Portal za književnost i kritiku

Emeritura

ZVONKO KOVAČ: Zalagao sam se za neku vrstu slavističke solidarnosti

Nije uvijek lako ostati obilježen kao otpadnik, ne samo u književnosti ili kritici, nego i u znanosti o književnosti; svugdje je lažno rodoljublje ili pravo domoljublje na visokoj cijeni, mnoga su vrata zatvorena ako niste u ratu historiografija odabrali pravu stranu, a pogotovo ako u pravom ratu niste sudjelovali barem svojom nazočnosti u napadnutom gradu ili domovini
Portret: Zvonko Kovač
Foto: Dorotea-Dora Held

Razgovorom sa Zvonkom Kovačem nastavljamo seriju “Emeritura” u kojoj objavljujemo razgovore s autorima/cama i profesorima/cama koji su trasirali ovdašnju humanistiku i generacije učili kritičkom mišljenju o književnosti, umjetnosti i društvu

Od samih znanstvenih početaka naglasak stavljate na potrebu za poredbenim proučavanjem južnoslavenskih književnosti i osim samih tekstova važan vam je i kontekst. Prva Vaša znanstvena knjiga uostalom i nosi naslov Interpretacijski kontekst.  Nabrojimo li samo neke primjere – suorganizirali ste osamdesetih znanstvene simpozije za projekt Komparativno proučavanje jugoslavenskih/južnoslavenskih književnosti, a knjige Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti i njezino prošireno izdanje Međuknjiževne rasprave – Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti temeljne su znanstvene knjige za proučavanje južnoslavenskih književnosti. Koliko je takav pristup u našoj sveučilišnoj sredini bio uopće prihvaćen, koliko teret, a koliko izazov?

Mi smo bili generacija studenata koja je u sebi nosila neku antipozitivističku pobunu, jer su nam gotovo svi profesori bili tradicionalni povjesničari književnosti, koji su pokušavali u nastavu ili u svoj znanstveni rad unijeti ponešto od tumačenja književnosti s obzirom na konkretne tekstove, dakle kroz interpretaciju. Kako je, posebno u lingvistici, bio i kod nas u modi strukturalizam, pa kasnije teorija recepcije i semiotika, potreba da se našem čitanju književnosti, odnosno interpretaciji, pribavi određeni objektivizacijski okvir, doveo nas je u poziciju da se ponovno vratimo pitanjima konteksta istraživanja. Svoj sam izlaz našao u tom interpretacijskom kontekstu, koji se mogao za svako novo tumačenje promijeniti, prilagoditi, a kako sam zarana htio povezati svoj nastavni rad sa znanstvenim zadaćama (magisterij, doktorat, i sl.), povezivao sam ga sa situacijom u seminaru, odnosno s pravom studenata da se uključe, kako u aranžiranje konteksta interpretacije tako i u pojedinačno razumijevanje teksta, gotovo ravnopravno s privilegiranim glasom nastavnika, kao moderatora rasprave. Ubrzo sam uvidio da takav pristup ima svojih prednosti pred jednostranom, strogom metodom, a kako sam rano počeo predavati Krležinu esejistiku i druge hrvatsko-srpske poredbene teme stranim slavistima, uvidio sam da su očekivanja stranaca, njihove reakcije na naše, domaće tekstove često kontekstualno kompleksnija, odnosno previše pojednostavljena u odnosu na „sva naša znanja“ i zadatke pojedine nacionalne filologije. Pri tome moram napomenuti da su jezici i discipline na nekadašnjem studiju jugoslavistike, od staroslavenskoga do slovenskoga jezika, bile mnogo povezanije nego li se to danas može i zamisliti, a da pri tome mi to nismo osjećali kao „politički nalog“ nego kao dio znanstvenih uvjerenja i prakse, najprije naših profesora, a onda i nas samih.

U velikoj se mjeri ta povezanost „uskosrodnih jezika“, kako sam bio svojedobno ograničio svoju „komparatistiku tekstova“, poklapala s načinom studija slavenskih, a posebno južnoslavenskih jezika i književnosti na stranim sveučilištima, pa smo zarana i s projektom koji spominjete i s načinom izvedbe u nastavi privukli pažnju stranih slavista; osobno mi je velika podrška bio angažman na sličnom nastavnom programu iskusnoga sloveniste, profesora Jože Pogačnika na studiju u Osijeku. I obratno, mene je status južnoslavenske filologije (bilo da se radi samo o bugaristici ili „hrvatsko-srpskom“ (danas najčešće „bosanskom, hrvatskom, srpskom“) jezičnom i kulturnom području na studijima slavistike u Njemačkoj uvjerio da ona u uvjetima inozemne nastave, kao druga/strana kultura ne može drugačije opstati nego kao relativna cjelina, najčešće povezana s ostalim slavenskim jezicima i književnostima, odnosno u kontekstima povijesti jugoistočne i istočne Europe. Takav moj pristup bio je samo uvjetno prihvaćen, a teret je bio jednako velik kao i izazov.

Jezici i discipline na nekadašnjem studiju jugoslavistike, od staroslavenskoga do slovenskoga jezika, bile mnogo povezanije nego li se to danas može i zamisliti, a da pri tome mi to nismo osjećali kao „politički nalog“ nego kao dio znanstvenih uvjerenja i prakse, najprije naših profesora, a onda i nas samih

Pretpostavljam da nisu samo programi studija ili promjene u nastavi književnosti bili razlog za neki novi iskorak u području suvremene povijesti književnosti?

Naravno, nisu samo ti pragmatički ciljevi bili presudni u potrazi za novom povijesti književnosti, koja ne bi bila opterećena tek pojedinim kulturnim tradicijama, a opet bi ih respektirala, i koja bi interpretaciji književnosti pridružila onu klasu spoznaja koje su bile nekako komplementarne s razvojem suvremene znanosti o književnosti, metodama književne kritike, sve razvijenije teorije književnosti i kulturnih teorija. Pojednostavljeno rečeno, s jedne strane pratio sam obrat stare hermeneutike prema interkulturnoj, a s druge strane slučajno sam se vezao za projekte slovačkog teoretičara svjetske književnosti Dionyza Ďurišina, koji me nakon mog referata na Svjetskom slavističkom kongresu u Sofiji, 1988. godine, pozvao na suradnju; već za sljedeći kongres u Bratislavi, 1993. godine, primijenili smo kao autori zaduženi za određena područja njegovu teoriju međuknjiževnoga procesa i međuknjiževnih zajednica na polje slavenskih književnosti i kultura. Na žalost, to tada u našim „zaraćenim filologijama“ nije imalo nikakvu recepciju, osim pokoje negativne.

