Gospođica Baudelaire je najnoviji strip belgijskog autora Bernarda Hislairea kojeg u ovom slučaju čitamo pod pseudonimom Yslaire. Yslaireov središnji ciklus Sambrovi, koji tematizira zabranjenu ljubav, objavljen je 2007. godine u srpskom izdanju u nakladi Beli Put, a Gospođica Baudelaire u Fibrinom izdanju njegov je prvi strip objavljen na hrvatskom jeziku. Epistolarne dramaturgije s pozitivističkim pristupom, Yslaire nam nudi umjetničko-historiografski pregled života jednog od najvećih među najvećima koji su se ikada uhvatili pera, Charlesa Baudelairea. Točnije, Yslaireov tretman Baudelaireova života usko i fokusirano je vezan uz Baudelaireovo pisanje Cvjetova zla, vrhunca tada nadolazeće strijele simbolizma, strijele koja pogađa ravno u srce svakog budućeg pjesnika, neovisno o tome prihvaćali je oni ili je bjesomučno vadili iz prsa.
Epistolarne dramaturgije s pozitivističkim pristupom, Yslaire nam nudi umjetničko-historiografski pregled života jednog od najvećih među najvećima koji su se ikada uhvatili pera, Charlesa Baudelairea
Stalna na tom svijetu samo mijena jest, osim za me
Epistolarnost do samog kraja stripa ostaje dominantna struktura: Baudelaireov život pratimo kroz pisma koja, nakon Charlesove smrti, Baudelaireovoj ožalošćenoj majci šalje žena s bezbroj imena – Jeanne – Jeanne Duval, Jeanne Prosper, Jeanne Dardart, Jeanne Crnkinja, Tamna Ljepotica, Mila Nehajnica, Zmija Koja Pleše, Kreolska Robinja, Beatrice, Strvina, Tužna Ljepota, Okrutna Vladarica, Gospa Nad Gospama, Jeanne Baudelaire Nesuđena – ili jednostavno, najpoštenije i samo – Jeanne. Prema Jeanne, Baudelaire je nepopravljivi dandy s fiksacijom na svoj imidž, posebno kristalno bijele košulje, koji čak i u najvećem siromaštvu traži da mu se košulje temeljito peru. Osim toga, Baudelaire je čovjek koji, sudeći po njegovim tekstovima a i po Jeanninom iskazu, svuda vidi promjene, a samom mu se nemoguće promijeniti.
Simbolizam pretpostavlja fenomenološku perspektivu kroz koju nam je jasno da nešto uvijek označava i nešto drugo, najčešće se radi o suprotnosti – ljepota je ružnoća, eros je thanatos, sperma je krv. Baudelairea smo već ustanovili kao vrsnog simbolista, dakle nekoga tko je itekako svjestan mijene, ili adaptacije svih stvari oko sebe, što čini njegov privatni život u kojem odbija bilo kakvu adaptaciju, čak i kada je to potrebno da preživi, izuzetno zanimljivim. Iako postoji nekoliko likova i situacija koje možemo pratiti, Baudelaireovu, oksimoronsku, vodenu nepromjenjivost možemo najbolje pratiti preko njegovog pariškog prijatelja, ili točnije poznanika, Félixa Nadara. Nadar je u stripu okarakteriziran kao onaj koji je 1842. „risao portrete svih onih koji su u Parizu nešto značili“, a 1848. kada je u Parizu popularizirana fotografija Nadar je „fotografirao sve koji su u Parizu nešto značili“. Nadar je dakle jedan od umjetnika iz Baudelaireova pariškog kružoka koji je bio otvoren prema novome, koji se uspio adaptirati, za razliku od Charlesa, i također za razliku od Charlesa, predstavljen je kao da je živio relativno bezbrižan život.
