Portal za književnost i kritiku

Pitanja identiteta

Zamke status-pjesama

Zbirka obuhvaća rukavce života žene u srednjim četrdesetima – redom, od odnosa prema tijelu i pisanju, mentaliteta malih mjesta i iskustva odrastanja u njima, bavljenja jogom i veganstva, snova, dejtanja na Tinderu i seksa pa sve do borbe s depresijom, iskustva odlaska u različite prodavaonice, na godišnji odmor i radno mjesto
Lidija Deduš: „ja se zovem lidija deduš“, Fraktura, Zaprešić, 2023.
Tekst ostaje plesati na površini i cupkati na mjestu ispušnog ventila („moj dnevnik je isključivo u svrhu skidanja mojih naslaga“), bez svijesti o tome da je ganjanje življenog iskustva i duboke intime u pisanju i dalje pažljivi tip konstrukcije istine i sebstva, a ne nefiltrirani emocionalni izljev.

 

Tekst koji je još u najranijoj fazi nastajanja stekao vidljivost na društvenim mrežama, gdje je dobrim dijelom i stasao, u konačnici se ipak smjestio u standardni, knjiški format. S obzirom na to da se radi o ispovjednim fragmentima koji su svojom medijalnom i recepcijskom logikom vezani uz format statusa na Facebooku, ne čudi da su pobudili veliki interes. Pritom nije na odmet spomenuti i prepoznatljivi prosede Lidije Deduš; prohodnu jednostavnost, sažetost i dovitljivost pri uobličivanju iskustva svakodnevice. Ukoričenjem je, međutim, tekst izmaknut iz svog prvotnog konteksta pa je posljedično izložen drugačijim recepcijskim alatima. Postavlja se pitanje može li ono što je na internetu funkcioniralo kao oblik shitposta ili renta podjednako dopadljivo funkcionirati i kao knjiga.

Lidija Deduš autorica je za koju je i u dosadašnjem pjesničkom radu bila karakteristična preokupacija motivsko-tematskim sklopom vezanim uz običnost i spontanost trenutka, napetost između osobnog i kolektivnog, poetskog i proznog, a svojom se četvrtom zbirkom poezije, naslovljenom ja se zovem lidija deduš, upušta u radikalnije poigravanje sa, za nju karakterističnim, pristupima i interesima.

Fikcija/fakcija

U uvodnim stranicama riječi Allena Wattsa „Everybody is ‘you’. Everybody is ‘I’. That’s our name. We all share that.“ osovljuju se kao prikladan tip mekog pritiska koji autorica vrši na vlastiti tekst. Pritom je tip diskursa u kojem je (lirsko) “ja” osovinsko mjesto zbirke, u stalnom središtu tekstualnog i autorskog kolebanja. Već i samim postupkom potpisa vlastitog imena u naslovu, Deduš vrlo jasno najavljuje okosnicu projekta, tekstove koji, svojim najvećim dijelom, funkcioniraju kao svojevrsne klackalice između autorskog, empirijskog i unutartekstualnog ja. Autoričino ime, kojim ujedno imenuje svoju lirsku junakinju, potpisuje djelo, umeće ga u naslov i prvu rečenicu svakoga teksta u knjizi, samo je klopka, tip obmane koji izaziva. Lirska junakinja na samome početku eksplicitno preuzima biografska obilježja svoje autorice („dolazim iz varaždina. imam četrdeset i šest godina“) i poprima njezinu ljudsku anatomiju („imam dvije ruke, dvije noge, dva oka, dvije usne, dva uha. samo jedan nos. dvadeset prstiju. dvije sise i dva guzna obraza, i dva obraza.“) Odbacuje mogućnost osmišljavanja heteronima i igra se s identitetom koji glas predstavlja, obrazlažući: „o čemu pišem, to sam sve ja. ja sam i svaki lirski subjekt svoje poezije“.

Već i samim postupkom potpisa vlastitog imena u naslovu, Deduš vrlo jasno najavljuje okosnicu projekta, tekstove koji, svojim najvećim dijelom, funkcioniraju kao svojevrsne klackalice između autorskog, empirijskog i unutartekstualnog ja