Dakako, i mi smo njegove radove prevodili i objavljivali, kao što su to radili i u Novom Sadu, jednom je i došao u Zagreb na naš skup da nas podrži, ali i da ukaže kako je bolje da se za specifične, regionalne ili državne međuknjiževne zajednice odustane od tradicionalne komparatistike u korist njegove veoma razrađene teorije međuknjiževnoga procesa. Kako meni termin „međuknjiževna zajednica“ u uvjetima raspada Jugoslavije nije izgledao produktivnim, zalagao sam se za termin „interkulturni kontekst“, a neku svoju novu povijest književnosti, koja se ne bi odnosila na nacionalnu ni na svjetsku, nego bi se bavila piscima i djelima koja proizlaze iz određene interkulturne konstelacije, odnosno „međuknjiževnoga procesa“ kako ga je opisivao Ďurišin, sve sam češće zvao interkulturna povijest književnosti, pa i interkulturna znanost o književnosti, kako ju je najbolje u međuvremenu afirmirao njemački stručnjak Michael Hofmann. Kada sam, dakle, tome dodao teorijska iskustva nastave i proučavanje druge ili strane književnosti, poput interkulturne germanistike, bilo mi je jasno da tim terminom ne pokrivamo samo pojave i procese koje nacionalna povijest književnosti zanemaruje, a svjetska književnost ne vidi kao svoje, nego da smo u disciplini koja zapravo pokriva čitav spektar proučavanja na neofilološkim studijima, odnosno svim studijima strane književnosti na nekom domicilnom fakultetu.

Zazor od isticanja zajedničkog imena

Naslovnica: Interkulturne studije i oglediKako se taj pristup reflektirao u praksi, u okviru samog studija?

Naš zagrebački magistarski, a kasnije i doktorski studij bio je upravo tako koncipiran, na njemu su predavali vodeći stručnjaci svojih struka i što je još važnije studenti su bili mladi, ambiciozni stručnjaci od slavistike do amerikanistike i filmologije; pa nije onda čudno što sam kasnije kod njih imao relativno dobar odaziv, posebno s obzirom na inače bijednu poziciju (nakon ratova, osamostaljenja Hrvatske i „razdruživanja“ kroatistike) povjesničara južnoslavenskih književnosti u našem društvu. Knjigama koje ste spomenuli treba dodati još jednu koja ima i internetsko izdanje   ̶   Interkulturne studije i ogledi, a koja svjedoči o mom daljnjem teorijskom razvoju i donosi ocjene desetak doktorata za koje sam bio mentor u razdoblju koje još uvijek nije naklonjeno intenzivnijem razvoju integralnih južnoslavističkih studija kod nas, pa ni „u regiji“. Nemaju toliko svojih učenika ni oni koji su nam svojedobno branili mentorstva za hrvatske pisce, iako smo prije svega i mi bili tek mali učitelji hrvatskoga, dobro „izučeni kroatisti“ s ovom ili onom subspecijalizacijom iz koje južnoslavenske filologije, svjesno ili silom prilika.

Koncept komparatistike tekstova srodnih jezika te koncept interkulturne povijesti književnosti, kao specifične regionalne poredbene povijesti književnosti,  u suprotnosti je s prevladavajućom, monološkom, nacionalnom, isključivom perspektivom. Kako bi u praksi trebalo/moglo izgledati interkulturno proučavanje postjugoslavenske književnosti i koje su njegove prednosti?

S jednostavnom formulom komparatistike tekstova srodnih jezika i idioma, pokušao sam ideju poredbene analize afirmirati na širem južnoslavenskom području, i to kroz sva razdoblja književnosti, iako sam se pretežno bavio novijom i suvremenom književnosti. Premda smo u projektu isticali jugoslavensko kao južnoslavensko, ipak je i prije raspada Jugoslavije u našim akademskim krugovima bilo pomalo zazorno isticati neko zajedničko na račun pojedinačnog nacionalnog imena, a poslije krvavog razdruživanja bilo je nepoželjno i opasno, tragao sam za imenovanjem sadržaja koje bi bolje izražavalo aspekte međuknjiževne kritičke recepcije, autore i pojave dvojne ili višestruke pripadnosti, međusobnu otvorenost za suradnju u časopisima, brojne prijevode i izdavanja knjiga iz jedne sredine u drugoj i sl. Najprije sam mislio, kao povjesničar književnosti  ̶  u prošlosti, jer toga je zaista, posebno u razdoblju obnove modernizma prema postmoderni, bilo mnogo, a onda je nadošao vrlo brzo i fenomen postjugoslavenske književnosti, kao i europske književnosti između azila i egzila, kako je svoju književnost nazvao Predrag Matvejević, a mogla bi to biti i književnost Dubravke Ugrešić ili Dževada Karahasana, kao i pojave pisaca koji su kao migranti druge ili treće generacije sve odvažnije sudjelovali u kulturama u kojima su odrasli ili su se u njih uspješno integrirali, poput upravo kod nas nagrađenog Josipa Novakovića, Saše Stanišića ili Alide Bremer, tako da sam shvatio da se isplati raditi na proučavanju južnoslavenskoga međuknjiževnog, interkulturnog naslijeđa, kako ne bismo za nove transkulturne pojave bili nespremni. Iako sam pri tome ostao pomalo konzervativan, pa inzistirao na interkulturalnosti kao dominantnom procesu, mogu zamisliti situaciju u kojoj će globalni transkulturni procesi, odnosno zakonitosti žanra, na nečiju književnost utjecati više od ishodišne ili prihvatne nacionalne kulture ili jezika kojima se pisci često i svjesno utječu, kao i nesvjesno razlikuju (ili ih drugi tako doživljavaju). Ukratko, interkulturno proučavanje postjugoslavenske književnosti vidim prije svega kao kompleksno polje proučavanja unutar južne slavistike, kao i na studiju komparativne književnosti, ali i (u manjoj mjeri) na kroatistici kao otvorenoj, modernim metodologijama okrenutoj struci koja obrazuje naše učiteljice i učitelje nacionalnoga jezika i književnosti; što danas uglavnom nije u programu studija, a trebalo bi biti. Zato niti zatiranje kolega „jugoslavista“ na studijima u Osijeku ili Zadru, pa čak i na Rijeci, kao i naše bespogovorno premještanje na Odsjek za slavenske jezike i književnosti na Filozofskom u Zagrebu, nije trebalo biti tako brzo i uspješno obavljeno.

