomata, ambasadora na nekim od najvrućih onodobnih stolica i posljednjeg saveznog sekretara za inozemne poslove te savjetnika dvaju hrvatskih predsjednika, od početka do kraja čovjeka vlastitog vremena

Tri plinske boce

Meni najzanimljiviji dio knjige Lončarov je prikaz službovanja i formiranja pod Kočom Popovićem u New Yorku prve polovice pedesetih godina (na neki način, uzgred, priziva ovaj svezak duhom izvrsne Razgovore s Kočom Aleksandra Nenadovića) i usputni prikaz druženja s onodobnom kulturnoumjetničkom kremom, napose zagrebačkom, primjerice u ateljeu Ede Murtića, uz usputne mikroportrete suvremenika; izdvojimo Kaštelana ili samoga, bliskog mu slikara. S Kočom, ličnosti koja objedinjuje možda najbolje od onog što je Jugoslavija bila, i još više mogla, ali podbacila biti, valja i završiti. Epizodu koja se bavi njegovom smrću, u Beogradu ratne 1992. godine, na temelju novinskih svjedočenja, dopisuje Đikić, i ona je jednako punokrvno književna, koliko i paradigmatska za krvavu smrt zemlje koju su zajedno gradili. Koča je odbio posmrtne počasti Miloševićeve vlasti, službeni pogreb i govore. Tako je i sprovod prepušten na organizaciju obitelji. Krematorij je, međutim, poručio da plina nema i da ga mora osigurati porodica. Plin je bio tražena roba, i tek nakon više dana, na intervenciju Kočinog ratnog druga dr. Isidora Papa, nabavljene su tri plinske boce iz Zrenjanina, eda se posao svrši. Zanimljivo, na kraju ovakve jedne knjige, jednog ovakvog života, ostane čitatelj s mišlju: tri; tri plinske boce su potrebne da se spale zemaljski ostaci čovjeka. Vrag će ga znati koliko ih je trebalo da se užga ona njihova, naša država. Možda ni jedna jedina. Za vjerovati je, nažalost, da su bile dovoljne riječi. 

Šok običnosti

Prekapajući po Babiću sjetio sam se jednoga drugog našeg pisca, prvenstveno novinskog, ali u svome poslu, čega god da se latio – a prihvaćao se zaista svega, od politike, preko sporta do medija, kulture i umjetnosti – veoma upućenog, intrigantnog, poslovično akribičnog i, ne manje važno, duhovitog i nikada dosadnog, a opet danas čini mi se, iz doduše prozaičnijih razloga, prilično skrajnutog. Pisac se zove Veselko Tenžera, a razlog njegova blijeđenja vjerojatno je ono puko, banalno vrijeme; sada već davna prerana smrt i mrak sveopćega nečitanja, koji se sve brže pali. Njegove knjige još su ipak u opticaju, o njemu se mjestimice nešto napiše ili snimi. Iako, kao toliko nas, dotepenec, on je svakako veliki pisac Zagreba. Zasigurno tome pridonosi činjenica da komunist nipošto nije bio, a ponešto bi se također dalo nadodati i o hrvatskom nacionalizmu. U knjizi koju uzimam u ruke, besprizorno oblikovanom riječkom izdanju iz 1997. godine naslovljenom Šok običnosti, zbirci pjesništvu posvećenih tekstova uglavnom iz šezdesetih i sedamdesetih, primjerice, Jugoslavija ili jugoslavensko pjesništvo se izrijekom niti ne spominju. Za Tenžeru postoje isključivo ono hrvatsko, srpsko, bosansko…

Karijeru je, često se previđa, upravo kritičkim napisima o pjesništvu i započeo, a s ponešto različitim intenzitetom pratit će ga do kraja. Stihove je s vremena na vrijeme i sam pisao, ne objavljujući ih. Jedina knjižica sakupljena je i objavljena posthumno. Ovaj je svezak, pošteno, uvrštavajući i dva teksta u kojima su njegove vlastite knjige pročitane prilično kritično, priredio i pogovorom popratio Tonko Maroević, a u njemu objedinjeni prilozi demonstriraju sve ranije navedene kvalitete Tenžerina pisanja: upućenost, iznimnu strast prema predmetu, stilsku virtuoznost, kritički intenzitet, davanje prednosti jasnoći suda, kontekstu i komunikativnosti posredovanoga nasuprot formalne tekstualne analize i užefahovskog vokabulara.

Impresionizam duha

Knjige sam se sjetio, i nije me prevarilo inače porozno sjećanje, s mišlju da je Tenžera još ’68. u jedan Vjesnikov pregled uvrstio tada još mladog Babića među nove lirike koji najviše obećavaju, te da su se, usprkos gotovo dijametralno suprotnim političkim pozicijama (bio je Tenžera, usput, kum Igora Mandića, još jedne Babićeve crvene krpe), na neobično sličan način i iz iste, istovremeno estetski osporavajuće perspektive i kroz kritiku klikaško-lobističkog mentaliteta, strastveno obračunavali s tad dominantnim, Tenžeri inače politički bliskim, sveprisutnim „krugovaškim“ establišmentom. Za današnju kritiku teško zamislivom neuvijenošću i retorikom obrušit će se primjerice na stihove maspokovskoga korifeja Vlade Gotovca (istina, još sredinom šezdesetih), izrugivat će se kritičkom pisanju Vjerana Zuppe, brutalno napadati aktualne, mahom krugovaške antologije, te ešalon viđenijih pjesnika – sve ono što doživljava kao uškopljenu refleksiju stranih uzora i/ili poluprobavljenih popularnih filozofema. Kritizirajući tekst, Tenžera uvijek kritizira i misao koja mu je kumovala, svojevrstan impresionizam duha, ono što posprdno naziva stihovanim bilješkarenjem, a kao pjesničku strategiju krsti rezonerstvom. Po pitanju „razlogovaca“ Babić će se i on ipak poprilično razilaziti, u amalgamu mahom suprotstavljenih bilo estetičkih bilo političkih linija.

U svesku objedinjeni prilozi demonstriraju sve kvalitete Tenžerina pisanja: upućenost, iznimnu strast prema predmetu, stilsku virtuoznost, kritički intenzitet, davanje prednosti jasnoći suda, kontekstu i komunikativnosti posredovanoga nasuprot formalne tekstualne analize i užefahovskog vokabulara

Pišući za najtiražnije dnevne listove, Tenžera će s izravnom artikulacijom svoje politike, pogotovo ranijih godina, svakako morati ekonomizirati, dok će Babić vlastitu biti slobodan iznositi izravno. Potonje će, budimo na trenutak cinični, na stilskom i na idejnom planu, kao i u projekciji, Tenžeri naposljetku pretežno koristiti, dok će Babiću biti na štetu. Zajednički će im ostati prezir prema malograđanštini, iako bi je, pretpostavljam, ponešto drugačije definirali. Drugačije ne znači nužno i suštinski različito. Koju god definiciju odabrali, njezin predmet je temeljito trijumfirao: nad našom poezijom, našim životom. Tenžera, za razliku od Babića, na (ne)sreću nije poživio dovoljno dugo da vidi što od nas učiniše njegovi.

Tri kratka za Noru Verde

Molimo vas da ukratko predstavite svoj novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga? 

Pravi život antiratni je roman o Jugoslaviji 1980-ih i na samom početku 1990-ih godina, u osvit ratova na Balkanu. Pripovijedanje započinje u drugoj polovici 1980-ih u Jugoslaviji, u vremenu kada se sve glasnije čuju bubnjevi i trublje rata.

U tih pet godina koje radnja romana omeđuje, glavna junakinja, povučena tinejdžerica Nela i kći samohrane majke koja pripada splitskoj supkulturi i svaku večer sa svojim prijateljima izlazi na splitski Peristil, suočit će se sa slomom svih svojih iluzija. Država u kojoj živi raspada se, a s njom i sve njezine nade u bolji život i društvenu pravdu. Usporedo s društvenom stvarnošću, Nela postaje svjesna vlastite seksualnosti i duboko potisnute i neizgovorene tajne o njoj.

Romanom sam htjela prikazati život samohranih majki bez riješenog stambenog pitanja koje rade u privatnom sektoru. U pitanju je dio populacije koji se i danas nalazi pri dnu društvene ljestvice i živi pod pritiskom unakrsnog gazdinstva. Junakinja romana i njezina majka imaju gazdu na poslu i gazdaricu koja im iznajmljuje stan. Njih dvije prije formalnog raspada socijalizma kao društvenog sistema prisiljene su iskusiti brutalnost kapitalizma.

Također, bilo mi je važno pokazati kako nacionalizam postaje dominantni narativ u posljednjim godinama Jugoslavije, tj. kako izgleda buđenje nacionalne svijesti iz vizure djevojčice koja se protivi separatizmu i nacionalizmu, te što ratna prijetnja čini njenom doživljaju svijeta.

Pravi život moja je posveta utopiji o Jugoslaviji, alternativnoj splitskoj sceni, te samohranim majkama – istinskim heroinama života u ratu i miru.

Roman se upravo nalazi u tisku, a bit će objavljen sredinom lipnja, kada će ga se moći nabaviti u knjižarama.

Kako se novi rukopis odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu odmak od dosad objavljenoga?

Pravi život svojevrsni je nastavak – sljednik mog prethodnog romana Moja dota u kojem sam ispisala posvetu svojoj voljenoj baki i Veloj Luci na otoku Korčuli. No, Pravi život fokusira se na adolescenciju protagonistice u urbanom okruženju grada Splita i društveno-političke promjene koje od kraja 1980-ih postupno zauzimaju javni prostor: od sve glasnijeg separatizma i hrvatskog i srpskog nacionalizma do prvih višestranačkih izbora i oružanih sukoba u Hrvatskoj. U pitanju je moj dugo željeni „splitski roman”, tekst o gradu u kojemu sam proživjela formativne godine.

Srodnost između Moje dote i Pravog života je i u jeziku: dok Dota više inzistira na otočkom dijalektu, u novom romanu dominantan je urbani splitski govor kraja 1980-ih godina.

Međutim, čini mi da je najvažniji kontinuitet na tematskom planu vezan za fokus na klasno društvo u nastajanju, te frustraciju i ljutnju protagonistice zbog klasnih razlika u tadašnjem k(l)asnom socijalizmu.

Možete li nam pokušati približiti svoj novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I možda još, oslanjajući se na metafore?

Željela sam da Pravi život bude soundtrack olovnih godina moje generacije, kroz iskustvo djevojke koja živi turbulentno doba kraja 1980-ih, raspada Jugoslavije i neumitnih promjena društvenog sustava koji će promijeniti svijet u kojem smo do tada živjeli.

Radni naslov knjige dugo je bio Vatrene ulice, no film Streets of Fire nekako je ostao u pozadini pripovijedanja, pa se od naslova s vremenom odustalo, premda roman u jednom svom segmentu ima nešto od atmosfere kultnog filma Waltera Hilla.

Metafore? Pravi život možda funkcionira i kao romaneskni prikaz pjesme “Par godina za nas” grupe Ekatarina Velika koja je suptilno najavila raspad Jugoslavije, dok na naličju te metaforike stoji “Krivo srastanje” Azre.

Važnu ulogu u romanu igra i lektira iz književnosti tog vremena. Naime, za junakinjino formiranje iznimno su važni lektirna djela poput Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice i Divote prašine Vjekoslava Kaleba.

 

I mekana i čvrsta, i fina i robusna, na trenutke lijepa, na trenutke odbojna i ružna. Brutala i nježnost u istoj priči. Da je glas, bila bi Tom Waits.

Više puta mi se u disku u gužvi dogodi da me neko nehotice gurne i ja se nosom zabijem u nju. Namirišem neki muški parfem, dim od cigara, znoj. U školi, na rivi, na Baćama, na Obojenoj, na Pjaci, sve se zeleni i crni od spitfajerica iz kojih vire glave i vratovi mladih frajera. Najbolje stoji visokim i mršavim muškima s čvrstom i zaobljenom guzičicom, seže im malo do ispod pasa pa im se struk u njoj jako dobro ističe. Nose je skoro cilu godinu, skinu je samo u petom misecu kad zavrući i kad se u njoj počnu znojit ka prasci. Neke su oriđiđi, neke falše s pazara, ali skoro svaka ima narančastu stranu iznutra. Muški je okrenu kad je neka frka i brutala, da im se ne šporka ili progori kad pale bengalke na Istoku, na starom Hajdukovom ili na Poljudu. Okrenu je i kad krenu kroz grad sa šalovima i zastavama. Narančasta spica je znak skore ili moguće pizdarije s pandurima, tuče s gostujućim navijačima ili tek pokazivanje snage.

Meni ti tipovi nisu dragi, ali užasno želim baš takvu: crnu spitfajericu. Stalno zamišljam kako bi mi stala. Jedanput sam doli u Šumici rekla Šimi: „Daj mi jaketu da je provan!”  Malo se iznenadija, ali odma je povuka patent, skinija je i da. Uvukla sam se u nju ka u neki šator. Bila je ogromna i topla, ali i lagana, ka da ništa nemam na sebi. Pravila sam se da stručno pipam onu proštepanu narančastu podstavu, ali u biti sam samo htjela šta duže je držati na sebi.

Mater neće da mi je kupi „Koja ženska u gradu nosi takvu jaketu, ajde mi reci?” Ni ne čeka da odgovorim, nego priti da, ako je donesem u kuću, bacit će je u škovace jer da sam i ovako dovoljno muškobanjasta. Ja bi da sam još i više. Kad se pogledam u zrcalo, i dalje vidim neku žensku koja izgleda bezveze. Da mogu, nosila bi samo mušku robu. I šišala bi se na kratko, ostavila bi samo rockabilly cuf naprid.

To da sam muškobanjasta, ja dobro znam. I svi iz moje ekipe vide, ali nitko mi to ne govori u facu. Njima ne smeta šta ja ne znam hodat graciozno, nogu isprid noge, šta nosim muške majice i šta se nikad ne šminkam. Oni nisu kao oni šminkeri na Rivi i na Cankarevoj poljani, tamo di je gomilu kafića, sve jedan do drugoga, ista muzika, isti konobari, isti štekati. Tamo ne idemo nikad, nemamo ni zašto, osim kad idemo na Marjan, ali i onda možemo zaobilaznim putem.

Kad već ne mogu spicu, onda nosim kratku crnu jeans jaketu, ta mi najbolje stoji. Oblačimo se u crno jer je to takvi đir kad si darker i panker. Crna je najlipša boja. Može još i malo bile, srebrne. Eventualno neka ljubičasta košulja ili marama. Sve ostalo je đikanski. Stalno nas tlače oko toga: starci, profesori, svi živi. Ja mislim da je to najviše zato šta su neki luđaci osnovali sektu Crna ruža i neka njihova ženska se ubila. O tome su pisale novine, cili grad o tome govori već misecima. I onda su optužili nas da smo stoposto mi ta Crna ruža. Oblačimo se u crno, slušamo čudnu muziku, blidi smo: njima je to dovoljno.

Izlazimo na Peristil i po kafićima u Palači. To je naša baza.

Na Peristilu sidimo po skalama isprid crkve sv. Duje i kavane Luxor. Svaku večer oko osam uri smo tamo. Bude nas nekad i po pedeset. Sidimo i pričamo, donesu se pive ili vino iz dućana jer niko nema para za naručit nešto iz Luxora, tamo je sve skupo za popizdit. U neko doba triba ić napravit đir do Jazza. U njih je isto skupo piće, tamo samo sidimo, a piće naruči samo jedan za stolom. Onda se ode do Tri volta, potrošit ono malo što nam je ostalo.

U Palači ima par kafića koji su baš alternativa i di se pušta dark i punk muzika. To je najviše jedan mali kafić Ziggy koji se zove po Davidu Bowieju i njegovom najboljem albumu. Tamo izlazi baš naša ekipa i još masu njih koji sviraju i imaju svoje grupe. Nema šanse da tamo uđe neki šminker koji nema pojma o muzici i koji afanaje na Magazin ili neku điki muziku. Kad si tamo, ka da nisi u Splitu, nego u nekom gradu koji je miljun kilometara dalje.

***

Neki dan su cure rekle da moramo osnovat bandu. Zapravo, to je bila Đinina ideja, njoj uvik padaju na pamet te šeme iz filmova ka šta su Vatrene ulice.

„Nemamo je šta osnivat, mi to već jesmo”, ispalila je Kike i svi su umrli od smija.
„E, a kako ćemo se nazvat?” pitala je Sanja dok je žvakala slani. Njoj je bitno da sve ima neko svoje posebno ime.
„Triba nešto smislit”, rekla je Tonka. „Aj, Đina, tebi to najbolje ide, ti jedina čitaš Krležu i znaš napamet sve one njegove zajebane rečenice!” prcnila je Tonka Đinu.
„Moran razmislit”, rekla je Đina i zablesila u pod. Podigla je vrh od marti, ka da isteže kolino i onda je opet pogledala u nas.
„Najbolje da ima tri riči. Ka naprimjer FBI, CIA, SDK. Takva neka šema”, rekla je.
„Pa ka oni iz DZD-a, čoviče”, viknila je Kike i skočila na noge.
„Meni je to njihovo baš baza, Dioklecijanovi zli duhovi. Čoviče, nećemo uspit smislit ništa bolje od toga”, dodala je i opet sjela.
„Ma daaaj, Kike! Oćemo!” odgovorila je Đina.
„Vidit ćeš. Bit će još luđe.”

***

Do mene je prije misec dana doša trač da neki ljudi iz naše škole misle da sam ja čudna. To mi je u povjerenju rekla Kaća iz starog kvarta na Baćama. Nije mi tila reći tko to priča, ali je onda ona njima rekla da sam skroz u redu i da sam dobra ka kruv.

Jebate, neću da se o meni priča da sam dobra ka kruv, radije bi ostala čudna. Kaća je bila ponosna šta me obranila, ali meni je to bilo bezveze. To je moglo značiti samo jedno: da sam obična, glupa i dosadna i da od mene nikad neće ništa bit, ma šta činila i koliko izbrijavala. Zato ja sad radim na svojoj čudnosti, pomalo i bez nekog velikog napora, oću da se vidi da nisam neka mala dosadna zbunjoza, da s vremenom skuže da sam zanimljiva.

