Razgovorom s rusisticom Živom Benčić nastavljamo seriju “Emeritura” u kojoj objavljujemo razgovore s autorima/cama i profesorima/cama koji su trasirali ovdašnju humanistiku i generacije učili kritičkom mišljenju o književnosti, umjetnosti i društvu
S profesoricom Živom Benčić proteklih sam se godina čuo nekoliko puta. Naši razgovori ticali su se najčešće birokratskih poslova – kad bih neki prijevod prijavljivao na natječaj, vukao bih je za rukav da mi napiše stručnu recenziju projekta. Književno-prevodilački posao, kao i većina drugih u kulturnoj sferi, uvelike ovisi o sufinanciranju projekata. Tu je gnjavažu uvijek s radošću i velikom strpljivošću prihvaćala. Moje probne prijevode pedantno je iščitavala te mi ih vraćala zažućene i prokomentirane.
Profesorica je predavala na Filozofskom fakultetu barok, srebrni vijek i modernizam. Na njezinim smo predavanjima učili, usredotočujući se na detalje, analizirati pjesme iz različitih stilskih epoha i prepoznavati u njima srodne figure. Izvlačila je iz fascikala pripremljene pjesme i uspoređivala baroknog Siljvestra Medvjedeva i Simeona Polockog s avangardnim Hljebnikovom i Majakovskim. U tom formalističkom pristupu proučavali smo književnost kao sustav u kojem se vječito preuzimaju i obnavljaju stari stvaralački mehanizmi. To nije bio lak zadatak budući da smo mi, studenti rusistike, nekako više voljeli da profesor izbifla svoje i pusti nas na miru. Odlazili smo u zadnje klupe, što dalje od predavača, bježeći od aktivnog sudjelovanja u nastavi. Pa ipak, profesorica je Benčić, svojom neposrednošću i posvećenošću, uspijevala kod nas pobuditi interes te je predavaonicu a118 (danas a223), na prvom katu Filozofskog fakulteta, učinila pravom radionicom iz teorije književnosti.
Njezina je znanstvena proza, kako je primijetio akademik Josip Užarević, “suzdržana, disciplinirana, odvagnuta, ali nipošto bez duše, duha i svojevrsne provokativnosti ili intelektualne razbarušenosti”. U svojoj prvoj knjizi Barok i avangarda, objavljenoj 1991., Benčić radi studiju ruske književnosti druge polovice 17. stoljeća te pokazuje da nije postojala jednoimena književnopovijesna cjelina, kao na Zapadu, već niz izoliranih tipova književne prakse. Potom te pojave, koje su rezultat “izvjesnih podudarnosti u književnoj svijesti” sedamnaestog i dvadesetog stoljeća, pronalazi u avangardističkim tekstovima. Lica mnemozine (2006.) i Mjesečari u magli (2017.) pisani su slobodnijim stilom, u kojem se isprepliću književne i izvanknjiževne činjenice, akademska znanja i tekstne analize. Prvu knjigu čine izvrsni ogledi o fenomenu pamćenja razrađeni na tekstovima Krleže, Mandeljštama, Brodskoga itd. Drugu eseji o suvremenoj ruskoj književnosti od druge polovice 80-godina dvadesetog stoljeća do danas. Zanimljivo je da potonja završava radom Lik monstruma u prozi ruskog postmodernizma: pokušaj tipologije, davno prije Mindhuntera i Dahmera, Netflixovih drama o serijskim ubojicama.
Profesorica danas ima 75 godina i nedavno se vratila s putovanja na Tajvan. Živi na relaciji Zagreb-Fažana. Zadnji put smo se vidjeli 2019. u Istri, na književnoj večeri s Evgenijem Vodolazkinom, suvremenim ruskim piscem, koji je, baš kao i Živa Benčić, bio učenik velikog ruskog filologa Lihačova.
