Molo Longo, život teče dalje I.
S terase riječkog Molo Longa vidi se Guvernerova palača. Prije kojih stotinjak godina nju je sa svojim arditima, raspuštenim, slabo obrazovanim vojnicima iz Velikog rata i gladnih unosnog plijena, zauzeo Gabriele D’Annunzio, pjesnik i vratolomni pustolov. A zauzeti tu palaču značilo je, kao u nekoj sinegdohi, prijenosu značenja s dijela na cjelinu, preuzeti vlast nad cijelim gradom. Arditi su se po dolasku divili gradskim peterokatnicama visokih stropova i masivnih zidova. U njihovom poimanju, bile su one goleme, iznimno rijetko su ih viđali po svojim zavičajima, pa i šire, a sada su se odjednom obećavale postati njihovima. Bogatim osvajačkim plijenom. D’Annunzijevu su upravu samoproglašenog namjesništva njegovi sunarodnjaci s ukotvljenog razarača Andrea Doria bombardirali s nekoliko preciznih topovskih hitaca. Konfiguracija grada smještenog po kosinama terena radila je protiv samozvanog vlastodršca. Razarač se nalazio na slobodnom vezu, ispred gradske luke, usred Kvarnerskog zaljeva. I ti razorni topovski hitci označili su kraj iluziji da bi taj silom okupirani grad trebao postati sjedištem nekog zamišljenog i budućeg europskog carstva u nastajanju. Tadašnji je Rim ipak gajio bitno drukčije planove, posve nepodudarne onim D’Annunzijevim. Pjesnik nije odolio ostati pjesnikom, a kratko potom njegovo prisilno, ali luksuzno, umirovljenje na obalama jezera Garda s faraonskim zdanjima uokolo samo je jedna od ironija povijesti: ponekad se dogodi da i “korisne budale” bivaju doživotno i izdašno nagrađivane. A pjesnikov labuđi pjev te povijesne epizode u historiografiji ostaje poznat s imenom Krvavog Božića.
Vidi se s Molo Longa također palača Adria, sjedište jedne od još uvijek postojećih brodarskih kompanija te rijetkih podružnica drugih, vide se pune terase ugostiteljskih lokala uz rivu u sjeni desetljećima uzgajanih stabala hrasta crnike, vidi se i nekadašnja upravna zgrada brodara čija je onodobna flota morala buditi zavist konkurencije duž Mediterana, vidi se zgrada bivšeg transportnog diva u kojem su bili zaposleni neki naši prijatelji. Nekadašnji, ali ne zato manje prijatelji. Kontakti su se u međuvremenu prorijedili.
Razgovor na Molo Longo protječe neometan aktualnim brigama, ratom na istoku Europe, njegovoj prebogatoj žitnici ili nesuglasjima između visokih predstavnika ovdašnjih vlasti. Nakon popodnevne šalice čaja šetamo po okomito postavljenom gatu o Molo Longo. S jedne i s druge strane rijetki usamljeni ribolovci. I ranije su uz ovaj lukobran sate i sate provodili oni koji su se nadali barem malo popraviti svoje kućne budžete, kojem sitnom i skromnom ulovu, ali ovi današnji gradski ribolovci već pripadaju onima koji ne mogu, ne znaju više loviti bez ribolovnog štapa, za njih plutena panula s namotajima najlonske niti i šarenim mamcima više nije dovoljna, ona već pripada nekim bivšim vremenima.
Šetamo i do mjesta gdje se održava vedar “festival” što slavi male, jedva poznate craft pivovare i hranu brzo pripremljenu na roštilju. Uglavnom burgere. Neki od kulinarskih šefova što su stekli ime nastupima na televizijskim emisijama iznajmili su drvene kioske te istakli svoja imena po njima. A građani, gladni više događaja, kakve-takve živosti, nekakvog muvinga, nego brzo pripremljene grill hrane, zadržavaju se vedrih i ozarenih lica okupljeni pred tim kioscima što će ubrzo biti razmontirani. Spremljeni do održavanja još jedne ili dvije slične prilike. Je li barem ponuda “festivala” posjetiteljima povoljna? Za svega nekih desetak ili petnaestak kuna više u prijepodnevnim se satima pored obližnje glavne gradske tržnice mogu dobiti dovoljno obilne i posve ukusno pripremljene porcije prženih ili pečenih liganja. Neće se one vjerojatno moći dičiti svojim ulovom u Jadranu, to da su domaće, ovdašnje pa onda i donesene na tanjur izravno, bez pohrane po hladnjačama i bez posljedične promjene kvalitete, ali ako se radi o osnovnim potrebama i brzom obroku što nema ambiciju da ga ti isti mediji zabilježe, to ne mijenja presudno na stvari.
U lokalima po gradskoj rivi gotovo da ni nema slobodnih stolova. Prizori su to nepomućenog društvenog mira i potrošačkog raja za one koji ga sebi mogu dopustiti. Barem svako toliko. Gosti opušteno čavrljaju, uživaju u ugodnom društvu. Svakodnevni život teče dalje, vodi se vlastitom logikom. I ne mari previše o onima koje dotiče iz dana u dan. Ni o jednom od njih posebno. Strip autor i filmski redatelj Milan Trenc nedavno je povodom današnjih dana zapazio da mlade ljude više ne zanimaju sjećanja na Tita, ritualni odlasci krajem svibnja u malo zagorsko selo, te da oni žele samo pravednije i ekološki osviješteno društvo u kojem mogu napredovati. Ovim ispunjenim i živahnim ugostiteljskim terasama s riječke rive u noćni satima ponestaju argumenti protivni tome. Ako je, za njih, uopće, prethodno bilo mjesta.
