Tri kratka: Damir Šodan o novom rukopisu
Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige?
Riječ je o knjizi pjesama Život s maskom, na kojoj sam radio s prekidima posljednje dvije godine, negdje od početka pandemije u ožujku 2020., pa do kraja ovog ljeta. Stalno nošenje maski za vrijeme nekoliko lockdownâ, koje sam uglavnom proveo u Nizozemskoj, natjeralo me je da se malo pozabavim umjetničkim fenomenom “maske” kao takve, pa sam se vraćao starim Grcima, kabuki teatru, comediji dell’arte, Yukiju Mishimi, magijskom mišljenju…. uglavnom, svega je bilo u pripremnoj fazi. Sada je rukopis prelomljen, naslovnica je zgotovljena, izdavač je V.B.Z., urednik Drago Glamuzina, a idemo u tisak prije kraja ove godine.
Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu odmak od dosad napisanoga?
Nastojim povremeno raditi “brejkove”, izaći iz takozvane zone komfora, tako da je ovoj više narativnoj knjizi, prethodila vrlo koncizna knjiga od sto haikua (Gavran, Buddha, Yamaha, Naklada Vuković Runjić, 2021.), u kojoj je kompresija zamijenila ekspresiju, da tako velim, a narativno ulančavanje teksta supstituirano je zenovskim bljeskovima skupljenim tijekom dužih “tripova” unutarnjim i vanjskim svjetovima. Život s maskom pak predstavlja svojevrsni kontinuitet polifonije raznih glasova koji se pokušavaju izdavati za legitimne lirske subjekte, što je postupak koji sam zapravo gotovo nesvjesno najavio još prvom knjigom Glasovne promjene (Naklada MD, 1996.), s tom razlikom što se “šizofrenija” međusobno isprepletenih, katkada i suprotstavljenih glasova, vremenom počela prelijevati iz jezika u vrlo konkretan svijet u kojem živimo, tako da je poezija od postmodernističke označiteljske igre postala sve više gotovo egzibicionistički “ples” ili bolje rečeno striptiz označenog. Nešto kao “reality show” u stihu. Ustvari, ponekad kao da tek sam sebi želim objasniti kako to izgleda živjeti u, što bi rekao Beigbeder, „eri seksi nečovječnosti“.
Možete li nam pokušati približiti novi tekst, oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?
Radeći na Životu s maskom paralelno sam završavao veliku antologiju europske poezije Ima li pjesnika u Monte Carlu, koja je ljetos izašla u izdanju hrvatskog PEN-a, a predstavlja “oratorij” najrazličitijih pjesničkih dionica od Austrije do Azerbajdžana, čija raznorodnost me natjerala da ponovno porazmislim o različitim načinima ulaza u rukopis ili konkretno u pjesmu, tako da su neki tekstovi u zbirci imali inicijalno po nekoliko verzija. Novost su duže narativne poeme inspirirane bitničkim pisanjem “na dah”, kao i elementi društvene satire, koja gotovo da se sama od sebe nameće ako iole ozbiljnije počnemo razmišljati o epohi u kojoj živimo, gdje već sada potencijali stvarne i virtualne proizvodnje daleko nadmašuju kapacitete našeg recepcijskog digestivnog trakta. Naši radari su naprosto potkapacitirani da pohvataju sve fenomene koji orbitiraju u našoj digitalnoj sferi. Kao književni prevoditelj često se znam “inficirati” stilovima autora koje prevodim, pa se dogodi da nešto od njihovih tehnika i postupaka apsorbiram i pokušam primijeniti u vlastitim tekstovima. Konkretno, u zadnje vrijeme sam prevodio dosta američke postmoderniste iz prve i druge Njujorške škole, autore poput Eileen Myles, Rona Padgetta i Kennetha Kocha, kod kojih direktnost i neornamentiranost iskaza, kao i humor kao sredstvo neutraliziranja sentimenata, često izbijaju u prvi plan. Sam naslov Život s maskom je “metafora” koja ukazuje na nemonolitnost sebstva ili subjekta, koji se često zatječe negdje na pola puta između društvenog konstrukta i osobne fantazije o identitetu. Uostalom, neovisno o Freudu ili Williamu Jamesu, Whitman je davno ustvrdio, a Dylan nedavno ponovno apostrofirao, da svatko od nas “sadrži mnoštvo”, različite persone od kojih svaka nosi svoju masku, da ne kažem krinku.