U tome mi baš dobro dođe Dasen. I o njemu svi pričaju da je čudan. Dasen mrzi sve šta vole muški njegovih godina: nogomet, gitarističku muziku, vespe i motore. Spitfajerice mu se gade, ne bi je obuka ni da mu je jedina jaketa u životu, a da vani padaju matuni od leda. On nosi samo didine veštite, a zimi dolamicu. Otkad je završija tečaj u Fotoklubu, stalno hoda okolo s aparatom i slikava. Ovo lito je počeja razvijat te svoje čudne crno-bile slike. Ništa šta ljudi inače slikavaju njemu nije napeto. Nekad, samo da nama udovolji, okine koji put našu ekipu na Peristilu ili u Ziggyja, ali nešto mu ne da mira, u tamnoj komori Fotokluba namjerno ih pokapa vodom ili tekućinom za razvijanje pa slike više ne izgledaju normalno. Na njima se još vide obrisi naših faca, ali moraš baš dobro pogledat da to ubereš. Gledamo Dasenove slike i pokušavamo reć nešto pametno, nešto šta bi moglo okrenut na dobru zajebanciju ili ozbiljnu spiku u smjeru „šta je umjetnik tija reć”.

A umjetnika za to nije briga. Stalno ga pilamo da nam pokaže nešto od slika koje je razvija. Donese ih na Peristil, skupimo se oko njega, a onda nam ih daje jednu po jednu, da gledamo. Šaljemo ih iz ruke u ruku, pogađamo ko je na kojoj slici i smijemo se.

Dasen voli slikavat neke šporke kantune u Palači ili uz more na potezu između Trstenika i Meja di ima masu smeća, kamenja i nekih ruzinavih komada starog željeza, šta je neko ostavija da trune. Na nekim slikama su samo velike i male maće, nepravilne crte i krugovi, trake svitla. Meni su takve najdraže.

***

Da se žamor čuje, ja ga ne bi čula… Stvarno ga ne bi čula, ne bi bilo nikakve šanse jer svaki slobodni trenutak provodim sa slujama na ušima. S najjeftinijom verzijom pokore za uši koja je proizvedena u ovom dilu svita za dekintiranu dicu Jugoslavije. U tankim žicama prekine se kontakt i nakon najmanjeg pritiska. Sjebe me kad imam samo jednu slušalicu koja radi, to mi je najteži udar na psihu. Čim uberem da se to opet dogodilo, uzmem materinu pincetu za obrve i čupam kovanice iz kasice prasice. Za to triba truda i živaca, ali se na kraju uvik isplati. Čim izvučem dovoljno da se ne skuži, istrčim iz kuće i spustim se do pazara pa tamo na nekom štandu kupim nove sluje.

U stanu ne smim glasno slušat muziku da ne bi probudila tetu Đordanu. Prozor od njene spavaće sobe je taman iznad našeg stana.

„Ne razumin zašto ja doma ne smin ništa, a drugi doma mogu šta oće.”
„Mi smo podstanari, a oni imaju svoje stanove, to je drugo”, rekla je mater. Ona me uvik stišava kad gledam televiziju ili hoću slušat neku svoju kazetu na kazetofon.

Zato su meni sluje jedini način da uživam u muzici. Plastični kolutić na vokmenu okrećem do maksimuma. Skinila sam i onu crnu spužvu pa direktno na uvo stavim metalne kolutove od sluja. Tek tad se muzika čuje kako triba.

Mater je svatila šta radim. Viče: „Uništit ćeš uši!” a ja se samo smijem. Nema ona pojma o čemu govori. Njena generacija je slušala muziku samo s malenih radija ili s gramofona. Kad je bila mlada, mater nije imala gramofon, odrasla je u siromašnoj familiji na otoku, a kasnije kad je počela zarađivat već je bila rodila mene i po cile dane radila u restoranu. Onda je kupila neki mali, jeftini kazetofon, s jednom glavom. To više krči nego svira. Ona na njemu sluša svoje kazete Nede Ukraden, Kemala Montena, Jasne Zlokić ili samo stavi Radio Split. Meni je to teška tlaka.

Spustim se doli na Baće. Sidnem na skale koje se iz Šumice spuštaju prema moru. Ruksak stavim iza leđa da me ne žulja skala. Nabijem cvike. Iz džepa od jakete izvadim cigaru šta sam materi ukrala iz kutije. Upalim vokmen, zapalim i guštam. Kad pisma dođe do kraja, odma prstom stisnem na premotavanje, neću da počne sljedeća, želim je čut ponovno. Taj pjevač se zove Morrissey i pjeva: “Some girls are bigger than others, some girls mothers are bigger than other girls mothers.” Nije mi jasno šta oće reć s tim, ali zvuči super. Grupa se zove The Smiths, pročitala sam u jednom časopisu da su oni iz Engleske, iz Manchestera. Kažu da je tamo stalno kiša i oblačno, nije toplo ka u nas. Da je meni bit u gradu u kojemu ima takve muzike, ne bi mi smetala ni kiša ni da je oblačno. U nas u Splitu je skoro stalno sunce, ali je previše đikana i đikanske muzike.

Otkad sam presnimila tu kazetu, to mi je najdraža stvar. Nekako je baš moja. Odnese me visoko iznad Baća, kao luft-balon me digne iznad cilog grada, iznad svih ovih gradskih šema, palmi i šušura.

Najlipši grad na svitu! Ma moš mislit.

Nora Verde (Antonela Marušić) rođena je 1974. godine u Dubrovniku. Završila je studij hrvatskog jezika i književnosti. Prvu knjigu poezije Sezona bjegova objavljuje kao studentica. Pod literarnim imenom Nora Verde autorica je proznih knjiga Posudi mi smajl, Do isteka zaliha, O ljubavi, batinama i revoluciji, Moja dota i Pravi život. Proza i poezija objavljivana joj je u brojnim zbornicima i antologijama i prevođena na slovenski, engleski, njemački, makedonski i albanski jezik. Roman Moja dota ušao je u finale književnih nagrada Galović i Tportal, a nagrađen je nagradom Štefica Cvek. Prijevod romana na njemački jezik objavljen je u izdanju njemačke kuće Edizione Converso u 2024. godini. Surađuje s nizom hrvatskih i regionalnih medija i portala koji se bave nezavisnom kulturom, medijima, književnošću, glazbom i ljudskim pravima. Trenutno je zaposlena kao novinarka i urednica kulture na digitalnom kanalu Vida TV. Živi i radi u Zagrebu.

Moj problem s lektirom je problem prisile. Ako dijete, štoviše, dijete u formativnim godinama s izrazitim otporom prema autoritetu nešto mora, za očekivati je da to isto − neće. Kako dakle osmisliti sustav koji se može probiti kroz mladenački prkos? Pritom, u kontekstu populariziranja lektire opetovano čujem tezu da djeci treba ponuditi nešto zanimljivo, nešto što će ih zainteresirati i nešto u čemu će se pronaći, ne bi li čitanje zavoljeli pa i ostatak života proveli uz magičnu moć knjige. To da škola djetetu može prezentirati nešto što će dijete zavoljeti je u današnjem dvadesetostoljetno učmalom i uspješno nereformiranom školskom sustavu vrlo ambiciozan plan. Ne bih generalizirao sa stavovima, moje iskustvo škole je vrlo skromno, samo sam jednom išao u školu, a i to reducirano (tri godine mog školovanja bile su što preskočene, što vrlo skraćene zbog ratne opasnosti), ali sve što sam u životu zavolio, pa i knjige, otkrio sam izvan škole.

Sad, kad sam istresao dozu skepse, bez ambicije da nudim rješenje, moj prijedlog za promišljanje alternativne lektire je sljedeći: stripovi!

Kako osmisliti sustav koji se može probiti kroz mladenački prkos?

Stripovi

Stripovi su forma popularizirana u svrhu dječje zabave, što im je uvelike definiralo javnu percepciju, a to lice nosi i danas pa je golema industrija stripova često fokusirana tek na p(l)itku zabavu, što pak vrijedi i za neke druge umjetnosti koje se nešto radije konzumiraju pa lako skliznu u komercijalno popularne lake note (posebno vidljivo u glazbi i filmovima). No, u prethodnoj sam rečenici sakrio i glavni argument u prilog mom prijedlogu: stripovi su umjetnost.

Prvo, smatram da je umjetnost svih formi i žanrova izuzetno bogatstvo života i nema dovoljno prilika da se umjetnost nudi i konzumira u svim prilikama i ambijentima, a posebno u školstvu.

U tom smislu valja priznati da je službeni kurikulum dosta škrt prema modernim umjetničkim formama. Jedva da su adekvatno pokrivene i takozvanih klasičnih sedam umjetnosti: slikarstvo, arhitektura, skulptura, književnost, glazba, performans i vizualna umjetnost. Pokoja ima vlastiti predmet (likovna i glazbena umjetnost), pokoja se prikrpa iz druge predmete (npr: učenicima će povremeno biti prikazan film u sklopu predmeta Hrvatski jezik), ali uglavnom nema sustavnog bavljenja rubnim, da ne kažem, modernim umjetničkim formama, što strip jest.

Ipak, posljednjih su se godina pokrenule neke formalne i manje formalne inicijative koje se bave promicanjem ove ideje. Strip će nesumnjivo vrlo skoro naći mjesto u lektiri, međutim, sklon sam mišljenju da će to i kad se dogodi biti prekasno i premalo. Umjetnost, kao i život sam, rapidno se mijenja, a tromi sustav obrazovanja naprosto gubi bitku u pokušaju da djecu pripremi na svijet kakav jest. Tu posebno mislim na informacijsku revoluciju koja je u proteklo desetljeće ili dva pomela način kako živimo, kako razmišljamo i kako konzumiramo informacije. Novi kanali komunikacije i novi mediji rapidno mijenjaju našu zbilju, no stvar je još drastičnija, dokazat će neki znanstvenici: mijenjaju i naš mozak. Manfred Spitzer, njemački psiholog veliki je zagovornik teze da digitalni mediji umanjuju naše mentalne kapacitete, a u tom stavu će mu se pridružiti i pokoji neuroznanstvenik. Iako ih često nismo svjesni, promjene su značajne, ne uvijek dobre (ali ne uvijek ni loše), no, zadržao bih se zasad na umjetnosti. Činjenica je da digitalna umjetnost izrasla na novim medijima donosi čitavu paletu novih formi na uživanje svijetu. U svjetlu promišljanja o lektiri obasjao bih samo jednu od njih: videoigre.

Videoigre

Videoigre su čudnovato živ i inventivan svijet kreativnih umjetničkih formi koje ujedinjuju vizualnu i fabularnu komponentu, a glavna odlika im je interaktivnost. Hibridne, mogu kombinirati video, glazbu, tekst, no ono što ih razlikuje od svega prije njih njihova je neograničena mogućnost interakcije između autora i konzumenta. Istina, poput stripa, videa i glazbe, i ova je industrija izrazito popularna pa zato vrlo sklona komercijalizaciji. Danas su videoigre najprofitabilnija industrija zabave na planeti, duplo profitabilnija od filmova i glazbe zajedno, a u 2020. godini profitabilnija i od sporta, no ok, nije bila laka godina za sport, ali trend se nazire. Ipak, komercijalizacija joj ne otima kreativni umjetnički potencijal, dapače, postoji cijeli segment tzv. indie tržišta koje, oslobođeno zahtjeva za hiperprofitom kreira neke od najinovativnijih umjetničkih proizvoda ovog stoljeća. U ovu digresiju sam uplovio jer smatram da su mnoga od tih djela izuzetno potentni lektirni naslovi.

Doživljaj posljedica rata u This War of Mine, uvid u psihološko stanje psihotičnih u Hellblade: Senua’s Sacrifice, autentični osjećaj života u represivnom režimu u Papers, please ili naprosto inventivni načini prezentiranja priče u Life is Strange, The Last of Us i What Remains of Edith Finch prenose iskustvo i emocije na posve nove načine.

Usto, riječ je o igrama koje obrađuju važne teme, otvorene su za interpretacije i naprosto su vrhunska djela kulture, a istovremeno vrlo uzbudljiva i prijemčiva za mladu publiku. Dodatno, videoigre zaista briljiraju kad kreativno koriste još neiscrpljene mogućnosti novih medija da i same kreiraju nove vrste doživljaja, kao što to rade Inside, Her Story, Undertale, Portal ili Braid, te polako ali temeljito postaju mjesta opće kulture i opća mjesta kulture.

Da napokon presiječem ovaj pretjerani uvod zaključkom: Kultura i umjetnost agilni su i dinamični civilizacijski izvori, koji ne oslikavaju samo život kakav je bio, već ga razotkrivaju kakav je sad, i pripremaju nas na ono kakav će biti. Zbog toga lektira, kao temelj obrazovanja u domeni čitanja, mora širiti vidike pa se uz temelje književnosti osvrnuti i na nove medije, za početak: stripove.

Kao savršen naslov obradit ćemo knjigu Marjane Satrapi: Perzepolis, priča o jednom djetinjstvu.

Marjana Satrapi: Perzepolis, priča o jednom djetinjstvu

Mjesto radnje: Kako mu i naslov otkriva, Perzepolis se događa u Iranu. Antička prijestolnica stare Perzije danas je tek arheološki park, no imenom predstavlja tu zemlju, koja se oduvijek, osim posljednjih osamdesetak godina, zvala Perzijom.

Osim Irana, dio radnje se događa i u Beču, kulturološkom antipodu Teherana, što će glavnoj junakinji omogućiti odmak i priliku da se sagleda iz daljine, a lektirnom čitatelju priliku da prepozna karakteristike Hrvatske u liberalnoj Austriji, ali i u ultrakonzervativnom Iranu.

Vrijeme radnje: Period između 1980. i 1994. u kojem glavna junakinja ima 10 do 24 godine.

Kratak sadržaj: Marjane je desetogodišnjakinja koja odrasta u Iranu u kojem se upravo događa konzervativna revolucija. Kao dijete liberalnih roditelja čudi se novim pravilima života. Društvo se polako navikava na nove norme, no znatiželjna djevojčica ih otvoreno preispituje. Život se u Iranu komplicira, uskoro počinje i veliki Iransko-irački rat, a pravila islamske države sve su kruća i kazne za buntovne sve opasnije, pa roditelji mladu, slobodoumnu Marjane šalju na studij u Austriju. Tu Marjane, oslobođena državne tlake proživljava nova iskustva, no otkriva da je sloboda, baš kao i odrastanje, odgovorna stvar.

Kultura i umjetnost agilni su i dinamični civilizacijski izvori, koji ne oslikavaju samo život kakav je bio, već ga razotkrivaju kakav je sad, i pripremaju nas na ono kakav će biti. Zbog toga lektira, kao temelj obrazovanja u domeni čitanja, mora širiti vidike pa se uz temelje književnosti osvrnuti i na nove medije, za početak: stripove

Tema djela: Tema djela je promjena. Promjena života uzrokovana promjenom političke orijentacije države, te osobna promjena uzrokovana tim okruženjem ali i samim odrastanjem. Promjena je stalna, neminovna, opasna i potrebna. Marjane će ovo oslikati u nizu epizoda svoje velike knjige.

Analiza djela: Perzepolis je priča o djetinjstvu ispričana kroz dječje oči. Kako te oči odrastaju tako odrasta i pogled na svijet koji uz brutalne političke donosi i naizgled trivijalne životne muke. Satrapi je iskrena, otvorena i oštra. Ne štedi sebe ni bližnje, a najmanje štedi društvo o kojem piše.

Jednostavnim crtežom Satrapi dočarava kompleksne situacije i odnose zapletene oko odrastanja za vrijeme islamske revolucije. Marjane se prisjeća raznih aspekata iranskog prevrata koji su utjecali na nju i njenu obitelj. Kad odseli u Austriju Satrapi će portretirati percepciju svoje države iz nezainteresiranih očiju zapadnog svijeta.

Perzepolis je duhovita knjiga iako se ne bavi smiješnim stvarima. Knjiga je to puna straha i nasilja. Kad odlazi na proteste protiv nošenja vela Marjane će prvi put svjedočiti nasilju, a strahote rigoroznih primjena teokratskih zakona stalno će se provlačiti kroz priču. (Jednom prilikom Marjani majka objašnjava da se djevice osuđene na smrt prvo siluju da bi egzekucija bila legalna, jer se zakonski djevice ne smiju ubiti.)

U nekoj prilici studenti umjetnosti crtaju ženski akt, no zbog strogih islamskih zakona, žena koja im pozira mora biti u nikabu u kojem joj se ne vidi nijedan dio tijela. Kasnije, kad im pozira muškarac, koji su ipak odjeveni nešto slobodnije, pravovjerni će i tu naći problem jer ženino gledanje u muškarca se protivi moralu. “A što biste vi htjeli? Da crtam ovog čovjeka dok gledam u vrata?” pita buntovna Marjane. “Da”, odgovara nadzornik.

I bez gledanja u modele Marjane Satrapi je naučila crtati. Njen reducirani crtež, djetinje estetike izrazit je kontrapunkt ozbiljnim temama koje slika prikazuje. Monokromatska igra crnog i bijelog tvrdom linijom jasno dijeli bijelo od crnog, dobro od zla, pa i kad Marjane u bečkim studentskim godina zabrazdi u sivilo, crtež ostaje vjeran njenoj vizija svijeta.

Djetinji crtež u kombinaciji s djetinjom perspektivom priče čini ovu knjigu remek-djelom, nimalo sličnom mnogim popularnim i uspješnim grafičkim novelama.

Perzepolis je duhovita knjiga iako se ne bavi smiješnim stvarima. Knjiga je to puna straha i nasilja. Kad odlazi na proteste protiv nošenja vela Marjane će prvi put svjedočiti nasilju, a strahote rigoroznih primjena teokratskih zakona stalno će se provlačiti kroz priču

Grafička novela nezgrapan je naziv kojim je anglosaksonsko tržište pokušalo razlikovati dječje stripove (comics) od stripova za odrasle (graphic novel). Alan Moore, jedan od utjecajnijih autora, lijepo je izjavio je da je grafička novela tek pompozan naziv za velike i skupe stripove. Pa je tako i problem crteža, posebno skupog crteža, opasno mjesto koje strip, medij vizualno-narativne umjetničke slobode, lako može pretvoriti u holivudski šablon. U toj temi sam jako inspiriran i slijepo vjerujem Scottu Mcloudu koji u Kako čitati strip iznosi teoriju kako apstraktni crtež rezultira snažnijom imerzijom, jer nam um nadopunjuje sve što nedostaje i u procesu konstrukcije se dublje poveže sa sadržajem. Perzepolis je najbolji primjer toga. Nekoliko crta i jedna točka (madež iznad usne) koji predstavljaju njenu junakinju urezuju se duboko u psihu čitatelja.

Ukratko, Perzepolis je u mnogim aspektima vrhunsko umjetničko djelo, edukativno, dirljivo i impresivno, jednom riječju: nezaobilazno.

