Nedavno sam objavila knjigu o kritici (Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika, Zagreb: Biblioteka Polilog Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa, 2022.) i u njoj sam se samoinicijativno, besplatno i relativno opsežno – kako se već i pristoji pomračeno entuzijastičnoj kritičarki u maloj kolonijalnoj zemlji – bavila kritikom kao metodom. Ali tek nakon što sam na ovom sajtu pročitala razloge zašto su pojedini umjetnici i urednici prestali pisati kritiku (Kruno Lokotar, Gordana Crnković, Dinko Kreho, Boris Postnikov), shvatila sam da se kritika ritualno i sad već javno oplakuje baš od i kod najboljih. Pa ako sam do sad izbjegavala jasno napisati zašto ipak nisam odustala od tog „nepopularnog“ posla i zašto kritiku kanim pisati i dalje, dok me ludost bude služila, a nakon dosadašnjeg radnog staža od dvadeset i sedam godina (imajte na umu da sam „tek” u ranim pedesetima ili da sam zbilja rano počela), čini mi se da je sad nastupio trenutak da to ipak utvrdim.
Umjetnost, the real thing
Razlog su drugi. Ljudi. Nemoguće zanimljive osobe i njihov rad. Njihove knjige, predstave i filmovi. Evo recimo, Georgi Gospodinov svoj roman Fizika tuge započinje malim uvodom „Ja smo“ (njegovo ja je treće lice beskonačne množine), nabrajajući tko je sve bio i tko će sve biti. Muškarac, vinska mušica, dinosaur, „nešto što se tek predstoji“, grm, jarebica, ginko biloba, puž, oblak u lipnju itd. Uzmite sada u ruke novo izdanje Nemoguće varijante Stanislava Habjana iz 2020. godine i pročitajte uvodni tekst o autoru koji će se mijenjati i „predstojati“ sam sebi, pri čemu će ponekad biti pas, ponekad Kropi, drvosječa, Kropilak, kanister od pet litara, plesač, cvrčak, miš, mačak, medo, Sophia. Ili uvodno:
“Priče iz ove knjige – koja je drugo, prošireno izdanje Nemoguće varijante iz 1984. godine – pisali su različiti Stanislavi. One se donekle uklapaju u cjeline naznačene u sadržaju. Prvu cjelinu, Nemoguću varijantu, napisao je autor u svojoj dvadeset petoj i dvadeset šestoj godini; drugu Mailart Office, u dobi između tridesete i četrdeset i druge, dok treća cjelina, I druge priče, pripada razdoblju između njegove četrdeset i pete i šezdeset druge godine života. Logikom i ritmom stvari, za očekivati je da će idući, treći izbor priča, uklopiti i naslove koje će napisati zasad nepoznati Stanislav, između svoje šezdeset treće i osamdeset devete, dok bi pak četvrti, finalni uvez, mogao sadržati i naslove koji se iz ove točke života čine zbilja nemogućim (Povratak Nemeca i Hmeline, Pad Gologa carstva, Odljubljeni Mjesec, Smolekova bilježnica…). To bi tek bila, napokon, Nemoguća varijanta.”
Pratimo li paralelni opus Georgija Gospodinova, koji je u Frakturinu izdanju objavio nastavke svoje Fizike tuge (2011.) pod nazivom Vremensko utočište (2022.) i Sva naša tijela (2022.), odmah će nam upasti u oči da mimo ikakvog zajedničkog plana jedan bugarsko-svjetski pisac (premda bi točnije bilo reći „borhesovski“ ili primarno hispanoameričkim romanima oblikovani) te jedan svjetsko-hrvatski pisac (kojeg bismo točnije opisali kao rusko-francuskog avangardista), dva međusobno veoma različita i podjednako autonomna autora, dijele srodnu poetiku. Prihvaćaju svoju mnoštvenost i pišu tekstove u nastavcima koji stvaraju kompleksan alternativni svijet s mnogo grananja i vraćanja u početne korijenske koordinate. Habjanove knjige PostApoc dijalozi, Otok ili kit i Pjesma mladom umjetniku jednako su tako dio arhipelaga Nemoguće varijante, kao što su to i knjige Georgija Gospodinova.
Pitate kakve to ima veze s pisanjem kritike?
Ogromne.
Kritičar je osoba koja čini nevidljivi dio trokuta Habjan/Gospodinov.
Jer isto tako vidi arhipelag ili boravi u njemu.
I može nacrtati njegovu (barem djelomičnu) mapu.
Pa onda i nekoga uputiti na navigacije tekstovima.
Kritičar, dakle, ne smije nestati iz trokuta.
