Portal za književnost i kritiku

In memoriam

VJERAN KATUNARIĆ: Kultura je shvaćena kao veteran nacionalne povijesti kojeg država mora održavati

Preminuo je ugledni sociolog Vjeran Katunarić (1949.-2023). Tužnim povodom donosimo razgovor koji je, prije nepune godine, u sklopu projekta "Emeritura" za naš portal s njime vodio Goran Batina
Portret: Vjeran Katunarić
Foto: Adrijana Vidić

Razgovorom s Vjeranom Katunarićem nastavljamo seriju “Emeritura” u kojoj objavljujemo razgovore s autorima/cama i profesorima/cama koji su trasirali ovdašnju humanistiku i generacije učili kritičkom mišljenju o književnosti, umjetnosti i društvu

Vjeran Katunarić bio je jedan od profesora čiji je autoritet kod studenata moje generacije upamćen ne samo po izvanrednoj kompetenciji, i znanju, koje nam je predavanjima nastojao prenijeti, nego i po pedagoškom angažmanu prema uvažavanju studenta kao osobe-subjekta. Upravo suprotno od mnogih današnjih testomanijskih pedagoga kompeticije, poze i položaja. Nakon njegovih ispita, osjećali ste se pametniji, zreliji, radosniji – ne zato što ste sklepali naučene odgovore, nego zato jer ste sudjelovali u razgovoru u kojemu je profesor Katunarić, znalački i suptilno, izvukao iz vas ne samo ono što ste mislili da znate, nego i ono što niste znali, ali ste kroz proces mentorskog dijaloga u međuvremenu shvatili i odnekud to sami izrekli. To znači da vas je pitanjima, komentarima i dopunama vašeg ispitnog izlaganja poticao ne samo da drukčije gledate na stvari oko sebe, nego i kvalitativno drukčije mislite. Iz komforne sveznadarske zdravorazumske zone strpljivo vas je uvodio u zonu teorijskog diskursa. Tada ste postali subjekt koji aktivno misli i sudjeluje u sociološkom razgovoru, a ne objekt koji mehanički odgovara na pitanja. Vaša elementarna znanja postaju obrazovana i gladna da idu dalje…

Profesore Katunarić, u našem pripremnom razgovoru, spomenuli ste kako ste profesor u miru bez statusa emeritusa, pa da u tom smislu ne ispunjavate kriterij sugovornika za ovaj ciklus razgovora.

To što nisam emeritiran proizlazi iz nekih nesporazuma, namjernih ili nenamjernih, teško mi je prosuditi. 2010. g. pozvan sam na Odjel za sociologiju u Zadru s najavom emeritacije. Meni je to tada izgledala „daleka obala“. Kada je pitanje došlo na red, ispostavilo se da ne udovoljavam dijelu propisa Statuta Sveučilišta, koji uvjetuju da kandidat mora biti zaslužan za razvoj zadarskog Sveučilišta, pod čime se uglavnom podrazumijevalo da sam imao neku čelnu funkciju. Ne samo da je nisam imao, nego se nisam ni kandidirao.

Ideja nacije je stvorena među kulturnom elitom, prije svega među romanopiscima

Općenito, kojim spoznajama i uvidima bi sociolog danas mogao privući pozornost humanista, književnika i opće kulturne javnosti? Drugim riječima, čime sociologija proširuje i produbljuje spoznaje o društvu i kulturi i čime ona može, ukoliko može, pridonijeti unapređenju umjetničkog, književnog stvaralaštva i njegovoj percepciji društva? I obrnuto, koliko umjetničko stvaralaštvo pridonosi razumijevanju kulture i društva sa sociološkog stajališta? Ili, kakav je stvaralački potencijal književnosti u odnosu na osvještavanje društvenih pitanja, a kakav je književnički potencijal društvene znanosti u odnosu spram razvoja jezika i mišljenja u nacionalnoj kulturi?

Tu je puno ozbiljnih pitanja, ali i dobra prilika da se otisnemo od anegdotalnog uvoda u vezi moje (ne)emeritacije. Pokušat ću se usredotočiti na pitanja koja smatram bitnima za nekoga tko pokušava razumjeti kulturu, napose umjetnost, iz više sociologijskih perspektiva. Sociologija je heterogena, neki se njeni dijelovi nalaze između znanosti i umjetnosti, uobičajenije rečeno između „kvantitativne“ i „kvalitativne metode“. Robert Nisbet, britanski sociolog, s priličnim je prezirom govorio o pokušaju sistematske izgradnje sociološke misli, kao kombinaciji općih hipoteza i empirijskih provjera, i lansirao ideju o sociologiji kao umjetničkoj formi koja ima dramsku narativnu strukturu sa zapletima i raspletima, ovisno o ideji-vodilji. U marksizmu je to ideja o kraju povijesti kao pobjedi proletarijata, nakon duge i iscrpljujuće borbe, ali se u zadnje vrijeme o tome govori i kao o zajedničkoj ruševini (danas se čini da smo bliže potonjem, koje je hoćete-nećete blisko Hitlerovom „konačnom rješenju“). U drugom sociološkom pravcu, funkcionalizmu, barem kako ja to vidim, povijest se završava kao društvo koje se samoobnavlja na osnovi manje ili više reguliranog tržišta roba i usluga, na neki od američkih načina ili pak sukobima i ratovima s pauzama u kojima se gradi ono što se rušilo (da bi se ponovo rušilo). Naravno, osim tih orvelovskih završetaka, postoji i konglomerat ideja o održivom razvoju koje je, kao onu „zelene Europe“, preuzela i kulturna politika u mnogim zemljama pa tako i kod nas. Općenito, ne može se reći da se nacionalnu kulturu, koju spominjete, ne tiču ta pitanja i da ona bere samo cehovske brige. Međutim, i ideja nacije je stvorena među kulturnom elitom, prije svega među romanopiscima, često u duhu romantizma i izvjesnog kozmopolitizma.