Pitanja za ponavljanje

1. Sjajan dizajn hrvatskog izdanja ove knjige, izdavača Fibre, sadrži crtež protagonistice na naslovnici. Međutim, crtež na koricama knjige razlikuje se od onog na omotu. Zašto?

2. Možete li se sjetiti nekog događaja u vašoj državi koji podsjeća na konzervativnu revoluciju? Što su prve mete konzervatizma?

3. Jedna epizoda prikazuje prilike kad su za vrijeme Iransko-iračkog rata Teheran preplavile izbjeglice i kako ih lokalno stanovništvo prezire. Znaš li kako su se ljudi odnosili prema izbjeglicama iz Hrvatske za vrijeme Domovinskog rata? Kako se danas u Hrvatskoj odnose prema izbjeglicama?

4. Perzepolis je u Iranu zabranjen. Poznajete li knjige iz hrvatske kulture koje su nepoželjne i izbačene iz lektire? Koje biste vi knjige izbacili? A zapalili?

Još stripova za lektiru

1. Ivica Bednjanec: Osmoškolci
2. Darko Macan, Goran Sudžuka, Matija Pisačić: Svebor i Plamena
3. Riad Sattouf: Arapin budućnosti
4. Daniel Clowes: Svijet duhova
5. Art Spiegelman: Maus
6. Frano Petruša: Papak

Još stripova za cjeloživotno čitanje

1. Nina Bunjevac: Bezimena
2. Marjane Satrapi: Vezenje
3. Joe Sacco: Palestina
4. Alan Moore, Eddie Campbell: Iz pakla
5. Camille Jourdy: Rosalie Blum
6. Rutu Modan: Izlazne rane

Još stripova

1. Alison Bechdel: Fun home − obiteljska tragikomedija
2. Bill Watterson: Calvin i Hobbes
3. Lupano & Moreau: Majmun iz Hartlepoola
4. Jiro Taniguchi: Šetač
5. Keiji Nakazawa: Bosonogi Gen − Strip o Hirošimi

Još

1. Hernandez brothers: Love and Rockets

Još jedan

1. Kazuo Koike, Goseki Kojima: Lone Wolf and a Cub

Zadnji:

1. Lewis Trondheim: Zekan

Marjane Satrapi (rođena 22.11.1969. u Raštu, u Iranu, a umrla 4.6.2026. u Parizu) bila je autorica stripova i grafičkih romana, filmska redateljica, književnica i aktivistkinja. Domaćoj publici dostupna su njezina djela Piletina sa šljivama i Vezenje, uz nezaboravni Perzepolis koji je 2007. godine pretvoren i u dugometražni animirani film.

Tekst je prvotno objavljen 3. srpnja 2021. godine unutar temata Alternativna lektira.

Moj problem s lektirom je problem prisile. Ako dijete, štoviše, dijete u formativnim godinama s izrazitim otporom prema autoritetu nešto mora, za očekivati je da to isto − neće. Kako dakle osmisliti sustav koji se može probiti kroz mladenački prkos? Pritom, u kontekstu populariziranja lektire opetovano čujem tezu da djeci treba ponuditi nešto zanimljivo, nešto što će ih zainteresirati i nešto u čemu će se pronaći, ne bi li čitanje zavoljeli pa i ostatak života proveli uz magičnu moć knjige. To da škola djetetu može prezentirati nešto što će dijete zavoljeti je u današnjem dvadesetostoljetno učmalom i uspješno nereformiranom školskom sustavu vrlo ambiciozan plan. Ne bih generalizirao sa stavovima, moje iskustvo škole je vrlo skromno, samo sam jednom išao u školu, a i to reducirano (tri godine mog školovanja bile su što preskočene, što vrlo skraćene zbog ratne opasnosti), ali sve što sam u životu zavolio, pa i knjige, otkrio sam izvan škole.

Sad, kad sam istresao dozu skepse, bez ambicije da nudim rješenje, moj prijedlog za promišljanje alternativne lektire je sljedeći: stripovi!

Kako osmisliti sustav koji se može probiti kroz mladenački prkos?

Stripovi

Stripovi su forma popularizirana u svrhu dječje zabave, što im je uvelike definiralo javnu percepciju, a to lice nosi i danas pa je golema industrija stripova često fokusirana tek na p(l)itku zabavu, što pak vrijedi i za neke druge umjetnosti koje se nešto radije konzumiraju pa lako skliznu u komercijalno popularne lake note (posebno vidljivo u glazbi i filmovima). No, u prethodnoj sam rečenici sakrio i glavni argument u prilog mom prijedlogu: stripovi su umjetnost.

Prvo, smatram da je umjetnost svih formi i žanrova izuzetno bogatstvo života i nema dovoljno prilika da se umjetnost nudi i konzumira u svim prilikama i ambijentima, a posebno u školstvu.

U tom smislu valja priznati da je službeni kurikulum dosta škrt prema modernim umjetničkim formama. Jedva da su adekvatno pokrivene i takozvanih klasičnih sedam umjetnosti: slikarstvo, arhitektura, skulptura, književnost, glazba, performans i vizualna umjetnost. Pokoja ima vlastiti predmet (likovna i glazbena umjetnost), pokoja se prikrpa iz druge predmete (npr: učenicima će povremeno biti prikazan film u sklopu predmeta Hrvatski jezik), ali uglavnom nema sustavnog bavljenja rubnim, da ne kažem, modernim umjetničkim formama, što strip jest.

Ipak, posljednjih su se godina pokrenule neke formalne i manje formalne inicijative koje se bave promicanjem ove ideje. Strip će nesumnjivo vrlo skoro naći mjesto u lektiri, međutim, sklon sam mišljenju da će to i kad se dogodi biti prekasno i premalo. Umjetnost, kao i život sam, rapidno se mijenja, a tromi sustav obrazovanja naprosto gubi bitku u pokušaju da djecu pripremi na svijet kakav jest. Tu posebno mislim na informacijsku revoluciju koja je u proteklo desetljeće ili dva pomela način kako živimo, kako razmišljamo i kako konzumiramo informacije. Novi kanali komunikacije i novi mediji rapidno mijenjaju našu zbilju, no stvar je još drastičnija, dokazat će neki znanstvenici: mijenjaju i naš mozak. Manfred Spitzer, njemački psiholog veliki je zagovornik teze da digitalni mediji umanjuju naše mentalne kapacitete, a u tom stavu će mu se pridružiti i pokoji neuroznanstvenik. Iako ih često nismo svjesni, promjene su značajne, ne uvijek dobre (ali ne uvijek ni loše), no, zadržao bih se zasad na umjetnosti. Činjenica je da digitalna umjetnost izrasla na novim medijima donosi čitavu paletu novih formi na uživanje svijetu. U svjetlu promišljanja o lektiri obasjao bih samo jednu od njih: videoigre.

Videoigre

Videoigre su čudnovato živ i inventivan svijet kreativnih umjetničkih formi koje ujedinjuju vizualnu i fabularnu komponentu, a glavna odlika im je interaktivnost. Hibridne, mogu kombinirati video, glazbu, tekst, no ono što ih razlikuje od svega prije njih njihova je neograničena mogućnost interakcije između autora i konzumenta. Istina, poput stripa, videa i glazbe, i ova je industrija izrazito popularna pa zato vrlo sklona komercijalizaciji. Danas su videoigre najprofitabilnija industrija zabave na planeti, duplo profitabilnija od filmova i glazbe zajedno, a u 2020. godini profitabilnija i od sporta, no ok, nije bila laka godina za sport, ali trend se nazire. Ipak, komercijalizacija joj ne otima kreativni umjetnički potencijal, dapače, postoji cijeli segment tzv. indie tržišta koje, oslobođeno zahtjeva za hiperprofitom kreira neke od najinovativnijih umjetničkih proizvoda ovog stoljeća. U ovu digresiju sam uplovio jer smatram da su mnoga od tih djela izuzetno potentni lektirni naslovi.

Doživljaj posljedica rata u This War of Mine, uvid u psihološko stanje psihotičnih u Hellblade: Senua’s Sacrifice, autentični osjećaj života u represivnom režimu u Papers, please ili naprosto inventivni načini prezentiranja priče u Life is Strange, The Last of Us i What Remains of Edith Finch prenose iskustvo i emocije na posve nove načine.

Usto, riječ je o igrama koje obrađuju važne teme, otvorene su za interpretacije i naprosto su vrhunska djela kulture, a istovremeno vrlo uzbudljiva i prijemčiva za mladu publiku. Dodatno, videoigre zaista briljiraju kad kreativno koriste još neiscrpljene mogućnosti novih medija da i same kreiraju nove vrste doživljaja, kao što to rade Inside, Her Story, Undertale, Portal ili Braid, te polako ali temeljito postaju mjesta opće kulture i opća mjesta kulture.

Da napokon presiječem ovaj pretjerani uvod zaključkom: Kultura i umjetnost agilni su i dinamični civilizacijski izvori, koji ne oslikavaju samo život kakav je bio, već ga razotkrivaju kakav je sad, i pripremaju nas na ono kakav će biti. Zbog toga lektira, kao temelj obrazovanja u domeni čitanja, mora širiti vidike pa se uz temelje književnosti osvrnuti i na nove medije, za početak: stripove.

Kao savršen naslov obradit ćemo knjigu Marjane Satrapi: Perzepolis, priča o jednom djetinjstvu.

Marjana Satrapi: Perzepolis, priča o jednom djetinjstvu

Mjesto radnje: Kako mu i naslov otkriva, Perzepolis se događa u Iranu. Antička prijestolnica stare Perzije danas je tek arheološki park, no imenom predstavlja tu zemlju, koja se oduvijek, osim posljednjih osamdesetak godina, zvala Perzijom.

Osim Irana, dio radnje se događa i u Beču, kulturološkom antipodu Teherana, što će glavnoj junakinji omogućiti odmak i priliku da se sagleda iz daljine, a lektirnom čitatelju priliku da prepozna karakteristike Hrvatske u liberalnoj Austriji, ali i u ultrakonzervativnom Iranu.

Vrijeme radnje: Period između 1980. i 1994. u kojem glavna junakinja ima 10 do 24 godine.

Kratak sadržaj: Marjane je desetogodišnjakinja koja odrasta u Iranu u kojem se upravo događa konzervativna revolucija. Kao dijete liberalnih roditelja čudi se novim pravilima života. Društvo se polako navikava na nove norme, no znatiželjna djevojčica ih otvoreno preispituje. Život se u Iranu komplicira, uskoro počinje i veliki Iransko-irački rat, a pravila islamske države sve su kruća i kazne za buntovne sve opasnije, pa roditelji mladu, slobodoumnu Marjane šalju na studij u Austriju. Tu Marjane, oslobođena državne tlake proživljava nova iskustva, no otkriva da je sloboda, baš kao i odrastanje, odgovorna stvar.

Kultura i umjetnost agilni su i dinamični civilizacijski izvori, koji ne oslikavaju samo život kakav je bio, već ga razotkrivaju kakav je sad, i pripremaju nas na ono kakav će biti. Zbog toga lektira, kao temelj obrazovanja u domeni čitanja, mora širiti vidike pa se uz temelje književnosti osvrnuti i na nove medije, za početak: stripove

Tema djela: Tema djela je promjena. Promjena života uzrokovana promjenom političke orijentacije države, te osobna promjena uzrokovana tim okruženjem ali i samim odrastanjem. Promjena je stalna, neminovna, opasna i potrebna. Marjane će ovo oslikati u nizu epizoda svoje velike knjige.

Analiza djela: Perzepolis je priča o djetinjstvu ispričana kroz dječje oči. Kako te oči odrastaju tako odrasta i pogled na svijet koji uz brutalne političke donosi i naizgled trivijalne životne muke. Satrapi je iskrena, otvorena i oštra. Ne štedi sebe ni bližnje, a najmanje štedi društvo o kojem piše.

Jednostavnim crtežom Satrapi dočarava kompleksne situacije i odnose zapletene oko odrastanja za vrijeme islamske revolucije. Marjane se prisjeća raznih aspekata iranskog prevrata koji su utjecali na nju i njenu obitelj. Kad odseli u Austriju Satrapi će portretirati percepciju svoje države iz nezainteresiranih očiju zapadnog svijeta.

Perzepolis je duhovita knjiga iako se ne bavi smiješnim stvarima. Knjiga je to puna straha i nasilja. Kad odlazi na proteste protiv nošenja vela Marjane će prvi put svjedočiti nasilju, a strahote rigoroznih primjena teokratskih zakona stalno će se provlačiti kroz priču. (Jednom prilikom Marjani majka objašnjava da se djevice osuđene na smrt prvo siluju da bi egzekucija bila legalna, jer se zakonski djevice ne smiju ubiti.)

U nekoj prilici studenti umjetnosti crtaju ženski akt, no zbog strogih islamskih zakona, žena koja im pozira mora biti u nikabu u kojem joj se ne vidi nijedan dio tijela. Kasnije, kad im pozira muškarac, koji su ipak odjeveni nešto slobodnije, pravovjerni će i tu naći problem jer ženino gledanje u muškarca se protivi moralu. “A što biste vi htjeli? Da crtam ovog čovjeka dok gledam u vrata?” pita buntovna Marjane. “Da”, odgovara nadzornik.

I bez gledanja u modele Marjane Satrapi je naučila crtati. Njen reducirani crtež, djetinje estetike izrazit je kontrapunkt ozbiljnim temama koje slika prikazuje. Monokromatska igra crnog i bijelog tvrdom linijom jasno dijeli bijelo od crnog, dobro od zla, pa i kad Marjane u bečkim studentskim godina zabrazdi u sivilo, crtež ostaje vjeran njenoj vizija svijeta.

Djetinji crtež u kombinaciji s djetinjom perspektivom priče čini ovu knjigu remek-djelom, nimalo sličnom mnogim popularnim i uspješnim grafičkim novelama.

Perzepolis je duhovita knjiga iako se ne bavi smiješnim stvarima. Knjiga je to puna straha i nasilja. Kad odlazi na proteste protiv nošenja vela Marjane će prvi put svjedočiti nasilju, a strahote rigoroznih primjena teokratskih zakona stalno će se provlačiti kroz priču

Grafička novela nezgrapan je naziv kojim je anglosaksonsko tržište pokušalo razlikovati dječje stripove (comics) od stripova za odrasle (graphic novel). Alan Moore, jedan od utjecajnijih autora, lijepo je izjavio je da je grafička novela tek pompozan naziv za velike i skupe stripove. Pa je tako i problem crteža, posebno skupog crteža, opasno mjesto koje strip, medij vizualno-narativne umjetničke slobode, lako može pretvoriti u holivudski šablon. U toj temi sam jako inspiriran i slijepo vjerujem Scottu Mcloudu koji u Kako čitati strip iznosi teoriju kako apstraktni crtež rezultira snažnijom imerzijom, jer nam um nadopunjuje sve što nedostaje i u procesu konstrukcije se dublje poveže sa sadržajem. Perzepolis je najbolji primjer toga. Nekoliko crta i jedna točka (madež iznad usne) koji predstavljaju njenu junakinju urezuju se duboko u psihu čitatelja.

Ukratko, Perzepolis je u mnogim aspektima vrhunsko umjetničko djelo, edukativno, dirljivo i impresivno, jednom riječju: nezaobilazno.

Pitanja za ponavljanje

1. Sjajan dizajn hrvatskog izdanja ove knjige, izdavača Fibre, sadrži crtež protagonistice na naslovnici. Međutim, crtež na koricama knjige razlikuje se od onog na omotu. Zašto?

2. Možete li se sjetiti nekog događaja u vašoj državi koji podsjeća na konzervativnu revoluciju? Što su prve mete konzervatizma?

3. Jedna epizoda prikazuje prilike kad su za vrijeme Iransko-iračkog rata Teheran preplavile izbjeglice i kako ih lokalno stanovništvo prezire. Znaš li kako su se ljudi odnosili prema izbjeglicama iz Hrvatske za vrijeme Domovinskog rata? Kako se danas u Hrvatskoj odnose prema izbjeglicama?

4. Perzepolis je u Iranu zabranjen. Poznajete li knjige iz hrvatske kulture koje su nepoželjne i izbačene iz lektire? Koje biste vi knjige izbacili? A zapalili?

Još stripova za lektiru

1. Ivica Bednjanec: Osmoškolci
2. Darko Macan, Goran Sudžuka, Matija Pisačić: Svebor i Plamena
3. Riad Sattouf: Arapin budućnosti
4. Daniel Clowes: Svijet duhova
5. Art Spiegelman: Maus
6. Frano Petruša: Papak

Još stripova za cjeloživotno čitanje

1. Nina Bunjevac: Bezimena
2. Marjane Satrapi: Vezenje
3. Joe Sacco: Palestina
4. Alan Moore, Eddie Campbell: Iz pakla
5. Camille Jourdy: Rosalie Blum
6. Rutu Modan: Izlazne rane

Još stripova

1. Alison Bechdel: Fun home − obiteljska tragikomedija
2. Bill Watterson: Calvin i Hobbes
3. Lupano & Moreau: Majmun iz Hartlepoola
4. Jiro Taniguchi: Šetač
5. Keiji Nakazawa: Bosonogi Gen − Strip o Hirošimi

Još

1. Hernandez brothers: Love and Rockets

Još jedan

1. Kazuo Koike, Goseki Kojima: Lone Wolf and a Cub

Zadnji:

1. Lewis Trondheim: Zekan

Sa svakim ponovnim čitanjem istog štiva zapravo čitamo neku novu knjigu. Jer svaka se (osobito dobra) knjiga može pročitati na puno raznih načina. Možda je malo paradoksalno da ja to kažem – jer na sve strane preporučujem neke knjige – ali slažem se s Virginijom Woolf koja u eseju Kako bi trebalo čitati knjigu piše: “Zapravo je jedini pravi savjet o čitanju koji jedna osoba može dati drugoj taj da uopće ne prihvaća savjete, da se rukovodi vlastitim nagonom, da se oslanja na vlastito rasuđivanje, da donosi vlastite zaključke.” Netko nam može preporučiti dobru knjigu – ali kako ćemo je čitati, kada, koliko puta – to je na nama. Hoćemo li uzeti olovku pa podcrtavati najdraže dijelove, preskakati dosadne opise ili čitati samo njih, hoćemo li knjigu pročitati do kraja ili već na prvom poglavlju zaključiti da nije za nas? Hoćemo li istu knjigu ili barem neke njezine dijelove toliko puta pročitati da ćemo ih naučiti napamet i uživati baš u toj poznatosti koja nam je poput vlastita jastuka u hotelskom krevetu ili polu-raspadnutog plišanca sa samo jednim uhom s kojim se novi, mirišljavi s dva uha ne mogu ni izbliza uspoređivati? Zbog te utješnosti i radosti jer se ponovno susreću s nečim što im se sviđa mnoga mala djeca traže da im se stalno iznova čitaju iste slikovnice i pričaju iste priče.

