Portal za književnost i kritiku

Klaustrofobično književno polje

ZAŠTO NE PIŠEM KRITIKU: Izvan zadanih uloga

U jednom razdoblju doista sam bio povjerovao da je „književni kritičar“ moj identitet, misija i poslanje, a ne uloga koja mi je dodijeljena u dogovorenom sistemu odnosa. Doživljavao sam se i predstavljao kao kritičar – a ne, recimo, kao netko tko među ostalim aktivnostima također piše i književnokritičke tekstove – a drugi su to ozbiljno shvatili. Siguran sam da su spomenute reakcije povezane i s objektivnim strukturnim problemima u domaćem književnom polju
Foto: Wikipedia

Već desetljećima se najavljuje smrt književne kritike, o srozavanju njenog statusa i gubitku utjecaja kruže različita objašnjenja i teorije. U serijalu tekstova “Zašto ne pišem kritiku” zato smo se odlučili informirati iz prve ruke: ugošćujemo bivše kritičarke i bivše kritičare koji će podijeliti vlastite razloge zbog kojih više ne pišu kritičke tekstove, ili barem to ne čine redovno.

Uživam razmišljati o književnosti barem u istoj mjeri u kojoj je uživam čitati i pisati. Ta se ljubav može očitovati kroz „profesionalne“ priloge u medijima – u kakve spada i ovaj tekst – ali i na „privatnoj“ razini, od aktivnosti na društvenim mrežama do usmene aktivnosti na kavi s prijateljima. Ukoliko se sve te djelatnosti mogu podvesti pod književnu kritiku, mogu reći da se s takvom, najšire shvaćenom književnokritičkom praksom kritike i danas mirne duše poistovjećujem. Drugim riječima, ako je „kritičar“ određena težnja, afinitet prije nego zadana uloga, senzibilitet prije nego posao – entuzijastično ću se svrstati u književne kritičare.

Međutim, kad se kod nas govori o književnoj kritici, o njenim toliko puta ožaljenim životima i proklamiranim smrtima, pod tom odrednicom podrazumijeva se nešto puno konkretnije: kontinuirano pisanje o tekućoj literarnoj produkciji u formi prikaza ili osvrta. Taj tip kritičke prakse razvijao sam i održavao godinama, u određenim periodima i u furioznom ritmu od po četiri teksta mjesečno; u književnom životu ušao sam u ulogu kritičara i neko je vrijeme predano igrao. U tom je smislu pak književni kritičar u meni već neko vrijeme bez daljnjega i do daljnjega na hijatusu. Razlozi za to dobrim su dijelom banalni: između pisanja poezije, proze, eseja i novinskih priloga na razne neknjiževne teme, bavljenja teatrom i poučavanja sporta, naprosto mi ne ostane vremena za kritičko praćenje aktualne produkcije. Međutim, za moje povlačenje iz kritike svakako postoje i suptilniji razlozi nego što je to činjenica da je dan ograničen na 24 sata.

Kulturni feudalizam

„Da mogu, zabranio bih ti da pišeš poeziju“, rekao mi je prije nekoliko godina prijatelj, inače pasionirani filmolog i fascinantan kritički um. Bilo je to razdoblje kad sam nakon skoro desetogodišnje pauze iznova počinjao objavljivati poeziju. Prijatelj mi je odmah pojasnio: nije riječ o tome da moju poeziju smatra lošom ili nedostojnom objavljivanja, nego o tome da bih se trebao držati onoga u čemu sam, po njegovom mišljenju, najbolji. U polju kritike i teorije, tvrdio je, pojavljujem se u svom najboljem autorskom izdanju; u kritici/teoriji, iz toga proizlazi, naprosto sam potrebniji nego u drugim književnim formama i registrima. „Teorija je tvoja poezija!“, patetično je konstatirao.

Dinko Kreho, “Odmor od kulture” (Durieux, Zagreb, 2021.)

Premda je njegova reakcija bila najeksplicitnija – podebljao ju je cijelom teorijskom konstrukcijom – moj prijatelj nije bio usamljen u tome da mu je moj povratak pjesničkoj praksi izazivao nelagodu. Bilo je očigledno da ona postoji i kod niza mojih kolegica i kolega iz književnog polja na čiji sam radar prethodnih godina bio dospio kao publicist i književni kritičar. Za to sam bez sumnje dijelom i sâm kriv: u jednom razdoblju doista sam bio povjerovao da je „književni kritičar“ moj identitet, misija i poslanje, a ne uloga koja mi je dodijeljena u dogovorenom sistemu odnosa. Doživljavao sam se i predstavljao kao kritičar – a ne, recimo, kao netko tko među ostalim aktivnostima također piše i književnokritičke tekstove – a drugi su to ozbiljno shvatili. Bez obzira, međutim, na moje tadašnje samorazumijevanje, siguran sam da su spomenute reakcije povezane i s objektivnim strukturnim problemima u domaćem književnom polju.

