Vladimir Sever je ime koje je šira javnost prvo zapamtila kao prevoditelja knjiga i filmova s engleskog. Imate li kakvu evidenciju o broju prevedenih knjiga i filmova i koje biste naslove posebno istakli? Pri tome mislim na one koji su najpopularniji, ali i one koji su zahtijevali najviše truda i domišljatih prevoditeljskih rješenja.
Evidenciju sam prestao voditi nakon 100 knjiga i 500 filmova – sad je toga mnogo, mnogo više. Od truda na Trainspottingu, mojem prvom prijevodu – koji sam prihvatio jer jesam znao engleski naučen u Buffalu, u američkoj saveznoj državi New York, ali ne nužno i škotsku inačicu kakva se govori u Glasgowu – do rada na Avataru: Putu vode, najgledanijem filmu svih vremena u hrvatskim kinima, stoji pečalba za koju ovdje nema mjesta. A sve traži trud. Prevođenje teksta bez konteksta jalov je posao; začkoljica ima na tisuće, i stalno učiš, učiš, učiš. Uvijek dadeš sve od sebe, ali uvijek se nađe i neka Karen koja zna engleski bolje od tebe. Najlakše je udariti sigurnim putom standardnog jezika, čak i kad ne predočava izvornik; čim se malo odmakneš, kao u Atlasu oblaka, gdje je to tražio izvornik Davida Mitchella – i gdje sam bio puno blaži u rješenjima za filmsku adaptaciju od prevoditelja književnog izvornika – distributer dobije gnjevne poruke od Karen i dade ti otkaz. Doduše, postoje i sretniji primjeri, kakav je BFG koji sam preveo i kao knjigu Roalda Dahla i kao film Stevena Spielberga, sa svim izazovima koje je to nosilo. Dahl je majstor igara riječi i morao sam jezično biti na njegovoj razini. Tu ni Karen nije znala što bi dodala. Distributer filma mi nije dao otkaz, nakladnik knjige je obnovio prava na moj prijevod.
Prevođenje teksta bez konteksta jalov je posao; začkoljica ima na tisuće, i stalno učiš, učiš, učiš. Uvijek dadeš sve od sebe, ali uvijek se nađe i neka Karen koja zna engleski bolje od tebe.
Izdanja nadahnuta mitološkom baštinom
U Mitopeji ste vlasnik nakladničke kuće, urednik, prevoditelj, čak radite i prijelom. Što vam takva, hajmo reći “totalna kontrola” proizvoda omogućava?
Vratimo se u vrijeme kad je Mitopeja nastajala, može? Algoritam se raspadao: kao najveći nakladnik i kao najveći knjižarski lanac u isti mah. Obojica smo se spasili u čamcima iz tog brodoloma, Kruno; ja sam odlučio izgraditi novi brod.
Bio sam dovoljno uvjeren da znam što radim da sam se drznuo početi kupovati nakladnička prava za voljena djela – počevši od T. H. Whitea, nepoznatog na hrvatskom jeziku, nastavivši Kazuom Ishigurom, lišenom stalnog nakladnika na hrvatskom jeziku, i produživši do Neila Gaimana, budući da smo si dobri, a moderan je klasik “mitopejskog” pisanja (pojam je skovao J. R. R. Tolkien, a odnosi se na originalna djela nadahnuta mitološkom baštinom). Do kraja 2016. godine uspio sam kupiti pet prava na djela temeljena na nordijskoj, arturovskoj i slavenskoj ostavštini, raznorodna a silno pritom povezana. Jako me radovalo što time mogu početi jedan ozbiljan trud.
S tim sam portfeljom krenuo u nakladništvo na ozbiljan i odgovoran način, različit od upravo proživljenog iskustva: ideja se sastojala u tome da svaki naslov prvo objavimo u petsto “tvrdih” primjeraka dostupnih samo od Mitopeje, da iz brzine prodaje tih pokusnih primjeraka izvedemo zaključke o popularnosti pojedinog djela te da temeljem njih tiskamo realnu količinu meko uvezanih primjeraka. Pristup je bio potpuno mjerljiv, a lišen upliva tuđeg novca. Stvorio je pojam naklade za one koji zaista čitaju.