Duh Stanka Lasića

Suosnivač ste studija južne slavistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Kako vidite stanje tog studija danas, postoje li razlike od vremena njegova osnivanja, koliko uopće mlade generacije razumiju problematiku o kojoj se ovdje radi?

Znao sam reći da nas je živima održala neka prirodna vitalnost, a ne institucionalna potreba za osnivanjem i pokretanjem novoga studija južne slavistike. Najprije smo započeli s relativno integralnim studijem slavistike, koji je bio zamišljen kao manje-više mehanički spoj postojećih studija slavenskih jezika i književnosti, unutar kojeg smo i mi južnoslavisti trebali servisirati jednu dvojezičnu dionicu. Onda smo postupno obogaćivali taj naš dio studija i zatražili da se prihvati kao samostalan dvopredmetni studij, koji bi se mogao kombinirati sa svim studijima na Fakultetu. Na žalost, kada je to odobreno više nije bilo želje da se nastavi organizirati studij slavistike, tako da se u Zagrebu danas studira pet zasebnih studija slavenskih jezika i književnosti, uz samo jedan višejezični i višeknjiževni, južnoslavistički studij, koji osim studija pojedinih nacionalnih kultura i problematike prevođenja, uključuje metodologiju književnopovijesnoga proučavanja i poredbene analize, međuknjiževnu kritiku te studij književno-interkulturnoga usmjerenja, odnosno omogućuje svojevrsni korak prema razumijevanju cjeline predmetnoga područja, kroz proučavanja veza i odnosa među kulturama studija, pa i prema hrvatskom jeziku i književnosti.

Na početku je bilo dosta nerazumijevanja kolega i „politike“ prema takvom studiju, ali je odaziv studenata bio veoma dobar, za razliku od danas kada je razumijevanja više, međutim sada je pak opao interes studenata; dobro pogađate, mlade generacije koje obrazuju novi kroatisti dolaze sa skromnim predznanjem o južnoslavenskim kulturama na fakultete, valjda su takvi školski programi, književno polje kao da je oštro podijeljeno na hrvatsku i svjetsku književnost, tako da nas je duh Stanka Lasića po drugi puta prokazao, pa se sada srpska ili slovenska književnost doslovce bore da stignu interes za „bugarsku književnost“, što će reći za svaku malu i hrvatskom kulturnom pregaocu, kritičaru i piscu nezanimljivu književnost.

Mlade generacije koje obrazuju novi kroatisti dolaze sa skromnim predznanjem o južnoslavenskim kulturama na fakultete, valjda su takvi školski programi, književno polje kao da je oštro podijeljeno na hrvatsku i svjetsku književnost, tako da nas je duh Stanka Lasića po drugi puta prokazao, pa se sada srpska ili slovenska književnost doslovce bore da stignu interes za „bugarsku književnost“

Je li danas šire shvaćena kroatistika, kao i manje oštro razgraničenje studija kroatistike i južne slavistike još uvijek samo iluzija?

Da, punih trideset godina nakon osamostaljenja kroatistike, situacija je gora negoli devedesetih godina i pogotovo nešto kasnije, kada su, vjerojatno zbog starih gimnazijskih programa i nastavnika kojima do tog razgraničenja nije bilo stalo, jer su o širem kontekstu mnogo više znali od današnjih nastavnika hrvatskoga, studenti često upisivali kombinacije studija kroatistike i južne slavistike; danas tu kombinaciju ne upisuje nitko ili neki doslovce zalutali studenti. Ukratko, kroatisti su praktički (i pravno) izgubili kompetenciju predavanja na inozemnoj slavistici za predmet „bosanski, hrvatski i srpski jezik s književnostima“, jer su im kombinacije studija kroatistike i južne slavistike daleke i nerazumljive. Zalagao sam se za neku vrstu slavističke solidarnosti, pa predlagao da se nekoliko mjesta rezervira za tu kombinaciju, jer bi nam ti stručnjaci dobro došli i kao nastavnici za jezike i književnosti južnoslavenskih nacionalnih manjima u Hrvatskoj, odnosno da se dokinu samostalni, jednopredmetni studiji kroatistike i nacionalne povijesti, ali nije bilo sluha za takve vapaje.

Paradoksalno ili ne, nešto je tome pridonijela i „bolonjska reforma“ studija, koja je proklamirala načelo izbornih predmeta u zamjenu za obavezne, ali to se u našim uvjetima brzo izjalovilo, naime prosvjetnim je vlastima lakše kontrolirati programe ako se oni utemeljuju na obaveznim sadržajima, a nastavnicima komotnije iz semestra u semestar predavati uvijek isto gradivo, što je pridonijelo odustajanju od radikalno izborne nastave, unutar koje su se, prema prvobitnim nacrtima programa, i na nekim kroatističkim studijima trebali pojavljivati poredbeno-južnoslavistički kolegiji, ali kako nisu bili „jezgreni“ za struku, nastavnici su od njih odustajali, posebno na studijima kroatistike izvan Zagreba.Naslovnica: Interpretacijski kontekst

Relativizacija vrijednosti i međuknjiževna kritika

Pisali ste književnu kritiku, a razgovaramo za portal koji je postavlja u fokus interesa. U više navrata, naglašavali ste njezinu važnost. Pomalo je već ponavljajuće i zamorno to pitati, no ipak moram  ̶  kako vidite današnju poziciju kritičara, status profesionalnih čitatelja, često odustajanja talentiranih kritičara od njezina pisanja i razloge takvog stanja?

