Tri kratka: Renato Baretić o svom novom rukopisu
Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige?
Ne bih ga znao ukratko predstaviti, od svih pitanja najteže će mi biti odgovarati na ono: “O čemu je roman?”. Tko ga god pročita, shvatit će zašto je teško odgovoriti na to pitanje, a pogotovo ukratko. Rukopis sam predao u cijelosti, mislim da je sad već i u lektoričinim rukama, a objavljen će biti, pretpostavljam, sredinom jeseni. Trenutno još pišem samo uvodnu zahvalu i dogovaram se s urednikom oko definitivne verzije naslova.
Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu odmak od dosad objavljenoga?
Vjerojatno ste i vi vidjeli negdje na internetu fotografiju onog rukom napisanog oglasa: “Poklanjam tri mačeta − dva različita, jedno isto”. Takva su i tri moja prethodna romana, dva različita a jedan isti. Četvrti će isto biti različit. Kontinuitet će se vjerojatno najprije vidjeti u stilu, u jezičnim igrarijama, makaronistici i mnoštvu dijaloga kao pokretača radnje. Sve ostalo moglo bi se svrstati u rubriku “odmak”.
Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Ili pak oslanjajući se na metaforu?
Okidač za započinjanje ovog romana bio mi je film Woodyja Allena Deconstructing Harry, u nas vrlo šlampavo preveden kao Razarajući Harry. Oslanjajući se na metaforu, morao bih mrvicu parafrazirati poznati Slamnigov stih “Svak od nas, to se zna, u nekoj glumi je”, ali da to napravim − ispričao bih previše.
Zadnja ruka
Alo, o kakva te to odgovronost spopala? Ogovornost WTF?!? Nema sta nije uptino, na sve strnae a ti bo ODGOVORNOST!? Odi u Pitsburg pa tamo pitaj Pitiju jel zna sta je odgovornost! I Brada Pitta! – otpisao joj je “Ibis Redibis” u tri i deset ujutro, kad su ostali sami na forumu. Milki se više nije dalo odgovarati.
Bljak.
Bezveze. Jeftino. Sirovo. Dosadno. Predvidljivo. Besmisleno. Suvišno.
Sporo, kao da je u bestežinskom stanju, odvojio je umukle mekane slušalice od uški i spustio ih na odbojan snop novina – starih, rastvorenih, presamićenih i onih neotvorenih – na velikom radnom stolu, prevelikom za njega, prevelikom i za ovaj uski sobičak. Začudi se što se još ne čuju ptice iz parkića, u ovo doba noći obično se krenu razbuđivati i urlati svoj očajnički, gladijatorski vapaj, budnim ljudima tako ljubak, pred još jednim svitanjem i danom ispunjenim borbom za crviće, mušice i mrvice. Naglo se odgurne stopalima od zida ispod radnog stola i otvorenog prozora, kotačići stolca zakrkljaju po grbavom starom parketu. Neravni pod uspori koturanje, pa na kraju puta, naslon stolca samo ovlaš dodirne vrata ormara iza leđa, umjesto da tresne o njih onoliko jako koliko je Zvonko htio. A htio je da grune, da zvekne, da prene ptice i upozori ih kako je blizu još jedan dan prepun straha od kiše, većih ptica, mačaka i kamenja. Bezveze. Ni to mu ne ide. Budala. Jasno da mu ne ide, a i što će njegov tresak pticama, kad sve i same predobro znaju. Zato i jesu tu gdje jesu, zato i šute u krošnjama, kradu od života još malo sna.
Ustane i vrati se do stola, zaklopi računalo, ugasi obje stolne lampe, pa pospano kroz mrak, pazeći da ne zapne ramenom o policu kojom je zagradio ovaj kutak, prijeđe u sobu, nižući u sebi najgore zamislive psovke jednu na drugu, a sve na svoj račun i na račun svog života. Legne, pokrije se, pa nasmiješi: mile ti majke, da je zapisao sve što je u sebi sad pripito izgovorio oprezno tapkajući stopalima, ej, nema tog translacijskog eksperta koji bi barem pola od svega toga uspio prevesti na bilo koji suvisli, civilizirani jezik! „K vrapcu!“ ili „Jesem ti miša!“, to bi, na nekakvome vulgarometru, bili najžešći ekvivalenti kojima su prevoditeljice dosad uspijevale zamijeniti balkanske psovke kakvima je znao začiniti svoje priče. Pokuša se glasno nasmijati, ali više nije imao snage.
