„Neke pjesme ne nađu svoju melodiju pa ostanu neotpjevane. A neke nemaju ni namjeru biti otpjevane“ – rekao mi je Vlado Kreslin objašnjavajući kako su neke od njegovih pjesama završile tvrdoukoričene u zbirku čiji je naslov, kao i one same, preuzet direktno iz života. Kad se njegov djed vratio s fronte na Soči, sa sobom je donio srebrnu džepnu uru koju je potom zakartao u vlastitoj krčmi Central u Beltincima. Kreslinov ju je otac nakon pedeset godina otkupio od seoskog urara. A on, koji je u tom istom mjestu sedamdesetih započeo vlastitu karijeru, s bendom Apollo, crne je šešire počeo nositi tek nešto kasnije, kad se „skompao“ s Beltinškom bandom. Crni šeširi neizostavan su dio narodne nošnje u Prekmurju. Ali sjeća se kako je bilo sedamdesetih: šlageraši i pop izvođači na koncerte su sa sobom nosili odijela na vješalicama, što se njima rokerima činilo potpuno lažno i nedopustivo. Oni su i na sceni bili kao u životu – u jeansu i koži.
Kreslinova zbirka Prokockani sat izgrađena je na istoj takvoj nepretencioznoj neposrednosti. Njezini uglavnom kratki, često staccato stihovi, slobodni ili rimovani, punktuirani umetnutim preslikama njegovih rukopisa i anegdotalnim crticama istovremeno funkcioniraju kao skicozan, ali vrijedan dokument glazbene povijesti ovih prostora, i emocionalni portret samog autora. Oslikavaju njegove odnose, karijeru, (međunarodne) turneje – one momente nedoumice ili ranjivosti s kojima se lako možemo povezati, kao i važne usputne misli. Sažimaju političko-društveni komentar. Kreslinova je najnovija zbirka, stoga, čitateljima uručena kao šarmantna pozivnica za backstage.
Jeste li zadovoljni recepcijom na koju ste naišli u Hrvatskoj?
Na žalost, mislim da moja „hrvatska“ aktivnost nije naletjela na neki veći odjek. Šteta, ako pomislim da sam u Tvornici, koja je ipak u centru pažnje, ali i širom Hrvatske, proteklih godina sa svojim bendom svirao već nekoliko puta, s Chrisom Eckmanom, Nenom Belanom, Telefon Blues Bandom, izbacio dva hrvatska albuma, dvije knjige… Pretprošle sam godine na šibenskim Večerima dalmatinske šansone čak dobio prvu nagradu. Ako te nema na radiju i televiziji, nemaš puno šansi. Što se tiče posljednje knjige pjesama, Prokockani sat, bio sam gost na Lit Link festivalu u zagrebačkoj Močvari i u Rijeci. Mislim da je Sandorf imao još nekih promocijskih planova, ali ih je pomutila korona.
Kreslinova zbirka Prokockani sat izgrađena je na nepretencioznoj neposrednosti. Njezini uglavnom kratki, često staccato stihovi istovremeno funkcioniraju kao skicozan, ali vrijedan dokument glazbene povijesti ovih prostora, i emocionalni portret samog autora
Otac, ja i dvije crne gitare
Svirali ste s ocem u Beltinškoj bandi. Kakvo je to bilo iskustvo? Je li vas otac poticao na glazbenu karijeru ili od nje odgovarao?
U Beltinškoj bandi su bili muzikanti iz mog rodnog mjesta Beltinci, koji su svoje karijere započeli u krčmi moga djeda, poslije Prvog svjetskog rata. Sedamdeset godina kasnije, krajem osamdesetih, bio sam aktivan u zelenom pokretu pa smo zajedno nastupali na predizbornim skupovima stranke Zeleni. „I ono što je u početku izgledalo kao simpatična zajebancija u sljedećih nekoliko godina pretvara se u najveću slovensku etno world-music atrakciju, koja rasprodaje najveće slovenske koncertne dvorane, predstavlja pravu renesansu i postavlja nove standarde u odnosu do vlastite, slovenske folk muzike i baštine“, rekao je Aleksandar Dragaš.
Suradnja s ocem? Dobro da je došlo do nje, jer smo se tu stvarno našli kao otac i sin. Nije da smo se prije mrzili, ali ipak… Moj otac, Milan Kreslin, koji je poslije rata svirao gitaru u bendu, a za svoj devedeseti rođendan snimio solo album, u Beltinšku je bandu ušao kao neke vrste muzičkog knjigovođe. Znao je sve pjesme koje su svirali stari pa se odmah pozicionirao kao pjevač a, bogami, i kao autor. Još uvijek nastupa s nama. Ponekad nastupamo kao duo, s dvije crne gitare.