Ideja je spajala drugdje uobičajen koncept izdavanja tvrdog uveza, kao nečeg što postoji privremeno i služi kao mjerilo za tiražiranje naknadnih mekih izdanja, s činjenicom da smo mala zemlja u kojoj se jedva i proda petsto primjeraka većine knjiga. U vrijeme nastanka Mitopeje ideja tržišno orijentiranog nakladništva bila je na umoru: nadao sam se naći spas u izravnoj internetskoj prodaji, lišenoj rizika neplaćanja knjižarskih lanaca, uz stvaranje svijesti o njenom postojanju putem demokratski dostupnih društvenih mreža.
Knjige koje odražavaju trud uložen u tekst
Odakle uopće ideja izdavanja luksuznih knjiga za ovako malo i, obično se smatra, siromašno tržište? Na čemu ste gradili optimizam i što praksa pokazuje?
U upravo navedenoj računici nije bilo razloga da radimo luksuzne knjige. Što će nam? Ako netko hoće Nordijsku mitologiju Neila Gaimana, može je naći na internetu i kupiti preko www.mitopeja.com, a kad se proda petsto tih samo izravno dostupnih primjeraka, pa podmirimo sve troškove prava i izrade prvog izdanja, namirit ćemo se toliko da nam sâm tisak drugog izdanja bude pokriven. Pritom to prvo izdanje nužno ne mora biti luksuzno – treba biti tek ekskluzivno. Nisam nas samo htio izložiti riziku da jedan knjižarski lanac ništa ne plati sto ili dvjesto dana, kao što je s Algoritmom bio slučaj. Ah, ali onda je proradilo nešto što će zlobnici nazvati sujetom. A radilo se samo o nečemu što mi je jako, jako raspalilo maštu. Vladimire, obavezao si se izdati te naslove u petsto izravno dostupnih izdanja koja nikad nećeš ponoviti, jer se vode kao hardcover, i dodatna, meka izdanja dostupna u knjižarama, jer se vode kao paperback. Što ako ta neponovljiva budu baš čarobna? Što ako kvaliteta Mitopeje ne bude usputna, nego ključna odlika? Jer to ne mogu oni veliki, a možemo mi mali. (Ovaj model naklade neprimjenjiv je na iole većim tržištima. Dostupan je samo malim kulturama). Kad si se već svesrdno odlučio predati jeziku prijevoda, slobodan od upliva revnog lektorskog etnonacionalizma i neovlaštenih nakladničkih intervencija u tekst, a minuciozno predan svakom zarezu konačnog teksta, mogao bi baš tih prvih petsto knjiga i napraviti u obliku doličnom trudu uloženom u tekst. I tako mi je smišljanje dotičnog oblika postao velik i uzbudljiv izazov.
Ideja se sastojala u tome da svaki naslov prvo objavimo u petsto “tvrdih” primjeraka dostupnih samo od Mitopeje, da iz brzine prodaje tih pokusnih primjeraka izvedemo zaključke o popularnosti pojedinog djela te da temeljem njih tiskamo realnu količinu meko uvezanih primjeraka.
Gdje ste prije stjecali znanja o nakladništvu?
O nakladništvu sam znao koliko je Algoritam znao. Hoćeš tvrdo, naručiš od tiskare tvrdo. Oni ti ga isporuče, ono kvrca po svim zglobovima dok ga otvaraš i jedva držiš rasklopljenim, ali barem mu je hrbat čitav. Hoćeš meko, naručiš od tiskare meko, ono se slama po hrptu dok ga presavijaš, i to mu je vječna boljka.
Odredio sam si nekoliko parametara za ta prva, možda jedina izdanja. Imaju biti tvrda i šivana. Takav oblik knjige polako nestaje, ali važan je za cjelovitost nje kao predmeta. Imaju biti na održivom papiru. To je parametar koji je Mitopeja prva u Hrvatskoj uvela, i bolesno poskupljuje cijenu knjige, ali neka nitko ne kaže da namjesto drveta koje je dalo ovu celulozu nije posađeno novo. To što je pritom taj papir lišen klora, pa nikad neće požutjeti, usput jamči trajnost knjige. A onda? Pa, dok sam išao kroz dostupne tiskare s certifikatom održivosti papira, zvanim FSC, naišao sam i na spomen majstora koji njeguje tradicije knjigoveštva koje su se u vremenu masovne proizvodnje svega zanemarile, i na umoru su. Tako sam upoznao Gorana iz Crobooka. Pa smo sjeli i isplanirali tada najbolja moguća izdanja prvih Mitopejinih knjiga. Ispostavilo se da smo i usput osmislili idealan oblik knjige kao takve – knjige koja zapravo ne postoji nigdje osim u luksuznim izdanjima Mitopeje. Tvrdo ukoričene knjige koja se može otvoriti za 180º i zatim zaklopiti, a da se u njoj ništa ne prelomi i da izgleda kao nova.