Naslovnica: Lica kulturePokušao bih pojasniti zbog čega je kultura, posebno umjetnost kao njezin najkreativniji dio, područje u kojem se nalaze elementi za neka neodgovorena pitanja u sociologiji, uključujući razvoj društva. Počet ću s možda najvažnijim istraživačkim pitanjem kojim sam se bavio. Naime, kako ćemo znati da li se ljudi drže nekih društvenih vrijednosti, odnosno govore li nam iskreno ono što govore ili misle? Međutim, u tom se pitanju krije dvostruka zamka. Prvo, velik broj ljudi nema neki određeni stav prema općim pitanjima. I drugo, valja imati na umu da u društvu imamo sijaset institucija u kojima prevladava licemjerje. I ne mislim da su to „samo pojedini slučajevi“ ili posljedice loše kadrovske politike. Stvar je mnogo ozbiljnija, a problem nerješiv vjerojatno još od početka civilizacija od kojih je većina izrasla na pljački i nasilju uz opravdanje u ideologiji ili kozmologiji vladajuće skupine. Tu kao istraživači ili predavači imamo dva izbora. Prvo bi trebalo metodu ankete, koja ima površinski obuhvat i najčešće imamo posla s konformizmom – jer većina ljudi daje prilagođene, društveno poželjne odgovore – kombinirati s dubinskim intervjuom s nekom osobom ili osobama iz uzorka ispitanika ili pak metodom promatranja pratiti ponašanje tih osoba u drugim ili izazovnijim situacijama, da bismo ustanovili u kojoj mjeri se podudaraju njihove riječi i djela. Taj je postupak, međutim prezahtjevan. Pored toga što je kombiniranje metoda istraživanja preskupo, ono je dijelom i rizično, jer ne bismo smjeli poput policajaca u civilu kontrolirati ljude. Mi smo znanstvenici koji provode istraživanje, a ne istragu. To je i važno etičko pitanje koje je na dramatičan način došlo do izražaja uoči ratova u bivšoj Jugoslaviji. Kao anketare u istraživanju tzv. socijalne distance među ljudima u Hrvatskoj krajem 1980-ih u sklopu projekta Instituta za društvena istraživanja o društvenoj strukturi, angažirali smo studente sociologije. Oni su prikupljene podatke donijeli u naše kabinete, pri čemu su neki od njih izrazili sumnju da su ih ispitanici lagali, jer su najčešće davali društveno poželjne odgovore u smislu da im nije važno kojoj naciji ili vjeri pripadaju. Neki su anketari čuli i to da su njihovi ispitanici posumnjali da čak rade za policiju kao provokatori!

Nakon par godina buknuo je rat u Hrvatskoj i proširio se narativ, što spontano što putem propagande, o tome da su se Hrvati i Srbi oduvijek mrzili, i da su jedva čekali pravi trenutak da se konačno obračunaju. Da je to lažno uvjerenje ili da važi samo za patološke tipove ljudi, ne treba trošiti riječi, nego samo istaknuti da se radi o tada, u vrijeme rata, društveno najpoželjnijem stavu, kao i onom prije rata, iako suprotnog predznaka.

Don Quijote je otvorio vrata svim vrstama analiza kolektivnih uvjerenja

Očigledno je da se u oba slučaja radi o ambivalenciji većine ljudi koja se pokušava s izvjesnom zebnjom prilagoditi postojećoj situaciji. Do jučer tobožnji kozmopoliti, danas tobožnji ultranacionalisti, jučer kao braća jedni drugima, nakon toga bratoubojice? Jesu li ljudi u većini mahniti ili njihovo ponašanje presudno određuju problematične institucije, od vojske i policije do škole i obitelji?

Da bi se bolje razumjelo društveno ponašanje i društvene institucije, neki su sociolozi, na primjer u Americi Lewis Coser, u Hrvatskoj Ivan Kuvačić, ponudili kao rješenje da se udžbenik sociologije redizajnira tako da se približi književnosti, da se svaki ključni pojam ilustrira odlomcima iz svjetske književnosti. Tako su se mnogi studenti po prvi put upoznali s pojmom kulture preko odlomaka iz djela Scotta Fitzgeralda, društvene kontrole preko Dostojevskog, birokracije preko Kafke, dvoličnosti preko Gogolja, itd. U književnosti se društveni odnosi prikazuju na način koji nije moguć u empirijskoj analizi društva, jer potonja mora hitati sa zaključcima s obzirom na polazne hipoteze. Toga u književnom tekstu nema niti može biti, osim onom tendencioznom, poput socrealizma, koji je izgledao kao ugovor s vladajućim ideologijom na određeno vrijeme, kod nas do 1952, ako se ne varam.

