Portal za književnost i kritiku

Portret Marija Andrijašević
Izlazak iz metafore

Zemlja bez sutona

Donosimo ulomak iz dugoočekivanog romana Marije Andrijašević čija je zbirka pjesama "davide, svašta su mi radili" prije skoro 15 godina nagrađena Goranom za mlade pjesnike
Sukob koji se događa u romanu konfabuliran je i konstruiran na temeljima mnogih sukoba kojima sam posvjedočila u kontekstu našeg društva. Kad kažem našeg, mislim na splitsku (post)radničku klasu (Dalvin, Dalma, Ilova, Promet, Lavčević, Konstruktor, Pomgrad, Jugoplastika…) koja je ili školovala svoju djecu ili ih je prepustila (sebi, ulici, „sudbini“ = tranziciji)

Tri kratka: Marija Andrijašević o svom rukopisu

Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige? 

Zemlja bez sutona je roman završen prošlog kolovoza na Lastovu, a započet nekoliko godina prije, malo nakon što sam diplomirala na Filozofskom fakultetu, i to nigdje određeno. Govori o Gloriji Suton, biologinji i skupljačici sjemenja s ugroženih područja koja između dva terena dolazi u kratki posjet ocu u Split. Taj se posjet pretvara u ponovni susret ne samo s ocem nego i s najboljim prijateljem iz djetinjstva, njegovom 12-godišnjom kćeri, jednim selom u Dalmatinskoj zagori u kojem otkriva svoju prisnost s prirodom, odluke da postane biologinja i otisne se što dalje od grada u kojem je odrasla, te u suočavanje sa samom sobom, obiteljskom prošlosti i vlastitom budućnosti. Kroz odnose koje u vremenu posjeta razvija počinje se širiti pukotina koja je nastala negdje davno prije, na istom mjestu na koje se vraća, a koja će je ovoga puta prelomiti. Na romanu sam tri godine radila isprekidano i došla do neke četvrtine rukopisa. Sustavan rad na njemu došao je tek s godišnjom potporom za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture i medija 2018. Ta mi je potpora omogućila ne samo da prođem dio zamišljenih terena koje dotičem radnjom u romanu, nego i da pišem u uvjetima u kojima sam najproduktivnija: kad mi je osigurana stanarina, hrana i zdravstveno osiguranje.

Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga? 

Moja knjiga pjesama davide, svašta su mi radili napisana je prije gotovo 15 godina. U kontekstu onog što bi neka zamišljena književna proizvodnja trebala biti, diskontinuitet je očit. Više je faktora, i svaki je bitan na svoj način, ali niti jedan od njih ne odnosi posebnu prevagu. No, o dvama ću pisati u odgovoru. O različitim rodovima ne moram ništa posebno reći. david je knjiga pjesama koja se bavila mladenaštvom i odrastanjem u kontekstu „disfunkcionalne“ obitelji, i ako se dobro sjećam, u jednoj ili dvije pjesme dajem naslutiti da je ta „disfunkcionalnost“ zapravo bila (obiteljsko) nasilje. Pisala sam je od svoje dvadesete do dvadeset i druge godine. Od obrazovanja, tad sam formalno bila opremljena s tri razreda srednje Trgovačke škole, i bez ikakve svijesti o razmjerima obiteljske tragedije koja nam se dogodila, pa i kome se dogodila, i tko bi u društvenom smislu trebao preuzeti odgovornost za nju. Da davida pišem sada, barem pola knjige bi jasno govorilo o onome što smo proživljavali u četiri zida obiteljskog doma i raznih institucija, a ne o odnosima kojima sam težila kako bih potiskivala proživljeno. Ne bih, ukratko, romantizirala. No, uhvatila sam se za jedan svoj stih iz te knjige koji kaže: Marija, jednom ćeš morati pronaći izlaz iz te metafore. I taj sam put prošla sa svojom junakinjom Glorijom u Sutonima koja piše o svojoj borbi s metaforom. A kako je ona izlazila iz metafore, tako sam i ja izašla na megdan s tom Marijom otprije 15 godina. Približila sam se, je li, stvarnosti. Kad sam počela pisati Zemlju bez sutona imala sam odgovore na sva pitanja koja nisam imala u davidu, s tim da su sa Sutonima došla i neka nova. No, roman nije biografski i ne bavi se stvarnim događajima i ljudima, kao što se u velikoj mjeri david bavi, prostori i odnosi i likovi su kompozitni, a sukob koji se događa u romanu konfabuliran je i konstruiran na temeljima mnogih sukoba kojima sam posvjedočila u kontekstu našeg društva. Kad kažem našeg, mislim na splitsku (post)radničku klasu (Dalvin, Dalma, Ilova, Promet, Lavčević, Konstruktor, Pomgrad, Jugoplastika…) koja je ili školovala svoju djecu ili ih je prepustila (sebi, ulici, „sudbini“ = tranziciji). Od kontinuiteta tu je jezik. Nešto napredniji i prilagođen junakinjinu unutarnjem svijetu, ali i dalje moj. 