Da, zaista, to nigdje osim kod nas ne postoji. To zahtijeva sasvim drugačiji način izrade od bilo čega što radi bilo tko drugi – pritom mislim i na nakladnike kakvi su Täschen, Folio Society i Amaranthine Books, pri čemu je potonji posljednja riječ vrhunskog nakladništva za anglofonog kupca, a hrvatski je – i sastavili idealtipski pojam knjige kao predmeta. On u sebi spaja sve što o knjizi i knjigoveštvu znamo od Kine i Gutenberga naovamo s onim što omogućuju suvremeni tehnološki postupci. A sve rade hrvatski majstori.
Je li struka prepoznala iznimnost knjiga, jesu li pale kakve nagrade za dizajn?
Koncept je do te mjere nadmoćan svemu što postoji da nikad neću nominirati neko Mitopejino izdanje za neku hrvatsku nagradu za dizajn. Što će nam, kad počinjemo s točke koja je drugima nedostižna? Radije ćemo smišljati nekakav način da, kao nedavno, stvorimo slova od žive vatre na koricama. Je li to dizajn? Ne, to je sušta tehnologija izrade. Nagrada za dizajn ide sirotim dizajnerima koji rade tehnikama koje je nakladnik voljan platiti, onim uobičajenima, i ruke su im jako, jako vezane. Neka njima nagrade, ako je dobiju, jer im možda omogući da ih se za sljedeći posao čak i pošteno honorira. Meni nije do toga. A svi koji rade za Mitopeju ne honoriraju se prema onome što ja smatram da je pošteno, nego prema onome što Radnička fronta smatra da je pošteno.
Porinuće prve knjige, Nordijske mitologije Neila Gaimana, trajalo je mjesecima, jer je osim svega navedenog trebalo postići i da knjiga bude crna sa svih strana, ne bi li odražavala koncept priča pripovijedanih u dugim zimskim noćima, dok joj naslov, oblikovan u vidu runa, svijetli u mraku bojama aurore. Tekst je odredio dizajn, u okosnici idealtipstva kojoj ćemo se vazda vraćati. Tako smo izgradili brod koji mi je trebao, i pošli u plovidbu. Nadao sam se da će taj prvijenac dovoljno nadahnuti kupce Mitopeje – kupce kuće koju vodi prevoditelj dotad poznat po radu za izdavača koji je upravo, eto, bacio nakladništvo u Hrvatskoj na koljena – da nas nastave slijediti.
Odredio sam si nekoliko parametara za ta prva, možda jedina izdanja. Imaju biti tvrda i šivana. Takav oblik knjige polako nestaje, ali važan je za cjelovitost nje kao predmeta. Imaju biti na održivom papiru.
Staro koje je novo ili – mitovi
Kazuo Ishiguro je nakon izdavanja izvornog Pokopanog diva, našeg drugog naslova, knjige koju sam obožavao dok nitko drugi ovdje nije, dobio Nobelovu nagradu za cijeli književni opus. Adaptaciju sad režira Guillermo del Toro. Mi smo objavili hrvatsko izdanje na dan dodjele Nobela. Ni Mitopeja ni Crobook ne mogu ponoviti njegovo prvo izdanje, ono u koje smo sve dali. Baba s kolačima je prošla, a zvala se, po narodnom običaju, Jaga.
Treća nam je knjiga, prikladno, bila Medvjed i Slavuj, debi fantastične Katherine Arden, prva knjiga isključivo slavenske tematike kojoj sam se kao prevoditelj s engleskoga u životu mogao posvetiti, uz puno truda. Uvela nas je u trilogiju zvanu Zimska noć. Čitatelji su je prigrlili i još je grle.
I tako je krenulo. Sada smo na dvadeset osmom naslovu, uz postupan prolazak kroz kulture kojima se redom posvećujemo. Najnoviji je židovski i sirijski, zove se Golemica i Džin. Sama knjiga je sročena kao oda New Yorku i useljenicima koji su pred sto dvadeset godina dolazili u njega. Uključujući one magične. Temeljene na otajstvima kabale i džinskog naroda, sazdanog od vatre. Nagrađivana je; u knjižarama je dostupna u redovnom obliku, ali samo od Mitopeje je dostupna u obliku od židovske gline i sirijske vatre, jedinom joj primjerenom. Za one koje hoće knjigu koja je ujedno i čudo.