Razgovaramo nakon sajma knjiga u Zagrebu, na kojemu su kritičari moje generacije Zdravko Zima i Krešimir Nemec bili u društvu našeg predsjednika i premijera, jedan kao dragovoljni savjetnik-voluntarist, a drugi kao (kroz dodatnu akademsku karijeru) ugledan akademik, privilegirani, da ne kažem i potkupljeni, plodni autor. Ne znam je li to cilj književne ili akademske kritike, domoći se vlasti ili je bezuvjetno legitimirati svojim povlaštenim položajem u odnosu na nas obične umirovljenike (kad već razgovaramo u seriji emeriture)? Na prvi pogled nekadašnji književni kritičari se uvažavaju kao stubovi poretka, privatizirana ili nova privatna izdavačka djelatnost, uz veću ili manju podršku države, dobro se snalaze na tržištu i sve izgleda odlično, svi zadovoljni! Rekli bismo, konačno tržište funkcionira, naša demokratura napreduje, pa ipak je status profesionalnog čitatelja, književnoga kritičara, kao uostalom i pisaca, nedovoljno zaštićen, a time je on nedovoljno neovisan. Veoma je malo uređeno u polju književnosti u korist njihove materijalne neovisnosti, slobode stvaranja, odnosno slobode prosuđivanja  i iznošenja neovisnih prosudbi (neovisnih od neformalnih grupacija, od izdavača, od institucija nagrada, urednika radija i državne televizije, od društava pisaca, od kulturnih i znanstvenih institucija), pa često imamo dojam da se mnogo toga u kritici kulture događa bez potrebe za argumentiranom, pa makar i sasvim osobnom prosudbom; bez potrebe da se govori o vrijednostima i afirmaciji pravih, aktualnih vrijednosti koje se potvrđuju i izvan granica naše kulture, odnosno izvan dosega naših poluprivatiziranih kulturnih institucija (od časopisa pa do raznih udruga).

Pratim portal književne kritike HDP-a i često sam zadivljen elokvencijom i sjajnim stilom, odličnim izborom knjiga pojedinih autorica i autora, pri čemu vidim da se, kao i u književnosti sve više javljaju spisateljice, što je možda i najbolja strana suvremene hrvatske književnosti, pa tako i književne kritike, kao i znanosti o književnosti. Ali, to je sociološki gledano i znak da je to područje siromašnije od drugih, budući da muškarci radije biraju unosnija zanimanja. Povremeno čitam i neke kritike na drugim portalima ili društvenim mrežama, no one su često nedovoljno profesionalne, pa još više doprinose relativizaciji vrijednosti; najviše kod nas vrijedi glas trača o nekom piscu, pa zato nije čudno da se svi toliko uzaludno brinemo o svom bolje položaju u antologijama ili povijesti književnosti. Unatoč evidentnom posthistorijskom dobu, s vrlo mogućom ekološkom i ratnom apokalipsom.

Ne znam je li to cilj književne ili akademske kritike, domoći se vlasti ili je bezuvjetno legitimirati svojim povlaštenim položajem u odnosu na nas obične umirovljenike?

Zanimljivo mi je kako ste jednom prigodom, ako se dobro sjećam bilo je to u razgovoru Pisci na mreži, rekli da ste na kolegiju Uvod u studij književnosti od studenata tražili da se prvo izraze upravo kritikom. Zašto je ona važna za studente na početku njihovog studija?

Zaboravljamo da je književna kritika i esejistika podjednako dio književnoga, kao i stručnoga, znanstvenoga bavljenja književnošću, kao svojevrsna primijenjena disciplina, ali veoma kreativna i osobna. Uvod u studij južnoslavenskih književnosti često sam započeo s njihovim zavičajnim pjesnicima ili kvartovskim piscima, kako bih studente upozorio da se književnost događa svugdje oko njih te da osim kanonskih i „čisto“ hrvatskih pisaca u njihovoj blizini djeluju i manje poznati ili možda ponešto drugačiji pisci. Iz te početne pozicije, uz zadatak da napišu svoju prvu književnu kritiku o njima, mogli smo krenuti dalje, na osnovne informacije o situaciji u „ostalim“ južnoslavenskim književnostima, o pojedinim povijestima književnosti i sl., jer je znanje koje studenti donesu iz gimnazija o njima porazno; pa i o povijestima hrvatske književnosti, također. Ali, najvažnije od svega je bilo osloboditi studentice i studente straha od vlastitoga pisanja, kao i učenjem o kritici općenito, poticanjem esejističkoga stila i iskazivanja osobnoga dojma, postupno podizati razinu i širinu njihove kompetencije, odnosno pripremiti ih za pisanje seminarskih radova; za koje držim da su najvažniji spoznajni dio studija književnosti i da se još uvijek kod nas premalo nude kao poticaj za aktivno sudjelovanje u seminarskim interpretacijama, pa i kao zamjena za ispite. Kasnije sam, u diplomskom dijelu studija ili na doktorskom studiju, uveo kolegije o kritičkoj recepciji i međuknjiževnoj kritici, kao proširenje „ishoda studiranja“ s kojim bi najbolji naši studenti možda mogli naći posao kao urednici, književni kritičari, novinari u kulturnim redakcijama i sl.

Poznato je to Vaše zalaganje za međuknjiževnu kritiku, pod kojom podrazumijevate onu koja procjenjuje iz pozicije druge, susjedne književnosti. Ona je, i po mome sudu, važna i za književnost o kojoj se piše i za književnost iz koje se piše. To proširenje književnog polja koje zapravo otvara mogućnost objektivnijeg čitanja i argumentiranijeg vrednovanja, nije jednostavno niti često. Vidite li tu neke primjere dobre prakse u posljednje vrijeme?