Postoje i književni klubovi posvećeni jednoj knjizi. Nisam čula za nešto slično kod nas, ali kad bi mi se takva mogućnost ponudila, mislim da bih im se rado priključila. U Kaliforniji su u jednom čitateljskom klubu čak dvadeset i osam godina raspravljali o romanu Finnegan’s Wake Jamesa Joycea. Ne znam knjigu koja bi bila prikladnija za spora zajednička čitanja od eksperimentalnog teksta koji na više od šesto stranica nudi nejasnu radnju, aluzije na druga književna djela, riječi na izmišljenim jezicima i sl. Voditelj tog neobičnog kluba kaže da otpočetka treba prihvatiti da taj tekst nitko ne može shvatiti do kraja i da to onda otvara plodno tlo za zajedničko čitanje. Čitali su jednu stranicu po susretu i trebalo im je dvadeset i osam godina do posljednje stranice, ali zapravo još uvijek nisu gotovi jer roman završava u pola rečenice – pa su krenuli u novi krug, od prvog odlomka.

Rastvaranje procesa stvaranja i sustvaranja

Prvo netko napiše književno djelo, pjesmu, napravi skulpturu, snimi film ili naslika sliku. Onda mi reagiramo na to djelo – samo čitanjem, gledanjem, slušanjem ili književnom kritikom, vlastitim videom ili cijelim filmom, novom knjigom, zbornikom, pjesmom… Što je djelo bolje, to će reakcije biti češće, jače – i raznolikije. Pogledajte samo žanrovski teško odredivu knjigu Learovanje: Shakespeare ispod kože kritičarke i spisateljice Nataše Govedić (Naklada Ljevak). To je rasuti teret – tekst koji možete čitati stalno iznova i ne morate ga čitati u kontinuitetu. Donosi intervjue, kritike, pjesme, drame, crteže, sve inspirirane dramom Kralj Lear Williama Shakespearea. U uvodu autorica piše da to nije monografija nego radna bilježnica koja rastvara proces stvaranja i sustvaranja potaknutih jednim književnim djelom, pokušavajući dokučiti kako Shakespeare snagom svoje umjetnosti generira nove autorske procese.

Kreće od činjenice da je Shakespeareov Kralj Lear kod nas izvođen dvadeset i pet godina na Brijunima u režiji Lenke Udovički i razgovara s glavnim akterima te predstave (glumcima Radom, Lucijom i Ninom Šerbedžijom, Ksenijom Marinković, Miodragom Krivokapićem, Dadom Ćosićem, Helenom Buljan, akustičnim dizajnerom Davidom Roccom, redateljem i dramaturgom Ivicom Buljanom te redateljicom Lenkom Udovički) ne bi li saznala kako se s prolaskom vremena mijenjao njihov odnos prema drami i njezinoj adaptaciji. Learovanje u tim razgovorima, ali i umjetničkim djelima nastalima na temelju čitanja Kralja Leara (Boris Senker, Dinko Telećan i Sanja Baković napisali su pjesmu, Mark Fejer dramu, a Julija Stura nacrtala je strip) na površinu izvlači brojne nabore slojeva priče o Learu. Pokazat će se da se ta drama može čitati kao tekst o starosti i o obitelji, o izdaji, ludilu, bezumnim očevima i ljutitim kćerima, nagloj detronizaciji nekoga tko je čitav život bio svemoćan, Learovoj emocionalnoj gladi i njegovim brojnim kontradikcijama, o univerzalnoj temi ljudske krhkosti, prolaznosti i sl. Rade Šerbedžija govori Lear je za mene uvijek bio i ostao „u radu”, ističući da glumac uvijek mora ostati radikalno znatiželjan i otvoren za načine na koje ga umjetničko djelo može promijeniti.

Nekad iste knjige čitamo više puta iz različitih razloga – jednom se želimo informirati, drugi put zabaviti, treći put “samo želimo potražiti onaj citat” pa ipak pročitamo sve (a za citat se naravno ispostavi da je iz neke druge knjige). Nekad se želimo podsjetiti na knjigu iz djetinjstva koju smo obožavali – a tu se možemo i razočarati, kao što navodi Anne Fadiman u knjizi Rereading. Sinu je čitala jedan od svojih omiljenih romana C. S. Lewisa iz djetinjstva da bi u odrasloj dobi ustanovila da je autor zapravo seksist i rasist, ali uspjela je i uživati u romanu. Taj je ponovni susret s knjigom usporedila s odnosom s roditeljima: u djetinjstvu su nam bili bogovi, a s vremenom smo shvatili da su bili preljubnici ili da su malo previše pili – ali ne prestajemo ih zbog toga voljeti.

Nekad iste knjige čitamo više puta iz različitih razloga – jednom se želimo informirati, drugi put zabaviti, treći put “samo želimo potražiti onaj citat” pa ipak pročitamo sve (a za citat se naravno ispostavi da je iz neke druge knjige). Nekad se želimo podsjetiti na knjigu iz djetinjstva koju smo obožavali – a tu se možemo i razočarati

Danas smo okruženi raznim vrstama tekstova, često kratkih i površnih, koje zapravo ne čitamo, nego ih prelijećemo, a opetovana nam čitanja omogućuju doprijeti do slojevitosti teksta i istinsko udubljivanje. Pri prvom čitanju primjećujemo sadržaj, a drugi, treći i dvadeset peti put čitamo dubinski: fokusiramo se na formu, na jezik, na detalje, na kontekst, povezujemo ga s ranije pročitanim tekstovima, ali i sa samima sobom. I sugovornici u Learovanju povlače paralele između vlastitih životnih preokupacija i slojeva teksta Kralja Leara. Redatelj Ivica Buljan je, u vrijeme kad mu je otac počeo starjeti, tu dramu počeo čitati kao tekst o ostarjelom, onemoćalom čovjeku, ali i univerzalnije – o čovjekovoj prolaznosti. Glumica Nina Šerbedžija, koja je godinama glumila Kordeliju, kaže ovako: “Jer gdje sam ja te godine, tamo će biti i Kordelija. Ako su mi jedne godine bitne granice, povlačenje granica, onda će to biti i njoj bitno. Ako hoću borbenost lika, ‘neću da igram tvoju igru, tata’, onda je te godine to važno. Ako mi je bitna tragedija, onda ću se baviti time koliko je Kordelija glupa, odnosno isključiva.”

I zaista, sa svakim ponovnim čitanjem, osobito ako se radi o knjizi koju smo čitali davno, čitamo i sami sebe, prisjećamo se osobe kakva smo bili pri zadnjem čitanju. To se dobro vidi u kombinaciji biografije, autobiografije i književne kritike My life in Middlemarch Rebecce Mead, autorice odličnih članaka u časopisu New Yorker koju dugo pratim. Ona vrlo emotivno opisuje što znači više puta tijekom života čitati jednu knjigu, vraćati joj se i osjećati je svojom. Otkriva svoju duboku povezanost s romanom Middlemarch spisateljice George Eliot iz 1874. kojeg je čitala u raznim fazama života i svaki put u njemu pronašla nešto novo. U mladosti se poistovjećivala s glavnom junakinjom Dorotheom, naivnom ali odlučnom djevojkom gladnom znanja i proširivanja vidika koja se nije mogla formalno školovati pa se udala za puno starijeg Casaubona, pogrešno vjerujući da će se uz njega moći obrazovati. Pokazat će se međutim da je on život posvetio posve besmislenom intelektualnom projektu. Zato Rebeccu Mead u kasnijim čitanjima nije toliko zanimala Dorotheina želja za samoostvarenjem nego se više poistovjetila s Casaubonom i njegovim neuspjelim intelektualnim pokušajima. Osim toga, kad je bila mlađa, u Middlemarchu je nalazila potvrdu da se treba maknuti iz provincije i vidjeti svijeta, da bi u zrelijoj dobi shvatila da se u tom romanu krije i ljubav prema domu i ukorijenjenosti.

Ponovno iščitavanje istih knjiga postaje važno i kad nam se životne uloge promijene. Dobijemo djecu i postanemo svjesne patrijarhata koji nas okružuje. U odličnoj knjizi Reading Women: How the Great Books of Feminism Changed my Life Stephanie Staal se prisjeća kako je kao studentica čitala kanonske feminističke tekstove i nije joj bilo jasno u čemu je problem jer je bila uvjerena da su se žene izborile za sva svoja prava. Međutim, kad je postala majka shvatila je koliko biologija žene još uvijek u mnogočemu čini neravnopravnima, čak i u demokratskom društvu. Kad je iz te pozicije ponovno čitala osnovne feminističke tekstove – imala je osjećaj da ih čita prvi put i iz njih je puno naučila.

Vodič kroz suvremenu hrvatsku književnost

Otvorenost pravih književnih djela različitim interpretacijama možemo primijetiti i u nedavno objavljenom Vodiču kroz suvremenu hrvatsku književnost: Ciganin, ali najljepši (ur. Kruno Lokotar i Helena de Karina, ilustr. Enver Krivac i Renata Poljak, AGM, 2026.). Najavljena je cijela serija tih vodiča, a prvi je posvećen romanu Kristiana Novaka Ciganin, ali najljepši (OceanMore, 2016.) – koji sam čitala više puta i svaki put neizmjerno uživala u njegovim metaforama i dijalektalnim jezičnim bravurama. Pa tko i ne bi, poslušajte samo ovaj opis japice:

Sjedio je na svojim stepenicama i pušio. Malo, pospano, očerupano pile od devedeset godina. Kroz žućkastu kožu nazire mu se unutrašnjost, sve se proizvoljno miješa u plastičnoj vrećici. Hrskavica, žile i tetive škljocaju, preskaču i mljackaju kad se pokrene.

Ciganin, ali najljepši je slojevit roman o predrasudama i isključivanju Drugačijih, o strahovima, disfunkcionalnim prijateljstvima i zabranjenoj ljubavi koja je u malome mjestu osuđena na propast. Jezično je zanimljiv, napisan mješavinom standarda i nekoliko dijalekata, likovi su uvjerljivi i svaki govori svojim jezikom. Uopće nije čudno da je toliko zanimljiv i višeslojan tekst odabran kao predmet prvoga Vodiča, koji i sam pruža mnoštvo materijala za ponovna čitanja.

U Vodiču o Novakovom romanu piše heterogena skupina ljudi – kritičari(ke), novinari(ke), znanstvenici(e), spisatelj(ice) – Katarina Luketić, Marijana Hameršak, Boris Postnikov, Anera Ryznar, Nataša Jokić-Begić, Ana Fazekaš, Tomislav Pletenac, Nebojša Zelić, Pavle Bonča, Zoran Ferić, Jurica Pavičić, Ivica Buljan, Želimir Periš i Natalija Miletić. Bilo mi je zanimljivo u njihovim tekstovima otkrivati slojeve romana koje sama nisam primijetila. Neki analiziraju Ciganina kao roman o medijima i lažnim vijestima, drugi u njemu primjećuju anksioznost i tjeskobu, iščitavaju legalne i ilegalne migracije, pitaju se je li čovjek stvarno odgovoran za svoju sudbinu, analiziraju jezične registre romana i sl. Osim kritičarskih, tu su i umjetničke reakcije na tekst – Enver Krivac nacrtao je Čopleke, nadnaravna bića iz romana, a Natalija Miletić i Želimir Periš Ciganina su igrificirali – u knjizi se nalazi QR kod na kojem možete tu igricu skinuti i onda je zaigrati.

Neki analiziraju Ciganina kao roman o medijima i lažnim vijestima, drugi u njemu primjećuju anksioznost i tjeskobu, iščitavaju legalne i ilegalne migracije, pitaju se je li čovjek stvarno odgovoran za svoju sudbinu, analiziraju jezične registre romana i sl. Osim kritičarskih, tu su i umjetničke reakcije na tekst

Činjenica da su različiti čitatelji iz različitih struka u Ciganinu našli toliko inspiracije svjedoči o tome da je to pravi klasik koji se može unedogled iščitavati i da je umjetnost uvijek otvoreno pitanje s mnoštvom mogućih odgovora te se teško može govoriti o onoj “osnovnoj ideji djela” koja se nažalost još uvijek često ispisuje u lektirnim bilježnicama. Mene je Vodič raznorodnom paletom kritičkih promišljanja o jednome tekstu naveo na razmišljanje, razveselio svojom interaktivnošću (jer sadrži brojne linkove i kodove koji će vas odvesti na pjesme iz romana, tekstove o romanu i razna druga čuda i čudesa) i motivirao na još jedno čitanje Ciganina.

Uštimavanje svemirskih brodova ili kako komunikacijom spasiti svijet

Ponekad opetovano čitamo ili gledamo neke sadržaje jer želimo ponovno biti zadivljeni. Posljednjih dana sam više puta gledala Project Hail Mary redatelja Chrisa Millera i Phila Lorda. To je s jedne strane pravi holivudski blockbuster – Sunce umire, Ryan Gosling glumi biologa koji spašava svijet, nižu se fascinantne scene svemirskih brodova, svjetlucavih planeta, prostora bez gravitacije… Međutim, za razliku od mnogih novih tehnički savršenih filmova koji će vas ostaviti emocionalno ravnodušnima, ovdje ćete naići na nevjerojatno topao odnos znanstvenika i svemirca koji se u isto vrijeme nađu u svemiru s istim zadatkom – otkriti kako spasiti Sunce.

To je priča puna duha za sve koje zanimaju jezici, komunikacija, prevođenje, učenje, obrazovanje, kritičko razmišljanje, snalaženje u nepoznatim uvjetima i odnos pojedinaca koji pripadaju različitim vrstama, a moraju surađivati. Biolog Ryland Grace i svemirac kojeg je nazvao Rocky (jer izgleda kao kamen) u početku se doslovce usklađuju s frekvencijom onoga drugoga, prilagođavaju si atmosferu za disanje, a zatim kreću pokušaji sporazumijevanja: od upiranja prstom u predmete do prvih riječi, razlikovanja upitnih i izjavnih formi, prepoznavanja emocija, pričanja priča o svojim planetima i na kraju si već mogu ispričati vic! Za razumijevanje im je potrebno puno strpljenja, ali i povjerenja. Nije li to samo malo radikalniji prikaz svih naših odnosa? Pa i mi se ‘uštimavamo’ sa svakom novom osobom koju srećemo, ako je želimo bolje upoznati. Uz to, svatko se od nas ponekad osjeća kao da je sam u svemiru.

Pitala sam se – osim što mi se svidio inteligentni humor i topao odnos glavnih likova, zašto sam toliko put gledala taj film? Možda zato što nosi sa sobom toliko optimizma, a nije banalan: radi se o znanstveniku – običnom čovjeku s premalo samopouzdanja – koji se našao pred naoko nemogućim zadatkom koji ga nadilazi i uspio ga je riješiti. U vrijeme neukusno raširene samohvale utješno je da svijet spašava netko skeptičan i nesiguran u sebe. Ovaj nas film podsjeća na važnost snalaženja u nepoznatim situacijama, stalnog razmišljanja, izlaženja iz okvira, ustrajnosti unatoč brojnim neuspjesima – jer u nepoznatim uvjetima nema gotovih odgovora, sve je u procesu, a promjene se događaju metodom pokušaja i pogrešaka (uf, sve su to premalo zastupljene vještine u školovanju naše djece!).

U vrijeme kad se čini da na sve strane raste netrpeljivost prema Drugačijima, utješna je i priča o prijateljstvu znanstvenika i svemirca na posve neočekivanom mjestu. Gledajući ovaj film povjerovat ćete da je komunikacija s Drugim moguća, da se samo treba upustiti, biti iskren i riskirati odnos u kojem možemo biti i povrijeđeni, jer bez toga ne možemo ni profitirati. Oni će se doslovce pobratimiti u svemiru, shvatiti da su vrlo slični iako radikalno drugačije izgledaju i govore. Prvo će se utješiti činjenicom da nisu sami, a onda će zajednički nalaziti rješenja kojih se samostalno možda i ne bi sjetili. Na početku njihova odnosa, kad su se tek s dosta straha pogledavali, komunicirali su sinkroniziranim okretanjem svojih svemirskih letjelica. Uz skladbu El Amanecer Roberta Firpa, njihovi brodovi izgledaju kao da plešu tango u svemiru. To je začudno, vizualno fascinantno i romantično, ali i više od toga – taj ples na početku njihova odnosa odlična je metafora na tragu razmišljanja Umberta Eca koji je u knjizi Migracije i netolerancija (prev. Damir Grubiša, TIM Press, 2020.) napisao da moramo prihvatiti razlike a ne očekivati istost pa biti nesretni jer nismo jednaki. Ovaj nam film poručuje: da bismo preživjeli, moramo surađivati s Drugačijima. Pogledajte samo za koliko toga smo sposobni kad nam se svemirski brodovi spoje, kad se uskladimo!

Možda se i ne možemo uskladiti do kraja. Jer u odnosima, kao i u opetovanim čitanjima, ne možemo očekivati istost nego baš naprotiv – stremiti razlikama koje ne moramo pomirivati, nego ih koristiti za daljnja razmišljanja i kreativna stvaranja. Uz to, kada dopustimo da nas ponovo i ponovo zadivljuju iste knjige, filmovi ili slike, kad stoti put slušamo neki glazbeni album, opiremo se i općoj tendenciji umjerenosti u osjećanju i doživljavanju. Nataša Govedić u završnom eseju o Learu primjećuje da je i u Learovo vrijeme bilo sramotno pokazati vlastitu emocionalnu potrebu: “Kad malo dijete pruža ruke prema roditelju, smatramo to neodoljivim. Kasnije u svakome tko pokazuje svoju potrebu kontakta vidimo neku vrstu nediscipline”. I zaista, djeci puštamo ponovna čitanja, ali smatramo da smo mi za to previše ozbiljni i da imamo premalo vremena!