Pročitavši vašu izvanrednu knjigu Lica mnemozine, ne mogu a da ne započnem ovaj razgovor na pomalo ludistički način, kako bi Krleža rekao, bez “koprena naučenih shema”. U ogledu o Krležinom Djetinjstvu u Agramu, pišete da je “stara istina da se čovjeku kojemu je sadašnjost mrska i neprihvatljiva, a budućnost tjeskobna i nesigurna, rado utječe prošlosti”. Pamćenje, kao takvo, zapravo je naše najsnažnije oružje u borbi s vremenom i kaosom, te se ono posebno jako intenzivira u kriznim situacijama, pišete na drugom mjestu. Uzimajući u obzir rat u Ukrajini, kao i cjelokupnu situaciju u svijetu, koji vam dojmovi iz djetinjstva ili “najautentičnije slike” padaju danas na pamet?
Odmah moram priznati da, za razliku od Krleže, djetinjstvo ne doživljavam kao nekakvu privilegiranu fazu u životu pojedinca kojoj bi se u sjećanjima uvijek vrijedilo vraćati u momentima krize. Naime, djetinjstvo ima po meni i svoju tamnu stranu, tj. ono zna biti ispunjeno ne samo nepresušnom životnom energijom i radošću nego i nejasnim strahovima i tjeskobom, zastrašujućom blizinom još donedavnog našeg nepostojanja. „Slike“ djetinjstva, koje mi danas padaju napamet, javljaju mi se u svakom slučaju posve spontano i izvan bilo-kakve logičke usustavljenosti ili zaokružene priče. Ponekad su idilične i umirujuće, a ponekad su neobične i uznemirujuće. Evo, na primjer, u posljednje vrijeme često „vidim“ sliku podvodnog svijeta, koji sam prvi put ugledala s maskom u jednoj od pulskih uvala kamo smo se dovezli čamcem. Mora da nisam bila starija od četiri-pet godina jer smo tada zadnji put ljetovali u tatinoj rodnoj kući. Danas mi se čini da sam oduvijek znala plivati, tj. da sam se u vodi oduvijek osjećala kao u svom elementu, bezbrižno i sigurno. Međutim, kad su mi na relativno velikoj udaljenosti od obale prvi put dali da pogledam s maskom u dubinu, momentalno se rasplinuo taj moj osjećaj sigurnosti. Odjednom mi se ukazao svijet za koji nisam ni slutila da postoji ispod morske površine: sve se micalo i lelujalo, čak se i kamen na dnu pomaknuo jer se od njega odvojilo neko „kamenoliko“ biće i uskovitlalo pijesak, možda račić, školjka ili morska zvijezda, pokraj mene su ravnodušno prolazila jata riba sa svjetlucavim srebrenkastim bokovima i pomalo uvrijeđenim izrazom „lica“, sve je bilo obasjano nekom meni nepoznatom difuznom svjetlošću. Teško je opisati osjećaje koji su me tada odjednom preplavili: zaprepaštenost, čuđenje, zadivljenost, ali i divlji strah pred neobično lijepim, ali posve nepoznatim i nepreglednim podvodnim prostranstvom. Što danas točno znači ta slika iz moje daleke prošlosti, mogu samo nagađati, ali znam da je valja uvrstiti u onu kategoriju dragocjenih djetinjih iskustava koja je Krleža u Djetinjstvu nazvao „prvim rastvaranjem zjenica“.
Barok i avangarda
Teorijski ste se bavili ruskim barokom i avangardom. Istraživanje je avangarde početkom osamdesetih, kad ste doktorirali, proživljavalo svoj procvat. To je jasno s obzirom na to da su pisci koji su stradali u staljinističkim čistkama sedamdesetih godina konačno rehabilitirani u Sovjetskom Savezu. Prisjetimo se zagrebačkog Pojmovnika ruske avangarde, Flakerovih knjiga Poetika osporavanja i Ruske avangarde itd. No mene zanima odakle ste izvukli ruski barok, i po čemu nam je on danas važan, ako jest, gotovo četrdeset godina nakon vaše disertacije?
Sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća barok je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu među mlađom generacijom istraživača naprosto bio u modi, kao što je početkom osamdesetih u modu došla avangarda. Njime su se počeli ozbiljno baviti komparatisti poput Zorana Kravara i Pavla Pavličića, kroatisti poput Dunje Fališevac i Slobodana Prosperova Novaka, a na neofilološkim grupama, na anglistici i rusistici, s problemom baroka smo se uhvatile u koštac Janja Ciglar Žanić i ja. Ovo nije prilika da podrobno ulazim u razloge koji su ne samo u našoj nego i u europskoj humanistici doveli do velikog interesa za to znanstveno područje. Mogu samo reći da je na mene kao rusisticu svakako poticajno djelovala burna diskusija o ruskom baroku koja se tada vodila i među sovjetskim znanstvenicima, a koja se odlikovala različitošću, gdjekad i nepomirljivošću njihovih stavova. Dovoljno je, na primjer, prisjetiti se pitanja koje je god. 1958. sovjetski komitet slavista zadao sudionicima IV. Međunarodnog slavističkog kongresa u Moskvi, a koje je u skraćenoj verziji glasilo: „Je li u slavenskim zemljama bilo tzv. ‘književnosti baroka’?“. Naime, na to su pitanje stizali posve oprečni odgovori: neki od sudionika odlučno su negirali postojanje barokne književnosti u Rusiji dok su drugi suprotno tome sve što je bilo napisano od druge polovice 17. stoljeća do prve trećine osamnaestoga poistovjećivali s barokom brišući u potpunosti razliku između pojmova stila i razdoblja. I premda je na kraju među povjesničarima ruske književnosti prevladalo mišljenje da se i u njoj iznjedrila neka specifična, vlastita varijanta baroka, prijatelji bi me znali zadirkivati da ću po svemu sudeći doktorirati na nekoj pojavi koja zapravo ne postoji, na nečemu čega ustvari nema.
Ono po čemu mi je ta tema i nakon četrdeset godina važna, pogotovu danas kada se Rusija sve više udaljuje od Zapada, dalo bi se sažeti u dvije-tri rečenice: pojavu baroka u Rusiji trebalo bi shvatiti kao pokazatelj da je ruska književnost organski dio europskog književnopovijesnog razvoja, a ne samosvojna i zatvorena cjelina koja se razvija, kako bi rekao D. S. Lihačëv, „u svome koritu“, izolirano od ostatka Europe. Upravo zahvaljujući zapadnim utjecajima koji su u 17. stoljeću do Rusije dopirali uglavnom preko Poljske i Ukrajine, ona uz zakašnjenja i modifikacije prolazi više manje iste razvojne faze kao i sve ostale europske književnosti te se kao takva ne bi trebala sagledavati izvan europskog kulturnog prostora, sviđalo se to nama ili ne.
Pojavu baroka u Rusiji trebalo bi shvatiti kao pokazatelj da je ruska književnost organski dio europskog književnopovijesnog razvoja, a ne samosvojna i zatvorena cjelina koja se razvija, kako bi rekao D. S. Lihačëv, „u svome koritu“, izolirano od ostatka Europe
Pišući disertaciju, koja je kasnije objavljena pod nazivom Barok i avangarda, surađivali ste s Dmitrijem Lihačovom, poznatim ruskim filologom i medijevalistom, jednom od središnjih figura sovjetskog i ruskog intelektualnog života u drugoj polovici 20. stoljeća. Za Lihačova ruski je pojam “inteligent” bio posebno važan. Tvrdio je da za razliku od pojma “intelektualac”, prisutnog u europskim jezicima, ruska riječ sadrži i moralnu komponentu. Tu se sjećam kako je moj moskovski mentor, pokojni Natan Davidovič Tamarčenko zračio nekom svetačkom aurom. Bio je nevjerojatno blag, pun razumijevanja prema drugima, što je još bilo upečatljivije na pozadini surove i cinične Moskve, ogrezle u parama. Čak je i njegov kabinet imao “sveti” kutak – na mjestu gdje obično stoje pravoslavne ikone visjeli su portreti Bahtina, Lotmana, Brojtmana… Kako objašnjavate taj kult prema profesorima u Rusiji? Je li on možda povezan sa sovjetskim sustavom obrazovanja koji nije bio sklon komercijalizaciji?