Kao što sam rekao, htio sam najprije studentima otvoriti mogućnost profesionalnoga bavljenja književnom kritikom, s obzirom na to da se s vremenom osjećala potreba za boljim poznavanjem pisaca i književnosti „iz regije“, a naš studij pokriva upravo to područje. Osim toga, međuknjiževna kritika koju sam definirao kao kritiku o drugim ili stranim piscima, i koja je zaista veoma važna i za književnosti ili njezine pisce o kojima se piše i za književnost, odnosno kulturu iz koje se piše, bila je važan dio moga konstrukta interkulturne znanosti o književnosti. Primjera dobre međuknjiževne prakse, odnosno interkulturnog dijaloga, u prošlosti južnoslavenskih društava je bilo mnogo, navedimo samo Šoljana, Tenžeru, Mandića i Viskovića, a s pojavom postjugoslavenske književnosti i kritičkim interesom za nju, ta se praksa samo prirodno nastavila; dapače, nekim rezultatima i našeg studija pridružio se i interes književne kritike i za prevedena bugarska djela, unatoč onom podcjenjivačkom odnosu. Obostrano dobar primjer je Teofil Pančić, kojeg sam vrlo rado čitao, a kod nas Katarina Luketić, Boris Postnikov, Dinko Kreho i Vi kad je riječ o slovenskim piscima, što nisam mogao previdjeti. Osim te posebne, regionalne književne kritike, par je autora koji ne pišu tipičnu književnu kritiku, ali svojom esejistikom drže otvorena vrata hrvatske kulture prema južnoslavenskim književnostima, poput Miljenka Jergovića ili Josipa Mlakića, da navedem samo one koje vrlo rado čitam.

Naslovnica: Međujezična razlaganjaBavili ste se i konceptom eko-kulturnog identiteta, što on za Vas podrazumijeva?

Koncept eko-kulturnog identiteta dodao sam svom projektu, koji sam prijavio na Ministarstvu znanosti i obrazovanja, projekt nam je trebao da bismo dobili novake, odnosno asistente, pa sam u literaturi potražio koncept identiteta (jer se u natječaju na njemu inzistiralo) koji bi odgovarao interkulturnim istraživanjima, koja sam ranije radije vezivao uz pitanja razlike, „diferenciranoga jedinstva“. Ovdje je riječ o identifikaciji međuprostora, afirmaciji amfibijskih zona ne samo u prirodi, nego i u kulturi, što znači razumjeti prirodu, jezik i kulturu kao evolucijsko-sistemski povezane dijelove cjeline, pri čemu je komunikacijski medij jezika njihova poveznica (kako je pisao Peter Finke u svom zalaganju za kulturnu ekologiju, kao konceptu „održivoga razvoja“ na humanističkom području). Ideja osim u mom istraživanju nije naišla na plodno tlo, čak ni kod mojih mladih suradnika na projektu, ali se nešto pokrenulo u smjeru ekološke književne kritike, odnosno istraživanja simbola i prostora prirode u književnosti.

Slučaj i sreća u inozemstvu

Dobitnik ste Humboldtove stipendije i predavali na doista brojnim inozemnim sveučilištima (Göttingen, Ljubljana, Maribor, Novi Sad, Hamburg, Halle, Jena, Basel…). Koliko vas je to iskustvo stranih sveučilišta oblikovala ili uvjerilo u ispravnost interkulturnog pristupa, dojma sam kako su Vaši radovi izazvali veće zanimanje među stranim slavistima nego kod kuće?

Humboldtova stipendija, kao i predavanja na stranim sveučilištima uvijek su me iznova samo uvjerile da, ako djelujemo unutar međunarodno priznatoga stručno-znanstvenoga područja kao što je slavistika, moramo znati koja su „pravila igre“ i kako neki naš problem, bilo u lingvistici, bilo u znanosti o književnosti, treba biti ovjeren s međunarodno provjerljivom znanosti; sve iako su integralni studiji slavistike u svijetu u krizi, ne na kraju i zbog ratova među slavenskim narodima, kao tragičnim izrazima završnih etapa njihovih nacionalnih integracija. Danas se gotovo ne bih usudio prognozirati u kojem će smjeru ići razvoj slavistike ubuduće, jer su slavistički studiji znanstveno kompromitirani i kao relativno cjeloviti studiji i kao nacionalni, kao studiji pojedinih jezika i književnosti. Možda će se studiji slavenskih jezika pretvarati u tečajeve jezika i studije opće lingvistike ili veoma zahtjevne prevoditeljske studije, a studiji slavenskih književnosti uključivati u šire komparativne i/ili interkulturne studije.

I da, moj relativan uspjeh na inozemnim slavističkim studijima bio je koliko slučajan toliko i sretan za mene; u okolnostima kada doma praktički nismo mogli optimalno raditi i objavljivati, ne samo devedesetih godina, okrenuo sam se inozemnim simpozijima i tako svojim radovima i nehotice dodao međunarodnu recepciju. Velika je šteta što nismo uspjeli pokrenuti novu seriju Radova Zavoda za slavensku filologiju, tako da se dogodilo da već treće desetljeće zagrebačka slavistika nema svoga časopisa, koji bi razmjenjivala sa sličnim časopisima u svijetu; to si pripisujem i kao osobni neuspjeh, jer sam u jednom času bio predložen za urednika, makar je glavni razlog bio dulji prekid u kontinuitetu izlaženja i nedostatak novca.

U okolnostima kada doma praktički nismo mogli optimalno raditi i objavljivati, ne samo devedesetih godina, okrenuo sam se inozemnim simpozijima i tako svojim radovima i nehotice dodao međunarodnu recepciju

U jednom od vaših tekstova možemo pročitati kako su nacionalne književnopovijesne reprezentacije zapravo arbitrarne, a nacionalni kanoni hermetični, s čime se itekako slažem. Andrića, ali i Krležu, promatrali ste u širem međuknjiževnom kontekstu, kao i autore poput Selimovića, Desnice, Kovača, Karahasana, sve do Jergovića ili Sejranovića. Paradigma tzv. nacionalne povijesti književnosti teško se može nositi upravo s takvim piscima, što je vidljivo  osobito u primjeru suvremene bosanskohercegovačke književnosti. No pojedini kritičari i književni povjesničari još uvijek su opsjednuti “čistom” nacionalnom književnošću i suženim kanonom. Što s književnošću između nacionalnih kultura?