Tri kratka: Damir Šodan o novom rukopisu
Magnet papuče
za Jovicu Ivanovskog
čupave, karirane navlakuše
s dva potentna metalna sidra.
zbog njih lako postaješ statični mudrac
iz zaguljene pjesme Gottfrieda Benna,
pa cijeniš to što imaš daleko više
od svega precijenjenog što kasni kapitalizam nudi.
pravi muškarac je kao razbojnik
koji nestrpljivo čeka brzi u 3 i 10 za Yumu
i radije bi tucao ljepotice s niskim IQ-om
negoli gromade iz kamenoloma višegodišnjeg braka.
nema u tome ništa loše, dapače,
tek genetski atavizam lovca-sakupljača
eruptivan kao dobro protreseno pivo
u zidarskoj boci domaćeg proizvođača.
ali magnet papuče su jače i od gravitacije
i ne zanose se idejom slobodne volje.
u njima Gagarin i Buzz Aldrin
ne bi sigurno opipali meki oval vasione.
zato jutros umjesto da mašeš iz balona nad Bretanjom
mamuran škiljiš iz starog naslonjača.
ponekad nedjeljom, doduše, dok pereš kola
znaš zastati, odložiti spužvu i junački se zagledati u nebo.
jer možda njime iznenada proleti ptica,
možda projektil iz samohodnog minobacača,
možda jastreb sa zecom u kljunu, možda
sredovječni čovjek-zmaj koji živi s majkom
ili neki drugi upečatljivi simbol uzaludne
zavodljivosti slobode.
kad bolje razmisliš, magnet papuče su te sigurno
poštedjele mnogih ludosti tijekom ove kratke rezidencije na zemlji.
zato nek je vječna slava magnet papučama.
jer one su zvonki praporci Aristotelove zlatne sredine.
u njima nit visoko letiš – nit nisko padaš.
svejedno ih ne zaboravi skinuti kad pođeš do trafike po cigarete.
Ezra Pound u Londonu, 1909.
štap i zelene hlače
od čohe s biljarskog stola,
ružičasti baršunasti sako s dugmadi
od plavog brušenog stakla,
ručno bojana kravata,
griva crvenkastožute kose
brižno stjerana pod golemi klobuk,
smaragdne oči i šiljata bradica
urbanog Pana, kao u španjolskog
konkvistadora, i nakraju tirkizna
naušnica što nehajno se klati s lijevog uha,
dakle, čisti Puccinijev lik,
modni mačak na pločnicima
Kensingtona, koji na samom početku
dvadesetog vijeka živi u skromnom
londonskom sobičku na dvije funte tjedno,
iz dna duše mrzeći sve to filistarsko
kapitalističko smeće, „usamljeni vulkan”,
kako mu je tepao Yeats,
promijenit će mnogo toga
u književnosti i oko nje,
samo da bi nakraju završio u savezničkom
kavezu kao još jedna nesretna
utopijom ispijena prišipetlja fašizma,
ljubitelj Dantea, provansalskih trubadura
i drevnih Kineza, bio je hodajuća sinestezija
modernizma što sijala je istrajno
u pojavnosti koliko i u riječima
prestrašnog Cantosa,
a neki među nama i danas misle
da je Johnny Rotten
izmislio punk.
Spominje li još netko Sirijce
samo da podsjetim, riječ je o zemlji
površine sto osamdeset pet tisuća četvornih
kilometara, naseljenoj još od paleolitika,
sa dvadeset milijuna stanovnika
među kojima su Arapi, Beduini, Kurdi,
Palestinci, Armenci i još mnogi drugi.
ali kome ja to uopće govorim,
tri ujutro je i golemo se nevrijeme
valja Holandijom, umjesto da nazovem
prijatelja pjesnika Firasa Sulaimana
i upitam ga kako je –
ali taj osobenjak je odavno iskopčao
telefon, zaboravio na divlju mladost
u opojnom Damasku, kada je objavio
knjigu pjesama u ženskom rodu,
što je potaknulo pravu malu revoluciju.
pamtim da mi je kad smo uz arak
roštiljali kod njega u Rego Parku rekao –
„u Americi se neki došljaci ipak najbolje osjećaju
na groblju!“
ali što je kvragu noćas sa Sirijcima, misli li još netko na Siriju?