Da, da, da! Kao i „Vašeg“ Natana Davidoviča Tamarčenka tako su i „mog“ Dmitrija Sergeeviča Lihačëva krasile dobrota, blagost i neka fina mirnoća od kojih je bilo ugodno svakome tko bi se našao u njegovoj blizini. Uz njegovo golemo znanje, to su bile vrline koje su ga doista činile velikim učiteljem premda on tu ulogu nikada nije prihvaćao bez negodovanja, kao uostalom ni ulogu nekakvog svetog starca ili mudraca. Ipak, meni je i danas nevjerojatno da u tom čovjeku, koji je preživio četiri godine sovjetskog logora i lenjingradsku blokadu, nije bilo ni truna gorčine, pa čak ni truna staračke mrzovolje. Međutim, vratimo se Vašem pitanju o kultu profesora u ruskoj kulturi na koje ste djelomično odgovorili već i Vi sami. Znanje u sovjetskom obrazovnom sustavu doista nije bilo roba na prodaju već prije političko-ideološki instrument u „odgoju narodnih masa“. U tom sustavu ste, ako ste imali sreće, jedino od svog profesora, i to u uvjetima neformalne usmene komunikacije mogli doznati nešto o onim značajnim imenima i djelima koja je sovjetska vlast nastojala ukloniti iz polja ruske književnosti i osuditi ih prešućivanjem na kolektivni zaborav. Ovdje bih, dakle, htjela upozoriti na iznimnu važnost osobnog kontakta između studenta i profesora, tj. na neprocjenljivu vrijednost usmene predaje u uvjetima stroge državne cenzure. Sjećam se svog prvog ozbiljnog razgovora s Dmitrijem Sergeevičem u tadašnjem Leningradu, na njegovoj privatnoj adresi u rano proljeće 1975. Taj susret me ne prikazuje baš u najpovoljnijem svjetlu, ali dobro ilustrira ono što želim reći. Praveći se važna, ja sam pokušala osporiti Lihačëvljevu razvojnu shemu ruske književnosti te sam ga čak drsko upitala kako je u svojoj najnovijoj knjizi mogao napisati da razvoj ruske književnosti završava realizmom. Ta zna se da je nakon dezintegracije realizma uslijedio modernizam, avangarda itd. itd. On me ljubazno i strpljivo saslušao do kraja te uz blagi smiješak konstatirao da „mlada kolegica još nije naučila čitati između redaka“. A zatim je uslijedilo njegovo briljantno objašnjenje koje je razriješilo mnoge moje nedoumice i dileme vezane ne samo za pitanje ruskoga baroka nego i ruske kulture općenito. Ne začuđuje previše da na čovjeka, od kojeg doznajete i ono što ne piše u knjigama, gledate s divljenjem i zahvalnošću i da niste daleko od toga da od njega stvorite kult.
Okudžava u Zagrebu
Na Youtubeu postoji snimka Festivala šansone u Komediji na kojoj Vi, uz voditelja Dobroslava Silobrčića, razgovarate s 54-godišnjim Bulatom Okudžavom, vjerojatno najomiljenijim sovjetskim i ruskim kantautorom. Pretpostavljam da je taj razgovor snimljen prije ili poslije njegovog koncerta održanog 30. listopada 1978. godine u dvorani Lisinski, koji je objavljen na ružičastoj Jugotonovoj ploči Okudžava u Zagrebu. Kakav je bio susret s tim krhkim kantautorom, kako kaže Arsen Dedić u pjesmi „Vraćam se Aznavuru“, “dječjeg glasa”? Kakav je bio Zagreb krajem sedamdesetih u koji dolazi Bulat Okudžava?