Zdravorazumsko ili uobičajeno razmišljanje o društvu ima duži vijek trajanja jer je blisko društvenom stereotipu koji dijeli većina sudionika u razgovoru. S druge strane, oni koji ne misle isto niti se ne sastaju, niti razgovaraju, nego ostaju unutar nekih sektaških okvira, vjerskih ili ideoloških. Spektar raznih podjela u društvu u cilju isključenja drugih iz komunikacije ili druženja ustvari je mnogo veći. Neke skupine ili oblici razgovora isključuju žene i djecu i u pravilu ih tretiraju nedoraslima. U tom rastućem spektru problematičnih odnosa prema društvu, sociologija i književnost dijelom se dodiruju tako što dekonstruiraju društvene stereotipove. Razlika je u tome što sociologija to čini putem analitičkih kategorija koje nikada ne odgovaraju društvenim kategorijama, bilo najčešće nacionalnim bilo rodnim. Pa ipak, nijedna individua ne predstavlja prototip, neku fiksnu točku u stavovima, ne misli o svemu uvijek isto ili prosječno. Prava junačina „na našoj strani“ predstavlja kolektivnu iluziju, prije lutku, nego čovjeka. Na primjer, samo je kolektivna iluzija od Đokovića mogla učiniti sveznalicu koji podjednako točno pogađa teniske loptice i metode liječenja pojedinih bolesti. Junak velemajstorski obrađen u književnosti je Cervantesov Don Quijote, koji je otvorio vrata svim vrstama analiza kolektivnih uvjerenja, od biblijskog prikaza Boga do analize karizmatskih vođa. Zahvaljujući tome možemo konstatirati da književnost i sociologija rade na istom poslu dekonstrukcije društvenih stereotipova, od nositelja vlasti do slabo zamijećenih osoba. Tako je, na primjer, Homerov Odisej, kralj u vojnodemokratskoj zajednici, ali i tipičan pomorski kapetan pa i, zašto ne?, „samo“ pomorac koji ljubaka u raznim lukama. Odisej također zazire od ženskih pjevačkih klapa Sirena, bliskim krugu muza jer su i istinoljubive i kritične prema olimpskim bogovima kao pokretačima rata među Grcima – da bi požurio kući rastjerati prosce kako Penelopa ne bi došla u ljubavna iskušenja slična njegovima. Marquezovog pukovnika Aurelijana Buendiju, pak, toliko je raznježio prizor trijema kuće preuređene rukom starije žene, Ursule, da više nije ni pomislio ići u rat. Pamukova Ester(a) je Židovka pokućarka koja se bavi prodajom tkanine i raznih stvarčica ženama, a istodobno raznosi pisma njihovim ljubavnicima. Zapravo, u većini slučajeva književni lik nema sličnosti sa sociološkim tipovima individua, na primjer Weberovim racionalnim ili pak afektivnim tipom ili Marxovim homo duplexom nasuprot proleteru „koji nema što izgubiti osim svojih okova“, ili sa Simmelovom romanskom („sebičnom“) ili germanskom („junačkom“) individuom; tako ni spomenuta Estera nije nalik legendarnoj perzijskoj kraljici, napadno retuširanoj kao i većina biblijskih likova krcatih vrlinama. Također, ni negativci u književnosti ne uklapaju se u sociološke tipove društvenog djelovanja individue ili popularne stereotipove, iako se, recimo, Shakespeareov Shylock (Mletački trgovac) ponaša prema shemi antisemitskih predrasuda. Srećom, mi koji kritiziramo kapitalizam i trgovačku prijetvornost, čak i u tekućem ratu u Europi, ne aludiramo na nacionalnu pripadnost kao presudno određujuću, a imamo na svojoj strani velike židovske intelektualce, kritičare kapitalizma, od Marxa do Chomskog, na primjer. S druge strane, Shakespeareov Jago ili Molierèov Škrtac nisu obilježeni nekim posebnim društvenim identitetom, recimo protoengleskim ili protofrancuskim s pripadajućim stereotipovima; na primjer eksperimentatora u prvom ili onoga-koji-ti-laže-u-lice, u drugom slučaju. K tome, Jago ne mrzi ljude odreda, jer mnoge mora privući svojim korektnim postupcima i pridobiti njihove simpatije, dakako zbog manipulativnih razloga, a onda ih sve ostaviti na cjedilu, ali i oni ostavljaju njega. Pravi demagog igra toplo-hladno i pri tom dosta riskira. Škrtac, pak, ima na pameti uvijek istu stvar, kako se domoći bogatstva bez vlastitog materijalnog udjela, dakle nije poduzetnik, ali je vješt u lažnom predstavljanju. Tako je zaveo kćer čovjeka čiju je kuću opljačkao. Max Weber je, doduše, u svojoj metodi opisa idealnih (jednoznačnih) tipova pojedinaca napomenuo da u stvarnosti jedno obilježje preteže nad drugim ali ne uvijek ili u svakoj situaciji. Ustvari, bio je razočarani modernist koji je rado čitao Goetheova Fausta, a osobito ga je, kao i Nietzschea, zainteresirao lik Mefista i njegov prezir prema novotarijama, koje je smatrao uzaludnim pokušajima samouzdizanja nevaljalih ljudi. Tu, naravno, spada i nacionalistička afektacija. Ne mogu sada naći adekvatan primjer u mađarskoj književnosti ili komičnoj operi nalik Orbanu koji se, dakle, tako jako i s uspjehom trudi oko dobivanja jeftinog ruskog plina da tako Mađare usreći toplim stanovima usred zime, dok Ukrajinci sijeku ispred svojih kuća posljednju granu stabla da bi se grijali još samo par dana… Što reći nego da europska moderna nije mogla imati više nakaradan kraj samo zato što je međunarodna solidarnost, taj prezreni produžetak klasne solidarnosti radnika, postala fiktivnom. Zbog mira u kući Mađarskoj je progledano kroz prste unatoč, što se tiče Hrvatske, gomili sumnji oko MOL-a i k tome još poigravanja s povijesnim kartama.

