Portal za književnost i kritiku

Sjećanje na Drugi svjetski rat

Zbjeg bez roka trajanja

Autorica je podrobno istražila dokumentaciju o dalmatinskom zbjegu u El Shatt i nacrtala strip koji kroz priče sudionika pripovijeda priču o uspješno samoorganiziranom društvu usred pustinje
Helena Klakočar: “El Shatt (fragmenti)”, Javni prostor, Zagreb, 2023.
Klakočar uz jezik koji seže od dalmatinskog narječja karakterističnog za Podgoru, preko talijanskog, štokavskog, pa do kozjeg, koristi usmenu predaju bližnjih kao i povijesne zapise o temi koju obrađuje – u svrhu donošenja intimnih priča iz perspektive likova. Strip “El Shatt” funkcionira kao sjećanje na sudbine koje bi bez njega ostale zaboravljene i to je njegova najveća važnost u kontekstu hrvatskog, a i svjetskog stripa

Strip-novinarstvo jedan je od najmanje zastupljenih žanrova u stripovskoj umjetnosti. Unatoč tome, ono u sebi sadrži hrabru kvalitetu koja je svojstvena nefikcionalnom stripu te vrste – direktnost. U odabiru teme ozbiljno strip-novinarstvo uvijek se priklanja marginaliziranim skupinama čije priče bez stripa nikada ne bi bile ispričane. Zaista, to je prvo pravilo žanra kojim se ovdje bavimo: kroz sliku i riječ, pružiti perspektivu onih koji bi ostali zauvijek posuti pijeskom vremena.

Što zna dijete što je okupacija?

Zato nije neobičan prvi primjer strip-novinarstva: Nacistička parada smrti objavljena 1944. godine u New Yorku. Prikazujući strahote nacističkih logora, autor August Maria Froehlich htio je tim stripom doprijeti do nežidovskih američkih čitatelja koji nisu bili upoznati s holokaustom. Takav strip je i slavni Maus Arta Spiegelmana, koji je i prvi strip koji je dobio Pulitzerovu nagradu. Spiegelman putem dijaloga sa svojim ocem, koji je preživio nacistički konc-logor, i uz dopuštena stripovska oruđa za rastezanje stvarnosti (Židovi su miševi, nacisti su mačke i svinje) ponovno približava grozote koje su zatočenici konc-logora doživjeli za Drugog svjetskog rata. Od strip-novinara nama je najbliži možda Joe Sacco, sa svoja dva stripa Sigurna zona Goražde i Fixer, u kojima izvještava o ratu u Bosni i Hercegovini, preko priče o jednoj muslimanskoj enklavi i iz perspektive jednog fixera, odnosno domaćeg čovjeka koji vodi strane novinare kroz ratno područje.

Helena Klakočar stripom El Shatt – ili kako ga autorica naziva, grafičkom novelom – dodaje novu priču tradiciji strip-novinarstva. „Svoj rad doživljavam kao neku vrstu vizualnog novinarstva“, piše Helena Klakočar u pogovoru stripa, čime se i sama svrstava u žanr strip-novinarstva. Ona piše i crta o dalmatinskim izbjeglicama koje pod pritiskom nacista moraju izbjeći – nekamo, dalje. Dakle, prvo pravilo strip-novinarstva je ispunjeno: radi se o približavanju ljudske sudbine, o upoznavanju nepoznatih, o održavanju jedne marginalizirane povijesti na životu.

Punog naslova El Shatt / fragmenti, strip ima kronološku fragmentarnu strukturu čija radnja traje od 1943. do kolovoza 1944. godine. Fragmenti su nazvani prema likovima čiju priču obrađuju, a to su, redom: Gojko, Tekla, Bila, Gojko po drugi put, Phyllis.

U prvom fragmentu upoznajemo dječaka Gojka, prije zbjega u El Shatt. U Podgori, selu podno Biokova pod talijanskom okupacijom, Gojko pronalazi pištolj koji slučajno ostavlja u grmlju jedan od pijanih talijanskih vojnika. Preko tog pištolja Klakočar vješto provlači mrežu tema koje su svojstvene odrastanju, dječačke snove i zablude. Atmosfera je iz perspektive čitatelja otpočetka povišena, jer gledamo i čitamo o dijetetu koje se pokušava snalaziti u okolnostima koje ono samo ne može do kraja shvatiti, niti zna da je talijanska okupacija tek početak problema.

Ali mi znamo da Nijemci 1943. dolaze u Podgoru, te da je pred njima zbjeg neminovan. Gojkov fragment je i narativno i emocionalno najuspješniji, te novinarska kvaliteta stripa pada u drugi plan, dok je u prvom planu priča o dječaku koji se suočava s preranim krajem svoga djetinjstva.