Mitopeja, kako joj to i ime kaže, objavljuje različite inačice mitova. Zašto ste se odlučili za tu, dosta usku, nišu?
Pri odabiru onoga što ću u vlastitoj nakladi izdavati htio sam donositi djela koja mi neće biti teško prevoditi i priređivati kroz sljedećih bar 25 godina života, djela trajne vrijednosti, što mi ima smisla i u vidu dnevnog radnog elana i u vidu stvaranja osobne baštine. I nisam se puno dvoumio. Bilo je jasno da moram raditi tekstove koji nisu od danas do sutra, a tu se nametnula ideja mitopejskog pisanja. Na prepričavanju starih i sricanju novih mitova književnost počiva otkako je ima, čega nismo uvijek svjesni u kulturi usredotočenoj na sada i ovdje. Ali riječ je o neiscrpnom vrelu.
Kao prevoditelj s engleskoga usredotočen sam na tekstove izvorno napisane na njemu, ali sretna je okolnost što je između svih pripovjednih umjetnosti upravo književnost najsklonija takvoj vrsti tematike. I vrlo se lijepo poklopilo što je Mitopeja nastala u trenutku kad sam klasičnom prikazu legende o kralju Arthuru – Kralju bivšem i kralju budućem – mogao dodati nove, našem vremenu primjerene prikaze nordijske i grčke mitologije koje daju Gaiman i Stephen Fry. Što sam se u karijeri mogao prvi put posvetiti slavenskoj baštini uz Katherine Arden, ili uroniti u orijentalnu ostavštinu uz S. A. Chakraborty.
Među našim naslovima ima hitova, a ima i klasika iz minulih naraštaja koji iz ovog ili onog razloga još nisu ugledali svjetlo dana na hrvatskome. Niša koju sam stvorio za Mitopeju temelji se na cjelokupnoj poetskoj ostavštini ljudskog roda, čemu pristupam sa strahopoštovanjem. Bit ću sretan ako za života uspijem pomoći upoznavanju naših čitatelja s bar djelićem onoga što naš naziv obećava, uz služenje hrvatskim jezikom u punini njegovog pjesničkog potencijala. I time bar malo pridonijeti očuvanju i jednog i drugog.
Na prepričavanju starih i sricanju novih mitova književnost počiva otkako je ima, čega nismo uvijek svjesni u kulturi usredotočenoj na sada i ovdje. Ali riječ je o neiscrpnom vrelu.
Djeci pružiti najpristupačniju divotu
Počeli ste izdavati i knjige za djecu. Što vas je na to motiviralo?
Djeca su mi sveta, a nemam djecu. Pa zato u Mitopeji stvaramo knjige za djecu kakve bih volio da sam imao kad sam sâm bio dijete: uvijek luksuzne, uvijek u neograničenoj nakladi, uvijek dostupne i od nas i od knjižara. To zna biti skupo, ali ništa drugo mi ne bi bilo moralno prihvatljivo. Dio naših književnika ima krasan dječji opus, poput Sophie Anderson, koja predivno preosmišljava slavensku baštinu i progovara o teškim temama koje inače tvore tvrd pedagoški orah, kakve su suočavanje sa smrću, s tjelesnim promjenama pri odrastanju, s gubitkom doma. Neil Gaiman uvijek zna razigrano preobličiti nasljeđe baštine za mlade. A kad Katherine Arden piše za djecu, piše tako pametno da oduševljava odrasle. Današnja djeca pokušavaju pronaći put u materijalističkom svijetu u kojem ih se od najmanjih nogu tretira kao potrošače. U Mitopeji mi je cilj stvarati knjige koje im donose najpristupačniju divotu.
Koje vam je izdanje najdraže, koje je bilo najzahtjevnije za izdati, koja su najbrže razgrabljena?
Uvijek mi je najdraža ona knjiga na kojoj upravo radim, pa bih umjesto da biram između svih koje smo do sada objavili napomenuo da me svakodnevni rad na Titusu Groanu, prvom nastavku trilogije Gormenghast Mervyna Peakea koji upravo privodim kraju, izvanredno veseli. U karijeri se nisam imao prilike baviti tako sočnim i tako zahtjevnim rečenicama, a da nemam svoju nakladničku kuću, ne znam bih li ikada imao priliku donijeti je na hrvatski jezik. Titus Groan izvorno je objavljen 1946., u svoje vrijeme je proglašavan najboljim engleskim tekstom nakon Joyceovog Uliksa, a nama je cijelo ovo vrijeme bio nedostupan. Divno je kad tolika odgovornost nosi toliku radost.