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu? 

Na kraju romana u zahvalama piše i ova napomena: Ovome romanu temelj je nekoliko knjiga i pisaca koje treba navesti. To su Josip Pupačić (čije sam ime zapisano na papiriću izvukla kao temu na maturi u Trgovačkoj školi u Splitu), Tužni tropi Claudea Lévi-Straussa (koja me usmjerila prema studiju etnologije i kulturne antropologije), Tiho proljeće Rachel Carson (koja mi je bacila sjeme ideje o junakinji o kakvoj želim pisati) i Teorija o Gaji Jamesa Lovelocka (koja mi kraj čini prihvatljivim). 
Naravno, pogonsko gorivo i želju da pišem podržali su i romani spisateljice Maryse Conde (posebno Célanire cou-coupé), sklonost detaljima Donne Tartt, radovi i knjige Johna Bellamyja Fostera koji piše o ekološkoj krizi iz marksističke perspektive i utjecaju kapitalizma na ekologiju, svi brojevi časopisa Priroda, hrpe doktorskih radova i diplomskih radova studenata zagrebačkog PMF-a, svi mogući tekstovi o bankama sjemenja vani i kod nas, ali i recentni tekstovi koji se bave putovanjima kroz klasu i razna klasna iskustva. Također, tu je i mit o Ikaru i Dedalu, Ovidijeve Metamorfoze, stalno vraćanje predavanjima iz kulturalnih studija profesora Deana Dude na FFZG-u koja su mi dala prostora da u sebi na pomirljiv način posložim razne ideološke i političke perspektive. Neponovljivi Stuart Hall i Jean Rhys. Muzika je, naravno, bila Julie Byrne sa svojim bajuneta u srce albumom Not Even Happiness, posebno pjesma “Sleepwalker”, ali i Momčilo Popadić, Tomislav Ivčić i Meri Cetinić, grčki melos nakalemljen na splitsku gitaru. I naravno teren, teren od Gata do Otavica preko Zagreba do dalekog sjevera, u glavi i romanu i puno dalje.