On ne živi niti kao sanjar koji je uvijek u budućnosti, ni kao melankolik koji je uvijek u prošlosti, a niti kao prosvijetljeni duhovnjak koji je uvijek u sadašnjosti – Baudelaire je, dendijevski ispravno, izvan tih svih duhovnih, materijalnih i drugih, općenito društveno ili individualno funkcionalnih aspiracija. On je u isto vrijeme, kao kakav Krležin propali grof, okorjeli materijalist koji troši veliku ostavštinu, a ubrzo troši i onaj novac koji nema i koji, svima je potpuno jasno – i likovima u stripu i nama čitateljima – nikada neće zaraditi. S te strane materijalist, a s druge strane – opet dendijevski ispravno – duboko osjećajni individualac koji djeluje isključivo emocionalno. Baudelaireov nedostatak funkcionalne kontrole emocija primjećuje i Tin Ujević u eseju „Prokletstvo Baudelairea“, u kojem piše da simbolist „osjećaje osjeća i kada njihova nužnost nije nikako očevidna“.
Ljepota raspada
Yslaire koristi boju kako bi usmjerio pažnju čitatelja na simboličku važnost pojedinih elemenata unutar kadrova, kao što je kosa, krv, razne psihoaktivne supstance, i naravno – cvijeće. U skladu s time, a i osim toga, prema odmjerenom i fokusiranom načinu korištenja boje u stripu možemo shvatiti Baudelairea kao osobu koja nadahnuto može primijetiti ljepotu u dvoznačnosti svih stvari; ljepotu u mijeni; ljepotu koja je uvijek izvan njega, Baudelaireovu analitičku i umjetničku perspektivu koja svoj pogled i svijest o ljepoti – nepromjenjivo – nikada ne usmjerava prema sebi. To su oči koje isključivo gledaju prema van. Kadrovi u kojima crno-osjenčani mladi Baudelaire, stojeći na crno-osjenčanom brodu gleda u daljinu – u suncem obojenu planinu, suncem obojene albatrose i galebove, na kraju i suncem obasjanu tamnu put svoje buduće muze, simptomatični su početak dramaturgije boje koja se provlači kroz cijeli strip.
Osim boje, i crtež odiše surovom energijom Baudelaireove poezije, dakle i crtež funkcionira u isto vrijeme narativno i simbolički, bez zadrške pratimo kako se ljepota raspada – i kako raspadajuće postaje lijepo. Likovi su najčešće u prvom planu i njima je posvećeno najviše detalja, dok su pozadine tretirane atmosferski – detaljizirane su samo ako je potrebno dočarati prostor i vrijeme (sredina i druga polovica 19. stoljeća) radnje, dok su u dijaloškim kadrovima pozadine uglavnom svedene na blokove boja ili minimalne simbolističke intervencije u obliku oblaka ili kreveta koji također služi kao svojevrsni lajtmotiv stripa koji simbolizira seksualnu slobodu, ali i opasnosti koje s tom slobodom dolaze. Yslaire na taj način usmjerava čitateljevu pažnju. Često ćemo u pozadinama primijetiti tekst, ne kao dijalog već kao razne ulične reklame, nazive kafića u kojima su obitavali pariški umjetnici, a u dijelovima stripa koji tematiziraju Baudelaireovo mjesto u tadašnjoj političkoj situaciji, to su i pamfleti vezani uz Lipanjsku revoluciju u Francuskoj.
Također, uz dijalošku citatnost – dobar dio dijaloga kojeg lik Baudelaire govori su stihovi koje možemo naći u Cvjetovima zla – prisutna je i likovna citatnost. Tako ćemo uz Yslaireov crtež koji je, prema načinu na koji Yslaire lomi konture tijela svojih likova, možda najbliži stilu austrijskog slikara Egona Schielea – iako je Yslaire daleko figurativniji, čišći, i realističniji u svom crtežu – naći i poneka djela slikara koji su djelovali u Baudelaireovo vrijeme. Deroyev portret pjesnika naći će se u sobi Charlesove majke, Manetova slika Jeanne će visjeti u pjesnikovoj sobi odmah iza šišmiša u kavezu; a možda je najzanimljiviji tretman slike pjesnikova prijatelja Gustavea Couberta pod nazivom „Slikarov atelje“ u kojem se Yslaire poigrava s vjerodostojnosti postojanja Jeanne kao muze koja nestaje – ili je Coubert briše – iz „Slikarova ateljea“. Time Jeanne ostaje zauvijek kao fantomski obris iznad profilnog portreta Baudelairea u Coubertovom djelu.