Junak velemajstorski obrađen u književnosti je Cervantesov Don Quijote, koji je otvorio vrata svim vrstama analiza kolektivnih uvjerenja, od biblijskog prikaza Boga do analize karizmatskih vođa

S obzirom na to da ste vodili projekte „Nacionalnog izvještaja o kulturnoj politici Republike Hrvatske“ (1997-1999) i „Strategije kulturnog razvitka Republike Hrvatske“ (2000-2002), a bili ste ekspert, konzultant i izvjestitelj Vijeća Europe za kulturnu politiku, možete li danas, dvadeset i više godina od izrade Strategije ocijeniti uspješnost njezine provedbe, osobito s obzirom na operativne „novije kratkoročne“ Strateške planove Ministarstva kulture s obzirom na njihovu misiju, viziju i ciljeve. Drugim riječima, prati li naša današnja kulturna politika smjer Strategije ili ga je napustila, ili, možete li objasniti koncept održivog kulturnog razvoja u kontekstu (ne?)provođenja nacionalne kulturne strategije? Odbacuju li ruke i noge vlastitu glavu?

U prethodnih par godina napravljena su dva dokumenta koja se tiču kulturne politike u Hrvatskoj. Jedan predstavlja mali dio jednog shematičnog razvojnog koncepta Vlade RH i jedva da je relevantan za kulturu. Kultura je shvaćena manje kao razvojno relevantan proces, a više kao identitetski ukras, kao veteran nacionalne povijesti koji država mora održavati, iako i to dosta košta. Drugi je dokument opširan i relevantan za kulturu, objavljen ove godine, ali nije jasno da li će se ili kako primijeniti. Problem s takvim dokumentima jest što su neki od njih proizvedeni u doba vladavine različitih stranaka ili frakcija tih stranaka. Na primjer, prvi izvještaj o kulturnoj politici nastao je u vrijeme Tuđmanovog HDZ-a i ubrzo je stavljen ad acta i danas važi kao dokument tog razdoblja, kojim se Hrvatska na neki način „učlanila“ u Vijeće Europe, koji se tada smatrao predvorjem EU. I dugo se čekalo, 15 godina, do ulaska u EU. Strategija je bila zamišljena dinamičnije, kao dio cjelovite razvojne koncepcije pod pokroviteljstvom SDP-a i koalicijskih stranaka, ali ta politička elita nije imala specifičnu razvojnu orijentaciju. I da je Sabor konsenzusom podržao kulturnu strategiju, teško da bi se išta napravilo, jer bi onda trebalo proizvesti specifične strategije po područjima i subnacionalnim razinama, ali to nije ni bilo planirano. Išlo je po onome da kada se ugase tv-kamere o tome se prestaje govoriti. Inače, bilo je svega i svačega u ukupnom strategijskom timu (iz nekih 19 područja, od poljoprivrede do obrazovanja, u idejnom rasponu od reganomike do socijalne države). I dokument o kulturnoj strategiji nije mogao izbjeći tu sudbinsku mješavinu raznih orijentacija pa smo smislili za to vrijeme originalnu definiciju „kulturno usmjerenog održivog razvitka“, koja donekle podsjeća na EU-ovu „zelenu“ ekonomiju i „Europu bez neprijatelja“ (Saskia Sassen). Ali i taj naš dokument, čini se kao i ovaj projekt EU-a, ostao je dokumentom tog jednog vremena. Odmah nakon „umirovljenja“ postračanovskog SDP-a i početka Milanovićeve ere u stranci i Vladi dokument je zapravo arhiviran. Zatim je napravljen spomenuti „ficlek“ o kulturi u sklopu HDZ-ovog na brzinu sročenog dokumenta strategije za sva područja. Ovaj drugi, specifičan i opširan dokument o kulturi, u neku je ruku nastavak našeg Izvještaja iz 1989., najprije zbog iscrpnih i ažurnih informacija o stanju kulture u Hrvatskoj danas, ali se ne nazire njegovo mjesto u hrvatskoj politici razvoja. Po meni, on pruža kompromisno viđenje, ne nužno uskladivo i operativno, od strane Ministarstva kulture, dijela nevladinih udruga i stručnjaka iz raznih prostora i međuprostora u kulturi (od institutskih istraživača do samostalnih poduzetnika u kulturi).

