Petar Andonovski, autor mlađe generacije makedonskih književnika, za svijet koji je 2018. godine izgradio u romanu Strah od barbara, 2020. dobiva Nagradu Europske unije za književnost. To je svijet koji se, kako to sam naslov govori, bavi problematikom prihvaćanja, odnosno straha od stranog, i to kroz prizmu dvije pripovjedačice, Pinelopi i Oksane, jedna od kojih prikazuje lokalnu stanovnicu, a druga tuđinku. Autor radnju smješta na realan toponim, osamljeni grčki otok Gavdos oslikavajući izoliranost kojima su (ženski) likovi, unutar patrijarhalnog društva, izloženi. „Ženski“ utjecaji već su vidljivi i prije čitanja romana, u posvetama autorovoj majci, makedonskoj autorici Liljani Dirjan koja u svom (pjesničkom) stvaralaštvu koristi motive vode i mora koji sačinjavaju ovaj roman te profesorici Elizabeti Mukaetovoj Ladinskoj. S druge strane, kao moto knjige odabran je citat iz Biblije koji također sadrži motiv mora, a koji ujedno najavljuje i stil pisanja romana, odnosno imitaciju epistolarnog pisma.
Tiha žudnja za slobodom
„Bilo je poslijepodne i kada je ribar bacio uže okupljenim ljudima, a mi prvi put zakoračili na otok“, govori Oksana, a tako i Andonovski baca uže svojim čitateljima i pažljivo počinje graditi taj svoj kompleksni književni svijet, uvodeći lik Oksane koja s partnerom Evgenijem neposredno poslije Černobilske katastrofe bježi iz Ukrajine na osamljeni grčki otok koji kao da je za(o)stao u vremenu. Pripovjedni glasovi Pinelopi i Oksane nježni su i tihi, slični u tonu iznošenja priče zbog čega je u naslovima poglavlja naznačen glas one koja govori. Njihovo je pripovijedanje koncipirano kao niska lamentacija i sjećanja koja sežu u njihove mladosti obilježene motivima žudnje za bijegom i slobodom. Za Pinelopi, još od mladosti zarobljenu u manastiru, taj prostor slobode je u dalekoj Španjolskoj ili Portugalu, a za Oksanu u običnim limunima i razglednicama, samo što dalje od Černobila. Teško je ne osvrnuti se na činjenicu da muški autor daje glas ženskim junakinjama koje prolaze kroz traume prvotno uvjetovane njihovim spolom, pa se tako opisuju neželjene trudnoće nastale kao plod silovanja ili pak obiteljsko nasilje. Mnoštvo je tu likova osobenjaka – lutajućih žena koje otočani prozivaju ludima, albino-sestara blizanki – čijeg se smijeha s jedne strane, i tišine s druge, plaše – nestalih majki, neukroćenih djevojaka… Autor sve žene romana vrlo vješto uspijeva psihološki iscrtati te unatoč njihovim transgeneracijskim tragičnim krajevima, ipak po marginama teksta ispisuje i njihovu tihu međusobnu solidarnost.
Pripovjedni glasovi Pinelopi i Oksane nježni su i tihi, slični u tonu iznošenja priče zbog čega je u naslovima poglavlja naznačen glas one koja govori. Njihovo je pripovijedanje koncipirano kao niska lamentacija i sjećanja koja sežu u njihove mladosti obilježene motivima žudnje za bijegom i slobodom
Od narodnog pripovjedača do intimnih ispovijedi
Jasno je oslikana društvena hijerarhija na čijem su vrhu muškarci te kojoj se stranci-pridošlice Ukrajinci aktivno ne odupiru. Dijaloge i monologe tako preuzimaju muški likovi, direktni ženski glasovi ostaju negdje postrani, što nije u službi prikaza ženske pasivnosti, već u službi prikaza ženskog psihološkog stanja koje sve više degradira, a na koncu dolazi do faze preispitivanja stvarnosti i ludila. Događanja s otoka kojima pripovjedačice, zarobljene u domicilnoj sferi, nisu mogle svjedočiti, prenose se prepričavanjem muških likova. Tako se stvaraju priče unutar priče čime se ostavlja dojam udvajanja pripovjedača, odnosno postojanja svojevrsnog narodnog pripovjedača.