Osim boje, i crtež odiše surovom energijom Baudelaireove poezije, dakle i crtež funkcionira u isto vrijeme narativno i simbolički, bez zadrške pratimo kako se ljepota raspada – i kako raspadajuće postaje lijepo
Crna Venera
Jeannina uloga muze je, uz Baudelaireovu dendijevsku nepromjenjivost, drugi od glavnih unutrašnjih motora koji pokreću radnju Ysleaireova stripa.
Isprva je Jeanne visokoseksualizirana lutka koja ne razumije francuski, ali joj Baudelaire neumoljivo čita svoje stihove koji su Crnom Venerom inspirirani. Ropkinjino tijelo i njezina – iz tadašnje perspektive čudesna, a iz današnje rasistička – egzotičnost Charlesu je dovoljna za inspirirane stihove koji će se, godinama nakon tog prvotnog jednosmjernog odnosa i njegovih transmutacija koje donosi činjenica da je Baudelaire za muzu odabrao osobu od krvi i mesa, naći u Cvjetovima zla. Dakako, ne bez prvotne cenzure, ali ne i bez pravde koja dolazi tek nakon Baudelaireove smrti.
Zatim Jeanne postaje gotovo ravnopravna suautorica Baudelaireovih tekstova. U međuvremenu je Jeanne naučila francuski, kroz Charlesove pjesme, i Yslaire ih prikazuje kako zajedno pišu, u simboličkom stilu pjesnika čijim se životom bavi – zajedno drže pero kojim stružu po papiru. Taj, središnji dio stripa je i vrhunac harmonije u njihovom odnosu. A nakon vrhunca, jedino što nam preostaje je povratak dolje, ili u ovom slučaju – sunovraćenje u provaliju.
Na kraju, nakon sunovrata u provaliju, na prljavom dnu njihova odnosa načinjenog od moralnog, umjetničkog i tjelesnog raspada, Baudelaire se obraća Jeanne s „Ti si moja bolest i proždireš me kao kakva stara pantera koja se igra plijenom sve dok ne bude neprobavljiv pa ga povrati po sagu“. Lik Baudelairea se u svojoj nepromjenjivosti, ili moralno obojeno, nepopravljivosti, uz pomućenost uma putem supstanci, sifilisa i konstantne boli koju mu prouzrokuje liječenje sifilisa – ispijanjem pripravka od žive i opijuma – ne može suočiti s činjenicom da se njegova muza mijenja. To se događa i tjelesno: odnosno Jeanne, za razliku od olimpskih muza, stari; i duhovno – Jeanne ima svoje želje koje putem jezika koji je relativno nedavno naučila sada može i artikulirati, a koje nemaju veze s Baudelaireom. Tako se Jeanne iz balansirane harmonije suautorstva pjesnika i muze vraća u disharmoničnu poziciju ropkinje.
Dakle, Yslaireov se strip može čitati i iz pozicije tematiziranja odnosa umjetnika i njegove muze po izboru. Kao i kod, na primjer, Gaimanove sandmanovske Calliope, možemo shvatiti Gospođicu Baudelaire kao poučnu hasidsku priču o odnosu umjetnika prema izvorima svoje inspiracije.
Baudelaireova će majka na kraju spaliti Jeanneina pisma. Time pisma muze-ropkinje ostaju samo u Yslaireovom stripu, umjetničkom dokumentu pisanom i crtanom u pozitivističkom ključu, dakle stripu koji se oslanja na stvarni život Charlesa Baudelairea. Yslaire uspijeva u svojoj tihoj ambiciji da, uz prekrasan crtež koji uključuje svu potrebnu simboliku, svu krv i svu seksualnu raskoš, dramaturški točnije od povijesnih kronologija – približi život i narav pjesnika. Pjesnika koji konačno tjelesno i duhovno istrune zbog spolne bolesti te emocionalne i financijske nefunkcionalnosti, ali simbolički – Charles Baudelaire i njegova muza vječno ostaju lijepi u svojoj smrti.