Jedan od razloga što nismo uspjeli sa slavističkim časopisom, pa ni sa slavističkim studijem, bilo je uvjerenje većine kolega da se hrvatski jezik i književnost mora studirati isključivo kroz studij kroatistike ili čak kroatologije; zbog toga se kod nas preferiraju studiji jednoga nacionalnoga jezika i književnosti, čemu se onda pridružuju i stručnjaci usko specijalizirani po obrascu određene nacionalne filologije. Ne razumije se da se u uvjetima inozemne organizacije studija, tamošnji znanstvenici ne trebaju držati jednog jezika ili jedne književnosti, a da mogu ipak pridonijeli njegovoj afirmaciji u svojoj sredini. Znanje drugog ili trećeg jezika ili poznavanje korpusa tekstova dviju ili više književnosti ne mora biti prepreka za afirmaciju pojedinog pisca iz jedne književnosti, baš obratno. Stručnjak sa znanjima širega konteksta istraživanja bit će uvjerljiviji i vjerojatno točniji u svojim tezama, procjenama i zaključcima.

I k tome, kao što sam već rekao, neće se južnoslavenski pisci samo međusobno razlikovati, nego i utjecati domaćem međuknjiževnom dijalogu, pa i transkulturnom međunarodnom protoku ljudi, ideja i kapitala, zar ne? Pisce koje ste nabrojali, kao i one još iz 19. stoljeća  ̶  Njegoša, Vraza ili Matavulja, zatim Zofke Kveder, Matoša i Ujevića kao kritičara i esejista, pa do suvremene bosanske književnosti, odnosno one emigrantske koju njemačka književna kritičarka Sigried Löeffler naziva „nova svjetska književnost“, zasigurno je lakše sistematizirati sa stručnjacima za dvije ili više književnosti. Zato sam uporno branio južnu slavistiku kao relativno jedinstven studij, makar trajno navukao nerazumijevanje domaće znanstvene zajednice koja preferira jednojezične studije, te se zalagao za interkulturni pristup, osnažen još i ovakvim međukulturnim piscima, pa i međukulturnom književnosti.

Vidite li kod mladih znanstvenika interes za nastavak vašeg koncepta. Javnosti je u tom kontekstu bila zanimljiva knjiga Nebojše Lujanovića Prostor za otpadnike: Od ideologije i identiteta do književnog polja u kojoj se bavi autorima dvojne (ili više) identitetske pripadnosti koji ne zadovoljavaju tradicionalne kriterije uokviravanja u koncepte nacionalne književnosti.

Nadam se da će oni koji su ostali kao nastavnici na studiju nakon nas barem s vremena na vrijeme pribjegavati sličnim istraživanjima, prije svega mislim na profesoricu Ivanu Latković i asistenta Franka Burola, ali od mojih možda najvećih nada dvije su se izjalovile: Ivan Majić je nakon doktorata o Meši Selimoviću otišao među fratre, i uspješno završio teologiju, a Krešimir Bobaš se nakon slabije obrane teze doktorata o Miljenku Jergoviću obeshrabrio i odlučio za američki politički film. Nije uvijek lako ostati obilježen kao otpadnik, ne samo u književnosti ili kritici, nego i u znanosti o književnosti; svugdje je lažno rodoljublje ili pravo domoljublje na visokoj cijeni, mnoga su vrata zatvorena ako niste u ratu historiografija odabrali pravu stranu, a pogotovo ako u pravom ratu niste sudjelovali barem svojom nazočnosti u napadnutom gradu ili domovini. Pratio sam razvoj Nebojše Lujanovića, kao studenta  na doktorskom studiju i kroz rad na njegovu doktoratu, koji smo ocijenili najvišom ocjenom. Pa ipak, meni je za potvrdu teze nedostajao npr. barem neki slučaj bošnjačkog pisca, jer je on pitanje otpadnika sklon vezati tek za bosansko-hrvatske pisce, kao i njegove osobne ishodišne književne situacije, u odnosu na cjelokupnu hrvatsku književnost. Iako da, problem tradicije i razlike u hrvatskom slučaju, može također biti interkulturni fenomen, koji sam znao nazivati  svojevrsnom „unutarnjom interkulturalnosti“; zato nam i ona eksterna nikada u prošlosti nije bila toliko teška koliko se bremenitom često danas prikazuje, pa je se kao moramo bojati.

Postjugoslavenska književnost kao prilika nacionalistima

Jednom prigodom rekli ste kako baš ne volite termin postjugoslavenska književnost koji je danas šire prihvaćen. Termin regionalna književnost čini se još praznijim, kao da izbjegava nazvati stvari pravim imenom.

Ne bih rekao da ga ne volim, samo sam mu htio nadjenuti dominantan sadržaj, odnosno afirmirati ka ga novu interkulturnu književnost, u kontekstu razgovora o hrvatskim piscima u susjedstvu. Zapravo sam se čudio kako se lijepo primio, iako sam se i bojao da će jednom ipak biti prokazan, kao što se i dogodilo na hrvatskom radiju, ako se dobro sjećam. Ono što se meni u tom pojmu ne sviđa nije samo moguće gajenje iluzije da bi se kroz njega mogli domoći staroga stanja, barem po bogatstvu kulturne razmjene kakva je bila u Jugoslaviji, neka kulturna nostalgija, nego davanje prilike nacionalistima da nas prokazuju kao borce za neku staru „našu stvar“, a da se pri tom ne zna što bi to uopće bilo. Socijalizam, federacija, bolji međunacionalni odnosi?

Ukratko, slično je i s pojmovima „književnost u regiji“ (regionalna književnost je već zauzet pojam za lokalnu književnost, pa i njemu treba dodati adekvatnu oznaku sadržaja, za mene je u oba slučaja to interkulturalnost), bolje se služiti pojmovima slavističke književne znanosti, kako oni već cirkuliraju u raznim prigodama, iako pri svemu ostaje glavni problem: bolji operativni naziv za središnji južnoslavenski komunikacijski i kulturni prostor, za njegov jezik-jezike, za zavičajne i regionalne, nacionalne, jugoslavenske i postjugoslavenske aspekte njegova statusa, i još više: otvaranje studija i stvaranja stručnjaka, od međuknjiževnih kritičara do književnih znanstvenika i lingvista, koji će znati ovladati cjelinom njegova kulturnoga i jezičnoga iskustva. Doda li se takvom stručnjaku obaveza studiranja barem još jednog južnoslavenskog ili slavenskog jezika, eto nam rješenja za tu našu „kvadraturu kruga“.