Nacionalne kulture postaju laboratoriji nerealnih želja, desnog ili lijevog predznaka

Naslovnica: Kontrapunkti kultureSveukupno se može zaključiti da se radi o politici u uskom manevarskom prostoru europske poluperiferije. Slijedom Vašeg spominjanja „glave“ i ostalih dijelova političkog tijela, dapače pitate se da li je došlo do njihove dezintegracije, moj odgovor je – da. Nisu svi dijelovi društva i kulture doslovce „naši“. Poslužio bih se parabolom bugarskog istraživača suvremene balkanske kulturne scene, Aleksandra Kjoseva. On smatra da se radi o egzocentričnom modelu kulture i razvoja općenito, da je „glava“ negdje na Zapadu, premda ni on nije siguran što ta glava smjera, da ne govorimo o tome da nismo prošli hobsovski prag, jer teško je reći tko zapravo drži poluge trajnog građanskog mira ili pak rata s kraćim prekidima… Kapitalizam koji je rođen na Zapadu i putuje prema Istoku i Jugu, napravio je silan metež. U tom kontekstu, nacionalne kulture postaju laboratoriji nerealnih želja, desnog ili lijevog predznaka. I mi smo sa strategijom kulturnog razvitka izražavali jednu takvu želju da barem budemo koliko-toliko ravnopravni u misli o kulturi i razvoju.

Jedno skoro zapažanje iz sociologije kulture u tom smislu odnosi se i na književne autore. Radi se o globalnoj nejednakosti između autora iz Prvog i Trećeg svijeta. Potonji autori su ovisni o izdavačkim odlukama uglednih kuća iz Pariza, Londona ili New Yorka, a često su isključeni iz razmatranja već u prvom krugu odlučivanja. Stoga moraju kucati na vrata manjih izdavača uz cijenu da glavne troškove produkcije moraju plaćati sami, od upisivanja teksta u tiskarski obrazac i lekture do plaćanja autorskih prava za korištenje drugih izvora. Ovo govorim i iz vlastitog iskustva. Potom praktički više nema kontakta, a slijede izvještaji iz računovodstva o relativno malom broju prodanih primjeraka, taman onolikom koji isključuje pravo na isplatu honorara. Međutim, nemoguće je utvrditi da li su podaci o prodaji ispravni.

Naravno, ako se želite plasirati na to tržište, iako to nije jedini uvjet, morate živjeti i raditi u blizini najprometnijih čvorišta književne produkcije. Nota bene, nedavno sam tražio Krležina djela prevedena na engleski i našao sam malo toga, od kompletnih tekstova samo „Hrvatsku rapsodiju“. To podsjeća na poznatu Lasićevu primjedbu da se Krleža nije probio do šireg kruga citiranosti na Zapadu, onog polemičkog, koji autora lansira među svjetske književne autoritete. Posve je drugi slučaj s nekolicinom naših uspješnih književnica koje i dobro pišu i nalaze se u žiži pažnje većih izdavača. Krleža je živio i radio u doba kada se tome nije posvećivala pažnja, a neki su kulturnjaci smatrali da je to krivnja države, da bi morala ponajprije poraditi na prevođenju djela uglednih domaćih autora i u to uložiti značajna sredstva, od financiranja do marketinga. No, nisam siguran da je to dobar put za autore. Primjeri koji na to ukazuju jesu Andrić i Pamuk, sjajni autori koje su režimi prihvatili s izvjesnom rezervom (Bakarićev zazor u slučaju Andrića, u slučaju Pamuka osim visoke književne kvalitete bilo je odlučujuće i njegovo distanciranje od nadirućih antisekularista u politici). Tako je Nobelov komitet rasterećen od sumnji na eventualnu lojalnost laureata nedemokratskim vođama. Krleža je prema Titu održavao taktičku distancu, uostalom kao i Andrić, ali to prvome nije pomoglo da bude laureat, možda i zbog banalne činjenice da je za istu zemlju (tada drugog svijeta) „kvota“ nagrađenih bila popunjena. Ipak neki poljski i češki pisci imali su više sreće, možda i prodornosti. Međutim, globalna društvena stratifikacija nije odlučujuća u uvrštavanju u kulturnu elitu, burdjeovsku distinkciju; iako jest u političku elitu kada je riječ o Nobelovim nagradama za mir od kojih su neke politički pristrane i skandalozne. U književnosti je ipak odlučujuća književna kvaliteta, bez obzira na uzbunu oko Handkea, na primjer. Hamsun je, sjetimo se, pretrpio javnu difamaciju u svojoj zemlji, iako ne i književnu diskvalifikaciju. U slučajevima izbora između podjednakih vrijednosti važi ono što je Weber označio kao nesumjerljivost vrijednosti – ne možemo sve mjeriti istim aršinom, što znamo iz natječaja u kulturi, uostalom. Ali to opet ne važi, da dometnemo još jednu političku žaoku, za ukuse koji važe za izbor naših ministara iz „remetinečke škole“.