Možda se i ne možemo uskladiti do kraja. Jer u odnosima, kao i u opetovanim čitanjima, ne možemo očekivati istost nego baš naprotiv – stremiti razlikama koje ne moramo pomirivati, nego ih koristiti za daljnja razmišljanja i kreativna stvaranja

U društvu koje voli stopirati iskazivanje emocija, ranjivosti, iskrenih prijateljstava, koje nam prečesto objašnjava da je nerazumno, neozbiljno i djetinjasto previše voljeti, previše se prepuštati, previše puta gledati isti film, čitati istu knjigu – ponovna su čitanja mali osobni otpor u kojem ništa ne moramo, posebice ne moramo zadovoljavati diktat praktičnosti i produktivnosti. Nekad čitamo da bismo nešto saznali o svijetu, nekad da bismo se od njega malo sakrili. I pritom nešto duboko osjetili. I to je u redu. Jer se nakon tog zaklona, tog zabranjenog užitka, u njega vraćamo osnaženi, s osmijehom od uha do uha, spremni za nove realne izazove.

Kultna HBO-ova serija Žica u svojoj trećoj sezoni gledateljstvu predstavlja Marla Stanfielda, mladog trgovca drogom koji se počinje probijati u narko-podzemlju zapadnog Baltimorea. Za razliku od Avona Barksdalea, kingpina kojeg nastoji naslijediti, Marlu šira zajednica čak ni deklarativno ne predstavlja ništa doli izvor radne snage i potrošačke baze, a suradnici investicije od kojih će s vremenom možda biti potrebno odustati. Taj nadmeni mladić ledenog pogleda koji kao da je došao niotkuda, bez ikoga svoga, personifikacija je onoga što filozofi zovu instrumentalnim umom; ako je najbrži i najučinkovitiji način za ostvarenje cilja a radnja b, učini b. Ovakav mu pristup poslu omogućuje strelovit uspon na ulicama Baltimorea kojima uskoro postaje neprikosnoveni gospodar. Uz utilitarizam, Marlov modus operandi obilježava i iznimna brutalnost, koja se najjezovitije očituje opetovanim zatvaranjem žrtava njegovih ubojstava u napuštene kuće zapečaćene pištoljem za čavle koje provode njegovi utjerivači. Unatoč moći i utjecaju koji mu je pri kraju serije omogućio izlaz iz kriminalnog miljea, u svojoj posljednjoj sceni Marlo se vraća na uglove s kojih je potekao i kojima je vladao, no mlađa generacija koja ondje trguje više ga ne prepoznaje. Čovjek kojemu su reputacija i moć bili sve tako ostaje zaboravljen, a igra se nastavlja bez njega.

Za razliku od Marla, kapitalizam nije došao niotkuda. Povijest njegova razvoja vrlo je dobro poznata, no neupitna je činjenica da s mladim narkobosom dijeli težnju ka monopolizaciji tržišta i pozamašan repozitorij skrivenih žrtava. Unatoč smrtnim trzajima tog ocvalog gorostasa pomlađenog neoliberalizmom kojima svjedočimo, završni čin njegove drame agonizirajuće se odužio, a Kraj kapitalizma? Katarine Peović nastoji ponuditi koordinate za njegovo poticanje u ključu demokratskog socijalizma. U osvježavajućem otklonu od reformističkog parlamentarizma i klasnog snobizma ispravno prozvane nominalne ljevice, autorica nudi niz oštroumnih uvida u mehanizme kojima kapitalističko upravljanje institucijama opstruira demokratičnost, solidarnost i klasnu svijest, te nudi niz naputaka kako izazvati takve prakse.

Zatvor bez zidova

Peović u predgovoru ove zbirke kolumni primjećuje kako se u najnovije vrijeme sva morbidnost kapitalističkog realiteta ogolila. Bilo da je riječ o perverznoj beatifikaciji desničarskog huškača Charlieja Kirka od strane američkih konzervativnih medija, gaženju međunarodnog prava činom otmice Nicolása Madura uz prešutno odobrenje europskih političkih elita, ili pak o podjednako amenovanom genocidu u Gazi, nema sumnje da stvarnost koju živimo manje nalikuje imanentnim krizama na koje se kao odgovorni potrošači „moramo priviknuti‟, a znatno više posljedicama proizvodnog i ideološkog sustava koji nema više vremena ni strpljenja praviti se da koncepti poput prava ili dostojanstva ljudskog života išta znače. Gramscijeva opaska o „vremenu čudovišta‟, na koju se autorica referira, doista nikad nije bila primjerenija.

Premda je popis morbidnih fenomena u ovom uvodnom tekstu ekstenzivan, jedan od njih se u svojoj podmuklosti ističe kao naročito opasan, onaj povijesnog revizionizma. Nije tajna da hrvatski i europski politički vrh makinalno izjednačavaju fašizam i antifašizam kao podjednako zazorne i radikalne fenomene koji su doveli do uspostave dva ekvivalentna totalitarizma. Premda su sami korijeni refleksa izjednačavanja tih dvaju doktrina suspektni – dovoljno je tek spomenuti notorni historiografski fijasko Crne knjige komunizma – on nije nimalo bezazlen jer nastoji dokinuti golu mogućnost antikapitalističkog mišljenja. Kako piše Peović: „Povijesni revizionizam u službi je stvaranja prešutnog pristanka masa u korist kapitala. Danas je do te mjere izbrisana granica fašizma i antifašizma da desničari na društvenim mrežama ostavljaju komentare ‘antifašizam je najveći fašizam’. Ali nije takva mentalna gimnastika došla sama od sebe. (…) Izjednačavanje fašizma i antifašizma došlo je od samog političkog vrha, ne samo hrvatskog već i europskog‟. Revizionizam zamaskiran u temeljnu vrijednost napredne uljudbe u predgovoru je prokazan kao još jedan član alijanse koja u svom nastojanju da opstruira mišljenje i djelovanje koje bi na bilo koji način prijetilo ugroziti stimulaciju kapitala pustoši i osiromašuje misaoni horizont subjekata poznog kapitalizma. Kako na tragu Alaina Badioua piše Peović, krajnji cilj ove revizionističke naracije je ustoličiti uvjerenje da je „željeti nešto bolje – zapravo željeti nešto gore‟.

Nije tajna da hrvatski i europski politički vrh makinalno izjednačavaju fašizam i antifašizam kao podjednako zazorne i radikalne fenomene koji su doveli do uspostave dva ekvivalentna totalitarizma. Premda su sami korijeni refleksa izjednačavanja tih dvaju doktrina suspektni – dovoljno je tek spomenuti notorni historiografski fijasko “Crne knjige komunizma” – on nije nimalo bezazlen jer nastoji dokinuti golu mogućnost antikapitalističkog mišljenja

Demokratičnost nasuprot kapitalo-parlamentarizmu

Peović nudi podjednako važne uvide u demokraciju, nudeći sijaset ilustracija inherentne opasnosti koju kapitalizam predstavlja za takvu vrstu upravljanja. Dok u predgovoru iznosi načelnu primjedbu o tome kako „ekonomija nije pod demokratskim nadzorom (i) ne odlučujemo o tome što ćemo proizvoditi, koliko toga i za koga‟, u kolumni „Ljudi nisu glupi‟ primjećuje strukturalnu nemogućnost parlamentarnih institucija da bilo kakvim reformama ugroze kapital. Čak i ako se neka (nominalno) lijeva opcija poput Možemo! ili Syrize odluči obračunati s utjecajem kapitala u političkom životu, vrlo će brzo naići na neuspjeh ne zbog vlastite nesnalažljivosti, već zbog činjenice da će se „(kapital povući), dolazi do tzv. štrajka kapitala, nestaje investicija, a onda i novca za socijalne projekte. U takvoj ekonomiji vlast je prisiljena osiguravati (…) ‘pozitivnu klimu’ za investitore, što zapravo znači prilagođavati i podređivati javne potrebe i projekte interesu kapitala‟.

Ovi pasusi ilustriraju prirodni antagonizam demokracije i kapitalizma koji potonji nastoji neutralizirati uspostavom onoga što Badiou naziva kapitalo-parlamentarizmom, svojevrsnim institucionalnim igrokazom koji „ne podnosi demokraciju‟ i koji pitanja o tome „što, kako i za koga proizvodimo (…) (postavlja) izvan mogućnosti odlučivanja društvene većine‟. Pitanja o tome zauzima li tko svoje mjesto u tom igrokazu zbog vlastite koristi ili zbog nemoći strukture unutar koje radi drugorazredne su preokupacije jer ne dotiču korijen problema. Kapitalo-parlamentarizmu Peović suprotstavlja demokratičnost kao sine qua non demokracije koja se najzornije vidi u radničkom samoupravljanju; neometan uvid u organizaciju radnog kolektiva, participacija u istoj, te zamjena vertikalnog hijerarhijskog modela horizontalnom participacijom svih članova i članica preduvjet je bilo kakvog istinski demokratskog odlučivanja i nespojiva s kapitalističkim upravljanjem.

Peović nudi podjednako važne uvide u demokraciju, nudeći sijaset ilustracija inherentne opasnosti koju kapitalizam predstavlja za takvu vrstu upravljanja. Dok u predgovoru iznosi načelnu primjedbu o tome kako „ekonomija nije pod demokratskim nadzorom (i) ne odlučujemo o tome što ćemo proizvodi, koliko toga i za koga‟, u kolumni „Ljudi nisu glupi‟ primjećuje strukturalnu nemogućnost parlamentarnih institucija da bilo kakvim reformama ugroze kapital

Radikalna solidarnost

Peović ovom knjigom nastupa kao usamljeni glas na političkoj ljevici, što s pravom ističe. Svoje bivše saborske kolege i kolegice iz redova takozvanih lijevih stranaka poput SDP-a i Možemo! naziva „nominalnom/lažnom ljevicom‟, a srž pukog nominalnog karaktera tih opcija otkriva se u njihovom otklonu od najvećeg dijela radničke klase kao i u njihovom neradikalnom pristupu politici. Indikativan primjer otklona od radništva je izjava Sandre Benčić o tome kako je datum najrecentnijih predsjedničkih izbora izabran kako bi se glasače ljevice spriječilo da glasaju, budući da je u tijeku sezona skijanja, koju autorica navodi u kolumni „Ljudi nisu glupi‟. Očigledno je da takva nazovi-lijeva opcija svoju bazu nema među radnicima i radnicama koji_e nemaju sredstava za provesti vikend na Kronplatzu ili kojem drugom skijalištu, već među pripadnicima i pripadnicama profesionalno-menadžerske klase i/ili kulturnog sektora. Navodno nestranački mediji, koje Peović duhovito proglašava „komentarijatom‟, također doprinose omiljenoj tezi lijevo-liberalnih glasača o inertnim, neukim i neobrazovanim ovcama koje svojim neizlaskom prešutno pristaju na daljnje šišanje, produbljujući razdor unutar radničke klase.

Drugi primjer nominalnog karaktera ljevice u Hrvatskoj parlamentarnoj politici je antikorupcijski narativ kojeg Peović, ponovno se odvajajući od onoga što se smatra temeljima lijeve pozicije u Hrvatskoj, opisuje kao „uspavanku za malu djecu koja završava rezignacijom‟. Neovisno o intenciji onoga tko izlaže taj narativ, njegove je ciljeve strukturno nemoguće ostvariti zbog ranije spomenutog antagonizma kapitalizma i demokracije. Kako stoji u kolumni „Izbori – pobijedit će pošteniji, nekorumpiraniji, bolji…‟: “Antikorupcija nas obmanjuje bajkom ‘birajte nas, mi smo pošteniji’. No nema vlasti koja će biti poštenija ako se ne misli sukobiti s kapitalom. Bez korjenitih promjena nema pravih promjena.‟ U jeku ove teze o drugorazrednosti problema korupcije, te ističući višedesetljetni klijentelizam SDP-a u gradu Rijeci te Zakon o radu Miranda Mrsića iz 2014. godine kao opravdane argumente za široko prihvaćenu tezu da su „svi političari isti‟, Peović daje za pravo radnicima i radnicama koji_e ne koriste svoje biračko pravo. Rješenje ovog apatičnog stanja traži u radikalnoj politici, pod kojom razumijeva politiku koja – u skladu s latinskim korijenom riječi – nastoji zahvatiti probleme u korijenu, što je moguće jedino kroz materijalističku analizu kakvu provodi te udruženje svih podgrupa radničke klase u masovni lijevi pokret. Dok djelatnik gradskog odsjeka za kulturu ne spozna da ima isti klasni interes kao radnik u škveru – i obrnuto – prava promjena izostaje.

Primjer pukog nominalnog karaktera ljevice u Hrvatskoj parlamentarnoj politici je antikorupcijski narativ kojeg Peović, ponovno se odvajajući od onoga što se smatra temeljima lijeve pozicije u Hrvatskoj, opisuje kao „uspavanku za malu djecu koja završava rezignacijom‟

Ima li radnička klasa domovinu?

Uz briljantne prikaze demokratskog socijalizma kao transformativnog pristupa politici, Peović u knjizi izlaže i neke teze s kojima bi se istomišljenici i simpatizeri teže pomirili. Prvenstvo u začudnosti svakako ima distinkcija između nacionalizma šovinizma i nacionalizma patriotizma u kolumni „Kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak?‟ te afirmativno citiranje Giuseppine Martinuzzi koja manjak ljubavi prema domovini opisuje kao „degeneraciju‟ ili „surovost‟ u čovjeku. Može biti da je uspostava ove distinkcije neočekivani pivot kojim Peović nastoji odgovoriti onim glasovima koji bi ju prozvali zbog navodne mržnje prema zemlji u kojoj živi, no pitanje koje treba postaviti je što će ljevici nacionalizam i patriotizam u bilo kojem smislu? Čemu uopće isticati vlastitu partikularnost kao nešto inherentno pozitivno, pa čak i pod uvjetom da postoji nacionalizam koji ne bi opstojao na nekom obliku nepremostive kvalitativne razlike između mene i drugoga koja rađa osjećaj odbojnosti i koju Peović smatra odredbenom isključivo za šovinistički nacionalizam?

Također, ako je istinita tvrdnja da je „pogreška nominalne/lažne ljevice da se odriče nacionalizma i da svaki nacionalizam proglašava šovinističkim‟, jesu li onda trockisti i anarhisti također pripadnici nominalne/lažne ljevice? Na koncu, kako stoji s vanjsko-političkim konotacijama takvog „pozitivnog‟ nacionalizma poput primjerice doktrine socijalizma jedne zemlje i pripadajućeg otklona od internacionalizma? Evidentno je da Peović prepoznaje važnost internacionalizma u demokratsko-socijalističkom prevladavanju kapitalizma – u istom tekstu piše kako su rješenja tog problema tim kompleksnija jer „se ne odnose samo na domaće politike već i na internacionalno prevladavanje kapitalizma‟ – no kako zadržati ovaj internacionalistički stav paralelno s „pozitivnim‟ nacionalizmom koji ovaj tekst pokušava ilustrirati?

Osim ovog ustupka određenoj vrsti nacionalizma, Kraj kapitalizma? iznimno je uvjerljiva i smjela zbirka tekstova. Svjesno i samouvjereno se odvajajući od ključnih točaka prihvaćenog nazovi-ljevičarskog diskursa, autorica se odlučila na hrabar čin iznošenja zaključaka koji u svojoj direktnosti i bespoštednosti nijednog čitatelja ne mogu ostaviti ravnodušnim. Kraj kapitalizma? predstavlja svojevrsni izazov, izazov koji glasi „što ćeš sada, kada malo jasnije vidiš kako stvari stoje?‟, a odgovor – kao i nakon svakog čitanja – svatko mora pronaći sam.

U novom romanu Bena Lernera pojavljuju se i poznati eksponati iz harvardskoga muzeja, stakleni cvjetovi koji su krajnje naturalistički prikaz pojedinih primjeraka cvjetova (uključujući i početak uvenuća) u staklu. Ne uopćeni modeli, premda napravljeni po narudžbi znanstvenika a pomoću donacije naručivani kod obitelji Blaschka iz Dresdena od kraja devetnaestoga stoljeća pa duboko u dvadeseto. Lorraine Daston je upravo njih izabrala za svoj prilog u zborniku Stvari koje govore koji je uredila 2004. godine.[1]

Osim činjenica i povijesti tih cvjetova i u njezinom tekstu jasno se ističe što je kod njih izazovno za svakoga koji piše fikciju a pogotovo onu koja, jer je autofikcionalna, stalno preispituje fikcionalnu dimenziju. Stakleni cvjetovi suludo su fragilne kopije biljaka (u njihovoj se prisutnosti mora paziti čak i na to kako dišete), ali i posve očiti paradoks, slijepa ulica. Možemo prizvati užitak u oponašanju o kojemu znamo već od Aristotela pa naravno i divljenje nepojmljivom umijeću staklara-modelara. Znanstveni dio uvijek je bio pomalo osporavan: jest da takav model pomaže opažanju onog jednog posebnog primjerka, svakako bliže zbilji nego u herbariju. Bliže zbilji – bliže životu. Umjetnički značaj gubi se u zapanjujućem umijeću.

Zašto nam je stalo do priča

„Najsličnije životu“ je opravdanje za fikciju ili barem opis i obrazloženje zašto nam je stalo do priča. Ben Lerner vrlo je uspješan pisac razdoblja kada ništa u pisanju nije više samo po sebi razumljivo pa svakako ni veliko modernističko osporavanje klasičnog romanesknog postupanja. U polazištu nešto kao učeni pjesnik, proznim je djelima utvrdio svoj položaj neosporenog opisivanja suvremenih danosti, od elitno-intelektualnih do univerzuma američkih srednjih škola. Ne mogu točno ocijeniti kako su prihvaćeni kod nas prevedeni Odlazak sa stanice Atocha (Lernerov alter ego na stipendiji u Madridu) i Škola Topeka (Lerner je rođen u Topeki); izdavač (Fraktura)[2] nije odabrao roman 10.04, koji iznosi autorov njujorški život. Najnoviji roman, Transcription toliko je dobro prihvaćen u odgovarajućim tradicionalnim medijima (npr. New York Review of Books i njemački televizijski razgovori o književnosti) da bi i naš prijevod izašao iz „podzemnog“ djelovanja.