U malim kulturnim sredinama kakve su postjugoslavenske zemlje, raspodjela uloga u književnom životu nerijetko je, paradoksalno, rigidnija nego što je to slučaj u tzv. velikim sredinama i jezicima. Svaku autoricu i autora koji dospije na radar akterki/aktera i institucija književnog polja valja što prije klasificirati, smjestiti, dodijeliti im položaj, oblast i ovlaštenja unutar samoga polja: analizirajući odnose u slovenskoj poeziji Jure Detela je u tom smislu još sedamdesetih godina pisao o „kulturnom feudalizmu“. Koliko god da su olakšale pristup književnom životu i povezivanje unutar polja, društvene mreže su na određenoj razini ojačale ove „feudalne“ tendencije. Facebook i Instagram podastiru nam iluziju da smo povazdan u dodiru s vlastitim čitateljstvom – koje u toj optici začas promoviramo u „publiku“ ili „javnost“ tout court – toliko da možemo očitati njegov puls. Na taj način začas projiciramo očekivanja, prema tim očekivanjima krojimo uloge i u njih još brže uskačemo: ponašamo se onako kako mislimo da drugi misle da bismo trebale_i i radimo ono što mislimo da oni misle da bismo trebale_i. Otkako se književno polje rekonfiguriralo u virtualnoj sferi, raspodjela uloga o kojoj govorim događa se, dogovara i stratificira brže i lakše nego ikad prije. Kad pak netko na očigled sviju odbaci dogovoreni casting, bez razrađene strategije i formata u koje bi upakirao_la svoja odstupanja – dolazi do dezorijentacije i konfuzije.

U malim kulturnim sredinama kakve su postjugoslavenske zemlje, raspodjela uloga u književnom životu nerijetko je, paradoksalno, rigidnija nego što je to slučaj u tzv. velikim sredinama i jezicima. Svaku autoricu i autora koji dospije na radar akterki/aktera i institucija književnog polja valja što prije klasificirati, smjestiti, dodijeliti im položaj, oblast i ovlaštenja

Nesvjesna autocenzura

Ipak, ne mogu reći da sam se umorio samo od uloge književnog kritičara. I konkretna književnokritička praksa itekako me je iscrpila; štoviše, kasnije sam se često pitao odakle mi je motivacija za štancanje tolikih prikaza, osvrta i analiza uopće dolazila. Na određenoj razini, svakako sam pisao za sebe: pokušavao sam si pojasniti zašto mi se određeni tekstovi sviđaju a drugi ne sviđaju, i ispitati je li tu intimnu valorizaciju moguće legitimirati argumentacijom. U nekoj drugoj ravni, u naporu kritič(ars)kog praćenja naših književnosti bez sumnje sam vidio svoj mali doprinos stanovitoj kulturnoj, pa i političkoj i aktivističkoj borbi. Na djelu je svakako bio svojevrsni ego-trip, pa ipak: strast koja je činila motor mog kritičko-prikazivačko-maperskog angažmana bila je nepatvorena. Možda je baš zato, poput svake istinske strasti, u nekom trenutku počela hlapjeti.

Shvatio sam da moram popustiti s pisanjem o aktualnoj produkciji kad sam se uhvatio kako otaljavam. U nekom trenutku počeo sam osjećati da me inercija nemilosrdno gura u pravcu forme mlakoga, načelno afirmativnog osvrta, u kojem ću artikulirati jedno-dva izvorna zapažanja, a izbjeći bitniji analitički trud. Nijansiranije kritičko pisanje, a pogotovo ono koje tretiramo kao negativnu kritiku, zahtijeva veći napor i jasnije teze i argumente – što, opet, znači da je za njega potrebna motivacija. Alternativa tome bila bi da se pretvorim u jednog od onih kulturnjaka, kakvih u domaćem polju ne fali, koji o svakom filmu, knjizi, i drugom umjetničkom djelu formiraju sud i prije nego što ga uopće vide (čuju, dodirnu, iskuse). S obzirom na poziciju kritičara koju sam bio izgradio, i pripadajući simbolički kapital kojim sam raspolagao u polju, takav mi se ishod činio posebno odbojnim. Stoga sam požurio da se povučem i posvetim se istraživanju drugih formi i registara literarnog djelovanja.