Vidi, pokazuje mi Jadran, sad oblažu grobnice ovim pločama od kulira. Jel valja to šta, pitam. A ono, kamen je, kako god da okreneš, uvik bolji. Nemaju ljudi para, jebi ga. Vidi, pokazujem mu, vaš stari grob. Piše na njemu Jere Suton 1942 – 1943. Toga i nije bilo prije, prstima upire premaz na slovima, ja san ga uklesa. Jadran mi priča da je njegova baba u ratnim godinama rodila prvoga Jeru, poživio jedva godinu dana i umro. Kad se koju godinu poslije rodio njegov otac nitko se oko imena dvoumio nije. 
– To se onda tako radilo, moralo se nastavit sa životom, nije se puno plakalo…. 
A ni volilo, pomislim, prešutim. 
– Bogati tebe, ti se u sve daješ. Živi malo među živima – predugo zadržavam pogled na grobu, zato ova opomena. 
– Znaš šta, aj ti sam prema selu – uputim ga – prošetat ću ja nazad.
Nije se mislio. 
– Pazi di ostavljaš baciklo da ti koji drug krizaš ne bi otpedalira za Split na njemu – viče i nema ga.
Moj nadčovjek. Žena zaprijetila rastavom braka, on oteže kako zna i umije, priča mi jutros dok se vozamo svako na svojoj bicikli do dućana, po kruh, pa ajmo i do groblja svratit, usput je. Ne oteže, zapravo, ne stiže s njom sjesti i dogovorit se, ima toliko posla, toliko posla. Uhvatio se zidati kat baš koji tjedan prije, a možda i poslije podvlačenja crte. Ko će sve popamtit. Ćaća i mater ne znaju da se ona neke tamo srijede, a mogao bi lako bit i četvrtak, vratila s posla u njihov podstanarski stan, objesila jaknu preko stolice, sjela njemu preko puta i rekla ja došla do kraja, Jadrane moj. Ne krivin ja nju, šta ona zna šta je bija život s mojim ćaćom, ne znaš je li luđi bija moj ili tvoj, govori mi. Mater mi je kad san srednju završija i vratija se doma svaki dan davala dvaest kuna za đeparac samo da nisan u stanu. Jeri se do nekih godina nisam smija ni približit, a kad i bi, samo bi me dobro nalema. Drža mi je korak svojom škverskom prodikom završit ćeš školu i radit, ko će te ranit, vidi mazguna, ti bi u umjetnike, a, malo si šara po bilježnicama pa si odma Meštrović, a. Ja san, moja Glorija, iz tute jedino moga u trliš. Brač me spasija. Školova. Spasija je i Jeru, da ga ne zadavin. Da sam osta u Splitu, izbili bi se prije ili kasnije. Ko bi trpija taj teror. I onda dođe moja žena i njoj je dosta! A ja proživija tri života prije nje, tri života s njom u ovih deset-dvanaest godina. Prominili smo poslova, stanova, kombinacija sa svekrom i svekrvom u Strožancu, pa biž od njih bolesnih kod mojih ništa manje bolesnih nazad na Lokve. Niko ne umire, jebaimbogmater žilavu, a kredit otplatit neš ni uz najbolju volju. Ošla u svojih prije misec-dva. Po nju neću, to bi mi bilo zadnje. Malu triba odgojit, a za mene je kasno. Više se ne stignem odmorit za život u dvoje, nabijen mi je tempo odavno. Alta još ne zna, priča je da je mater lakše našla posa doli pa je zgodnije da je tamo. A ja san tu, gradim kuću. Jere non-stop dolazi u izvidnicu, veseli ga to, a ja se sav naživciran kad ga vidim. Lipo je da dođe, govorim mu. Jebe se meni, Glorija moja, za moga ćaću, linčina cili život držala ruke na leđima i šefovala dok su drugi varili i tokarili oko njega. Triba je on ovo sagradit. A, ne, ne, nepokolebljiv je, dižem kat za sebe i da iskoristim to šta radim u firmi di mogu nabavit materijal. Sad kad je došla voda i struja na Vrj, šteta neiskoristit, podebljava. Moga bi, napokon, stvorit nešto svoje. Nemoj ti mislit, Glorija moja, da i ja nisam tija bit Indijanac, lunjat planinama i šumama, noćdan pratit trag bizona… Od gladi za životom prvo san izija ideale. A čuj… A šta i ti onu pojatu ne riješiš i tamo sagradiš sebi kućerak? Vodu ćemo ti pitat u strica i povuć iz stare kuće. Učinija bi tebi to tvoj stric za dobar dogovor. Tamo je kod stare murve priključak, a struju ćemo potegnit istim putem. Ne bi valjalo da su blizu, al đava će im bit. Gnjojar odma iskopamo za septičku, kravama je odzvonilo, a praščar dirat nećemo, mogla bi tamo i meni prasca tovit. A? Šta kažeš, a? Bilo bi to lipih šezdeset kvadrata, potkrovlje u gredama, neka ti stric to sve plati i daj mu svoj dija nove kuće. Biž iznereda. Siromašnu daš u najam, otplatiš tako kredit do kraja. Ja ću ti poštucat i sredit šta ima po stanu, za bolju cifru, ae. Biće ti vako, prstima izoštri bradu. A ja ti susid i na ruku! 
Pragmatičar. Sve mi je riješio. Složio me učas. Ko moju staru biciklu. Nisam je ni izvadila iz đete, a on joj zakrpao buvele, stavio nove gume, popravio kočnice, propedalirao sa mnom po Vrju ko nekad, kad smo bili… Bože, u džep nas se moglo staviti. Obuzelo i njega. Još da mu čovjek šta smije reći. Nešto kao: 
Lijepi prijatelju moj, i tebe obuzima, al s druge strane. Ti si diverzija od pitanja kako si, tvoje lice nije nečitko ni prijatelju ni neprijatelju. Zajeban si, s tobom je čovjek uvijek na neravnu terenu. Ipak, brižan si otac, prijatelj, i ova te vrjska tuga ne zastrašuje. Jedinstven slučaj. Tebi, čini se, dira neke druge žice. Prepoznaješ u meni nešto blisko sebi, a ja nikako da napipam što. Prepoznaješ to kad se brineš, u svojoj glavi za mene gradiš kuću, krov nad glavom. Tvoje oko probija granice Vrja kad mi ostavljaš Altu i puštaš je mojoj blizini. Jel hoćeš da je naučim kako da ode odavde, otvorim prolaz, ili mi nadoknađuješ život za koji su me ožiljak, dva, uskratili? Ako me i žališ, ne bi nikad rekao, znam. Zadnje što bih onda od Vrja vidjela bilo bi ovo mjesto pred kojim stojim. 