Glas koji izriče pjesmu prostor je tegobe, proturječnosti i meandriranja, onaj koji proziva i samu autoricu jer upliće svoje prste, pa se predomišlja: „ja se zovem lidija deduš. to je moj identitet. to nije moj identitet. ja se ne zovem lidija deduš. stop. ja se zovem lidija deduš. ja nisam lidija deduš. lidija deduš je napisala tri zbirke poezije, jednu dramu i trećinu romana. ja sam skuhala paradajz-juhu, otvorila pivo i zapalila cigaretu.“ Opterećenost dvojbama i preispitivanjem samog postupka konstruiranja identiteta u tekstu ili odnosom prema sebi kao prema drugome jedno je od glavnih obilježja lirske lidije, pri čemu se očituju istovremena razdvajanja i srastanja empirijske osobe koja piše i pjesničkog “ja”, što je najistaknutije u postupku prebacivanja iz prvog u treće lice jednine: „ja se zovem lidija deduš. nastavno na prethodni zapis o lidiji deduš i meni: lidija deduš piše zato što priča sama sa sobom. ja pišam, serem, jedem, pijem, spavam i jebem se.“ Iz toga se pozicija lirskog “ja” može obrazložiti i kroz prizmu drugosti i podvojenosti; kao ona koja opetovano ističe i afirmira svoju rascijepanost između polova vlastitog i društveno proizvedenog: „ja sam sve žene iz sela u kojem sam odrasla.“, „ja sam sve žene iz moje porodice.“, „ja sam rogata bogorodica sa slike u kući moje babe“, „ja sam crna majka božja s crnim isusom u naručju.“ Ideja da identitet nikad nije isključivo svoj, već da je u konstantnoj sprezi sa širim društvenim kontekstom, tradicijskim, kulturnim i književnim nasljeđem dodatno se naglašava korištenjem kurziva, kako bi se uključili i tuđi glasovi: oni majke, sela, potencijalnih ljubavnika.

Formalna previranja

Šire idejno-tematsko uporište knjige lako je prepoznati, no unatoč tome što cjelina ima istaknutu i jasnu provodnu nit s kojom se nastoji uhvatiti u koštac, kao i načelni okvir i kompoziciju koje ju relativno vjerno prate, toj ideji na razini samog „punjenja“ konceptualnog okvira nedostaje dovoljno promišljene, dosljedne i osviještene izvedbe. Riječ je, prije svega, o vrijednosnoj parataksi, ostavljanju dojma skice, neselektivnosti i uklapanju previše tekstualnog materijala. Unutar samih ciklusa, tekstovima manjka vezivnih sredstava, te se unutarnja organizacija i kohezivnost zbira fragmenata svakodnevice većinom ne uspijevaju dokučiti.

Deset ciklusa okuplja fragmente koje je teško pobliže i jednoznačno odrediti; njihova forma koketira s pjesmom u prozi, u kojoj je fokus na nekoj anegdoti ili refleksiji. Poetsko se pritom uglavnom gradi povremenim duhovitim dosjetkama vezanim uz jezičnu igru s fonemima i leksemima („…masne naslage. glasne, a masne. gen mesna sala. neslan me sag. mala se gasne. snena me alga s.“). Tekstovi variraju duljinom i ritmičnom ulančanosti, te su često i posve lišeni poetskog naboja, pa ostavljaju dojam bilješke, skice ili meditacijske vježbe, prizivajući time određenje crtice, ili mikro i dnevničke proze (osobito rubrika „apostkalipsa“ u sedmom ciklusu). No, treba uzeti u obzir i preplet ovog korpusa s internetskim diskursom, i na formalnoj i na sadržajnoj razini. U tekst su tako uklopljene reklame („loreal paris, jer vi to zaslužujete.“), definicije s portala, brojalice, poruke s Tindera… U tom bi se smislu ova knjiga mogla okarakterizirati kao, da iskoristim kovanicu Tomislava Augustinčića, zbirka status-pjesama.

Sami nazivi ciklusa, odnosno numerirane, gotovo programatske fraze „PRVO I PRVO“, „DRUGO I DRUGO“, te njihovo nizanje kroz deset cjelina, doprinose utvrđivanju knjige kao prostora rasprave i naglašavanju neapologetskog, (auto)ironičnog i proklamirajućeg tona, čime služe kao krovna veza između točaka koje se žele istaknuti. Ovakav tip ustroja, moglo bi se reći, koketira čak i s manifestom, kao sjecište različitih diskursa i praksi (poetskog, političkog, kritičkog…). Lirski subjekt uspostavlja dijaloški okvir s čitatelji(ca)ma u svrhu obrane komunikativnosti pjesme i njezinog prožimanja s izvantekstualnom stvarnosti: „otvorimo se. pustimo život u književnost. važno je samo ono što je ovdje i sada. jednom će netko doći i pitati: kako je živio ovaj čovjek? a mi o tome ništa nećemo znati.“ Pozicionira se kao kontrapunkt aktualnim književnim trendovima i ulazi u polemiku s kritikom kada razglašava „ne naginjem metaforama. želim živi tekst. pisati o onome što znam. ponekad volim sažetost, a ponekad ga, bogami, i odvalim. zato kažem: ja sam lidija deduš, a svoj bih tekst stilski odredila kao tijelo u stalnom kretanju između klasičnog i suvremenog narativa. nešto kao shizofrenija squash-loptice na putanji od reketa do zida.“ Najjača su mjesta u knjizi upravo stihovi koji izvode vlastitu temu i odrješito vrište: „ali, meni se jebe za metaforu, alegoriju, sinegdohu! opća mjesta su moj stil! nikad od tebe pjesnikinja, kažu znalci. nikad, kažem ja znalcima, znalački.“