Prije no što je zaspao, opsuje u sebi zadnji put: zaboravio se popišati! A ne da mu se opet ustajati i sad će ga, za sat vremena, silan pritisak u mjehuru opet probuditi, već ga pomalo i osjeća, a onda će, kao uvijek, morati pojesti nešto slatko, a ničega slatkog nema u stanu, i to će ga razbuditi na sljedećih pola sata i… i…
*
Gospon nek ne pizdiju, lepo prosim! Kaj to znači “kreativna kriza” mmm? Jezeraču idej od tebe čula jesem, ampak ve – “kriza”! Ne zna dečec, siroček, Zvonček naš, jel bi vrit il bi mimo iste. Zato odi drito vrit! I piši, ne seri, pardonček i plizek, pa jel kužiš ti da ima gomila ljudof ki biju svaki šetimanluk mogli progutat po jednu tvoju novu knjigu, barenko priču?! Daj naj srati i kenjati, neg se lepo primi tastature (punicature?) i nakuckaj nam jopeta neš lipo. Mašemo ti odavlen dondi!
*
Ne kužiš me, vidim ja. Mislio sam donedavno da to postoji samo u holivudskim uvodnim scenama, okej, ne samo uvodnim. Znaš ono: nadobudni pisac s hitoidnim prvijencem iza sebe, uvlači papir u mašinu, ispisuje naslov i svoje ime, “by Paul G. Brown”, tako nešto, pa zastane, pa stoji i bulji u taj papir, pa ga bijesno istrgne iz mašine, trrrrrrrrt!, zgužva ga i baci prema košu za smeće, ispunjenom sličnim lopticama od papira, a i okruženom istim gvaljicama na podu. Vjerni pas (nekakav retriver ili mješanac gena retriverskih) koji leži pored toga koša nato samo umorno otvori jedno oko i opet ga zaklopi, navikao je odavna da gazdine zgužvotinice padaju oko njega… Dođe ti odma da se zbluvaš na takvu scenu, kliše do bola, teška ljiga, jelda? Mislim, film možda i bude zanimljiv, al ovo mu odma oduzima od dodane vrijednosti. E pa, vidiš, ja nemam ni pesa ni pasa ni pisaću mašinu, printer mi je crko pa nemam ni slova za gužvanje, koš za smeće mi je ispod radnog stola i u njemu nema ničega osim prašine i par pivskih čepova, al zato imam taj osjećaj, tu ljigi-ljigi klišeiziranu autorsku, kreativnu, kakvu li već, krizu. Ni naslov nemam, ako ćemo praf za praf, a priča imam ko u priči, ali tek kad isključim komp. Nadam se da je to samo faza. Prvi mi se to put događa, pa ne znam. Ajde, mejlamo se dalje. Kad bun bija bit bolše, ak ne i predi tega.
* *
Sjeo je na metalni stolac obložen zamrljanim spužvastim jastučićima. “Demostena” je svojedobno nazivao svojom kancelarijom, pivo do dva u tom kafiću bili su mu nekad, ne tako davno, svakodnevni ritual, gotovo obaveza, i svatko je znao da ga ovdje može naći otprilike između podne i jedan. Onda je konobar Matko dao otkaz, onda je otkaz dao i konobar Damir, onda se skroz promijenila ponuda piva, pa se ni Zvonku više nije dolazilo. Naporno je navikavati nove priučene konobare na sebe i na svoje sićušne prohtjeve. Dugo ga nije bilo ovdje, preselio se u drugi dio grada, daleko od centra, tražio je tamo neki kvartovski kafić s kojim bi se mogao sroditi na neki sličan način, ali nije išlo ni s jednim od tri. Uželio se “Demostena”, čak i viceva mucavoga gazde Pere, iako nijedan nikad nije trajao kraće od dvije minute. Unatoč svim poslovnim promjenama koje je bio prisiljen prihvaćati i provoditi, Pero je znao zadržati barem dio stare, ustaljene klijentele. Čak i ovako, evo, s odgodom.
– Ad, adi, di, di, di si ti, ajeb, ebate? Ohoh, oho, ohod asni, asni, asni, oda sniga te nije bilo! – rafalno je krenuo Pero čim ga je spazio, tapšući ga u svojim sinkopama po lopatici. Zbilja, od zime i onog dvodnevnog snijega, Zvonko ovamo nije navraćao.
– A jebajiga, zamelo je i mene. Umelo. Pomelo – odgovori, pridižući se dok je gazdi pružao ruku.
– Aš, ašt, a šta je abi, a bi, a bilo?
– Ništa, razveo se, odselio. Podstanar, tries posto svih prihoda ženi i maloj…
– Jehe, jeheba in ja ma, ma, ama, amahater, ovin ana, ana, a našin sucima mislin…
– Ma, pusti, još sam dobro i proša, nemoj mi ništa govorit, pričat ću ti kad ti bude manja gužva. Aj, daj mi mali makjato, mineralnu i neko malo pivo, bilo koje, pitaj boga koje sad imaš.