Uspjeh ne iznenađuje jer u nevelikom svesku imamo sve što možemo poželjeti. Junak je u suvremenoj vrsti nevolje: njegov mentor i uzor, devedesetogodišnjak, pristao je na intervju ali pred samu posjetu pripovjedač nespretno razbija mobitel pa umjesto mogućih drugih rješenja na kraju odlučuje odglumiti snimanje i osloniti se na pamćenje, što je rekonstrukcija a ne transkripcija. Njegovo kasnije priznanje na komemorativnom skupu izaziva negativne reakcije, pogotovo od strane sina velike ličnosti, čije pak prisjećanje na složen odnos, opet tehničke poteškoće, ovaj put sa zoomom i sličnim pokušajima za vrijeme covida, predstavljaju zaključni dio knjige. Ima tu još mnogo toga: lik čije su riječi rekonstruirane djelomično je nedavno preminuli Alexander Kluge (Lerner je surađivao s njim; u američkom kontekstu spominju se Keith i Rosemary Waldrop) a tu su reference naravno na Benjamina ali i na Agambena i Deborda, ili iz druge generacije tu je Werner Schröter – ali tu su i poteškoće današnje djece s hranom i školom, opet ne bez uloge ekrana, sve vrlo elegantno i uz finu mjeru nejasnoća, na primjer i oko samog pripovjedača. Motiv staklenog cvijeća ponavlja se ali nije napuhan u globalnu metaforu premda knjiga završava citatom iz pisma sina Blaschke u kojemu nije riječ o ponašanju i prirodi nego o tome što omogućuje složeni poduhvat stvaranja cvjetova: kontinuitet, prethodnici. Treba imati prave prethodnike, ali niste vi krivi ako ih nemate.

Čitala sam, dakle, s užitkom ali nakon toga s pravom čitateljskom nezahvalnošću počela se pitati da li je u redu da tako uživam, ne bih li se trebala malo pomučiti, da li se bodovi dijele samo za trud… Naravno, potaknuti smo na razmišljanje, posve bez sumnje. Od jednostavnih stvari: kako prenijeti iskustvo u pisanje pa do paradoksa doživljavanja vremena. Pripovjedač je autofikcionalno nepouzdan i duhovit na vlastiti račun. Sve to sigurno nije malo.

Ben Lerner vrlo je uspješan pisac razdoblja kada ništa u pisanju nije više samo po sebi razumljivo pa svakako ni veliko modernističko osporavanje klasičnog romanesknog postupanja. U polazištu nešto kao učeni pjesnik, proznim je djelima utvrdio svoj položaj neosporenog opisivanja suvremenih danosti, od elitno-intelektualnih do univerzuma američkih srednjih škola

Barnesovi odlasci i Pynchonova parodija

Ovi su mjeseci ponudili posebno puno užitka u radovima nedvojbeno elitnih autora. Departure(s) Juliana Barnesa jedan je o tih, opet u autofikcionalnom modusu uz ambivalentnosti – ne u žanru memoir sklonom ozbiljnim ispovijedima i svjedočanstvima. Julian Barnes piše kako se oprašta i neće više pisati. Ima neizlječivu bolest ali s njom može još neko vrijeme živjeti. U pripovijedanje o tom otkriću bolesti i postupanja oko toga uključena je još i jedna prava priča, ljubavna priča u dva čina u kojoj je imao neku ulogu a osim toga ima naravno još mnogo toga o Barnesovom poslu: pisanju, prethodnom odnošenju sa smrću i tako to. Mi koji smo više manje Barnesovi vršnjaci bili smo u prilici da desetljećima dočekujemo njegove raznovrsne knjige, uključujući i krimiće koje je pisao kao Dan Kavanagh. Po prirodi stvari znamo (ili mislimo da znamo) nešto o njegovoj obitelji a ako smo te struke znamo i za radove Jonathana Barnesa, brata filozofa. Raznovrsnost Barnesova rada tako je pozadina za Departure(s) i teško da bi netko Barnesu predbacivao ono što se autofikciji često može, polaznu ograničenost. Ta se ograničenost naravno pravda time da je to najbolji mogući pristup pitanjima sebstva, subjekta, pripovijedanja općenito ili do tada u pisanju neprisutne perspektive. U novom (doista posljednjem?) Barnesu građa je reducirana s obzirom na poduhvate u kojemu se na primjer rekonstruiraju životi Šostakovića, ili Conana Doyla, ili Sarah Bernhardt, ili naravno Flauberta, ali ostaje neke vrste ljubavna priča i smještenost u svijet. Ostaje ljubavna priča njegovih prijatelja (budu zajedno pa se raziđu a on ih nakon desetljeća opet poveže da bi se opet razišli) koja na kraju krajeva zastupa sve ostale ljubavi iz njegovih romana.

Nelagoda zbog užitka nije nastala kod čitanja Thomasa Pynchona. Shadow Ticket unatoč tome da se čini da je zamišljen kao malo – kao zapravo dosta – opsežnija dosjetka. Tekst je za mene parodija, persiflaža, pastiche, ali zaplet sa šefom sirarske mafije, njegovom kćeri i privatnim detektivom završava u Europi tridesetih godina gdje je u naletu fašizam (događa se i u Rijeci). Kolokvijalno rečeno sve je pomalo suludo a možda bi me i zabavljalo da nije toliko stilizirano i vezano uz poseban žargon. Da pojasnim o čemu je riječ pomoću samopredstavljanja na koricama: priča počinje u Milwaukeeju 1932., čeka se kraj prohibicije a depresija je u punom zamahu. Privatni detektiv Hicks McTaggart ne želi više razbijati štrajkove već istraživati privatne stvari. U Europu stiže u potrazi za nasljednicom sirarskog imperija. U Europi nailazi na špijune razne vrste, naciste i motocikliste a nema baš ekspertna znanja, razumije se u ples i swing što mu i u Mađarskoj ponekad pomaže ali ne baš puno. Pynchon nije bilo tko pa i nije bez privlačnih momenata ali možda neki drugi imaju više od toga a sudeći po reakcijama ima ih dosta.

Raznovrsnost Barnesova rada pozadina je za Departure(s) i teško da bi netko Barnesu predbacivao ono što se autofikciji često može, polaznu ograničenost

O ukusima i bibliotekama u glavama

No vratimo se motivu nelagode zbog užitka. Ona nastaje i kod čitanja teorijskih djela. Naravno, još uvijek ima više pritužbi zbog njihove nedostupnosti. Mladi Sloterdijk[3] navodi muke Musilovog Törleßa koji pokušava neuspješno čitati Kanta a posebno ga uznemirava činjenica da to njegovom ne baš upečatljivom profesoru nije teško. U ovim bilješkama o čitanju opet ću se držati nove ili više manje nove ponude. Na bestselerskim listama u Njemačkoj pojavila se knjiga Ulricha Raulffa Wie es euch gefällt[4] – Kako vam se dopada – a u podnaslovu riječ je o povijesti ukusa. Ulrich Raulff je utjecajni lik na kulturnoj sceni, duge godine je vodio arhiv u Marbachu koji pohranjuje sve u vezi s njemačkom književnošću, inicirao je Zeitschrift für Ideengeschichte i objavio niz raznovrsnih knjiga, o teorijskoj opsjednutosti u sedamdesetim godinama, o povijesti konja, o Georgeu i još mnogo toga. Povijest ukusa koju nam daje priziva sve moguće razine, povijest pojma u teoriji i povijesne promjene u onome što se želi, kupuje i cijeni. Interdisciplinarnost takve vrste bez svake sumnje unapređuje spoznaju i daje građu npr. za shvaćanje toga što znači konstituiranje estetičkog režima u smislu Rancierea ali i toga što se događa u modnoj industriji. Ne čita se sasvim lako (možda je to jedna od onih knjiga što ih prodaje naslov) ali samo zato što nastoji biti precizna s posve nepreciznim stvarima ali nastoji biti pristupačna. Nema, nažalost, baš mnogo primjera iz književnosti ali i polihistor ovdje možda nastoji ostaviti iza sebe svoju specijalnost.

Književnošću se pak bavi knjiga Williama Marxa Libraries of the Mind[5]. William Marx je inače francuski profesor i objavljuje na francuskom, na primjer knjigu o mržnji spram književnosti a i jednu o potrebi drugačijeg čitanja grčkih tragedija, ali čini se da su ove Mentalne knjižnice izvorno engleske. I opet imamo pred sobom laku i zabavnu knjigu o tome što su knjižnice koje doslovno nosimo sebi od prethodnih čitanja ili tragova odgoja, tradicije ali tim nevidljivim knjižnicama pridružuje i knjige koje su nastale ili se nikada nisu materijalizirale. Odlično podsjećanje na to što svatko od nas pojedinačno nosi u glavi…

I završno: vrhovna je ugoda u tome što nam ne ponestaje knjiga.

[1] Things That Talk, ur. Lorraine Daston, Zone Books, New York, 2004.
[2] Ben Lerner, Odlazak sa stanice Atocha, prev. Marina Leskovar, Fraktura, Zagreb, 2022.  i Škola Topeka, prev. Dragana Vulić-Budanko, Fraktura, Zagreb, 2023.
3] Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1983.
[4] Ulrich Raulff, Wie es euch gefällt, C. H. Beck, München, 2025.
[5] William Marx, Libraries of the Mind, Princeton, 2025.

Himmlerove jaslice šesti je roman belgijske autorice i profesorice književnosti Caroline de Mulder te prvi preveden na hrvatski jezik u izdavačkoj kući OceanMore, čiji prijevod potpisuje Tonka Baričević. Roman se bavi temom Lebensborna, nacističkog projekta stvaranja i odgajanja arijevske djece za budućnost Trećeg Reicha. Ispripovijedan je iz perspektiva triju likova: Francuskinje Renée, maloljetne trudnice koja rađa dijete u bavarskom Heim Hochlandu, Helge, medicinske sestre koja se brine za majke i djecu, i Mareka, političkog zatvorenika koji je poslan na prisilni rad u Heim Hochland. Radnja romana obuhvaća posljednju ratnu godinu u kojoj likovi polako predosjećaju kraj Trećeg Reicha i poraz nacista u ratu, što svaki dan čini napetijim, a neprestanim priljevom novih majki i djece iz Heimova koje su zauzeli saveznici njihova sudbina postaje sve neizvjesnija. S Caroline De Mulder razgovarali smo povodom njenog dolaska na Zagreb Book Festival, na kojem je predstavljala svoj roman o aspektu Drugog svjetskog rata o kojem se još nije puno pisalo.

Započet ću s činjenicom da vam je ovo treći intervju danas i sedmi otkako ste u Zagrebu, gdje gostujete na Zagreb Book Festivalu. Nedavno je objavljen Vaš roman Himmlerove jaslice u kojem obrađujete temu Lebensborn djece rođene za vrijeme Trećeg Reicha. Jeste li očekivali ovakvu vrstu interesa za svoje romane u Hrvatskoj i kakve su bile reakcije na roman u Belgiji i Francuskoj?

Jako sam zadovoljna načinom na koji je knjiga primljena, posebno u Francuskoj, a također i zbog toga što je prevedena na 13 jezika. Ima puno intervjua i interesa, ali je sjajno što sam prvi put došla u Hrvatsku i Zagreb i drago mi je vidjeti da ima intervjua i interesa za nešto što sam napisala. Ponekad je to puno, ali jednostavno mi je drago da sam ovdje.

Mislite li da je možda trenutna politička situacija u svijetu obilježena ratom utjecala na popularnost Vašega romana?

Možda, ali mislim da još uvijek postoji jako velik interes za temu Drugog svjetskog rata. Ljudi su zainteresirani diljem Europe i čini mi se da Europa i zapadni svijet nisu nikada potpuno zacijelili od stradanja u Drugom svjetskom ratu. To je još uvijek kao neka vrsta otvorene rane za nas jer se u njemu pokazalo apsolutno zlo, ono najgore što možemo zamisliti. Još uvijek nam je teško razumjeti kako je to bilo moguće pa to nastavljamo propitivati romanima, filmovima, knjigama, povijesnim filmovima…

Dakle, pišete o događajima iz Trećeg Reicha i razdoblja Drugog svjetskog rata. Dva važna pitanja oblikuju takve priče. Prvo je epistemološko pitanje. Možemo li išta saznati o prošlosti, a da već nije u obliku priče i kako to onda pretvoriti u književnost?

Puno je toga napisano i učinjeno o Drugom svjetskom ratu, posebno o svim logorima za istrebljenje ili bitkama, ali vrlo je malo učinjeno u fikciji o temi Lebensborna. Ponekad se Lebensborn koristio kao scenografija u trilerima ili kriminalističkim romanima, ali još nije bilo romana o životu u jednom takvom Heimu – što se tamo događalo, kako su dani bili organizirani i slično. Moja knjiga, konkretno, govori o posljednjih devet mjeseci Heim Hochlanda, koji je jedan od nešto manje od 40 Lebensborn Heimova diljem Europe. U tih posljednjih devet mjeseci rat malo po malo dolazi i u ovaj vrlo stabilan, tihi svijet, i žene koje žive u njemu, medicinske sestre i liječnici počinju razmišljati o tome što će učiniti jer polako postaju svjesni da gube rat. Naravno, to nije verbalizirano do samoga kraja, ali ta ideja stvara napetost, likove obuzima panika. Sve više žena i beba dolazi iz drugih Heimova iz Europe jer se front približava središtu Njemačke i tako Lebensborn Heimovi šalju žene i djecu u Heim Hochland gdje se odvija radnja mog romana.

Ljudi su zainteresirani diljem Europe i čini mi se da Europa i zapadni svijet nisu nikada potpuno zacijelili od stradanja u Drugom svjetskom ratu. To je još uvijek kao neka vrsta otvorene rane za nas jer se u njemu pokazalo apsolutno zlo, ono najgore što možemo zamisliti

Kolika je bila važnost Heim Hochlanda u kojem je smještena radnja Vašeg romana u projektu Lebensborn?

To je jedan od gotovo 40 Lebensborn Heimova diljem Europe, ali je prvi osnovan 1935. godine, puno prije početka rata, i bio je uzor svim Lebensbornima. Kada su se organizirali posjeti Heimovima, nacisti su Himmlerovim posjetiteljima pokazivali Heim Hochland. On je također bio posljednji. Posljednji je do kojeg su saveznici došli, u ovom slučaju Amerikanci, Dakle bio je jedan od mnogih Lebensborn Heimova, ali pomalo poseban.

Je li Vas opterećivala točnost u prikazivanju povijesti i povijesne istine kojom ste se bavili u romanu?

Naravno, kada se bavite ovom temom u književnosti, morate biti točni, to je moje mišljenje. Ne možete samo zamisliti što je Lebensborn mogao biti, morate pretraživati i čitati izvore. Dosta je toga pisano o Lebesnbornu. Eseji i povijesna djela objavljena su uglavnom na njemačkom, i vrlo je malo prevedeno na engleski ili francuski. Također, potrebno je ići u arhive. U Arolsenu, Međunarodnom arhivu za nacističke progone, postoji mnogo građe o Lebensborn projektu. Tako da mi je bilo važno da u romanu ovaj Lebensborn bude što točnije prikazan. Trebalo je prikazati kako je izgledao, kako se tamo živjelo, kakva je bila svakodnevnica, kako su žene birane, itd.

S iskustvom pretraživanja arhiva i dokumenata, mislite li da je putem njih moguće doći do istine i uvida u stvarno stanje stvari kakvo je bilo u Lebensbornu?

Da, mislim da jest. To je drugi način da se kaže istina. Postoje povijesna djela, i povjesničari će ostati na distanci, pokušati ispripovijedati povijest što objektivnije, ali će uvijek zadržati distancu prema činjenicama i neće se miješati u njih, što je dobra stvar. Ne mislim da postoji hijerarhija između povijesti i fikcije, obje su jednako važne, ali povjesničar ostaje izvana, a kada pišete roman, pokušavate ući u likove, u svijet koji opisujete, u povijest, u Lebensborn projekt, i tamo sam pokušala povesti čitatelja sa sobom.

Mnogi romani koji uključuju dokumente i na taj način pokušavaju predstaviti stvarnost ponavljaju, na svoj način, da što više dokumenata i dokaza uključite u pripovijest, što više čitate, to manje znate. Jeste li imali taj osjećaj dok ste istraživali?

Da, naučila sam puno toga, ali velik je izazov ne uvrstiti sve što ste saznali u roman koji pišete. Ako unesete previše detalja i previše činjenica, to može biti iznimno zanimljivo, ali kada u tekst uvrstite previše stvari i počnete davati previše informacija, onda to više nije roman. To postaje neka vrsta eseja, hibridnog žanra, što nije ono što sam željela napraviti. Izazov je i procijeniti koje su informacije relevantne za priču koju pričate. Tako da za mene problem nije bio ispričati sve, nego ispričati dovoljno i ostati unutar priče, a da ona ostane istinita.

Ne mislim da postoji hijerarhija između povijesti i fikcije, obje su jednako važne, ali povjesničar ostaje izvana, a kada pišete roman, pokušavate ući u likove, u svijet koji opisujete, u povijest, u Lebensborn projekt, i tamo sam pokušala povesti čitatelja sa sobom

Drugi skup problema koji se javljaju u pripovijestima o Drugom svjetskom ratu su etički. Jeste li imali etičkih dvojbi kako pisati o ovoj temi?

Naravno, postoji etička odgovornost kada pišete o takvoj temi, ali nikada nisam sumnjala trebam li napisati što sam napisala. Napisala sam to jer mi se učinilo relevantnim za Lebensborn i za priču koju sam željela ispričati. Nisam se ustezala oko toga što treba reći jer pokušavam biti što istinitija i bez tabua, ali jednako tako nisam željela biti šokantna. To je još jedno iskušenje koje možete imati kada pišete o nečemu što je jako dramatično, užasno, patetično. Mogli biste htjeti pokazati previše i biti pomalo opsceni. Nisam željela šokirati više nego što je sama tema šokantna, nisam željela uvrstiti užasne stvari samo da bi čitatelj drhtao. To nije namjera moje književnosti.

Pitam to zato što neki povjesničari i teoretičari vjeruju da se fikcija i poezija o Holokaustu ne bi trebala pisati jer ga estetizira i pretvara u fetiš. Kako ste upravo to izbjegli?

Ne slažem se da o apsolutnom zlu ne treba pisati jer mislim da fikcija ima moći koje povijest nema. Više ljudi možete dotaknuti i učiniti osjetljivijima na pitanje genocida. Više ljudi će pročitati roman ili pogledati film nego proučavati znanstvene radove ili čitati stručnu literaturu na tu temu. Naravno, postoji opasnost od estetizacije, ali ne možete je izbjeći u potpunosti jer ne možete reći da roman nije estetski fenomen. Ali ipak, možete pokušati pronaći neku vrstu ravnoteže i zadržati istinu o onome o čemu govorite. Bilo mi je zanimljivo pisati ovaj roman jer sam inače, u svojim prethodnim knjigama koje nisu prevedene na hrvatski, stilski vrlo eksperimentalna i pokušavam se igrati riječima i jezikom. Međutim, kada sam počela pisati o Lebensbornu, odmah sam osjetila da moram biti ozbiljna. Stil je morao biti trijezan i ne pretjerano upadljiv jer mi se inače ne bi činio ispravnim. Zato mislim da postoji neka vrsta trijeznog stila koji nije pretjerano obilježen i koji nas zadržava u blizini istine. Ipak, potrebna je ravnoteža jer stil koji bi bio potpuno ravan i sličan historiografiji ne bi bio zanimljiv.