To je kao da iz trokuta nestane ruka koja ga crta.
I kao pisac, apsolutno trebam svog kritičara. A ako te točke nema, nema ni razloga za sazrijevanje u pisanju. Ni od koga nisam dobila toliko radne snage kao od svojih kritičara. Nekako sam sigurna da je tako i s drugima.
Umjetnost, pismo bez valute
Veli Postnikov: „Kritičari koji bjesne na klikbejt naslove, klikbejt naslovi koji nikamo ne vode, nepročitani tekstovi koji pokreću skandale, skandali koji nikoga ne pokreću na čitanje… shvaćate sada što pokušavam reći. Paranoja, priviđenja, loši tripovi: na takvoj sceni, dileri su suvišni.“ On moju kritičnu točku iz trokuta zove dilerom, a medijski svijet kratkog čitanja i senzacionalističkog pisanja lošim tripom. I nije da ne shvaćam o čemu govori. Postoji doza NEČITANJA koja zbilja jest smrtonosna i po autore i po kritičare. Usput, posve je identična. Baš zato, zašto bismo onda tako lako odustali od toga budemo protuteže klikbejtovima? Da se vratim Habjanu koji je upravo objavio Pjesmu mladom umjetniku (Zagreb: Petikat, 2022). Prva pjesma iz ciklusa:
NADAM SE SVOJ SI
Manjak je korova u hortikulturi
Svud okopava neka policija
Niti si cijep a nit za navrnut
Paše ti humus kontraindicija
Višak ti svako očitovanje
Živiš u vrtu svojih forzicija
Eventualno si zadnji vezni
Ako baš treba neka pozicija
Ne vidim nijednu povijest u kojoj taj „zadnji vezni“ nije ujedno bio i povlaštena pozicija. Hvala Muzama da se kritičar i/ili umjetnik osjeća beskorisno. Postoji jako puno društvenog nasilja koje se vodi isključivo za principom korisnosti kao zarade. Ali ako nemamo kulturu kao njegu smisla, zarada se nema na što potrošiti. Što radi Wellesov medijski mogul, građanin Kane, kad se obogati? Skuplja umjetnine. Jer očito ne možemo živjeti od bankarskog izvještaja. I umjetnost i kritika su pismo bez valute ili spomenici maksimalne civilizacijske vrijednosti, što naravno ne znači da nema razlika među državama koje njeguju i plaćaju svoje umjetnike i državama koje to ne čine, niti sam zaboravila da se same umjetnine skupljaju i zato što nakon nekog vremena dostižu vrtoglavu zaradu. Ali stvar je i u tome da se umjetnost konzumira i mimo tržišta nekretnina, masovno, svakodnevno, u čitavom nizu filmova, aplikacija, dizajnerskih predmeta, medijskih objava, gejmerskih platformi. Ona je tu, stalno s nama, koliko god da je devalvirana kad o njoj priča politika. Činjenica je isto tako da se u ovih tridesetak godina pisanja nisam susrela s Ministarstvom kulture Republike Hrvatske koje se usudilo priznati svoju političku moć i koje se zbilja bavilo svojim deklarativnim poslom: njegovanjem stvaralaštva kao političkog prioriteta. Sve ministrice i ministri kulture koje sam upoznala bili su krotki sluge i sluškinje (lošim) ekonomskim politikama. Bez čak i primarne artikulacije jakih programa i ambicioznih potreba kulture. S automatskim pristankom da kultura bude sluškinja ideologije. Kao da se podrazumijeva: „Opet ćemo svesti kulturu na prosjačenje“. Ali da se vratimo vokabularu Borisa Postnikova: čak je i najzadrtijem dileru jasno da se droga uvijek troši na neku vrstu vizije, kemijske ili socijalne, poetske, filmske, glazbene ili one mješovitog karaktera, odnosno da zarada nikako nije svrha samoj sebi. Ono o čemu ili od čega mi živimo upravo je sistemski podcjenjivana kultura, kao razlog zašto ljudi sele iz malih u velike gradove, zašto su spremni rintati da bi si platiti kvalitetne studije, zašto nakon čitavog dana rada posvećuju svoje najslobodnije vrijeme nekom kulturnom sadržaju, makar i u formi gledanja servisa za streaming pretplate.
Koga politika drži pod najstrožom paskom?
Kulturu.
O čemu se nikada ne govori kao o najvažnijoj alatki politike?
Kulturi.
Kako se gradi vrijednosna hegemonija, bilo da je gradi srp i ćepić (nije greška u pisanju) Komunističke partije nekadašnje Jugoslavije ili HDZ kao turistička organizacija vjersko-patriotskog kiča?