Krleža je prema Titu održavao taktičku distancu, uostalom kao i Andrić, ali to prvome nije pomoglo da bude laureat, možda i zbog banalne činjenice da je za istu zemlju (tada drugog svijeta) „kvota“ nagrađenih bilo popunjena

Krleža je u svojim dnevnicima 1942. napisao dijalog između socijalista i sociologa o odnosu sociologije spram socijalizma, pri čemu socijalist vidi sociologiju kao pozitivističku ideologiju građanskoga društva, a sociolog smatra da je socijalizam neznanstvena društveno-povijesna anomalija. Cambridge Scholars Publishing objavio je 2018. Vašu knjigu Potraga za liberalno-socijalističkom demokracijom i razvojem (The Quest for a Liberal-Socialist Democracy and Development). U odnosu na spomenuti Krležin dijalog, stvari su se uvelike promijenile i u razvoju sociologije i u pogledima na promjene-preobrazbe društva. Po naslovu Vaše knjige, očito je da je sociologija prevladala pozitivističku ograničenost, a socijalizam nije njezina negacija, tim više jer je određen pojmom slobode, participacije građana i razvoja. Je li postizanje demokratskog i ekonomskog održivog razvoja u današnjim okolnostima preduvjet kulturno održivog razvoja, ili je kulturno održivi razvoj pretpostavka demokratskog i ekonomskog razvoja.

Ideju o srodnosti sociologije i socijalizma razvio je kod nas Rudi Supek, doajen domaće sociologije, na posve nedogmatski način, bez apologetike prema jugoslavenskom režimu, premda je ideju radničke kontrole i samoupravljanja oduševljeno prihvatio. Supek nije propagirao socijalizam, nego ga je smatrao društvom slobode, kreativnosti i solidarnosti do kojeg će čovječanstvo doći kad ili tad. Po njemu, ljude u socijalizam vode dvije sposobnosti i jedan gradski millieu. Jedna sposobnost je mašta, po njegovim riječima “stalni dijalog između mogućeg i stvarnog života“. Druga je sposobnost empatija koju, po Supeku, sažima Hölderlinova izjava da je njegova ljubav cijelo čovječanstvo… A pod gradskim millieuom Supek je mislio na francuske bistroe, u kojima je u mladosti često boravio, smatrajući prostor kavane iskorakom iz „tunela“ koji vodi od kuće do posla i natrag, i gdje vrijeme zastane da bismo se posvetili susretima i opuštenim razgovorima s drugim ljudima.

Sve više holivudske ili produkcije sličnog formata izgleda kao da je sufinancirano od vojnoindustrijskog kompleksa

Što se tiče moje knjige U potrazi za… ona i jest nastala pod Supekovim utjecajem. Obradio sam povijest ideje demokratskog socijalizma, koja je pometena ekspanzijom neoliberalizma i boljševizma, ideologija i praksi koje su umjetno razdvojile slobodu i jednakost. Zato su ti sustavi postali uporištima totalitarizma, jednog koji slobodu nudi samo bogatima, drugog koji, kako danas vidimo, sravnjuje ljude i zemlje. Orwellov Veliki brat, pošto je uveo potpunu kontrolu nad ljudima i poništio slobodu misli i fizičkog kretanja, došao je do zaključka da je jedino neprestanim ratovima moguće eliminirati drugi veliki mehanizam pravde, ekonomsku preraspodjelu. Dabome, tko će voditi brigu o društvenoj jednakosti, kada nam svakodnevno padaju bombe i nestaje struja.

Tako je hladni rat između dvaju shizoidnih sustava doveo čovječanstvo do ruba samouništenja. Pri kraju knjige otvaram, čini mi se, jedini mogući misaoni izlaz na osnovi povijesne analogije s propadajućim carstvima. Neka su se od njih uspjela spasiti od nestanka integrirajući se u veća carstva. Sada se postavlja naizgled nemoguće pitanje. Što je veći sustav od suvremenog globalnog kapitalizma? Ako, kako se popularno kaže, „nismo sami“ (bilo da mislimo kao Coelho ili dio SF-a ili iz vlastitih diskretnih iskustava), gdje se to onda nalazi proširena obitelj čovječanstva? Rado ovdje ostavljam čitatelje intervjua na miru, jedino bih upozorio da se valja čuvati shematskih odgovora monoteističkih religija, prije svih abrahamskih, jer se radi o iluziji koju treba zamijeniti razgovorima o daleko-bliskim civilizacijama koje su opstale zahvaljujući poštivanju vrijednosti slobode, jednakosti i empatije, u biti života u miru i kreativnosti, a ne neprestanim odbacivanjem tih vrijednosti. Drukčije rečeno, teško je zamisliti da bi život ikada mogao nastati iz posve suprotnih, destruktivnih pretpostavki.

Naslovnica: The Whispers of the MusesU rujnu ove godine, objavljena je Vaša knjiga koju domaća znanstvena i kulturna javnost još nije imala prilike upoznati: The Whispers of the Muses. Artworks as Time Travelers. Možete li nam otkriti ne samo što nam šapću muze, nego i kako slušati njihov šapat kroz povijest?