Kako ste se, nakon nekoliko bendova, odlučili na samostalnu karijeru?
Dok sam bio u bendu Martin Krpan, usporedno sam s prijateljem Mirom Tomassinijem stvarao muziku koja je bila malo drugačija od one koju sam radio s njima, i već je malo mirisala na prekmursko tlo. Koliko je teže biti sâm, bez benda, toliko je lakše i slađe jer si okretniji, baš kao brodić naspram brodurine.
Vaši utjecaji nikada nisu bili samo slovenski folk, nego su se granali mnogo šire. Koliki potencijal ima slovenski folk i kako se kod vas uklopio s tim ostalim utjecajima, naprimjer američkim folkom? Koliko je trenutno vitalan slovenski folk?
U folk sam prešao kad sam shvatio da je prekmurski štih s cimbalima, violinama i molovima potpuno neprisutan u slovenskom muzičkom pa i uopće društvenom prostoru. Pa onda i to da panonske „tužaljke“ tamo negdje pored Mure nisu daleko od Mississipi bluesa. Prekmurje je nekada funkcioniralo kao nekakav „slovenski Sibir“, daleko od očiju, daleko od srca. Za vrijeme Jugoslavije, sve što se znalo kao slovensko bilo je iz Ljubljane ili Gorenjske, tako da je taj moj angažman s Beltinškom bandom u početku bio više „emancipatorski“. A trenutno u Sloveniji ima veoma puno relevantnih i jakih etno bendova.
O vama je 2018. snimljen i dokumentarni film, Poj mi pesem. Kako je teklo snimanje? Kakav je proces sudjelovati u filmu o sebi?
Sudjelovati u snimanju filma o sebi zna biti prilično škakljivo. Miran Zupanič je dosta ozbiljan reditelj, koji je snimio već nekoliko veoma relevantnih dokumentaraca i igranih filmova. Iznenadio me svojim angažmanom, kako je godinu dana s kamerom hodao sa mnom po raznim velikim i malim koncertima i vukojebinama. Pošto znam što je sve snimio, isprva mi je bilo žao da nije upotrijebio ovo ili ono. Ali film traje samo nekih 105 minuta. Pored toga, to je ipak njegov film, a ne moj. No, moram reći da mi je sa svakim gledanjem postajao sve bolji i bolji.
Sto posto samo u muzici
U jednom ste intervjuu rekli da ste polovičar. Što to znači po pitanju kreativnosti, a što po pitanju svakodnevnog života?
Žena mi kaže da sam sto posto samo u muzici. Volio bih biti, ali nisam siguran.
Žalite li za nečim?
Ne bih mogao reći da žalim. Jako sam zahvalan muzici jer mi je otvorila vrata do mnogo srodnih duša, ljudi. A prošlost me u stvari jako zanima, mislim, stari ljudi, stara muzika, stare priče.
Od vaše prve glazbene recenzije, je li se promijenila glazbeno kritičarska scena u Sloveniji?
Uf, ako se samo sjetim Đuboksa i onih prvih plastičnih singlica koje je u sebi skrivao… Muzika je imala neusporedivo veći utjecaj u društvu, pa je i kritičarska i publicistička scena bila razvijenija nego sada. U Sloveniji jedva dobiješ relevantnu kritiku za aktualni album, a na nebu svjetluca toliko zvijezda da više ne vidiš koje su prave, a koje fejk.
Prekmurje je nekada funkcioniralo kao „slovenski Sibir“, daleko od očiju, daleko od srca. Za vrijeme Jugoslavije, sve što se znalo kao slovensko bilo je iz Ljubljane ili Gorenjske, tako da je moj angažman s Beltinškom bandom u početku bio više „emancipatorski“
Kako ste proveli karantenu? Čitam da ste morali otkazati turneju po Kini. Jeste li već bili ondje?
Nisam još bio u Kini. Od početka lockdowna, od 15. 3. do 3. 5., svake bih večeri snimio jednu pjesmu na balkonu. Počeo sam s Celentanom, kad je u Italiji bilo najgore, a u vrijeme potresa u Zagrebu odsvirao Dragecov Osmijeh. Moje takozvane pjesme iz karantene bile su masovno praćene na društvenim mrežama. Malo sam liječio sebe, pa možda malo i druge. Mogu se vidjeti na YouTube-u. Killing Me Softly: https://www.youtube.com/watch?v=suyCk8OAnfo
Što trenutno slušate ili čitate? Zapravo, odakle crpite inspiraciju?
Pa eto, slučajno sam baš završio dva hrvatska autora: Dežulovićevu knjigu Summa atheologiae i Velibora Čolića, Priručnik za egzil. A sve radije i radije slušam tišinu.