Iako se sama radnja odvija na grčkom otoku i iako su glavni likovi Grci i Ukrajinci, koje otočani doduše prozivaju Rusima, roman se, zbog tog dojma narodnog pripovjedača uklapa u tradiciju narodnog pripovjedača makedonskog romana, koji je najbolje prikazan u romanu Pirika Petrea M. Andreevskog. Isto vrijedi i za temu migracija, koje se mogu okarakterizirati (socijalnim) lajtmotivom makedonske književnosti, ujedinjenog pod pojmom „pečalbe“. Andonovski se poigrava i s epistolarnom formom čime se naglašava intimnost romana – ni u jednom dijelu pripovijedanje nije iznošeno u pismima, ali zbog toga što se Pinelopi obraća svojoj prvoj (ženskoj) ljubavi i Oksana svojoj prijateljici iz mladosti, roman se može čitati i tako, kao niz epistola-poglavlja. Intimnost se naglašava i samim stilom pisanja koji podsjeća na uzvišeni biblijski, u koji nas uvodi i spomenuti moto romana, a što se postiže i povremenom upotrebom aorista i imperfekta. „Kamen sam približila usnama i liznula ga vrškom jezika. Bio je slan. Još sam ga jednom liznula. Iznenada ga stadoh histerično lizati, sve dok nisam polizala svu sol s njega. […] Kada sam vidjela Igora kako stoji na vratima i gleda me, ustadoh, obrisavši suze rekoh mu da mi ispriča kakav mu je bio dan, kakve je boje more, je li valovito ili mirno, da mi ispriča sve, da mi kaže i kako je ugledao kamen, zašto taj, a ne neki drugi, sve sam htjela znati“, reći će Oksana.
Andonovski se poigrava i s epistolarnom formom čime se naglašava intimnost romana – ni u jednom dijelu pripovijedanje nije iznošeno u pismima, ali zbog toga što se Pinelopi obraća svojoj prvoj (ženskoj) ljubavi i Oksana svojoj prijateljici iz mladosti roman se može čitati i tako, kao niz epistola-poglavlja
Ksenofobija onkraj vremena
No, s druge strane, takvu poetičnost i pomalo sablasnu tišinu u kojima nas ovaj roman utapa paraju oštri rezovi koji nas izbacuju s Gavdosa i daju eksplicitne znakove vremena i stvarnosti van otoka. Kada ne bi bilo spominjanja Černobilske katastrofe, ili pak pada Berlinskog zida, roman bi se zbog ovakva stila pisanja lako mogao čitati i kao povratak u neku daleku prošlost u doba kada žene nisu imale prava i nasilno su im pripisane uloge, čemu u prilog ide i gotska atmosfera vezana uz lik travarice Aliki u čijoj se pratnji pojavljuje i crna mačka. Roman bi se, zbog tema otuđenja, prikaza opasnosti vladanja patrijarhata, smještanja radnje na osamljeni otok s kojeg glavna junakinja pokušava pobjeći, mogao povezati i s distopijskim romanom iz našeg neposrednog susjedstva Filio ni doma (Filio nije doma) slovenske autorice Berte Bojetu. No Strah od barbara ne zadržava se samo na feminističkim temama, nasilje ovdje nije isključivo vezano uz žene, potkraj romana ono postaje i direktno nasilje nad Drugim, koje počinje sa sasvim neprimjerenim šalama o smrti tuđinca, a završava kamenovanjem stranaca. Tako se roman dotiče i novih slojeva problematike sadržanih u ksenofobiji i homofobiji. No takvi su oštri rezovi i mijenjanje scena u kojima se daje naglasak na realne događaje Černobilske katastrofe ili pada Berlinskog zida, zbog kojeg sam ja u prvom čitanju nespretno zapinjala i ispadala iz svijeta Pinelopi i Oksane, vjerojatno i pomno planirani te na koncu i primjereni za bavljenje temama ksenofobije, mizoginije i homofobije. Time se naglašava da se priča Straha od barbara može čitati kao da se dešava u nekoj drevnoj prošlosti ili distopijskoj budućnosti, premda se događa u nedavnoj prošlosti kako bi se glasno ostavila poruka o društvenoj nepromjenjivosti. Zbog takva tretiranja vremena radnje, otvara se mogućnost da se roman čita iz drugih (prošlih ili budućih) perspektiva, pa mu se mogu pripisati i karakteristike svevremenskog i prije svega, aktualnog djela.
Andonovski u ovome romanu, ispisanom tek na nešto više od stotinjak stranica, uspijeva izgraditi poseban svijet prepun likova osobenjaka, napetih radnji, tihih razmišljanja te ih sve na prividno jednostavan način uspijeva uklopiti u kontekst naše stvarnosti, čime najbolje pokazuje svoju spisateljsku sposobnost. Stvara svijet kojim, unatoč pripovjednoj nježnosti glavnih junakinja zarobljenih unutar patrijarhalnog svijeta koji sve više divlja, uspijeva upozoriti na opasnosti koje vrebaju, te je svakako djelo o kojem će se razmišljati još dugo nakon čitanja.
*Tekst je nastao u sklopu radionica “Književna kritika i suvremeni medij: praksa”, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.