Deset ciklusa okuplja fragmente koje je teško pobliže i jednoznačno odrediti; njihova forma koketira s pjesmom u prozi, u kojoj je fokus na nekoj anegdoti ili refleksiji. Poetsko se pritom uglavnom gradi povremenim duhovitim dosjetkama vezanim uz jezičnu igru s fonemima i leksemima („…masne naslage. glasne, a masne. gen mesna sala. neslan me sag. mala se gasne. snena me alga s.“)

Uzbudljiva su i mjesta u kojima lirski subjekt ističe momente konflikta i preoblikovanja, i to ponajviše u odnosu prema samom pjesničkom izrazu. Hiperboličnom se retorikom opire plošnosti i čistoći jezika, pa zato preuzima ulogu alata u pjesničkoj borbi za autentičnost: „stalno me ispravljaju: ne kaže se ‘ja se zovem’, nego ‘moje ime je’. jebite se, ja ću da pričam kako ja hoću“.

Nefiltrirana intima

Zbirka obuhvaća rukavce života žene u srednjim četrdesetima – redom, od odnosa prema tijelu i pisanju, mentaliteta malih mjesta i iskustva odrastanja u njima, bavljenja jogom i veganstva, snova, dejtanja na Tinderu i seksa pa sve do borbe s depresijom, iskustva odlaska u različite prodavaonice, na godišnji odmor i radno mjesto. Bitno je naglašena autorska želja za društvenim, a posebno feminističkim angažmanom („pička je vrlo zajebana stvar i s pičkom se nije igrati. zar ne?“). No, sve to bez dosljednog i funkcionalnog problematiziranja tematike. Tekst ostaje plesati na površini i cupkati na mjestu ispušnog ventila („moj dnevnik je isključivo u svrhu skidanja mojih naslaga“), bez svijesti o tome da je ganjanje življenog iskustva i duboke intime u pisanju i dalje pažljivi tip konstrukcije istine i sebstva, a ne nefiltrirani emocionalni izljev. Pokušajem uspostave vlastitog iskustva kao univerzalnog i rodno dijeljenog, i to u ključu eksplicitne, sirove, anti-poetike, u konačnici ostavlja dojam neprerađenosti materijala, brzopletosti i nezgrapnog zapadanja u patetiku, klišej i cringe („plakanje je znak da smo živi i jaki, a ne slabi.“, „u mom kraju nema smisla objašnjavati vegetarijanstvo ili veganstvo. ako netko s takvim navikama dođe u moj kraj, bude ismijan.“)

Pokušajem uspostave vlastitog iskustva kao univerzalnog i rodno dijeljenog, i to u ključu eksplicitne, sirove, anti-poetike, u konačnici ostavlja dojam neprerađenosti materijala, brzopletosti i nezgrapnog zapadanja u patetiku, klišej i cringe

U tom je kontekstu posebno iritantan i trop not like the other girls, kojem se često pribjegava, kada se lirski subjekt postavlja kao neshvaćen, opreka stereotipnom ili konvencionalno femininom: „pokušala sam uniformnost, ali nije to za mene.“, „želim izgledati nikako i zato ne odlazim kozmetičaru, ni na manikuru, ni na pedikuru.“, „u njenoj obitelji nitko ne piše poeziju, nitko po sebi ne tetovira simbole“).

Deduš se, da zaključimo, ovim projektom uklapa u prevladavajuće tendencije aktualne književne produkcije, koja je mahom usmjerena na identitetska čvorišta. Međutim, njezin se autorski glas iz tih tokova izdvaja specifičnim odnosom prema jeziku u tekstu i želji za destabiliziranjem i parodiranjem institucionalnih vrijednosti na razini forme i sadržaja. Iako ideja i početni impuls ovog projekta djeluju upečatljivo i obećavajuće, status-pjesme na razini cjeline ipak srljaju. Nažalost, rukopisu bitno nedostaje temeljitije autorske i uredničke (re)konstrukcije materijala, pa potencijal knjige ostaje zagušen manjkom selektivnosti i svijesti o funkcionalnosti teksta u knjiškom kontekstu.

 

*Tekst je nastao u sklopu radionica “Književna kritika i suvremeni medij: praksa”, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.

Marija Skočibušić (2003., Karlovac) studentica je komparativne književnosti i švedskog jezika i kulture. Dobitnica je nagrade „Na vrh jezika“ za rukopis „Kraćenje razlomaka“.

Today

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Publicistika
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Poezija
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Strip
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
Skip to content