Čini mi se da imate ideju književnosti kao nečega što može mijenjati.

Ne znam može li napraviti promjenu, ali može nas natjerati na razmišljanje. Nisam sigurna da može, ali nije nemoguće.

Smatrate da za pisanje o temama kao što je Holokaust postoje određeni stilovi, oblici i žanrovi koji su možda prikladniji od drugih. Koji bi to bili?

Kada pišete o Holokaustu, rekla bih da mi se činilo ispravnim ostati blizu onoga što se stvarno dogodilo. Osobno sam pomalo uznemirena nekim tekstovima koji će prikazati Holokaust, a zatim ga koristiti kao šokantni kontekst, da bi pripovijedali o romansi, na primjer. To me uznemiruje jer me takvi tekstovi samo žele šokirati, a onda dobijem nekakvu eksploatacijsku ljubavnu priču. Žao mi je, ali usred užasa ne osjećaš potrebu za romansom i prema meni to nije ispravno i to me, u svakom slučaju, uznemiruje.

To je još jedno iskušenje koje možete imati kada pišete o nečemu što je jako dramatično, užasno, patetično. Mogli biste htjeti pokazati previše i biti pomalo opsceni. Nisam željela šokirati više nego što je sama tema šokantna, nisam željela uvrstiti užasne stvari samo da bi čitatelj drhtao. To nije namjera moje književnosti

Zbog toga u Vašem romanu i nema klasične romanse.

Ima na specifičan način, ali s time u vezi sam puno toga mijenjala. U jednoj od prvih verzija Marek, zatvorenik koji održava Heim, puno razmišlja o svojoj ženi i djetetu. Onda sam shvatila da je u takvim okolnostima preživljavanje jedino čime ste zaokupljeni i ne sanjarite o izgubljenoj ljubavi i sličnome. Važno vam je jedino i stalno se iznova pitate – kako ću preživjeti. I zato Marek na početku ne razmišlja puno o svojoj ženi, jer je na rubu pucanja. Mislim da je to bliže istini nego pričati neku potpuno izmišljenu romantičnu priču usred logora smrti.

U središtu priče je troje likova – mlada žena koja postaje majka, medicinska sestra i zatvorenik na prisilnom radu u Heimu. Zašto baš ti ljudi, a ne oni na pozicijama moći poput liječnika ili počinitelja zločina?

Na početku sam htjela pisati samo iz ženske perspektive i u toj su verziji bile samo Helga i Renée jer je to bio ženski svijet. Željela sam unijeti drugačiju perspektivu jer su romani o Drugom svjetskom ratu uglavnom pisani iz muške perspektive pa sam htjela priču sagledati iz drugog ugla. Zbog toga sam u ranoj verziji imala samo dva ženska lika, dok je Marek bio vrlo marginalan lik, pojavljivao se samo u nekoliko redaka na par mjesta u romanu. Ali korištenje isključivo ženske perspektive u romanu ipak nije funkcioniralo jer bi onda radnja bila smještena u jednoj iznimno neobičnoj kući i ta bi priča bi imala prilično sužen fokus, nisam sigurna bi li je čitatelji razumjeli. Bio mi je potreban kontrapunkt rata da bi cjelina dobila smisao. Zbog toga sam razvila Mareka koji postaje gotovo jednako važan kao ženski likovi. Zahvaljujući njemu, zatvoreniku u logoru Dachau koji je bio udaljen samo nekoliko kilometara od Heim Hochlanda, rat ulazi na scenu.

U romanu je posebno zanimljiv lik medicinske sestre Helge. Ona sudjeluje u Lebensbornu, ali gotovo kao da nije toga svjesna. Je li ona netko u kome se čitatelj može prepoznati i je li to opasno?

U središtu je tog lika koncept banalnosti zla Hanne Arendt. Ono što me najviše uznemiruje u Drugom svjetskom ratu jest da je on bio moguć, ne samo zbog nekoliko monstruma, nego zbog puno običnih ljudi koji su u njemu sudjelovali. Ti obični ljudi nisu bili nikakva čudovišta, nisu bili bez savjesti, nisu bili psihopati. Bili su samo obični ljudi koji pokušavaju raditi svoje svakodnevne stvari najbolje što mogu, nesvjesni da sudjeluju u nečemu što je zaista užasno, ono što mi sada smatramo apsolutnim zlom. To je Helga. Ona je na početku vrlo mlada žena, nema ni 20 godina. Dakle, nikada nije ni znala ništa osim nacističke propagande. Kao i mnogi mladi njezinih godina jednostavno je sudjelovala ne znajući u čemu sudjeluje jer nije znala ni za što drugo. Na početku, ona misli da je na pravoj strani jer pomaže ljudima, ženama i bebama za koje se brine. Čak će žrtvovati osobni život kako bi se o njima skrbila. Međutim, malo po malo događaju se stvari u Heimu zbog kojih će početi sumnjati u sve što čuje i vjeruje. Ali ona je doista poput većine Nijemaca u to vrijeme, nije psihopat, nego netko tko misli da čini dobro. To je problematično jer to također znači da se čovječanstvo nije puno promijenilo i da bi se takve stvari mogle početi događati iznova. Ako svi samo slijede naredbe, a nisu svjesni što se stvarno događa ni svoje uloge u tome i što njihovo djelovanje podrazumijeva, onda sve može vrlo lako ponovno početi. To je i jedno od suvremenih pitanja kojim se ovaj roman bavi.

Dakle, u romanu rat završava, ali priča se nastavlja nakon ovog formalnog završetka rata. Što se događa s tom djecom nakon rata?

Moj se roman bavi s posljednjih devet mjeseci Heima, a sudbine nakon kraja rata mogle bi biti u drugoj knjizi. Djeca su imala vrlo različite sudbine. Neki od njih su bili bebe njemačkih majki i jednostavno su odvedene kući sa svojim majkama. Kada su u pitanju strane žene, neke od njih povele su svoju djecu sa sobom. Naravno, morale su lagati o tome odakle dolaze jer to ne bi bilo prihvaćeno, vratiti se kući s bebom nacista. Čak ni svojoj djeci nisu uvijek rekle da su rođeni u Lebensbornu. Neke od tih beba su ostavljene u Heimovima, a zatim posvojene. Neka djeca su bila smještena u sirotišta, a neke su oteta i germanizirana. Pri kraju rata, znajući da je rat izgubljen i da saveznici dolaze, službenici Heimova uništili su mnogo dokaza, što znači da su podaci o djeci na kraju rata bili uništeni. Pa čak i ako su njihovi roditelji još bili živi, nitko ih ne bi pronašao jer su svi arhivi uništeni. Ta su djeca smatrana ratnom siročadi i raspoređena su diljem Europe od strane Crvenog križa. Bio je veliki tabu odakle dolaze jer kada bi se to saznalo, ta bi djeca bila zlostavljana i uznemiravana.

Korištenje isključivo ženske perspektive u romanu ipak nije funkcioniralo jer bi onda radnja bila smještena u jednoj iznimno neobičnoj kući i ta bi priča bi imala prilično sužen fokus. Bio mi je potreban kontrapunkt rata da bi cjelina dobila smisao

U vremenu u kojem živimo eugenika se ponovno nameće kao jedna od mogućnosti koja postaja sve popularnija, pogotovo povezana s novim tehnologijama, mračnim prosvjetiteljstvom, akceleracionizmom i transhumanizmom. Koliko su te suvremene ideje slične onima o kojima pišete? Jesu li možda još i gore od toga?

Ne znam je li gore, ali u svakom su slučaju slične. I duh vremena u kojem se pojavljuju je sličan. To je također lijepo u pisanju o povijesti, postoje odjeci u sadašnjosti koji pokazuju koliko je snažan strah da je čovječanstvo krhko.

Za kraj, dolazite iz Belgije. Čini mi se da ovdje ne znamo mnogo o suvremenim belgijskim autorima. Kako biste opisali belgijsku književnost danas? Kojim se temama bavi, koji oblici prevladavaju i na koje autore bismo možda trebali obratiti pažnju?

Ono što je vrlo specifično za Belgiju jest da imamo dva jezika, nizozemski, koji je moj prvi jezik, i francuski. Nizozemski govornici moraju svoje rukopise slati u Amsterdam da ih objave, a francuski govornici i oni koji pišu na francuskom moraju pronaći izdavača u Francuskoj kako bi nešto objavili. Stisnuti smo između dvije veće zemlje koje imaju neku vrstu monopola na izdavaštvo. U Francuskoj je najjači izdavač Gallimard. I Gallimardu nije važno jesam li Belgijanka ili Francuskinja, njih samo zanima tekst. U Belgiji je vrlo teško nešto objaviti, naravno možete, postoje izdavači, ali problem je što, ako objavite knjigu u Belgiji, neće se distribuirati ili prodavati u Francuskoj, pa čak ni u Belgiji jer nemate književnih časopisa, nemate kritike. Sve je francusko. Pa što je belgijski književni identitet u ovom kontekstu? Predajem na Sveučilištu u Namuru i držim kolegij o belgijskoj književnosti i neka su od glavnih pitanja: što je belgijska književnost, postoji li ona, po čemu se razlikuje od francuske. Uvijek pokušavamo učiniti nešto što bi nam moglo dati identitet u odnosu na francuske pisce, to je jedno. A s druge strane pisci će pokušati pisati što sličnije onome što se piše u Francuskoj jer to znači da će tamo biti objavljeni. To je vrlo složena tema.

I na kraju, klasično pitanje, na čemu trenutno radite?

Pišem roman o ljudima koji se pripremaju za kraj svijeta.

Deset tisuća. To je količina primjeraka u kojima je roman Lajk Srđana Dragojevića prodan u Srbiji. Četiristo osamdeset tisuća. To je brojka Instagram-followera koje na početku romana ima protagonistica – influencerica Mili. Tristo tri. To je hotelska soba u kojoj se događaju paranormalne pojave. Nula. Toliko prostora roman ostavlja čitatelju da sam zaključi što bi o svemu tome trebao misliti.

Pomalo je nezahvalno pisati o žanrovskoj književnosti jer za nju često vrijede sasvim specifična pravila: u ljubiću se par mora spojiti, u trileru prvi trag sigurno ne dovodi do rješenja, u fantasyju zle sile bivaju pobijeđene… Ako je preinovativna nauštrb ispunjavanja obećanja vlastita žanra, to se može čitati kao signal loše knjige. Naravno, to ne znači da ozbiljne i duboke teme sa žanrom ne mogu koegzistirati (kao što je to, primjerice, u romanima Kristiana Novaka). Ozbiljne teme čak se mogu lakše približiti širem čitateljstvu upravo zahvaljujući pravilima igre koja žanr postavlja. No, problem nastaje kad knjiga sjedi na ta dva stolca, a ne drži dobar balans.

Horor roman Lajk započinje dolaskom mlade influencerice Mili i njezina dečka u luksuzni hotel na jadranskoj obali. Mili je tipična influencerica – opsjednuta Instagramom, lajkovima, followerima i sponzorstvima. Nakon što zbog incidenta koji biva snimljen i objavljen naglo izgubi popularnost, ona počini samoubojstvo, i to pred kamerom. Radnja se rezom seli u godinu dana kasnije i tad saznajemo da je njezin dečko u međuvremenu (ne znamo kako i zašto) postao djelatnik hotela, a ona je postala duh koji mu i dalje šalje poruke i od njega traži podršku u vrebanju popularnih mladih influencerica, od kojih neke bivaju i ubijene. Već se na početku uspostavlja prelazak iz realističnog u fantastični i hororski registar – vrata žanra su, dakle, nesumnjivo otvorena.

Ozbiljne teme čak se mogu lakše približiti širem čitateljstvu upravo zahvaljujući pravilima igre koja žanr postavlja. No, problem nastaje kad knjiga sjedi na ta dva stolca, a ne drži dobar balans

Brze poante

No, nemoguće je zanemariti važan i naglašavan sloj ove knjige – odnos prema internetskoj kulturi koji se gradi ironijom i groteskom. Svijet influencera, kupovine pratitelja, estetskih operacija i modelinga prikazan je kao prostor apsurda, artificijelnosti i moralne ispraznosti. Iako motivi otvaraju prostor satiri i društvenom komentaru, roman ih uglavnom zadržava na razini brzih, prepoznatljivih poanti, bez ambicije da ih ozbiljnije produbi ili destabilizira. U tom smislu možda je preciznije reći da se Lajk koristi društveno prepoznatljivim materijalom kao dijelom svoje žanrovske atraktivnosti, nego da doista teži oštroj ili provokativnoj društvenoj kritici. Upravo zato zanimljivo je i kako je roman marketinški i komunikacijski pozicioniran, primjerice kroz blurb Ante Tomića koji ga opisuje kao „opak, bezobrazan, đavolski duhovit, bez milosti za glupane“ (što je legitimna osobna ocjena), no time se unaprijed stvara očekivanje izrazitije subverzivne i kritički zaoštrene satire. U slučaju Lajka, satira koja bi trebala biti oštra i razotkrivajuća često ostaje na razini potvrđivanja već postojećih stavova publike – kao da roman ne izaziva čitatelja da preispita vlastite pozicije, nego mu ih vraća u obliku prepoznatljivih zaključaka (repetitivno se s podsmijehom govori o povećanju usana, umjetnim noktima, muškarcima-potrčcima, opsjednutosti lajkovima, slušanju cajki, igranju videoigara, mladima koji ne čitaju…).

Knjiga čitatelja može zabaviti, održati iščekivanje u cijelome tom – u pozitivnom smislu rečeno – kaosu radnje… Ali ne mogu zamisliti da ovaj roman rezonira s bilo kime tko ne dijeli distanciranu, promatračku poziciju prema digitalnoj kulturi. Karikaturalno tipiziranje likova i oslanjanje na već prepoznatljive motive internetske kulture primarno mogu pogađati publiku kojoj je digitalni prostor i dalje dominantno mjesto društvene nelagode i generacijskog nerazumijevanja; s čitateljima kojima su influencerstvo i neprestano izlaganje privatnog života još uvijek šok i znak društvenog posrnuća, a ne dio svakodnevice u kojoj već odavno živimo, a u kojoj neki od takvog rada i žive – i to financijski jako dobro. U romanu izostaje taj osjećaj ambivalencije, gradacije koja bi vodila prema psihičkom slomu mladih ljudi u kontekstu interneta – izostaje uvid da influencerstvo nije samo spektakl nego i oblik afektivnog i emocionalnog upravljanja životom koji se kontinuirano eksploatira, kao i iskustvo svakodnevnog pritiska vidljivosti i samoprezentacije. Čak i kad se odškrinu vrata dubljih problema, kao što je, primjerice, pitanje cancel kulture, ona brzo bivaju zatvorena naglim narativnim rezom – već spomenutim influenceričinim samoubojstvom koje ne dobiva daljnju razradu niti otvara prostor za kompleksnije promišljanje tih društvenih mehanizama.

Satira koja bi trebala biti oštra i razotkrivajuća često ostaje na razini potvrđivanja već postojećih stavova publike – kao da roman ne izaziva čitatelja da preispita vlastite pozicije, nego mu ih vraća u obliku prepoznatljivih zaključaka

Žanrovska konzistentnost

Ipak, unatoč takvoj narativnoj dinamici, sama tematska pozicija romana ostaje prepoznatljivo relevantna, bez obzira na ograničenja u njezinoj razradi. Vjerujem da je Lajk pisan iz dobre namjere i pohvaljujem to da se i na našim prostorima, na različite načine – pa tako i književnošću – ukazuje na problem nedovoljne medijske pismenosti. Dragojević se i u svojim filmovima aktivno i kompleksno bavio društvenom dijagnozom – bilo da je riječ o postratnom društvu, nasilju ili homofobiji – pa je i Lajk moguće čitati kao nastavak interesa za načine na koje društvo proizvodi vlastite opsesije i strahove, a jedna od takvih aktualnih niša svakako je svemrežje, iliti internet.

Romani ovoga tipa u svijetu su odavno popularni (primjerice, Girl Online britanske youtuberice Zoelle iz 2014. ili Idol, Burning Rin Usami iz 2022.), pri čemu poseban podtip ovakve književnosti čine upravo romani koji su parodije ili satire influencerstva (npr. Such a Bad Influence Olivie Muenter ili Aesthetica Allie Rowbottom), tako da je zanimljivo promatrati i čitati regionalni kontekst tabloidizacije i reality kulture, koja, osobito u Srbiji, jest fenomen za sebe. Ipak, indikativno je da su gore navedene knjige o društvenim mrežama napisali sami pripadnici naraštaja o kojemu se piše, što često omogućuje slojevitiji uvid u vlastitu generaciju i veću kontrolu nad izbjegavanjem stereotipnih i pojednostavljenih reprezentacija društvenih pojava.

No, baš kao i knjiga, i ja sad sjedim na dva stolca: gledano iz perspektive žanrovskog romana, osobito onog koji cilja široku publiku i oslanja se na dinamiku radnje, Dragojevićev tekst zapravo funkcionira prilično konzistentno. Njegova struktura izrazito je čitljiva: dojam neprekidne pokretljivosti stvaraju kratka poglavlja, dijaloška ekonomičnost u vidu brzih izmjena dijaloga i pripovjednih pasaža te karakteristike scenarističkog pripovijedanja (npr. „Potom ugledaju žensku osobu u okrenutoj fotelji ispred vrata terase. Okrenuta im je leđima, klati se u fotelji lijevo-desno. Jako kontrasvjetlo koje dopire kroz velika staklena vrata načinilo je od nje siluetu.”). U tom smislu, roman se vrlo lako konzumira jer je sastavljen user-friendly, bez većih zastoja ili narativnih praznina koje bi usporavale čitanje. Nije nevažno ni to što je prvotno objavljivan kao niz kratkih priča na portalu Velike priče, što vjerojatno dodatno objašnjava njegov naglašeni ritam i stalnu potrebu za održavanjem napetosti između poglavlja.

