Portal za književnost i kritiku

Užitak u čitanju

ZAŠTO NE PIŠEM KRITIKU: Pisanje kritike može postati ograničavajuće

Kritika teško može biti eskapistička aktivnost, izolirana od okolnosti u kojima djeluje, od općeg stanja medijske scene, na koncu književna kritika pomalo je i društvena kritika, ili ako to nije, tupost ne može proći bez posljedica po same kritičare
Hrpa knjiga
Izvor: flickr.com

Već desetljećima se najavljuje smrt književne kritike, o srozavanju njenog statusa i gubitku utjecaja kruže različita objašnjenja i teorije. U serijalu tekstova “Zašto ne pišem kritiku” zato smo se odlučili informirati iz prve ruke: ugošćujemo bivše kritičarke i bivše kritičare koji će podijeliti vlastite razloge zbog kojih više ne pišu kritičke tekstove, ili barem to ne čine redovno.

U vrijeme kad sam imala možda pet objavljenih književnih kritika urednik tadašnje radijske emisije “Rječnik Trećeg programa” predložio mi je da napišem kraći esej za natuknicu kritičar. Tekst nisam napisala, a zapravo nisam ni ozbiljnije razmatrala taj usput izrečen prijedlog. Taj bi mi tekst, da sam ga napisala, sada možda dobro došao: pomogao bi mi evocirati to razdoblje. No o svakoj je temi moguće naći više ili manje inspirativan zapis, književnost je riznica svega i svačega, samo se čovjek treba domisliti gdje potražiti. U ovom slučaju lako se sjetiti „Knjige o kritičarima“ Roberta Bolaña, prvog dijela romana pod naslovom 2666, koja, gle čuda, prikazuje upravo razdoblje kritike pri kraju prošlog milenija, prije nego što su književno polje zahvatile totalne promjene, iščeznuli časopisi i knjižare kao mjesta dijaloga i susreta, namnožili se festivali i razne književne manifestacije, niknuli književni blogovi i književne stranice na društvenim mrežama, ukratko prije vremena kada kritika postaje ravnopravna starleta u šarenom pejzažu suvremenog književnog života.

Knjiga o kritičarima

Bolañovi junaci iz bogatijih su zemalja, Francuz, Španjolac, Talijan i Engleskinja, dakle iz sredina gdje devedesete nisu bile doba oskudne produkcije. Bolañovi kritičari egzistiraju u malo drukčijoj verziji kapitalizma, gotovo u državi blagostanja. To je razlika. A osim toga svi četvero su profesori sa sveučilišta, ali i sveučilište je tada bilo nešto drugo, prije Bolonjske reforme, tako da Bolañovih četvero zapravo funkcioniraju upravo kao kritičari. Nezavisni su i čitanje im je gotovo najvažnija obaveza, spremni su da se oduševe nekim piscem kojeg su, eto, baš oni otkrili i prvi promovirali. Vraćajući se ovih dana Bolañovoj „Knjizi o kritičarima“, uočavam da famozna promjena situacije gotovo da i ne igra najvažniju ulogu, sve što se događa s četvero Archimboldijanaca podsjeća na ono što se kritičaru može dogoditi i danas. Bolañovu četvorku veže divljenje prema Archimboldiju, razmjerno nepoznatom piscu kojeg je svatko od njih otkrio u mladim kritičarskim danima, dok su najradije provodili vrijeme u samotnom uživanju u tekstu. Upoznavanje s istomišljenicima Bolañove će junake itekako obodriti, oni koji su počeli kao usamljeni istraživači postaju skloni društvenim okupljanjima, odjedanput sigurni u svoj stav i njegovu opću valjanost. S vremenom sve su više zaokupljeni zagonetnom osobnošću Archimbodija, pisca o kojem se gotovo ništa ne zna. Sada rado polemiziraju s onima koji o književnosti razmišljaju drukčije. S ironijom će se očešati o mlade kritičare, racionaliste, tvrdeći da ih ne zanima književnost nego samo književna kritika, ali i sami sve će se više udaljavati od interesa za književni tekst.

Bolaño nije sarkastičan prema kritičarima. Uočava da su zaglibili, to koristi u zapletu, no nije mu to najvažnije. U jednom trenutku bit će izravniji i reći će da kritičari zapravo ništa ne razumiju, ali njega zapravo zanima nešto drugo. Bauljajući po konferencijama u potrazi za svojim omiljenim, totalno samozatajnim Archimboldijem, kritičari se na koncu susretnu samo s prazninom u sebi i zlom u svijetu. To je Bolañova tema. Kada napuštaju svijet knjiga i rada na tekstovima, za Bolañove Archimboldijance korak u stvarnost neće biti samo osiromašenje pozicije i uranjanje u trivijalno nego ponajprije susret sa sveprisutnim zločinima, na koje likovi romana zloslutnog naslova 2666 nailaze na svakom koraku. Bolaño će dakle svoje kritičare, skupinu Archimboldijanaca, privesti romanesknim zapletom onome što su i sami, kao kritičari, mogli uočiti: jadnom stanju svijeta. Premda, kao što sam spomenula, oni dolaze iz bogatijeg i malo kulturnijeg dijela svijeta. Je li tako doista? O time Bolaño upravo piše, katastrofa je globalna.