Vječna naivnost srca
Kako izgleda vaš kreativni proces? U kakvom su odnosu inspiracija i disciplina, brušenje pjesama? Koliko ih brzo finalizirate?
Neka pjesma godinama čeka u ladici da bude završena, neka se „zapiše sama“. No takvih je manje, haha. Kad se stvara muzika, to je već malo kompliciranije. Danas studija nude milijun načina na koji pjesma može zvučati. To znači i milijun načina da je upropastiš. Prokletstvo mogućnosti izbora. Nekad je bilo lakše, baš kao kupiti mlijeko u trgovini.
Jani Virk vas u pogovoru zbirci Prokockani sat naziva vagabundom, nešto kao lutajućim pjesnikom i pjevačem, a uvodni joj stihovi glase: Može li, molim vas, netko tamo upaliti svjetlo? / Da vas vidim, / da vas shvatim… Kakav odnos gradite s publikom? Što vam ona daje, a što vi njoj?
Pola mojih pjesama su istinite priče. Ljudi me doživljavaju kao nekog koga znaju. Tako sam dugo već na sceni da mi često poslije koncerta netko priđe i podsjeti me kako je bilo na (ili poslije) koncerta, tamo negdje 1975. ili 1985. Vidim to i kod sebe – kad čitam ili slušam nekog jakog autora, pomislim, uf, što bih volio s njim na piće.
U pjesmi Baščaršijske noći spominjete Damira (Imamovića) i njegov bend. Govorite o nekada burnim postkoncertnim noćima, kako ih za vas više nema toliko: A i ja sam sad u tim godinama / pomislim – / sad bih i ja s njima / da nemam ranojutarnji let…
Da, u pjesmi opisujem večer poslije zajedničkog koncerta u Sarajevu.
A u šestom mjesecu 1993., svirali smo u Beču s Beltinškom bandom, na nekom šarolikom festivalu (bio je tamo i Gil Scott-Heron). Naš cimbalist Miško Baranja zapričao se s Greetje Bijmom, prekrasnom pjevačicom iz Nizozemske i namignuo mi:
„ Ej, Vlado, vidi kako je lijepa, da sam ja u tvojim godinama…!“
„ A šta bi vi, Miška, da ste u mojim godinama?“
„Nijedna muha mi ne bi pobjegla!“ odgovorio mi je stari muzikant.
To je bilo u nedjelju rano ujutro, u ponedeljak je umro. Ima veselog i žalosnog u tom poslu, kao svugdje uostalom.
Jako sam zahvalan muzici jer mi je otvorila vrata do mnogo srodnih duša, ljudi. A prošlost me u stvari jako zanima, mislim, stari ljudi, stara muzika, stare priče.
U pjesmi Korčula suprotstavljate jedan dio ličnosti, onaj koji bi se stalno trebao promućurno zalagati za sebe, štititi – od lošeg vina koje čeka iza pozornice, menadžerskih muljanja i sl., onoj drugoj, kreativnoj strani koja piše i stvara? Zahtijeva li stvaranje određenu dozu vječne naivnosti srca, koju spominjete drugdje? Kako, ako uopće, balansirate to dvoje?
U osamdesetima, kad su bile one turbulencije s inflacijama dinara, jednom sam se žalio prijatelju kako sam naivčina nadrljao u vezi nekih maraka, pa kredita za stan, a on mi je rekao: „Pa što se buniš, ti si pjesnik, razočaran bi trebao biti da si ekonomist“. Ali ako si cijeli život previše naivan, vuče te za nos svatko tko ima pet minuta vremena. Dobro je imati pored sebe nekoga tko nije.
U pjesmama spominjete Jadran, potrošački turizam, zatvaranje starih socijalističkih hotela. Kritizirate slobodno tržište. Koliko si direktne angažiranosti dopuštate u stihovima, povlačite li negdje granicu ili te granice ne bi trebalo biti?
Pa, mada znaš da nećeš promijeniti svijet, ipak treba raditi na tome, zar ne?
Dvaput ste bili predizvođač Bobu Dylanu, spominjete Leonarda Cohena u svojim pjesmama i intervjuima. Njih dvojica su i dosta različiti, svaki na svoj način pristupa glazbi, i životu. Kako ih vi vidite?
Cohen mi se uvijek činio kao elegantni šarmer u odijelu, koji nam šalje poruke iz svoga finog ženskog, francuskog društva u Quebecu ili pak iz kalifornijskog samostana. Dylan opet kao lonesome hobo u jeansu, koji cijeli svoj vijek putuje Amerikom pa nam šalje razglednice iz Minnesote, Greenwich Villagea, New Orleansa, Oregona…
Jeste li romantičar ili cinik, kako su jednom pitali Cohena? Ili živite na relaciji?
Da, na relaciji između to dvoje, haha.