Zagreb kasnih 70-tih godina prošloga stoljeća, u kojem je gostovao Bulat Okudžava, dopuštao je u usporedbi s tadašnjom Moskvom svojim umjetnicima veću stvaralačku i idejnu slobodu. On je u to vrijeme bio otvoreniji od Moskve prema svim mogućim kulturnim utjecajima, i onima s Istoka i onima sa Zapada, a isto je tako bio tolerantniji prema ideološki neopterećenoj popularnoj kulturi koju nisu zanimale tzv. velike društvene teme nego običan čovjek i njegov svakodnevni život. U svakom slučaju, zagrebačka je publika s oduševljenjem slušala Okudžavu i njegov „dječji glas“, kako se izrazio Arsen Dedić u svojoj pjesmi „Vraćam se Aznavuru“, zacijelo aludirajući na jednostavnost i neizvještačenost ruskoga barda. Tu uzgred moram zamijetiti da se Okudžava kao kantautor oslanjao više na žanr ruske gradske romanse nego na francusku šansonu. I premda se ni po svojoj vanjštini ni po suzdržanosti svoga ponašanja Okudžava nije podudarao s mojim ondašnjim predodžbama o glazbenoj zvijezdi, njegove su pjesme ostavile na mene vrlo snažan dojam. Ja ni danas ne znam objasniti njihov magijski učinak na publiku. Gotovo da bih se složila s mišljenjem pjesnika Andreja Voznesenkog koji je o fenomenu Okudžavina kantautorstva izjavio: „stihovi su mu jednostavni, glazba mu je obična, izvedba je osrednja, a sve zajedno je genijalno“! U kontekstu sadašnjeg tragičnog rata u Ukrajini posebno mi je žao da su pomalo zaboravljene Okudžavine pjesme posvećene Drugom svjetskom ratu, kao uostalom i njegovi antiratni stavovi koje je energično zastupao sve do kraja svog života. Inače, na front je Okudžava otišao sa svega sedamnaest godina kao dobrovoljac, ali je vrlo brzo shvatio da je rat prljava rabota u kojoj izlaze na vidjelo sva najgora ljudska svojstva. Usprotivio se prihvaćanju sintagme „Veliki domovinski rat“ smatrajući da velikom u svemu tome može biti samo ljudska patnja. Uostalom, bio je prvi poslijeratni pjesnik koji se kasnih pedesetih odnosno ranih šezdesetih godina prošloga stoljeća usudio priznati da „mu se ne umire na bojnom polju“, a ovdje u Zagrebu je 1978. godine jasno izrekao da bi bilo bolje kad ratnoga heroizma uopće ne bi bilo.
Znamo da je rusko književno tržište izuzetno vitalno i ogromno. Iako postoje napori hrvatskih i srpskih izdavačkih kuća da prijevodima uprate suvremenu produkciju, to je samo jedna kap u moru. Pratite li vi suvremene ruske pisce i teoretičare te koje biste autore posebno izdvojili?
Rusku književnu produkciju pratila sam nešto temeljitije do 2017. godine, tj. do objavljivanja svoje knjige Mjesečar u magli u nakladničkoj kući Disput. Knjiga nosi podnaslov Ogledi o suvremenoj ruskoj književnosti. U njoj se bavim stvaralaštvom uglavnom onih ruskih pisaca koji su se uspješno prilagodili radikalnoj promjeni paradigme početkom 90-tih kad je nova država brigu o književnim djelima i njihovim autorima bez oklijevanja prepustila tržištu te se za njih takoreći preko noći promijenilo sve: od književnih časopisa i nakladničkih kuća do književnih nagrada. Promijenila se i književna publika, koja nakon raspada Sovjetskog Saveza zbog svojih egzistencijalnih briga nije imala ni dovoljno novaca ni dovoljno slobodnog vremena za lijepu književnost. U takvim su se uvjetima za pozornost čitatelja uspješno izborili Ljudmila Petruševskaja, Dmitrij Prigov, Tat’jana Tolstaja, Viktor Pelevin, Vladimir Sorokin, da spomenem samo nekoliko najznačajnijih pisaca iz tog ranog postsovjetskog razdoblja. Danas bih među suvremenim ruskim piscima izdvojila Evgenija Vodolazkina i njegov roman Lavr u sjajnom prijevodu Ivana Buljana, a svakako moram istaknuti i roman Sergeja Lebedeva Granica zaborava u Vašem ne manje talentiranom prijevodu. Kad je pak riječ o književnim teoretičarima, moram reći da prvo mjesto po broju citata još uvijek zauzima Mihail Bahtin, a na velikom ga rastojanju slijede M. N. Lipoveckij, A. M. Ètkind, I. P. Smirnov i u Hrvatskoj vjerojatno najpoznatiji među njima Mihail Èpštejn. Gotovo sam sigurna da sam i ovom prilikom zaboravila spomenuti neko nezaobilazno i važno ime.