Ono što se meni u pojmu postjugoslavenske književnosti ne sviđa nije samo moguće gajenje iluzije da bi se kroz njega mogli domoći staroga stanja, barem po bogatstvu kulturne razmjene kakva je bila u Jugoslaviji, neka kulturna nostalgija, nego davanje prilike nacionalistima da nas prokazuju kao borce za neku staru „našu stvar“, a da se pri tom ne zna što bi to uopće bilo

Primjećujete li kako komunikacija među susjednim književnostima, osobito među mlađim generacijama, ipak postaje sve intenzivnija, iako ovisi o sporadičnim inicijativama i privatnim poznanstvima?

Suvremena književnost iz južnoslavenskog kulturnog prostora, zahvaljujući pojedinim urednicima i vlasnicima manjih izdavačkih kuća, već je lijepo prisutna kod nas, dio zasluga treba pripisati privatnim poznanstvima, našim kolegama prevoditeljima, kao i novim mladim prevoditeljicama s našega studija, i s te strane ne trebamo biti zabrinuti. Ono što nedostaje je sustavnije izdavanje starih klasika u novim prijevodima, izbori pojedinih važnih pisaca s adekvatnim, profesionalnim uređivanjem i pogovorima, koje bi si južnoslavenske kulture (ne samo zbog svojih nacionalnih manjina) trebale međusobno priuštiti, kao zalog boljim međunacionalnim odnosima, trajnom miru. Dovoljno bi bilo samo odustajanje od kupnje jednog aviona u korist poticanja kulturne razmjene i održivoga razvoja u našem eko-kulturnom sustavu.

Važan je i Vaš interes za susjednu, slovensku književnost, pisali ste o Kovačiču, Šalamunu, ambasador ste slovenske kulture, ali opet naslov jednog intervjua koji ste dali za ljubljansko Delo, predstavlja Vas kao „netipičnog slovenista“. Što bi uopće podrazumijevala ta opreka tipičan/netipičan slovenist, kroatist…?

Slovenskom sam se književnošću počeo intenzivnije baviti silom prilika kad smo prerano izgubili troje nastavnika, već vrsnih stručnjaka za slovensku književnost, ali i svjesno, jer sam procjenjivao da ću aktivnim bavljenjem, predavanjima i kadrovskim ekipiranjem katedre, pridonijeti čuvanju duge tradicije proučavanja i podučavanja slovenskoga jezika i književnosti, kao i osnažiti svoje kompetencije u poredbenom proučavanju južnoslavenskih književnosti. Ne samo da se sve to ostvarilo, s fakultetima u Ljubljani, Mariboru i Kopru intenzivno smo surađivali, suorganizirali šest slavističkih susreta i izdali zbornike radova, zvali su nas na sve svoje ugledne slovenističke kongrese, poput Obdobja, a zauzvrat kolegice i kolege iz Slovenije često su gostovali kod nas sa semestralnim ili pojedinačnim predavanjima. S interesom i sa simpatijama je prihvaćeno i moje bavljenje interkulturnim pitanjima, bolje negoli u Zagrebu, tako da sam možda i predugo ostao na tom privremenom zadatku, ali i prekratko za neke veće rezultate. Ipak, s Pretnarjevom nagradom za strane slaviste koja nosi ime njihovog prerano preminuloga slaviste Tone Pretnara, dobio sam taj naziv ambasadora slovenske kulture, premda sam više obavljao poslove konzula. Kao „netipičan slovenist“ predstavio sam se ne samo zato što sam se kasno počeo baviti slovenskom kulturom, nego i zato što sam u osnovi južnoslavist „opće prakse“, poredbene, interkulturne orijentacije, i jer smo djelovali na studiju slovenistike za koji nismo htjeli da postane kao neka treća ili četvrta slovenistika u Sloveniji, nego s nekim „dodanom vrijednostima“, prva na inozemnim studijima; Poljaci su možda imali više studenata, ali mi smo prema intenzitetu suradnje i nastavnika i studenata uskoro bili među prvima.

Prešućivani autor

Istovremeno sa znanstvenim radom pisali ste poeziju, objavili sedam pjesničkih zbirki. Osjećate li sada, s vremenskom distancom, da vas je u poeziji sputavala pozicija sveučilišnog profesora. Kakav je odnos profesorskog posla i stvaralačkog potencijala.

Kao što se iz svega može zaključiti, moja karijera sveučilišnoga profesora nije bila uvijek uzlazna, zahvaljujući „povijesnim okolnostima“, trebalo je mnogo upornosti, volje i rada na pokretanju i vođenju studija i odsjeka na kojima sam radio, tako da mi je pisanje poezije s vremenom postajalo sve teže i sve sam manje pažnje posvećivao toj ipak stalnoj potrebi; htio sam se vratiti i kao kritičar poezije, ali nekako kao da za mene nije više bilo mjesta u institucijama hrvatske kulture, čak ni za poticajno objavljivanje poezije, za što sam loše prognozirao da će zadnje doći u pitanje. Odnos profesorskog posla i stvaralačkog potencijala nisam uvijek dobro usklađivao, jer ako se posao nastavnika i mentora radi angažirano i kreativno, i profesorski posao do neke mjere ispunjava, zadovolji naše stvaralačke potencijale. Isto tako, jednom kad vas okolnosti slome, kad vas zaborave ili čak prokažu, nema više povratka. Ili možda sada, u mirovini?

Jednom kad vas okolnosti slome, kad vas zaborave ili čak prokažu, nema više povratka. Ili možda sada, u mirovini?