Najgore je kada muze šute, a topovi „govore“ umjesto njih, zapravo sve nas zaglušuju i zaglupljuju. Kada, pak, muze šapuću onima kojima imaju što reći, onda se civilizacija pokreće u stvaralačkom smjeru koji traži mir kao medij svog opstanka. I općenito tihi govor, katkada na granici čujnosti, predstavlja oblik komunikacije kojim se prenosi istina. Zapazit ćete da su u prisilnim i naredbodavnim oblicima obraćanja najglasniji diktatori koji prenose poruke nedostojne ljudskog razuma. Te „gromoglasne“ navike dolaze iz naše rane socijalizacije, ali i iz mnogih sredina za odrasle gdje glavnu riječ vode galamdžije (imaju i svoje, političke, medije širokog dometa čujnosti) pa nemate šanse da Vas se čuje u toj halabuci, a da se i sami ne zaderete ili nekoga ne opsujete i tako skrenete pozornost na sebe.

Spektar tih vulgarnih sila širi se i u pop-kulturu, na primjer notornim pojačavanjem zvuka u lošim orkestrima da se prikriju krivo odsvirani tonovi ili u multipleks-kinima čiji posjetioci odskora nose zvučne izolatore za uši. Operateri u kinima kažu osjetljivijim ljudima da tu nema pomoći jer je cijeli paket reprodukcije zvuka tako programiran. Izgleda da ne samo bojište, nego ni gledanje filmova više nije za muze, a i sve više holivudske ili produkcije sličnog formata, od krimića do SF-a, izgleda kao da je sufinancirano od vojnoindustrijskog kompleksa pa filmovi izgledaju kao da služe privikavanju mlađih generacija na sve užasnije prizore nasilja, čiji su povodi, poput ovog skorašnjeg u Ukrajini, baš glupo obrazloženi („ratom protiv nacizma“).

Na početku knjige bavim se mitom o muzama i navodima umjetnika koji priznaju postojanje muza kao nekoga tko im je životno blizak i drag i ima velik pozitivan utjecaj na njih kao umjetnike. Osim takvih navoda i anegdotalnih priča ionako nema drugih dokaza za takvu vezu.

Prije nego što nešto kažem o sadržaju knjige, dozvolite još jednu žaoku – sada mi je pala na pamet – na račun naše patrijarhalne gromoglasnosti. U toj našoj prevladavajućoj kulturi najslabije se čuje glas žena. Zanimljivo je da su Grci svim muzama dali ženska imena, jedino im je šef, naravno, muškarac, naime Apolon. Jedino u nepatrijarhalnoj civilizaciji, pred kojom još uvijek zatvaramo oči i pravimo se da ne postoji, nema tog pravila. Nekima od nas i ta druga, zapravo prva, civilizacija također je „naša“. Međutim, u patrijarhalnoj hegemoniji davnašnji je običaj da se ono što kažu žene ne uzima ozbiljno, a valjda, kako se vjeruje, zbog nesigurnosti pa govore (pre)tiho.

Ova je knjiga svojevrsni nastavak prethodne, ovog puta iz sociološko-hermeneutičke perspektive. Tu se od klasika sociologije i filozofije umjetnosti najviše oslanjam na neke tekstove Georga Simmela i Valtera Benjamina. „Šapat muza“ ocrtava viziju društvene zbilje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Vremena se negdje ukrštaju, a negdje razilaze. Plemstvo je i prije francuske revolucije ukralo budućnost, u tom cilju izgrađen je Versajski dvorac. Isto je učinilo današnje novo plemstvo nastalo iz neoliberalizma i oligarhijskog kapitalizma, izgradivši ogromne nuklearne silose i skloništa Sudnjeg dana, poput Nocretove slike „Arkadija“, koje izgleda kao sklonište Louisa XIV i njegove obitelji. Naravno, priča o našem planetu koji besciljno luta puno je složenija i nije da nije bilo pokušaja da se napravi nešto bolje, ali su praktično sve epohe ili započinjane ili dovršavane ratovima. Vidimo da mira nema niotkud na Zemlji i mi još uvijek žudimo za drukčijim svijetom. Međutim, ovdje se ne služim religijskim pogledima na svijet nego umjetničkim, premda su oba svjetonazora, kao i par Bog-čovjek, u osnovi nerazdvojiva. Budući da je jedan od njih već umro, po istoj logici na redu je i drugi. Možete odnos izokrenuti, fojerbahovski (Bog kao čovjekova samo-projekcija), ali dobit ćete isti rezultat, jer preostalo biće izgleda da teži samouništenju. Nacizam je s „konačnim rješenjem“ dokazao da je postojanje Boga fikcija; da ga ima, valjda takav zločin ne bi dopustio.