***

Grobnica obitelji Suton. U toj postelji od nule, pijeska i cementa leže kosti čovjeka koji me nekad davno, svojim upozorenjima o varljivosti Vrja, tjerao i u plač i u smijeh. Sjećanje na njega drobi mi utrobu nekom božanskom žlicom i puni je njegovim mesom svaki put kad mu se približim ovako, svojim tijelom, njegovim tijelom. Košćata na Dida.
Od njega ne mogu uzmaknuti.
Gdje god da rasprostrem pogled, na putu sam koji vodi u Sutone. Ne na jednome, na barem trima, i svaki živi neki svoj život, ti daš da te obuzme uspomenu. Vidim te, hodaš po istoj ovoj stazi, što imaš, desetak godina, bicikle smo bacili uz put, istražuješ i vodiš, oko ramena ti je opasana čuturica, a za struk par nožića, svaki ima svoju svrhu. Vidim i oca koji me uči ovoj ogradi, i Dida koji me od nje sklanja, pa i jednu lisicu u rano jutro kako presijeca stazu, zastaje i gleda me ravno u oči. Podižem kamen s puta i bacam ga u njenu njušku, u prostranu, nepreglednu šumu iz koje se pokretima božjega vojnika i sa štapom u ruci groblju približava čovjek u smeđoj mantiji. Između njega i zemlje ne stoji kakva kožna sandala ili čvrste gojzerice, nego bijele najkice ili ribokice do jezika umaljane u patinu zrnate crvenice. 
– Vas tražim – kaže mi uspuhano i pod ogradom – dođite, dođite, pratite me – zamahne štapom prema izlazu s groblja. – Pustite sad biciklu, remeta će to – fratar požuri, okrenem se oko sebe, nema lopova na vidiku. 
Pohvalio se otac neki dan, poslije sprovoda, da mu se vratila kći, poznata sutonjanska biologinja (fratar izmišlja, otac to nikad ne bi rekao), i ovaj odlučio da će mu ona pomoći u planovima za novu župnu kuću. A svaki seljak pametniji od mene, ja mu ne mogu reći ništa bolje od njih, bolje od oca sigurno ne.
– Pogledajte! – rastrči se u halji po prostranu, tek obnovljenu dvoru župnoga ureda.
Granitne ploče u bijelo-sivoj boji sastavljene su u mozaik koji se mogao rastumačiti tek sa župnoga solara, a prikazuju dva sklopljena dlana čije vrškove prstiju sve do zapešća obuhvaća aureola. Postavljene su na čistoj, neobrađenoj zemlji i spajaju se s pragom izvučenim do ulaza u kuću. Župni ured leži na najplodnijem dijelu ovoga pretežito glinena kraja – ilovači. 
– Tri koštele s istočne strane, tri koštele sa zapadne strane i otvoren prolaz prema dvorišnim vratima – objašnjava mi. – Sutra bi išao po mladice. Što mislite? – iz njegovih je usta u moje obraze udario vrući i vlažni zadah čovjeka sa zadatkom. 
Koštele, sjeća ih se desetogodišnja Glorija koja vijugavom cestom prema jugu ide na ispraćaj očeva radnoga kolege. Sa stražnjeg sica prebacujem ruke preko Didovih prsa. Grlim istovremeno njega i suvozačev sic. Putem stajemo i u poljima beremo crne petrovače. Otac i ja. Puštamo ubranome kovilju da nam se vija oko prstiju i po nogama. Sjećam se, spuštam se nad njegove obraze, čelo, ušne školjke, jezik. Otac od košulje pravi korpu i najmekše plodove nježno spušta u moje združene dlanove. Dida drijema u automobilu sa štapom između nogu i čeka da se petrovače prospu po njegovu krilu. Na sprovod dolazimo sneni od šećera i sunca, ljubičastih zuba i usana. Dida sjeda ispod vitka stabla baršunaste kore i zelenih listova koji izrastaju jedan iz drugoga, jedan na drugome. Naslanjam sam se na to deblo i grlim ga jednom rukom. 