A naravno da mi je i kontinuirani rad na opusu Kazua Ishigura blagodat. Već od prvog romana on promišlja opreku subjektivne i objektivne stvarnosti, što je, ma koliko mu djela katkad bila zahtjevna, izvanredno važno osvješćivati u svijetu sve prožetijim onima koji stvaraju vlastitu stvarnost.
Je li fetišistički pristup knjizi i ograničen broj tiskanih primjeraka koji gajite urodio plodom, u smislu da se rasprodani naslovi nude po cijenama koje nadilaze nekdanje maloprodajne?
Kad sam odlučio ići u izradu ograničenih, a izvanredno luksuznih izdanja za odrasle, a po najpristupačnijim mogućim cijenama, bio sam svjestan da bi Mitopeju brzo mogao progutati najveći fetišizam današnjice, onaj prema novcu. Zato smo kroz prvih nekoliko godina išli u gostovanja diljem zemlje, upoznavali publiku s onim što radimo na najizravniji način i postupali što uviđavnije prema svakome tko nas odluči podržati kupnjom. Cilj je bio da te knjige dođu u ruke onih koji ih zaista žele pročitati, ne onih kojima će služiti kao ukras za police ili roba za preprodaju. Kao što sam emancipirao svoj rad preuzimanjem uloge nakladnika, htio sam omogućiti čitatelju iz male kulture, sve opterećenije beznađem, emancipiranje vlastite ljubavi prema knjizi. Do neizbježnog pretvaranja Mitopejinih knjiga u robu čija preprodajna cijena višekratno odskače od izvorne maloprodajne došlo je nakon nešto više od tri godine našeg postojanja – ali to je bilo dovoljno da prikupimo nekoliko stotina onih koji su nas prepoznali kako treba, ljudi koji vole lijepu knjigu po sebi. Ti kupci sad imaju svoj rezerviran broj u rasponu od 001/500 do 500/500 koji im se čuva kroz prva tri mjeseca od izlaska pojedine knjige, kako bi im financijski izdatak što bezbolnije prošao. Od lani se naslovi izdaju s minimalnim razmakom između luksuznog i mekog, redovnog izdanja, što uklanja potrebu za kupnjom ekskluzivne verzije onima kojima je preskupa. Izvjestan broj primjeraka svakog luksuznog izdanja uvijek je nerezerviran, da ga ima za one koji ga požele kupiti, bilo internetski, odakle god da su, bilo u Salonu Mitopeja u zagrebačkoj Novoj vesi 81. Nakon isteka rezervacije svi primjerci dolaze u slobodnu prodaju – dok baba s kolačima ne prođe. Postupak sad traje sâm od sebe, lišen potrebe za naročitim marketingom, a i za pretjeranim korištenjem društvenih mreža, danas mnogostruko toksičnijih nego u vrijeme našeg isplovljavanja. Mitopeja je počela na održiv način, sposobno prebrodila Scile i Haribde pandemije i krize, i jedri dalje, potpalublja krcata još neviđenim divotama.
Planovi za budućnost?
Ostati živ i zdrav dovoljno dugo da završim predviđenih deset faza Mitopeje, i u njima donesem stvarnu vrijednost svojoj domovini i njenim građanima – kako kroz otkrivanje raznorodnih vidova baštine svijeta koji nastavamo i priča koje se u njoj mogu naći, tako i kroz doprinošenje prevoditeljskom umijeću i hrvatskom jeziku, s ljubavlju, marom, znanjem i potpunom predanošću.
Nakon kratkog bavljenja književnošću i nešto duljeg filmom, Vladimir Cvetković Sever (Zagreb, 1970.) radio je kao novinar, urednik, filmski kritičar te filmski i književni prevoditelj prije zapošljavanja u svojstvu prevoditelja u nakladničkoj kući Algoritam 2006. godine. Ondje ostaje do 2015. godine, kada osniva vlastitu tvrtku za prevoditeljsku i nakladničku djelatnost. Osim što vodi Mitopeju, već dulje od desetljeća radi na hrvatskim prijevodima studija Warner Bros., Paramount Pictures, 20th Century i Disney.