Punog naslova El Shatt / fragmenti, strip ima kronološku fragmentarnu strukturu čija radnja traje od 1943. do kolovoza 1944. godine. Fragmenti u pitanju su nazvani prema likovima čiju priču obrađuju

Što je koza bez ljudi?

Nastavljamo s Gojkovom sestrom Teklom. Preko njezina fragmenta se nastavlja priča koju je započeo Gojko. Preambula o talijanskoj okupaciji dolazi do vrhunca, nacisti su im za petama i cijela Podgora se seli, prvo na Hvar. Tekla opisuje mučno putovanje brodom i olakšanje kada ih smjeste u vilu na Hvaru. U napetoj prepirci Tekline majke i vozača broda, Teklina majka uspijeva dobiti dozvolu da povede kozu Bilu na brod. Iako se kapetan protivio, to se ispostavilo kao dobra ideja, jer je Bila davala i više mlijeka nego što je Teklinoj obitelji trebalo, pa je majka dijelila višak mlijeka drugim izbjeglicama iz Podgore.

Idući fragment je Bilina priča. Bilu, dakle, obiteljsku kozu koja je dio puta uspjela proputovati s izbjeglicama, morali su ipak ostaviti za sobom, na Hvaru. Najzaigraniji dio stripa upravo je Bilin fragment, u kojem dobivamo Bilinu perspektivu: kroz nama nerazumljivi jezik koze, ali ipak uz vrlo razumljivu, univerzalnu, emocionalnu reakciju koju koza doživljava kada je njezini ljudi napuštaju. Radi se o razočaranju i strahu od usamljenosti, koji budi empatiju prema životinji. Brinemo se za Bilu: što će ona bez svojih ljudi?

Nakon Bile ponovno dobivamo Gojkovu perspektivu, i nastavljamo put – sada smo u Italiji. Uvjeti života su puno gori nego na Hvaru, ali postoji jedna svijetla točka: engleski vojnici u talijanskom kampu okreću nekakav neobičan kolut i na platnu se pojavljuju slike. Gojko i Tekla imaju prvi put u životu priliku gledati film, konkretno Velikog diktatora legendarnog Charlieja Chaplina. Zatim se svi ukrcavaju na još jedan brod, ovaj put idu na najduže putovanje. Naše podgorske junake brod ostavlja na dalekom i neobičnom mjestu, te se ukrcavaju u vlak. Za vrijeme još jednog dugog putovanja, ovaj put vlakom, Gojko i Tekla zamišljaju novo mjesto na kojem će se naći, nadaju se lijepim kućama nalik na one u kojima su boravili na Hvaru. No dočekuje ih napušteni vojnički kamp usred egipatske pustinje: El Shatt.

U posljednjem fragmentu pratimo dolazak škotske novinarke Phyllis Mackenzie u egipatski kamp za izbjeglice El Shatt. Phyllisin fragment je, pozitivistički, možda najbliži autoričinoj perspektivi. Kao i Helena Klakočar koja prikuplja podatke i usmenu predaju o kampu u El Shattu, Phyllis je autsajderica. Iako Klakočar nije emocionalna autsajderica – autoričina je obitelj iz Podgore i cijela majčina strana je bila u El Shattu – ona je vremenska outsiderica, kroz istraživanje putuje u prošlost. Phyllis, neovisno o svom briljantnom kredibilitetu vrhunske novinarke, ipak je emocionalna i kulturna outsiderica, ona se prvi put susreće sa životom u izbjegličkom kampu. U narativnom smislu, tek u Phyllisinom fragmentu dobivamo odgovor na veliko pitanje s kraja prošlog fragmenta, u kojem su izbjeglice došle na pustinjski teren koji se čini nemogućim za život. Phyllis piše da je El Shatt zapravo bio kamp koji se proslavio po tome što su ga vodile same izbjeglice te da je zbog toga bio čist i uredan, itekako moguć za život, čak i ugodan, koliko je to, s obzirom na okolnosti, moguće. U međuvremenu se na pustinjskom tlu razvila društvena zajednica, postojala je škola, bolnica, nogometni klub i crkva. Kao posljednji udarci u želudac dolaze dva Phyllisina izvještaja: izvještaj o dječacima koji su bili plaćeni da love štakore, prenositelje raznih bolesti po kampu, i izvještaj o brojkama preminulih na putu do kampa i u samom El Shattu, od kojih većinu čine djeca.