Danas bih među suvremenim ruskim piscima izdvojila Evgenija Vodolazkina i njegov roman Lavr u sjajnom prijevodu Ivana Buljana, a svakako moram istaknuti i roman Sergeja Lebedeva Granica zaborava
Rusistika danas
Rusistika se danas našla u jako nezavidnom položaju. S programa hrvatskih umjetničkih institucija od 24. veljače skidaju se ruska djela i autori, a u novinama, na portalima i televiziji „kenslaju“ se ruski toponimi koji se odsad, u znak podrške Ukrajincima, sve češće pišu na ukrajinskom jeziku. Prebrojavaju se krvna zrnca pisaca koji su pisali na ruskom jeziku ne bi li se dokazalo da su bili Ukrajinci. Pri podučavanju Ukrajinaca hrvatskom jeziku susreo sam se s pojedincima kojima je čak ruski jezik, pa makar on služio kao pomoćno sredstvo u učenju, bio previše. Što mi tu kao rusisti možemo napraviti – kako da se “sjetimo Puškina”, da citiram poznati članak Merežkovskog „Puškin i Rusija“ iz 1937., te da obranimo ruski jezik i kulturu od zaborava, za neko bolje, buduće vrijeme, kako pišete u Licima mnemozine, “kada će se ona moći ponovno razvijati nesputano i slobodno”?
Nisam dovoljno pametna i ne znam kako odgovoriti na Vaše pitanje. S jedne strane, razumljiva mi je odbojnost Ukrajinaca prema svemu što ima veze s ruskim agresorom. S druge strane, bojim se da bi totalni bojkot ruske kulture samo dodatno obeshrabrio onaj sloj ruske inteligencije koji se snažno protivi ratu u Ukrajini. A kad kao rusistica postanem jako zabrinuta za budućnost svoje struke, samo se sjetim jednog drugog velikog ruskog pjesnika – Osipa Mandel’štama. Za razliku od svoje supruge Nadežde Mandel’štam, koja je u doba represije skrivala opasne stihove na sva moguća i nemoguća mjesta (u jastučnice, lonce, čizme, kod pouzdanih prijatelja i sl.) kako bi ih spasila od uništenja i zaborava, on o svemu tome nije previše brinuo, vjerujući da će ljudi ono što im treba znati sačuvati. Tako i ja vjerujem da će ne samo u Rusiji nego i na Zapadu uvijek postojati interes za Puškina, Tolstoja, Dostoevskog, Bulgakova, da ne nabrajam dalje, a zajedno s njima, nadam se, i potreba za profesorima rusistike.
Vjerujem da će ne samo u Rusiji nego i na Zapadu uvijek postojati interes za Puškina, Tolstoja, Dostoevskog, Bulgakova, da ne nabrajam dalje, a zajedno s njima, nadam se, i potreba za profesorima rusistike
Na čemu sad trenutno radite i možemo li očekivati neku novu knjigu?
Momentalno radim na više stvari, ali najtemeljitije na studiji o suvremenoj autofikcionalnoj književnosti u Rusiji. Naime, ta danas globalno rasprostranjena književna moda našla je brojne predstavnike/ce i u ruskoj kulturi koja je kao i zapadna obuzeta svim mogućim oblicima samoprezentacije – od selfija i Instagrama do personalnih blogova i objava na društvenim mrežama. Razni su uzroci bujanja autofikcionalne književnosti u naše digitalno doba. Ipak, među tim uzrocima na prvom bih mjestu istaknula osamljenost pojedinca u atomiziranom društvu, što je pomalo paradoksalno s obzirom na odlične tehnološke mogućnosti komuniciranja koje nam danas svima stoje na raspolaganju. Pa budem li pronašla u okviru suvremene ruske književnosti dovoljan broj književnih djela na razini autofikcionalne proze nobelovke Annie Ernaux, moja bi studija u nastajanju mogla prerasti u knjigu. Vidjet ćemo!