– Koštela – šapuće mi otac, govorim čovjeku u halji – daje najbolji hlad. 
Didovo je lice u sjeni koštelina lišća, vjetar šara po njegovim tankim koljenima. 
– Liti, kad na njihovim granama planu koštunice, stabla budu puna koseva, pećinarki, srnajki koje zobaju bobe crne ki ugalj i pljuju ih ravno u suvu zemlju – otac tiho zbori, prenosim fratru. 
– Ne znam stablo koje brže izraste iz ove zemlje i bolje služi svrsi od njega – kuca otac u meko deblo koštele, dotičem znojno fratrovo rame.
– I žila, gusta al neće razje…valit ploču – upirem u tvrdi granit, ovo mogu i sama.
– Bogu hvala – govori svećenik, ponavlja fratar. – Idite u miru.
Prstima češljam Didovu srebrnu kosu, prljavožutom maramicom brišem znoj s njegova čela i ljubim ga u iskrižani vrat na putu kući.
Ponekad zamišljam da sam se tako oprostila od njega, pa i sad, dok s nadgrobne ploče čitam njegovo ime. 
Poruka. Jadran: Nazva je fratar da ti je bicikla kod remete. 
Zalazim duboko u grab, za lisicom, osluškujem kamen na njegovu putu u kakav komadić zemlje ili suhe trave. Krije se pod lepezama pajasena. Posvuda je. Divlja. Izbija. Širi se. Mi ga, iz vremena uonda, ne pamtimo. Fotografiram mobitelom. Prutom razgrćem draču, da svojeglavim, znatiželjnim korakom iz zrikanjem i cvrčanjem natopljene divljine ne probudim, presretnem kakvoga kravosasa, ili nesretnije – šaruju. Pratim Jadranov korak, vidim zagaz na svakom od ugibališta, čujem urlik, kovanje planova kroz Mrzlin, osvajanje Kopršnice, predomišljanje na ulazu u Čuvića jamu, skriku na Nuglu prikrivenu zvonima svetoga Ante, brzopotezno izvlačenje praćke na svaki gmiz i šuškanje lišća preko Turkuše, odmaranja na Lokvi, čekanja ćaća na Butigi, jedenje ručka, lovljenje pastrva golim rukama (da bar!), sunčanje na solaru, polijevanje vrelih ramena vodom iz fangle. Mi, dva dječaka, kako nas je samo vrijeme prevarilo. Obuzelo.

Marija Andrijašević (Split, 1984.) dosad je objavila zbirku pjesama davide, svašta su mi radili nagrađenu Goranom za mlade pjesnike 2007. Izabrane pjesme iz te zbirke uvrštene su u nekoliko domaćih antologija i prevedene na više stranih jezika. Završila je trogodišnji smjer Trgovačke škole u Splitu 2001., a četvrti razred u večernjem programu Trgovačke škole u Zagrebu 2008. Magistrirala je komparativnu književnost i etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2015. Pohađala je i završila dvosemestralni program Centra za ženske studije u Zagrebu 2016. Za roman Zemlja bez sutona dobila je godišnju potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u 2018.

Marija Andrijašević (Split, 1984.) autorica je zbirke pjesama "davide, svašta su mi radili", nagrađene Goranom za mlade pjesnike 2007., i romana "Zemlja bez sutona", nagrađenog nagradom Tportala za najbolji hrvatski roman u 2021. godini.

Today

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Publicistika
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Poezija
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Iz radionice
  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Tema
Skip to content