Pero požuri s terase u kafić, da prenese narudžbu novoj, ponosno prsatoj šankerici, a Zvonko se, skriven iza sunčanih naočala, iskosa zagleda prema zadnjem stolu na terasi, za kojim su, kao uvijek u ovo doba dana, sjedile dvije činovnice iz banke na uglu. Skoro kao nekakav podnevni inventar kafića, oduvijek su dolazile ovamo preko pauze, ušle su kao takve i u njegovo “Sedmo prokletstvo”, zbirku priča kojom se proslavio. Doduše, ušle su u tu knjigu kao lezbijski par, iako su ovdje, u “Demostenu” i u stvarnosti, odmah do svoje poslovnice, obje odsjedile po jednu trudnoću, svaka zacijelo u nekom od onih klasično skladnih brakova o kojima se znaju pisati lijepe i teške knjige. Zvonko je baš zato napisao jednu sasvim laganu priču (ali ipak i lijepu i tešku, svi kažu, svi se slažu) i dao njima dvjema priliku da se u toj priči vole kako bi se možda čak i voljele da u stvarnosti smiju raditi sve što ih je volja.
Nijedna od njih o toj priči i o toj zbirci očigledno blagog pojma nema. Više od pet godina njih se troje ovdje susreću, često i stol do stola, i na terasi i unutra, ali nikad nisu razmijenili ni riječ. Da je barem jedna pročitala to razvikano “Sedmo prokletstvo”, zacijelo bi ga posudila ili poklonila ovoj drugoj. I obje bi se prepoznale, morale bi, jer toliko ih je prokleto detaljno opisao, od frizura i naušnica do cipela i najlonskih dokoljenki kojima se rubovi naziru pod nogavicama hlača u proljeće, od dobi do govorenja ispod glasa… Ali ne, te tete još nisu pročitale tu knjigu! Da jesu, ovoj s vječnom dječački kratkom plavom kosom vjerojatno se ne bi svidjela, a ovoj s prekrasnim crvenim kovrčama možda i bi. Ili obrnuto, svejedno. I našle bi načina da mu priđu. Rekle bi mu da je govno ili da je apsolutni genijalac, opet svejedno, ali nešto bi rekle. Ili bi šutjele, ali bi našle načina da mu daju do znanja jedno ili drugo. Cijelo jedno stambeno naselje dalo bi se napučiti nepoznatim ljudima koji su mu zadnjih godina prilazili da bi kazali nešto važno, bilo o Zvonkovim knjigama, bilo o svojim životima (“roman bi vi odmeni mogli napisat, čouk moj, roman, a ne priču!”) ili o svojim još nenapisanim “remečnim” djelima, ali njih dvije – nikad. Morale su znati tko je on, sigurno, jer ga je zadnjih godina bilo po svim medijima, hej, pa najmanje je pet puta već bio i nagradni pojam u križaljkama… Ali ne. Prave se lude, kao što se i on pravi.
Ili se ne prave, kao ni on. One se naprosto nemaju razloga praviti ludima, njegova je knjiga, i ta i ostale, samo mrvica u milijunima knjiga koje nisu pročitale, niti to namjeravaju. A on se ludim ne treba praviti, on i jest lud, kako se čini. Barem sluđen. Potpuno raskomadan svime što mu se događalo zadnjih godina, već mjesecima obamrlo plahuta između euforije i suicida, potrage za suvislom granicom između smisla daljnjeg trajanja i žudnje za svršetkom svega skupa, s vrlo kratkom odjavnom špicom, kao filmovi na komercijalnim televizijama. Negdje je, jednom davno, pročitao da su dvije najstresnije situacije u životu razvod braka i selidba, jer istraživanja su pokazala da… I eto njega tu, ne pod vulkanom, nego na samom rubu kratera. Ove dvije lijepe mlade žene pojma o tome nemaju, niti ga i zbog čega na svijetu trebaju imati. On ih je samo na prevaru iskoristio, izmislio im imena i sudbine drugačije od stvarnih, one to ne znaju i – to je to.
K vragu, a možda i jesu pročitale tu priču, možda im se čak i svidjela, možda su baš ovdje pričale o njoj, ali niti su prepoznale sebe, niti to da je autor ovaj nezanimljivi lik koji često sjedi u istom kafiću, oko podneva. A on nikad ne čuje što pričaju, jer su uvijek tako tihe da ih je ta doza naizgledne konspirativnosti u njegovoj prozi i pretvorila u lezbijke koje svoje nježnosti svakodnevno mogu razmjenjivati tek verbalno, prigušeno, samo šapćući na kavi preko pauze.