Ipak, nakon 18 mjeseci života u pustinjskom kampu, izbjeglice se mogu vratiti kući, u Dalmaciju. Klakočar završava strip rečenicom „Na tim brodovima se plesalo i pjevalo od sreće“. To je vrlo jednostavna rečenica, ispražnjena od bilo čega drugog, osim onoga što nam je u tom trenutku, nakon svih nabrojenih i pokazanih nesreća i tame, svima bilo potrebno: i likovima iz stripa, i nama čitateljima. Sretan završetak.

Za vrijeme još jednog dugog putovanja, ovaj put vlakom, Gojko i Tekla zamišljaju novo mjesto na kojem će se naći, nadaju se lijepim kućama nalik na one u kojima su boravili na Hvaru. No dočekuje ih napušteni vojnički kamp usred egipatske pustinje: El Shatt

Nijemi film u stripu

Crtež crno-bijelom tehnikom podsjeća na nijemi film iz vremena u kojem se događa radnja stripa. Vrlo jednostavnim odnosom linije i sjenčenja Klakočar ostvaruje crtež u rasponu od izvještajno-realističnog prikaza likova i njihovih svakodnevnih radnji, preko imaginativnog pretjerivanja dječačke ambicije, pogotovo kada crta prvi Gojkov fragment, pa do itekako zbiljskih, dramatičnih, dvostrukih stranica u kojima su na lijevoj stranici izbliza crtana napučena zabrinuta lica izbjeglica – suočena sa stranicom s desne strane, na kojoj je naslikano daleko, nepregledno more. Glavna odlika odnosa crteža i naracije u ovom stripu je korištenje vrlo jednostavnog crteža kako bi se prenijela vrlo kompleksna emocija. Time se svjesno jednostavan crtež puni i premrežava kompleksnošću snažne emocije, čime takav crtež postaje medijem za prenošenje svake emocije koju strip u određenom trenutku zahtjeva.

 

 

Strip El Shatt tako izmiče kategorizaciji. Ova grafička novela svakako je dio tradicije žanra strip-novinarstva, ali je i narativni strip koji koristi sjećanja i zapise kako bi uz potrebnu imaginaciju ispričao priču pojedinog lika. Za razliku od Joea Sacca, koji je fizički proveo vrijeme u BiH za vrijeme rata te na temelju tog iskustva pisao i crtao svoje stripove, Klakočar ne ide osobno u El Shatt, niti joj je to moguće – El Shatt kao takav više ne postoji. No mi možemo sve kvalitetnije ući u povijest egipatskog izgubljenog kampa i njemu pripadajuće sudbine. To nam omogućava ovaj strip, kao i nedavno premijerno prikazan i vrlo zapažen film El Shatt – nacrt za utopiju Ivana Ramljaka. Iako Ramljakov film i Klakočarina grafička novela govore o istom izbjegličkom kampu, ta se dva umjetnička djela razlikuju u postupku. Kod Ramljaka se radi o strogo dokumentarnom filmu koji otkriva političku stranu kampa El Shatt, dok je Klakočarin strip po postupku sličniji Spiegelmanu i njegovom stripu Maus. Klakočar uz jezik koji seže od dalmatinskog narječja karakterističnog za Podgoru, preko talijanskog, štokavskog, pa do kozjeg, koristi usmenu predaju bližnjih kao i povijesne zapise o temi koju obrađuje – u svrhu donošenja intimnih priča iz perspektive likova. Strip El Shatt funkcionira kao sjećanje na sudbine koje bi bez njega ostale zaboravljene i to je njegova najveća važnost u kontekstu hrvatskog, a i svjetskog stripa.

Patrik Gregurec (1992., Sisak) završava diplomski studij Dramskog pisma i filmskog pisma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše poeziju i druge književne, dramske, izvedbene i kritičke tekstove, scenarije. Bavi se praktičnom dramaturgijom. Za rukopis Špaga dodijeljena mu je nagrada Goran za mlade pjesnike 2022. godine.

Danas

Poziv na Književnu rezidenciju Kamov 2024. s temom treće životne dobi

Rijeka

Tematski ovogodišnja rezidencija je usmjerena prema temama treće životne dobi - što znači starenje, demografska kriza, posljedice produživanja života, život u trećoj životnoj dobi s ograničenim sredstvima (...) dio su tema koje će se posebno pozitivno valorizirati, a očekivano od autora je da ih kvalitetno tematiziraju i čine dijelom svog promišljanja i kreativnog rada. Pravo na rezidenciju imaju umjetnici koji nemaju mjesto prebivališta u Rijeci, a rezidencijalni program svakom rezidentu osigurava honorar te po potrebi dodatna produkcijska sredstva (rok 17. travanj)

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Iz radionice
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
Skip to content