Zgodan je podatak da je jedna Vaša zbirka poezije iz sedamdesetih bila zabranjena, o čemu se radilo?Naslovnica: Courbette

Moja zbirka pjesama Courbette najprije je dobila Nagradu A. B. Šimić,  za 1973. godinu, a onda je godinu dana kasnije, kad je konačno tiskana, kritizirana u jednoj maloj političkoj hajci na nepodobne pisce, i zabranjena, pa je skoro cijela naklada uništena. Pokušat ćemo je uskoro u Čakovcu unutar jednog šireg izbora ponovno tiskati, iako sam u međuvremenu (možda samo zbog nepoćudne struke kojom sam se bavio, zaista ne znam razlog), za neke pjesnike i kritičare, pa i stare prijatelje i kolege, postao skoro pa prešućivani autor, makar su „njegove“ zbirke pjesama bile objavljivane. Pa ipak, nedavno sam nagrađen za ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu Kvirinovom nagradom u Sisku, možda najviše zbog te krivo čitane ili nepročitane, zabranjene prve knjige.

Kako se osobno snalazite u vrijeme u kojem književnost kao da gubi svoj utjecaj i ugled? Koliko pratite nove trendove i tehnologije i koliko se u svemu tome mijenjao neki vaš osobni čitateljski kanon? Koje suvremene pisce rado čitate?

Moji prvi nesporazumi sa suvremenom književnosti došli su s brisanjem granica tzv. visoke i niske književnosti, nisam se dugo u tome snalazio. Nisam se mogao zamisliti ni kao žanrovski pisac, osim kroz neku vrstu parodiranja žanra, a pored toga bio sam od gimnazije silno zaražen Krležinim esejističkim stilom, kao i opčinjen visokom modernističkom književnosti, na kojoj smo se još i prije studija sami obrazovali, Čehov, Rilke i Šimić, kasnije Crnjanski više nego Andrić, Joyce, Hesse i Orwel, nadrealisti i egzistencijalizam, to je bila moja najdraža lektira, a kasnije mnogo, mnogo drugih autora, obnovitelji modernizma, pa i postmodernisti, što kao osobni izbori, što kao profesionalni zadaci. Samo za posljednji doktorat za koji sam bio mentor pročitao sam čitavu seriju političkog romana. Sustavnije čitam sve međuknjiževne autore i volim kratki roman kao žanr, a od autora moji favoriti su slovenska poezija od Zlobeca do Barbare Korun i mlađih slovenskih pjesnikinja, Zupan i kasni Lojze Kovačić, kod nas čitam najviše aktualnog Miljenka Jergovića te pratim Zorana Ferića (više kao novelista, iako mislim da je on pisac dobrog zagrebačkog romana), ljekovito duhovite Antu Tomića i Viktora Ivančića, pa i brutalnog Svetislava Basaru, a od pjesnika to sigurno nisu ni Matoš ni Maleš, bio mi je blizak Slamnig, kao i Slaviček, zapravo gotovo svi pisci „krugovaši“, o kojima sam često predavao stranim slavistima, pisao sam nedavno s uživanjem o Dragojeviću i Ivaniševiću, rado čitam i kajkavske pjesnike, kao i neke hrvatske mlađe pjesnikinje, itd. Naravno, povremeno nešto pročitam i na nekom od ekrana, s interneta ili slušam poeziju, uglavnom ne vidim da književnost gubi svoj utjecaj, ona dobro živi sa svojim čitateljima, a to što je često iskorištavaju izdavači ili što pisci nemaju vidno mjesto u društvu kakvo je ono danas, posebno u predugom istočnoeuropskom tranzicijskom razdoblju, s kojim se više ne možemo ni šaliti jer je preozbiljno, samo im ide na čast, a za radost su sviju nas u opoziciji ili u starosti.

Portret: Zvonko Kovač
Foto: Dorotea-Dora Held

Umirovljeni profesor Zvonko Kovač (1951) gimnaziju je završio u Čakovcu, a diplomirao, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na matičnom je fakultetu djelovao kao član ili voditelj više južnoslavističkih katedri i projekata, a najviše kao višegodišnji predstojnik Katedre za poredbenu povijest južnoslavenskih jezika i književnosti. Na studiju južne slavistike, kao i na zagrebačkom doktorskom studiju književnosti, uz predavanja iz poredbeno-južnoslavističke problematike, redovito je održavao nastavu iz pojedinih južnoslavenskih književnosti, s osobitim obzirom na međukulturne pisce i međuknjiževnu kritiku. Povremeno je predavao i na drugim sveučilištima u zemlji i inozemstvu (najviše na slavistici u Göttingenu te na kroatistici u Rijeci). U svojim istraživanjima, osim pojedinačnim piscima iz južnoslavenskih književnosti, posebno se bavio pitanjima interpretacije književnosti i esejistike, metodologijom povijesti književnosti, sl. Osim toga, piše i objavljuje književnu kritiku i poeziju od studentskih dana. Objavio je sedam zbirki poezije te književno-znanstvene i književno-kritičke knjige: „Interpretacijski kontekst“ (Rijeka, 1987), „Kritika knjigoslovlja i druge kritike“ (Osijek, 1987), „Poetika Miloša Crnjanskog“ (Rijeka, 1988, Beograd 2012), „Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti“ (Zagreb, 2001), „Raznoliko pjesništvo“ (Zagreb, 2003), „Međuknjiževna tumačenja“ (Zagreb, 2005), „Domovinski eseji“ (Čakovec, 2009), „Međuknjiževne rasprave“ (Beograd, 2011), „Interkulturne studije i ogledi“ (Zagreb, 2016), „Međujezična razlaganja“ (Čakovec, 2018).

Iz serije „Emeritura: Kucamo na vrata provjerenih asova“ pročitajte još razgovore s Nadeždom Čačinovič, Darkom Suvinom i Milivojem Solarom.

Tekst je objavljen u okviru programa “Kucamo na vrata provjerenih asova” koji je financiran iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.

Logo DHK

Jagna Pogačnik (1969) književna je kritičarka, prevoditeljica, urednica i voditeljica radionica književne kritike. Članica je uredništva portala Kritika-hdp.

Danas

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“ održat će se u Pazinu od 24. do 27. travnja u prostorima Kaštela. Ovogodišnji KaLibar je jedanaesti po redu, osim poznatih pisaca, okupit će kvizaše, likovnjake, filmaše i glazbenike. Festival počinje u srijedu, 24. travnja

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Poezija
Skip to content