Kulturom.
Ako unutar kulture više ne djeluju kritičari, jer im se čini da je bitka unaprijed izgubljena, politika sretno trlja ruke jer se njoj čini da je lobotomija zajednice (odstranjivanje mozga) nadohvat ruke. Ali znakovito je da to dosad nije uspjelo nijednoj politici. Uvijek neki ljudi hodaju u krug i uče svoje omiljene knjige napamet. Pa mislim da ćemo polako izgraditi imunitet i na klikbejtove digitalnog svijeta.
Činjenica je isto tako da se u ovih tridesetak godina pisanja nisam susrela s Ministarstvom kulture Republike Hrvatske koje se usudilo priznati svoju političku moć i koje se zbilja bavilo svojim deklarativnim poslom: njegovanjem stvaralaštva kao političkog prioriteta. Sve ministrice i ministri kulture koje sam upoznala bili su krotki sluge i sluškinje (lošim) ekonomskim politikama
Umjetnost, pa makar se i posvađali
Veselko Tenžera u eseju „Što mislite o kritici“ iz knjige Makar se i posvađali:
“Plašeći se da vlastito kritičko pisanje zasnuje kao samostalnu akciju, koja je prije svega pisanje, sa svim konotacijama koje idu uz taj pojam, mnogi se kritičar držao i dalje Potemkinovih sela cehovske književnosti. Prsio se kako je on samo cipelar, kojeg nije briga za statue zbilje. I gotovo prestao pisati, što se osobito zamijetilo jer su mlađi ljudi, ti vječni mučenici kritike, na početku puta, okrenuli književnosti leđa. Kritički prilozi u časopisima su bili sve tanji, eseji sve rjeđi, a prijatelji prema prijateljima sve izdašniji.”
Onoliko koliko je lako odustati od umjetnosti, toliko je lako odustati i od kritike. Ima toliko poslova koji se više isplate. Samo ih nema u kulturi. Bez kritike u kulturi i umjetnosti nema ničega. Opet nedostižni Tenžera:
“Svaki naš čin, svaka gesta, svaka misao eminentno je kritička djelatnost, jer izabire, oblikuje i formulira, oduzimajući radi tog čina, te geste i te misli opstojnost svemu drugom. Stoga recimo, što mislimo o sebi? Odatle počinje i književnost i kritika, imajući svijet ili djelo za polje svoje akcije. Ono što je književnost izgubila, kritika nije našla, jer s tim i sama zakopana. A novo? Prejako pitanje za naše navike, znam.”
Moji razlozi za pisanje kritike imaju veze s tim Tenžerinim razabiranjem i s tim Tenžerinim novim. To je ono što me zanima u svakom pisanju. Baš kao i čitanju, slušanju, gledanju. Ne trudim se pratiti štancanje filmskih klišeja; nema potrebe da još jednom iznova (ako baš ne moram) uronim u obrazični literarni amaterizam; nedostaje mi vremena za kazališne plićine. Nije stvar u tome da njih dopada „negativna kritika“, nego da kritika, kao skeptička procedura, tu nema o čemu dvojiti. Misliti. Razabirati. Sve je previše jasno. Ali uvijek imam volje i snage hrvati se s eksperimentom. To je ono čega sam gladna. I ono što će me nahraniti. Kao kritičarku, jednako i kao književnicu. Zbog toga pišem. Akutno sam i kronično svjesna da je to zajednički posao. Svi koje čitam postaju dio mog tekstotoka, kao i ja njihovog. Ne samo zato što smo mi mala i incestuozna sredina. Naprotiv, ovo kolanje sustvaranja jednako tako vrijedi i za mali planet. Što sam starija, imam sve jači osjećaj da pisci diljem globalne naše rade isti posao i da sjede za istim stolom, u kojem je svaki doprinos jedan sloj razumijevanja koji nam svima treba. Kad bismo iz toga isključili kritičko mišljenje, tekstovi bi se utopili u narcizmu. A ako isključimo nesvjesno i intuiciju, tekstovi se guše u plinskim komorama sračunatosti i svrsishodnosti. Trebaju nam, avaj i hura, obje polovice mozga.