Ali opet, na kraju se sve svede na isto: pročitale ili ne, prepoznale se ili ne, one ili itko drugi – nikakve tu razlike za Zvonka nema. Svijet zbog njegovih knjiga nije postao ni bolji niti gori, baš kao što ni bolji ili gori od ovoga ne bi postao ni da ih on nikad nije objavio. U redu, gori zbog tih knjiga nije ni mogao postati, jer em se svijet uspješno trudi postati gorim i bez ovog pisca u majušnom jeziku, em su u njegovim pričama, pjesmama i romanima svi prepoznali neke poruke ohrabrenja, optimizma svemu unatoč, bla, bla… I vratili se stvarnosti. Divno ohrabreni, za poludit veseliji…
Vrat mu se već ukočio od iščekivanja Pere ili te nove konobarice, bilo koga. Bilo bi bolje da je konobarica, jasno, da je temeljitije pogleda i razmijeni s njom štogod šarmantno, ali svejedno, može i Pero, samo da mu netko napokon donese tu kavu, vodu i pivo. Zažmirio je i zabačenom glavom napravio dva spora kruga iznad ramenâ, pazeći na to da ponovo progleda u potpuno suprotnom smjeru, preko ulice. I dalje ništa u njegovu životu nije bilo bolje, ali Zvonko načas osjeti kako bi ovaj dan mogao označiti prekretnicu, možda neki novi početak, neku nultu točku od koje linija života opet može krenuti uzbrdo.
Zadovoljno otvorivši oči, spazi da za njegovim stolom odjednom sjedi još neki muškarac i pomno puni cigaretni papirić duhanom iz kožnate vrećice, pazeći da mu između prstiju ne ispadne malešni bijeli filter.
– Khhm! – nakašlje se Zvonko glasno. I još jednom, čim je nanovo uhvatio dah. Neznanac se ne obazre.
– A so, so, so, sori šta, ašta si eče, ečeka malo, ata, ataman ati je as, as, asve lipo došlo nap, anap, a na ap, ap, a pravu temp, emper, peraturu. A nit at, ati je kava apri, apriv, vruća, nit ati, ati je pi, pivo aprilad, adno, jel atako? – rekao je Pero, bivši vlasnik restorana “Pepperone” i blues-kluba “DiDiTi”.
Zvonko ga nije slušao. Zapiljio se u nezvanca za stolom i čekao da ovaj podigne pogled s te cigarete koju mota s nepodnošljivom strpljivošću, kao da nije pušač, kao da ima sve vrijeme svijeta na raspolaganju i kao da ga nije nimalo briga što sjedi na stolcu za kojeg nije ni upitao. Ovo je stvarno sve otišlo do sto vragova, tip ti se uvali za stol bez riječi i rola tu prokletu cigaretu, sad još samo fali da razdrlji košulju i pokaže nacističke tetovaže, pa bubne na stol neraspakirani blinker, dvije rotkvice i iskaznicu davatelja krvi. Sve je više čudaka u gradu, sve ih je više u zemlji i inozemstvu, a i šire.
Zvonko se još jednom nakašlje, glasnije nego prije, ali nezvani gost ni ne trepne.
– Pitaj gospodina šta će popit, kad se već ne zna sam javit – obrati se Zvonko Peri.
(…)
Renato Baretić (Zagreb, 1963.)je novinar, romanopisac, pjesnik, televizijski scenarist i dramski autor. Djela su mu, u cijelosti ili fragmentima, prevedena na njemački, francuski, engleski, talijanski, makedonski, slovenski, ukrajinski i albanski jezik. Javnosti je najpoznatiji po naslovu Osmi povjerenik, najnagrađivanijem hrvatskom romanu (uz pet nacionalnih nagrada, tu je i ona studenata pariškog instituta INALCO, za francusko izdanje), dvaput adaptiranom za kazalište (HNK Split i GDK Gavella) te za film (režija Ivan Salaj). Za kazalište su mu adaptirani i dječja slikovnica Muka malog vuka (Kazalište Mala scena, režija Morana Dolenc) i drama Hassan – pod naslovom OtpisaNE (Scena Gorica i Kazalište Moruzgva, režija Nikola Zavišić). Koscenarist je TV-serija Novo doba, Crno bijeli svijet 2 i Dnevnik velikog Perice. Ostala djela: zbirke poezije Riječi iz džepova (1998.) i Kome ćemo slati razglednice (2005.); izbori iz kolumni Kadrovi kadra (2005.); romani Pričaj mi o njoj (2006.) i Hotel Grand (2008.) te zabavno-informativni vodič u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem Split za početnike – abeceda grada (2015.).