A dan kasnije posjetili smo dojmljivu izložbu Romola Venuccija u prostoru gdje je godinama ranije, kasne jeseni 1979., Branimir Štulić, tada još samo Brane, ne Čupko ili Johnny, sa svojim riječkim i ljubljanskim prijateljima s ljetnih dana na rubnim dijelovima kvarnerske Silbe, predstavio budući repertoar njegove grupe što je tada brojila svoje prve dane. Svojedobno je to bio Muzej revolucije, danas on nosi, tako kažu, neutralniji naziv gradskog muzeja. Još desetljećima ranije povjesničari umjetnosti, obaviješteni znalci, upozoravali su na Venuccijeve crteže ugljenom s kraja 20-ih te na ciklus ulja na platnu s motivima otočkih gromača što je nastajao nakon drugog poraća. Ali i ovdje vrijedi da se svakodnevni život ne obazire pretjerano što na njegovom hodu ostaje slabo uočeno, zapaženo, istaknuto kao vrijedno pozornosti i pamćenja. Danas jesmo, sutra ipak nismo. Kultura pamćenja nudi sebe kao oblik otpora takvim prolaznostima, nastojanjima da se njima pronađe primjerenog smisla.
Dostavljači hrane, život teče dalje II.
Uglavnom su na biciklima, voze, vijugaju među prolaznicima i automobilima. Na leđima su im nezgrapni spremnici plave, zelene ili žute boje. Kockaste naprtnjače s neizbježnim znakom tvrtke za koju rade. U njima se raznosi hrana na temperaturi koja bi još uvijek trebala biti pogodna za njezino konzumiranje. Opremljeni su uređajima koji im daju detaljne upute gdje hranu preuzeti i gdje nju dostaviti naručiteljima. Koronakriza ostavila je zamjetan trag na navike i svakodnevno ponašanje stanovnika većih gradskih sredina. Koliko velika treba biti neka sredina da bi bila smatrana velikom i važnom te koliko malena i zanemariva da se nju tek tako preseli u neku skrivenu zonu zaborava? Promašena logika, kao da je dovoljno uzeti rasklopivi zidarski metar te njime premjeriti što već treba premjeriti. Ali ipak djelatna. Voze hitro, vijugaju i zuje. Presreću, zaobilaze zapreke, ne obaziru se pretjerano na druge sudionike u prometu. Imaju zadane rokove. I ne treba im na tome zamjeriti, poslodavci su im dali stroge upute o terminima dostave i pojasnili po kojem će mjerilu biti nagrađivani za svoj trud. I nisu rijetko viđena pojava, na potezu od kojih pola kilometra i tijekom vremena što je potrebno za pješice proći njime, naiđu po njih trojica, četvorica. Uglavnom su to muškarci u dvadesetim godinama. Svoje vrijeme hrabro ulažu u ovakve hitre dostave i energična pedaliranja.
Svakodnevni život teče dalje i ne obazire se previše. Kao da ne nalazi vremena ni načina za osvrnuti se na vremena, iscijediti koju kapljicu iskustva iz usporedbi kako je bilo onda i kako je sada. Ako je već vrijeme tako ravnodušno, trebaju li se onda i (vele)gradski stanovnici ponašati ravnodušno? Izgleda da ipak trebaju. Ili barem unaprijed računati da će se takvo što nastavljati događati. Tko zna koliko dugo. Možda mjesecima, možda godinama. I zato hitri dostavljači pripremljene mlake hrane na biciklima cvjetaju. Množe se, jedan za drugim. Naručitelji neumorno jamraju, žale se na visok rast cijena namirnica zbog krize dobave s europskog Istoka, ali ne mogu si pomoći. Tiho i u probranom društvu, ali onako usput, uz kavu i cigarete, krive “političare” koji bi trebali biti odgovorni za njihova ponešto sumorna, nevesela raspoloženja i nevolje što se u mislima samo pojavljuju jedne za drugima. Kako odlučno i bezrezervno kažu, korumpirane, krajnje sebične i s mislima što vode jedino brigu o svojim osobnim interesima. A ti “političari” kao da su izvirili negdje iza, a ne ispod, šinjela Gogoljeva Akakija Akakijeviča. (A da kišna “kabanica” može zaštititi nekoga, bilo koga, pa i običnoga niskorangiranog činovnika, u zimsko doba St. Petersburga, to se čini ipak malo, jedva vjerojatnim.) Prije birokrati vični udarati štambilje po snopovima nataloženih dokumenata na svojim radnim stolovima. Ili ih uskraćivati i zavlačiti s njima.
U modernoj gradskoj usmenosti jedva da ima razlika između “političara” i birokrata s jedne strane te hitrih dostavljača već pripremljene hrane s druge, “roblja rada”, kazao bi ne bez razloga pjesnik. Blago ogorčene su njezine uporno ponavljane priče: “svi su oni isti”, “tako to već ide”, “što se tu može”. I ne radi se u njima o artikuliranom protivljenju, kakvom osmišljenom projektu, nego o bezvoljnom zamoru, nedostatku interesa da život ipak ne proteče bezglavo i samoživo. Nekoliko je ovdašnjih spisateljica ovih dana pisanom riječi poželjelo da vrijeme donese sa sobom koju dragocjenu kap iskustva, esencije što se nudi postati više ili manje individualnom i trajnom popudbinom. Svakodnevni život teče dalje i umoljiv je jedino u mjeri sposobnosti da se njega osmisli, učini vrijednim življenja. A do tada biciklisti s tim neobičnim naprtnjačama nastavljaju i dalje zujati našim ulicama. Odvažno, bez pretjeranoga pardona. Vjerojatno uz spontano i verbalno nezadovoljstvo prolaznika.