***
nakon zvučnog signala, molim ostavite poruku.
Iz jutarnjeg programa Radio Haitija
svi smo mi,
svatko na svoj način,
migratorni.
nasmrt osuđeni zatvorenik
u Port-au-Princeu nacrta začas voodoo
prozorčić na zidu
i onda kao ptica – cik!
kroz njega lijepo
iskoči.
Oči Jure Francetića
plaše me oči
Jure Francetića.
dvije hrđave plombe
na zubima Belzebuba.
dva oštra klina što strše
iz poviestnog topuza.
jedan za Ivana –
drugi za Gorana.
Belladonna
za D. D.
kad sam te upoznao
u Amsterdamu u stanu za pisce
iznad knjižare Athenaeum,
rekla si: „pa zar ti ne ide na živce
biti pjesnik i istovremeno prevoditi
te silne ratne užase?“
„ne, jer ako si pjesnik, onda ti na živce
ide sve bez iznimke!“, rekao sam,
na što smo se svi prisutni nasmijali
i okrenuli na drugu temu, ali nisam te
cijelu večer ni časa gubio iz vida,
jer bila si nešto poput naše Susan Sontag,
pronicljiva i britka književna
udarnica, djevojka koju je nekoć ljubio
Danilo Kiš, otprilike živi dokaz
starogrčkog naputka da dobrota
uvijek slijedi ljepotu, a kad sam ti
kasnije te večeri nešto slično
i rekao, nakon par jenevera
u šezdesetosmaškom kafiću,
jedinom mjestu gdje se još pušilo,
oboje smo prasnuli u smijeh
tako glasno da je postariji konobar
ufitiljenih trendi brčića odmah prestao
s pranjem čaša i dobacio:
„dobro, odakle ste, gospodo?“
Skice za portret velikog čovjeka
Veliki čovjek je težak sam sebi,
mali čovjek je težak drugima.
Konfucije
Veliki čovjek
ne sanja o velikoj budućnosti,
on živi od danas do sutra
kao sendvič s parizerom
u ruci pospanog
konduktera.
Veliki čovjek
poput Helmuta Newtona
bez problema stane na štikle
s muštiklom u zubima
i pritom se ne osjeća
kao nula od čovjeka.
Veliki čovjek
itekako cijeni duhovnost,
ali se ipak ne dâ namagarčiti
kad su u pitanju povlastice i pogodnosti,
porezne prijave, društveni status i zveckanje
državnih novaca.
Veliki čovjek
ponekad poželi nešto jednostavno,
eto naprimjer
da mu se bar jednom u životu
na tepih olakšaju
psi Boba Dylana.
Veliki čovjek
odgovorno tvrdi
da je speedball najveći životni izazov,
kakva Domovina, kakva karijera, kakva crkva, kakva džamija,
kakve stùpe, kakve sinagoge,
kakvi bakrači…
Veliki čovjek
je onaj kojemu velike lijepe žene
redovito ostavljaju nešto za uspomenu: ukosnicu,
Perlin negliže, hidratantnu kremu, slomljenu krivotvorenu
salonku Jimmyja Chooa kupljenu u Istanbulu, pamučne
okruglice, dug od 5.000 Eura ili donji dio Max Mara pidžame.
Veliki čovjek
polako uviđa da je došlo vrijeme malih pisaca,
tako da možeš slobodno složiti Ilijadu
ili Mahabharatu
ali teško da ćeš se daleko dobaciti
bez solidne podrške na društvenim mrežama.
Veliki čovjek
ne vidi veliku razliku između
srednjovjekovnog triptiha, katane tj. fino urešenog
samurajskog mača iz razdoblja Edo
i usranih dječjih pelena
marke Hu-da.
Veliki čovjek
voli nadasve živjeti životom malog čovjeka,
budući da je rastom ipak manji od Kreše Ćosića,
ali još uvijek nešto veći
od recimo Stevena Seagala
ili Franje Tuđmana.