Umnažanje kritičara i glasnost amatera

Kritika teško može biti eskapistička aktivnost, izolirana od okolnosti u kojima djeluje, od općeg stanja medijske scene, na koncu književna kritika pomalo je i društvena kritika, ili ako to nije, tupost ne može proći bez posljedica po same kritičare, što vrijedi za Bolañove Archimboldijance, ali i za ostale. Pisanje i čitanje samotne su aktivnosti, ali kritika nije samo to, ona želi biti glas koji će se čuti, iskazivanje stava. Granica između slobodnog iskazivanja vlastitog mišljenja i nametljivog arbitriranja zna biti tanka i propusna, ali to je druga tema.

Danas smo daleko od vremena Bolañovih Archimboldijanaca kada je svaki medij koji je držao do sebe imao svoje filmske, kazališne, književne i likovne kritičare, po jednog ili dvoje-troje za svako područje, s dugogodišnjim angažmanom. Novo umnažanje kritičara kao i glasnost amatera nisu posve nezanimljivi. U čitavoj toj gunguli ipak se razmjerno lako snaći. No postoji li danas još uvijek i profesionalni kritičar, profesionalac kojemu je književna kritika jedini posao? Jedino tako on bi mogao biti doista temeljit i nezavisan – mogao bi dotaknuti i pitanja izdavačkih politika, kulturne i medijske politike.

Zahvaljujući predahu, osvijestila sam i morala sebi priznati da kritičarski tip marljivosti nameće i obaveze koje gotovo da priječe užitak u čitanju. Iskustvo pisanja kritike je nenadomjestivo, no u jednom trenutku može postati ograničavajuće

Nestali kritičari

Negdje od početka devedesetih godina povremeno sam pisala književnu kritiku, najviše za književne časopise i dvotjednike. Jedino razdoblje intenzivnijeg pisanja kritike bila mi je trogodišnja suradnja s tjednikom Feral Tribune, koja je završila 2008., kada se tjednik ugasio (naime, ljubavni zagrljaj politike i marketinških agencija nije mogao proći bez gadosti prema onom trećem, nezavisnom mediju). S obzirom na to da je taj nezavisan tjednik doista bio poticajna sredina, s urednicima koji su držali do književne rubrike, u tom trenutku doista nisam imala volje pokušati pisati drugdje. Budući da mi pisanje kritike nije bio jedini posao, mogla sam si dopustiti predah. Ubrzo, zahvaljujući predahu, osvijestila sam i morala sebi priznati da kritičarski tip marljivosti nameće i obaveze koje gotovo da priječe užitak u čitanju. Iskustvo pisanja kritike je nenadomjestivo, no u jednom trenutku može postati ograničavajuće. Kao kritičar ili član nekog žirija, trudiš se ne ostaviti knjigu na pola, čitaš sve po redu, ono što te zanima i ono što ti ne znači mnogo. Kao ponovno pasionirani čitatelj, koji više ne piše kritiku, ne čitaš više stalno aktualnu produkciju. Određene knjige ne pročitaš do kraja, ostaviš ih na pola, to činiš prvi put u životu, a već je bilo i vrijeme. Nemaš grižnju savjesti što ne pročitaš pisca tog i tog. Otvaraš folder „lektira“ u koji zapisuješ bilješke o knjigama, ali ne o svakoj knjizi koju pročitaš. Ne postoji čitatelj koji može imati podjednako lucidna zapažanja o svakoj lektiri. Neke knjige, možda i solidne, više će pružiti nekome drugome. Slobodno odabireš hoćeš li čitati suvremene pisce, domaće ili strane, ponešto iz teorije, ili pisce s početka dvadesetog stoljeća, ili još starije. Zanimljivo, povijest književnosti puna je disidenata, neshvaćenih očajnika i raznovrsnih odmetnika, jedino danas uloga neprilagođenog pojedinca dočekuje se kao dobrodošlo osvježenje na šarenoj pozornici. Ostala ti je navika da zaviriš u mnoge najnovije knjige, ali nećeš ih sve pročitati. Ne vidiš to kao odustajanje, više kao novo iskustvo. Ali postoji još nešto. Čitaš i kritike. Kao urednica čitam naravno kritike suradnika emisija “Bibliovizor” i “Do korica” iz tjedna u tjedan. Ali pogledam i druge kritike u drugim medijima. Zapazila sam kritičare koji su me zainteresirali i počela sam ih redovito čitati. Ali baš ti koje sam počela pratiti, odjedanput su nestali. Prestali pisati. Nije ovo pokušaj da završim tekst nekakvom piruetom. Doista se to dogodilo. Baš ti koji su me zainteresirali, više nisu aktivni. Možda je to slučajno, privremeno, ili je ipak vezano uz opće stanje kritike danas?

Gordana Crnković je urednica književnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija i autorica knjige priča "Kretanje sjena" te romana "Lake šutnje".

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content