Dojam neprekidne pokretljivosti stvaraju kratka poglavlja, dijaloška ekonomičnost u vidu brzih izmjena dijaloga i pripovjednih pasaža te karakteristike scenarističkog pripovijedanja

Dinamika obitelji Berger

Likovi (žanrovski legitimno) nisu zamišljeni kao kompleksne psihološke studije, nego kao nositelji radnje i reprezentacije društvenih tipova. Humor je izravan, često karikaturalan, a moralne poruke jasno su artikulirane, bez potrebe za višeslojnom interpretacijom i naprezanjem mozga. No, horor segment, osim prisutnosti paranormalnih pojava, uglavnom se svodi na „krv do koljena“ te ostaje više vizualno nego emocionalno ili psihološki razrađen, bez postupnog, skandinavskog građenja atmosfere nelagode ili intenzivnijega psihološkog produbljivanja, pa se dojam strave često ostvaruje više spektaklom i promjenom registra nego trajnom napetošću.

No, u pozadini se u hotelu razvijaju i druge narativne linije, među kojima je ona obitelji Berger čija četrnaestogodišnja kći Ema postupno ulazi u svijet influencerstva, u čemu je zanimljivo portretirana fascinacija javnim identitetom tako mladih umova i ideji statusa koji se gradi kroz online prisutnost. Upravo je dinamika četveročlane obitelji Berger najkompleksije i najrealističnije razrađen segment romana, pri čemu kći Ema i sin Aleks pred kraj preuzimaju protagonističku funkciju, zbog čega roman dobiva karakteristike još jednoga žanra: YA (young adult), a tipično žanrovski, u svojim avanturama imaju i pomagača: Arija, maloljetnog arapskog djelatnika hotela koji gradi prisan odnos s Emom.

Gledano iz psihološke perspektive, neki aspekti romana djeluju čak više zabrinjavajuće nego satirično i zabavno, a u toj drugoj polovici romana više se naglašava zanimljiv i ne tako često interpretiran tematski okvir vezan uz „besmrtnost“ na internetu i proizvodnju javnih slika koje nadilaze privatni život.

Pojedini dijelovi priče doista su pomno osmišljeni; humoristični segmenti funkcioniraju jednostavno, prijemčivo i logično. Naziv poglavlja Six-seven, inspektorica koja uzima telefon i pita: „Gdje vrtim sad, gore, dolje?“, ili usernameovi komentatora poput @Dubai-Lady, @Blajburg-Bejbi i @SrediMe-gelnoktisalon pokazuju da je Lajk imao potencijal istodobno biti i pitak i slojevit; da se to internetsko „meso“ moglo sugestivnije povezati i na razini sadržaja i na razini forme.

U drugoj polovici romana više se naglašava zanimljiv i ne tako često interpretiran tematski okvir vezan uz „besmrtnost“ na internetu i proizvodnju javnih slika koje nadilaze privatni život

Kako “radi” Lajk

Na Goodreadsu knjiga trenutačno (16. svibnja 2026) ima 82 ocjene, a prosječna je zlatna sredina – 3.01. U tom se smislu zanimljivim pokazuje i odjek koji roman ima među ciljanom, općom populacijom, od koje je, logično, priželjkivao puno lajkova. No, i ta opća publika u komentarima naznačuje podijeljenost između onih koji u njemu prepoznaju svježinu i zabavu te onih kojima takva estetika ostaje tek na razini efektnog, ali praznog preuzimanja internetskih stereotipa.

Ako prihvatimo da knjiga ne mora težiti kompleksnoj društvenoj analizi, nego prije svega zabavi, napetosti i jasno prepoznatljivim situacijama, Lajk u velikoj mjeri ispunjava te kriterije i zaista „radi“ ono što popularni lagani roman treba raditi. No, možda upravo u tome leži njegov najveći paradoks: dok pokušava kritizirati kulturu performativnosti, istodobno u potpunosti igra po njezinim pravilima. Pravilima stalne atraktivnosti, brzog efekta i neprestane potrebe za privlačenjem pažnje. Jer iza sve buke notifikacija, storija i krvavih obrata ostaje pitanje koje roman, nažalost, tek načne: što ostaje od čovjeka i njegove okoline kad i sami postanu sadržaj?

Tri kratka za Mašu Kolanović

Molim vas da nam ukratko predstavite vaš novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga? 

Roman Materina idući tjedan izlazi iz tiska. Riječ je o tekstu koji istražuje odnos majke i djeteta u kontekstu svijeta koji postaje sve nesigurniji. Uz taj odnos, pripovjedačica u svoj univerzum upliće različite ranjive subjekte s kojima uspostavlja imaginarnu povezanost te vlastitu intimno bolnu priču kapilarno povezuje s ranama neposredne okoline i društva. Tekst tako gradi atmosferu u kojoj se osobno iskustvo isprepliće s globalnim događajima koji su mračni i tjeskobni, istovremeno pokušavajući pronaći smisao u vremenu obilježenom krizama, ponajprije kroz nadu o ljudskoj povezanosti.

Kako se novi rukopis odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga?

Jako mi je važno svakom novom knjigom pomaknuti granice pripovjednog glasa i ako je ikako moguće iznenaditi čitatelje. Sigurno da postoji kontinuitet u politici samog teksta, njegovom fokusu na ranjive, prekarne i prezrene subjekte u optici pripovjedačice, ironije koja je utkana u perceptibilnost, u konačnici teme majčinstva koje je bila važan dio zbirke Poštovani kukci. Ali način organizacije teksta, njegov tonalitet, dinamika, stil i ritam su drugačiji od mojih prethodnih tekstova.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I možda još, oslanjajući se na metafore? 

U tekstu odajem počast naslovima koji su bili značajni za izgradnju habitusa same pripovjedačice, poput eseja „Početnica“ iz knjige Kultura laži Dubravke Ugrešić, poeme Tifusari Jure Kaštelana i Ježeva kućica Branka Ćopića, pjesme Ruža se probija Mosaba Abu Tohe da ne nabrajam brojne druge. Oni su apostorofirani i u samim autorskim napomenama. Ako bih ga metaforički opisivala drugim djelima, sam tekst po perceptibilnosti i tonalitetu glasa ima istobno nešto od romana Moja ti Jasne Jasne Žmak, Dana zaborava Elene Ferrante i Putovanja po mojoj sobi Xaviera de Maistrea. Iz pop kulturnog registra, ima nešto od ranjivog, ali snažnog glasa Kae Tempest i albuma “Let them eat chaos”. Nešto kao spoj intimno bolne priče i tjeskobne vizije društva koja se provlači između nesanice i egzistencijalne panike, a empatiju oblikuje kao politički čin.

Tvoje male papuče. Kad stanem tik do njih, one dosežu tek do pola mojeg stopala u odrasloj i ozbiljnoj natikači Dr. Scholl. Na prednjem dijelu tvojih papuča print je nasmiješenog lica koje mi se šašavo belji. Stoje tako već danima nasred hodnika kao ostatak nekog performansa na temu tvojeg odlaska. Možda je, dok sam spavala dubokim i čvrstim snom od tabletica, neki konceptualni umjetnik protrčao gol našim stanom noseći tvoje papuče. Pratim sad njegov trag kao stope na pijesku i ulazim u našu vlažnu i mračnu kupaonicu. Ondje su se nekontrolirano proširile plijesni i gljivice koje treba očistiti prije nego što preplave čitav stan, a mene koloniziraju u komad pljesnivog sira. Ulazim u kupaonicu s oštrom četkom za ribanje u jednoj i opasnom kiselinom u drugoj ruci. Umiru kulture gljivica i propadaju civilizacije plijesni u stravičnim mukama gdje god kapne njezina kap. Dobro sve najprije ispirem vrućom vodom i odvod kade kao strašni vrtlog proždire zaostale dlake i dlačice. Mikroklima kupaonice postaje tropska. Diže se para i vlaže modre pločice poda koji se pruža preda mnom kao sinje more. Rosi se ogledalo iz kojeg proviruje lice koje mi se osmjehuje. To si ga ti jednom davno nacrtala svojim prstićima u parnoj kupki. Dvije točke i krivulja usta. I sad je tu još uvijek to lice kao neki dobri duh kupaonice. Pod je sklizak i vlažan. Jedan nesmotreni pokret izvija moj gležanj i ja sam na podu. Odjednom ležim napuštena i sasvim sama na pločicama. Pljasnula sam kao otopljena santa leda u tamno i mrzlo more usred ničega negdje na Antarktici. Nigdje žive duše. Nikog da posvjedoči kako se to sve dogodilo, da mi pruži ruku i pridigne me. Kako se sudbina samo može poigrati čovjekom za manje od sekunde. Gurne te neka neobjašnjiva sila i čovjek je na podu. Leži nepomično kao horizontalna linija prometnice. Kao Mladić kad padne. Nitko se tad ne osvrće na njega. Prije bi i sam Isus Krist ponovo došao na zemlju i rekao: „Mladiću, ustani!” nego što bi mu netko u Naselju pružio ruku i podignuo ga s tla. O, pjevat će stanovnici našeg Naselja Ustani bane ili Ustani iz sjene po danu i usred noći ako treba, ali nikada neće reći: „Ustani, momče, jesi dobro?” Jednom je tako pred našim očima s bicikla pao dostavljač Glova. Zajedno smo svjedočile tome padu kao da gledamo neki stravični dokumentarac koji nije za djecu mlađu od šesnaest godina. Bilo je krvi i mesa, a vidjela se i jedna kost kako viri iz otvorene rane u toplom žutom skafanderu. Bilo je to na nasipu kraj rijeke. Dostavljač s glomaznom žutom kockom na leđima velikom je brzinom vozio bicikl nerazmjerno veći od njegova tijela. U susret mu je išla žena s dva velika psa. Psi su se iznenada zbog nečega uskakali i on je pao. Bicikl je ispustio duboki šljunčani uzdah, a velika žuta kocka Glova, teška poput olova, povukla je čovjeka na tlo. Rijeka je mirno tekla. Ljudi su se šetali kao da se sve to nikada nije dogodilo. Žena se bavila psima. Automobili su jurcali mostom ne mogavši čuti njegov pad. Nečiji su se hamburgeri isprevrtali do nejestivosti. Čovjek je plitko disao. O, ništa više on neće taj dan dostaviti. Ti si me čvrsto držala za ruku, dok si u drugoj stiskala svojeg Tamagotchija, od milja zvanog Gotchi. Oči palog dostavljača treptale su velikim crnim trepavicama, navlažene i krupne kao oči laneta iz nekog Disneyjeva crtanog filma. U dalekoj zemlji odakle je stizao taj čovjek nitko nije znao da je pao i slomio kost. Ondje je već bila noć i svi koji ga poznaju već su odavno spavali. Netko je pak u našem gradu bio jako nervozan jer kasne njegovi hamburgeri. Čovjek je ležao na tlu u žutom skafanderu s uzdignutom kockom kao puževom kućicom. Hej, Glovo, što kasniš, nabijem te sporog i trapavog, izgovorio je onaj koji čeka hamburgere. Ali on nije Glovo, on je čovjek. Jadna kost, koliko će joj samo trebati da zacijeli. Ispraćale smo ga ti i ja u vozilo hitne pomoći i još mu dugo mahale dok je vozilo s rotirkama, žuto kao njegovo radno odijelo, nestajalo u daljini. Evo, i tvoj se Tamagotchi pomalo rastužio od sjećanja na ozlijeđenog radnika i čujem kako iz dnevne sobe upravo sjetno dopire sintetički zvuk melodije Za Elizu. Još je malo uz svoje mladunče koje se izleglo iz jaja. Trebalo bi javiti u Japan da počnu proizvoditi verzije iz kojih će svirati Internacionala. Ne, u Kinu gdje se zapravo proizvode trebalo bi to javiti. Kinezi bi to sigurno bez problema napravili. Ležim i nema nikog da mi pomogne. Da si barem ti tu, ma da mi pružiš mali prst i kažeš „ja sam”, bilo bi dovoljno. Umjesto toga samo gledam u lice na ogledalu koje se vragolasto hihoće mojem padu kao da sam prevrnuti žohar na podu kupaonice. A nekoć si se ti držala za moj mali prst cijelom svojom minijaturnom šakom kao utopljenik za slamku spasa nakon što te veliki val izbacio iz moje utrobe. Ležim obrazom prislonjena na vlažne modre pločice i vidim svijet kao što ga vidi David Attenborough. Gledam modro plavetnilo pločica u bonaci. Po njemu skače jato silverfisha kao dupini. Položili su svoja jajašca u fuge pločica iza WC školjke. Moj se pogled prostire pučinom sve do okruglog sifona prorešetanog rupicama kao srebrn Mjesec. Mislim da je ona sitna crtica na horizontu tvoj odrezani nokat s ostatkom šljokičastog laka kojim si se natrackala prije odlaska na Otok. Sad ondje stoji kao naplavina koju je izbacilo more. Vidim i prijeteću bocu solne kiseline, stoji uspravno kao svjetionik. Gledam kao neki nasukani Guliver pomor riba i biljaka i upozorenje na plastičnoj ambalaži. Šapućem: „Upomoć! Upomoć!”, ali nikoga nema ni u tragovima da mi kaže i jednu jedinu nježnu riječ u ponoru u kojem sam se zatekla. Za mene se kao za olupinu potonulog broda tek iz puke znatiželje povremeno zainteresira poneki silverfish. Krajičkom oka s prozora vidim i pravi puni Mjesec koji mi se čini najbližim vanjskim objektom izvan našega stana. Znači, već je i noć pala koliko dugo ležim ovako nepomična. Tko zna, vjerojatno sam zadrijemala gledajući prema pučini. Možda je i umjetnik još koji put protrčao stanom gol u tvojim papučama koje su mi se čak učinile blago pomaknute s mjesta. Puni Mjesec sigurno i ti sad vidiš s Otoka i ne sluteći u kakvu sam ja položaju, mali moj Liliputanče. Na ribarskoj fešti, takozvanoj Noći punog Miseca, u kojoj se masovno peku srdele i toči crno vino u potocima, ti sad plešeš u mornarskoj majici na veselu pjesmu u vlakiću s ostalim Liliputancima. Mrdaš malim uskim bokovima lijevo-desno i pjevaš: „Na Palagruzu! Na Palagruzu!” Mjesec je najmanja mjerna jedinica za našu ljubav. Volim te do Mjeseca znači da me voliš puno što je zapravo naš standard. Volim te do Sunca još je više od toga. A volim te do kraja svemira najviše je i nema više od toga. Iako su i Mjesec i Sunce zapravo svemir, uključujući i nas ovdje na Zemlji s koje sve to mjerimo. I sam kraj svemira je krajnje spekulativna kategorija. Ali u redu, neću ti sad pametovati i biti partibrejker kao neki Galileo Galilei. Može se biti i malo neznanstven kad je mjerenje ljubavi u pitanju, mali moj Svemirko. O, da mi barem možeš dobaciti sad taj krojački metar kojim sve to mjeriš kao uže utopljeniku. Da me barem možeš njime svezati i povući kao što sam ja vukla tebe dok još nisi znala plivati. Bile smo potpuno same nasred pučine života kad je tvoj tata naprasno odglisirao prema otoku s blagom ne osvrnuvši se. Bila si tad bebica koja još nije znala plivati. A ja sam morala plivati dalje. Nije bilo drugog izbora. Plivati ili tonuti. Opremila sam te kolutom i mišićima za plivanje i privezala užetom za svoj struk kao nekoć pupčanom vrpcom. Vukla sam te kao gliser lakog skijaša na vodi. Moje ruke i noge postale su propeleri motora bez nafte. Ti si plutala u kolutu za plivanje, dodatno zaštićena napuhanim mišićima i veselo se hihotala dok sam ja samo vukla naprijed. Nisi znala što se točno dogodilo ni što dolazi poslije, mali moj Napuhanko. Da nas je tko promatrao visoko iz zraka, vjerojatno bi na tren pomislio da vidi ženku plavetnog kita i tebe, moje mladunče. Plivale smo i plivale. Struje su nam na put nanosile smeće s raznih dijelova svijeta. Plastiku koja živi vječno, dok ljudi umiru ko muhe po morima svijeta u potrazi za svojim otokom s blagom. Ali obično putem pronalaze samo plastične vrećice, brodolomce, rasparene sandale i raspadnute stolice s ljetnih terasa koje je bacio jak vjetar. Plivaj, plivaj, samo plivaj! Plutaju tijela kao plutače iz Tunisa, Eritreje, Somalije, Gvineje, Sirije, Iraka, Libije, Bangladeša dok oko njih plove jahturine i u more ispuštaju svoj precijenjeni izmet. Kako su se samo radovali stizanju na otok tako natrpani kao sardine u izmučenim brodicama. Oblačili su za tu priliku svoju najljepšu odjeću prije nego što na sebe navuku teške radne skafandere. Ali samo što nisu uzviknuli „kopno!” tik ispred Lampeduse, njihove su oronule lađe okružile havarije kao meduze. More, more, okrutno more! Mare Monstrum! Ulazi u sve otvore tijela kojim se goste ribice. Pluta puno malih papuča. Nasukavaju se na pješčane obale na kojima beživotno leže utopljenici svih zemalja. Neprepoznatljivi kao da su plutali u solnoj kiselini. Nema nikog da im kaže: „Ustajte, prezreni na svijetu!” ili da ih ljubazno upita: „Sužnji, mori li vas glad?” i ponudi sendvič. Leže omotani zlatnim plaštevima kao napola pojedene čokoladne praline. Ni u snu nisu mogli zamisliti što zapravo dolazi poslije. A ljudi će savjesti isprane solnom kiselinom samo slegnuti ramenima i reći: „Krivo je more.” Štoviše, zapjevati. Baš kao pjevač promukla glasa na samom kraju Noći punog Miseca kad se svi već počinju razilaziti svojim kućama, a na praznom poprištu fešte ostaju samo plastične boce i čikovi. Treba doplivati do kopna prije nego što i nas preplavi i izgrize. Plivaj, plivaj, samo plivaj! Plivaj, mamice, govorilo mi je tvoje nasmiješeno lice svaki put kad bih posustala i krenula tonuti. Plivaj, mamice, da ne završimo omotane folijom kao nasukane zlatne ribice. Plivaj, plivaj, govorilo mi je tvoje beblje lice i vuklo me prema površini mora kao spasilac s čarobnim metrom kojim mjerimo svoju ljubav kao vodostaj nabujale rijeke više puta u danu. Plivaj, plivaj, samo plivaj da ne završimo kao srdelice u zlatnom kovčegu konzerve. Smiješiš mi se i veselo beljiš iz svjetlosti morske površine. Lamataš nogama iz koluta plesnim pokretima. Na Lampedusu! Na Lampedusu! Nasukana kao kit na pločicama naše kupaonice gledam prema ogledalu. Vidim ostatke točkica koje su oči i liniju usta koje lagano blijede dok tonem u san uz sintetički zvuk Elize. E, moj Gotchi, Gotchi, babine oči.