Uvijek imam volje i snage hrvati se s eksperimentom. To je ono čega sam gladna. I ono što će me nahraniti. Kao kritičarku, jednako i kao književnicu. Zbog toga pišem. Akutno sam i kronično svjesna da je to zajednički posao. Svi koje čitam postaju dio mog tekstotoka, kao i ja njihovog
Umjetnost ili grafija, bio, out
Čitam Habjana, čitam nobelovku Annie Ernaux, iz čega nastaje još jedan trokut: njene apotekarski distancirane autobiografije, njegovih intimnih fikcija posve otvorenog autorstva koje potpisuje skupa s Beatlesima i ribarima otoka Paga. Onda uzimam knjigu Vlade Marteka Akcije pisanja i u njoj tekst „Istraživanje pisanja kao autobiografija“. Veli Martek:
“Autobiografija je nužna, zbog ogromnog trajanja i upornog inzistiranja na novom. Ona je istodobno diskurs ljubavi, predanja, isključenosti i izbora, apsolutni specifikum – kao i svako ljudsko istraživanje.”
Pišem kritiku jer je grafija uvijek out (of) me, a u kritici se već malo bolje poznajem, gledajući se kroz drugoga. Jer nije nužna „samo“ autobiografija. I njena trauma. Novija hrvatska književnost puna je pisaca koji grcaju od osobnih povreda koje je teško pratiti kao književnost. Više su nalik na terapijske istrese. Kao što smo u prethodnoj generaciji pisaca imali poplavu „fikcija“, tekstova s likovima u narativno ziheraškom trećem licu jednine, ali čije su unutarnje oluje kompozicijski i dikcijski toliko rudimentarno privatne da se čitatelj osjeća kao da dijeli srednjoškolsku klupu s dečkima punim seksualnih frustracija. Tome nasuprot, kad otvorimo Ingeborg Bachmann, svejedno poeziju ili roman Malina, opet je tu vrlo stabilan trokut: ispovjedna intimnost-erudicija-unutarnja distanca. Neka kritika je uvijek unutra, u piscu. Neki pisac je isto tako uvijek u samoj kritici. Odustati od kritike je isto kao odustati i od pisanja i od čitanja. To se ne radi, veli Don Quijote i nakon svih batina koje je pokupio putem. Don Quijote je, usput budi rečeno, posredstvom svog autora Cervantesa i kritičar viteških romana i njihov najpredaniji protagonist. Malo govori zatvorenih, malo otvorenih očiju. I nisam primijetila da ima relevantnih autorica i autora koji se mogu odlučiti za samo jednu od tih varijanti. Kako veli kritičar Ivan Milenković o kompleksnom, transžanrovskom literarnom pismu Miljenka Jergovića:
“Jergovićevi zapisi o knjigama nekom su vrstom svedočenja o činu čitanja, ili opis susreta jednog pažljivog posmatrača sa slikom. Istina čitanja se, otud, ne nalazi samo u onome što se čita, već i u izveštaju o čitanju, ili u priči o gledanju. Zbog toga Jegovićevi nefikcijski tekstovi i imaju strukturu priče: on pripoveda o onome što čita ili gleda. (…) Da ne znamo da je reč o kritici, ili ogledu, verovatno bismo pomislili da je ovaj odlomak izvađen iz romana, jer u njemu pronalazimo pregršt tananih detalja koji ne pripadaju žanru kritike.”
Svi tekstovi, dakle, koji ne vjeruju u kritiku, nemaju za nju snage ili od nje odustaju jer je situacija ne terenu previše nepovoljna (nije mi poznato da je ikad bila naklona osobi čije je pero ispunjeno idejama, a ne trgovačkim trikovima) ne podrivaju samo analitičku platformu svoje kulture, nego i samu umjetnost. Pokušavaju joj odstraniti jednu polovicu mozga. A kultura s pola mozga zapravo je kultura u šok-sobi. S ne baš izvjesnim šansama za preživljavanje. Bolje onda prihvatiti kritiku kao dio našeg kolektivnog uma. U toj varijanti možda čak nastane nešto što će samo pronaći svoj Babilon, toliko je prenošeno iz ruke u ruku, čitano, prevođeno, promišljano. Taj rad s obje polovice mozga najbolje je formulirao Ivo Andrić, pa njemu prepustimo i završnu riječ:
“Da bi se stvorilo jedno umetničko delo, potreban je ogroman rad mašte. I taj napor ne treba prosuđivati samo po onome što je stvoreno i uspelo nego i po onome što je neuspelo i odbačeno prilikom rada i što će nama čitaocima i gledaocima zauvek ostati nepoznato. Kad se pomisli na sve to, čovek se pita kako pisac može izdržati takav poziv. Kako mu u rukama ne eksplodira oruđe kojim se služi i ne ubije njega samog umesto da stvara po njegovoj volji. Ali izgleda da su oni koji rade takve opasne poslove zaštićeni upravo time što žive u unutrašnjosti događaja, u samom srcu opasnosti.”