U tijesnoj vezi s problematikom motivacije stoji i notorni problem autocenzure. Činjenica da u malim književnim i kulturnim sredinama „svatko svakoga zna“ poslovično se evocira kao ključna otežavajuća okolnost za kritičko mapiranje domaće produkcije: gotovo je nemoguće, kaže opće mjesto, biti konzistentno objektivan u vrednovanju rada ljudi koje poznaješ, koje neprestano susrećeš, s kojima u različitim ulogama i radiš, a ponekad si i povezan raznoraznim interesnim vezama i spregama. Budući da sam se bavio gotovo isključivo domaćom produkcijom, s ovim sam se problemom nosio gotovo na dnevnoj bazi, pa ipak: autocenzura se u mom iskustvu očitovala na malo drugačiji način nego što se to najčešće pretpostavlja. Problem nije bio u svjesnom zazoru od preoštrog kritiziranja ljudi koje poznajem, koji su mi u građanskom životu možda i dragi poznanici ili čak prijatelji; nisam vagao kritičku riječ, ili kalkulirao što ću o čijem tekstu kad napisati (premda je, jasno, bilo trenutaka i kad su me takvi sudari mučili). Problem mi je, zauzvrat, predstavljala spontana, nesvjesna autocenzura – ona čije sam djelovanje uvijek iznova morao osvještavati, da bih se s njim uopće mogao nositi.

Na djelu je svakako bio svojevrsni ego-trip, pa ipak: strast koja je činila motor mog kritičko-prikazivačko-maperskog angažmana bila je nepatvorena. Možda je baš zato, poput svake istinske strasti, u nekom trenutku počela hlapjeti

Višak uljuđenosti

Dinko Kreho, “Bio sam mladi pisac” (Sandorf, Zagreb, 2019.)

Pritom, ne samo da sam u tih desetak godina iznimno rijetko bio suočen s nepovoljnim reakcijama na negativn(ij)e kritike – već se nerijetko događalo i upravo suprotno. Kroz bizarnu gestu auto-infantilizacije, autorice i autori o kojima sam pisao zahvaljivali bi mi na kritikama na račun njihovih tekstova, obećavali da će u budućnosti uzeti u obzir moje prigovore i učiti iz grešaka na koje sam im skretao pažnju, hvalili instituciju književne kritike. Osjećao sam se kao nekakav pedagog, tutor, što bi nekima zacijelo i godilo, ali je bilo u potpunoj disonanci u odnosu na zamisao književne kritike i književnog kritičara koju sam razvijao. Taj višak uljuđenosti i razumijevanja izazivao mi je nelagodu i djelovao licemjerno – pogotovo zato što sam znao kakve odurne i nasilničke reakcije na svoje književnokritičke tekstove istovremeno dobijaju moje kolegice, ponekad od istih autora (rjeđe autorica) koji su hvalili moje kritike njihovih knjiga. Činjenicu da je ono što je većina polja percipirala kao negativnu kritiku bilo miljama udaljeno od moje vlastite predodžbe te da bih većinu „negativnih“ osvrta koje sam potpisao u najgorem slučaju svrstao u one aksiološki umjerene, ili podijeljene, ovom prilikom ostavljam po strani.

I nakon svega rečenog, nisam siguran da bih se odredio kao „bivši kritičar“, kako to postulira tematski okvir ovoga teksta. U inkluzivnom smislu koji sam predložio na početku teksta, književnokritička praksa u mom radu i životu zauzima značajno mjesto, bez obzira na nelagodu koju osjećam s identitetskim odrednicama kao što su „kritičar“ ili „pisac“. Jasno, takve odrednice često su neophodne kako bi akterke i akteri književnog života uopće mogli organizirati vlastito djelovanje i međusobne odnose. Pa ipak, da bi naše klaustrofobično književno polje makar malo prodisalo, čini mi se da je nužno uvijek iznova promišljati raspodjelu uloga i snaga na kojoj počiva – a na koju većinu vremena tako olako pristajemo.

Dinko Kreho je komparatist, pisac, književni kritičar, i kazališni praktičar. Objavio je više knjiga poezije, proze i eseja. Živi u Zagrebu.

Danas

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“ održat će se u Pazinu od 24. do 27. travnja u prostorima Kaštela. Ovogodišnji KaLibar je jedanaesti po redu, osim poznatih pisaca, okupit će kvizaše, likovnjake, filmaše i glazbenike. Festival počinje u srijedu, 24. travnja

ZAGREB BOOK FESTIVAL 2024.

Program Zagreb Book Festivala 2024. (od 13. do 17. svibnja) sastoji se od 20 književnih događanja na kojima će sudjelovati preko 40 domaćih i stranih književnika, znanstvenika, novinara, prevoditelja i publicista poput Lene Andersson, Boštjana Videmšeka, Johanne Frid, Nataše Govedić, Gorana Šimića, Mladenke Tkalčić, Drage Hedla, Dorte Jagić, Miljenka Jergovića, Nives Madunić Barišić, Ande Bukvić Pažin, Borisa Dežulovića, Tvrtka Jakovine, Ozrena Bitija, Luke Ostojića, Andrije Škare, Mladena Blaževića i mnogih drugih

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Poezija
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
Skip to content