Knjigu sam pisao na račun implicitnog sporazuma između umjetnosti, dijela znanosti i najvećeg dijela čovječanstva zainteresiranog za daljnji život. I stvaratelji tog svijeta drukčije se zovu i ima ih puno. Odabrao sam tridesetak svjetskih autora i djela i obradio kroz jedanaest poglavlja i niz epoha, od Homerove Odiseje i „herojskog doba“ Grka, preko renesanse s „dvostrukim dnom“ kapitalizma, likovne avangarde i njenog poigravanja materijom, što graniči s otkrićem teorije relativnosti u fizici i nekako udruženim snagama prkosi zajedničkom „slobodnom“ padu u ponor i nestanku u linearnom vremenu, pa do postmoderne s usporednim temama kasnog kapitalizma, preostalog vala feminizma, nostalgije za domom i povratka nadljudskih čudovišta u Marvelovoj produkciji. Posljednje poglavlje nastalo je u suradnji s mojom životnom suputnicom Blankom, kao pokušaj vizualnog zamišljanja boljeg svijeta s otprije poznatim motivima, uglazbljenim i koreografiranim kod Stravinskog, ali intonacijom bliže Gotovcu gdje sve pleše i lebdi kao na nekim Miróovim slikama u čast susreta između naše i dugo diskretno prisutne civilizacije, takoreći preko puta, u našem susjedstvu, ali ipak umjetnički odavno dekodirane civilizacije mira, koja živi između gravitacije i antigravitacije. Ovo zvuči pomalo ezoterično pa pozivam zainteresirane da pročitaju knjigu, u cijelosti ili u dijelovima. Kao i nekim drugim mojim knjigama i u ovu možete ući i izići na bilo kojem mjestu bez bojazni da ste nešto bitno propustili. Doduše, zvuči kao reklama za eliksir, ali probajte.

Očito je da ste, iako u miru, i dalje aktivan i plodan autor. Planirate li nove projekte?

Naslovnica: The Quest for a Liberal-Socialist Democracy and DevelopmentZa britanskog izdavača Emerald Publishing pripremam knjigu po naslovom The Quest for a Future Gift Economy and Society (U potrazi za budućom darovnom ekonomijom i društvom). Darovna ekonomija trajala je desecima tisuća godina u pretkolonijalnim društvima. Marcel Mauss, antropolog i sociolog (Durkheimov nećak), zamišljao ju je između dva svjetska rata kao antiutilitarni oblik međunarodne ekonomije utemeljen na suradnji i razmjeni umjesto konkurentskoj tržišnoj ekonomiji kojoj je glavni ili jedini cilj profit i koja ciklički proizvodi međunarodne ratove. Posebno bih istaknuo deveto poglavlje u knjizi posvećeno „zaboravljenoj ekonomiji“ u bivšoj Jugoslaviji, tzv. „dogovornoj ekonomiji“; stariji se sjećaju „udruženog rada“ i „samoupravnih interesnih zajednica“ (tada je kultura u svom SIZ-u imala više sredstava nego ikada). To je bila jedina ekonomija u tadašnjem svijetu s elementima darovne ekonomije i s ambicijom da eliminira mane tržišta i centralnog planiranja. Srušena je, međutim, ne samo udarima iz neoliberalnih i neoetatističkih središta moći (novih nacionalnih država). Ni domaći tvorci tog modela, Kardelj i drugi, nisu bili uvjereni da će uspjeti. Glavna posljedica tog neuspjeha nije, međutim, bila samo propast Jugoslavije…. Iz sadašnje, dosta teške međunarodne situacije, neće nas izvući ni tržišno gospodarstvo niti velike sile, nego prije neka darovna ili dogovorna ekonomija.

Vjeran Katunarić (Travnik, 1949.) je sociolog, od 1986. do 2010. redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a od 2010. do umirovljenja redoviti profesor na Sveučilištu u Zadru. Osim teorijske i historijske sociologije, posebno se bavi istraživanjem etničkih odnosa, nacionalizma, multikulturalizma, kulturne politike i sociologijom kulture. Napisao je i priredio dvadesetak knjiga i objavio stotinjak članaka.

Bio je gostujući predavač na sveučilištima u SAD-u, Švedskoj i Njemačkoj; voditelj dvaju projekata o hrvatskoj kulturi (Izvještaj o kulturnoj politici Republike Hrvatske i Strategija kulturnog razvitka u RH), te konzultant Vijeća Europe za kulturnu politiku. Za zasluge u istraživanju kulturne politike nagrađen je Ordenom Danice s likom Marka Marulića (1999). Dobitnik je godišnje nagrade za znanost Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa (2003) i Državne nagrade za životno djelo u području društvenih znanosti (2018). Također je dobitnik priznanja „Rudi Supek“ Hrvatskog sociološkog društva za razvoj sociologije i Hrvatskog sociološkog društva (2009).

Iz serije „Emeritura: Kucamo na vrata provjerenih asova“ pročitajte još razgovore s Nadeždom Čačinovič, Darkom Suvinom, Milivojem Solarom, Zvonkom Kovačem, Pavlom Pavličićem i Nenadom Ivićem.

Tekst je objavljen u okviru programa “Kucamo na vrata provjerenih asova” koji je financiran iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.

Logo DHK

Goran Batina (Zagreb, 1966.) višegodišnji je glavni urednik Sociološke biblioteke u suizdanju Hrvatskog sociološkog društva i Naklade Jesenski i Turk. U njenom okviru objavio je desetke fundamentalnih socioloških knjiga domaćih i stranih autora. Bavi se poviješću hrvatske sociologije. Godine 2018., dobitnik je priznanja Hrvatskog sociološkog društva Rudi Supek za iznimno značajna postignuća, uspjehe i zasluge za razvoj sociologije.

 

Danas

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“ održat će se u Pazinu od 24. do 27. travnja u prostorima Kaštela. Ovogodišnji KaLibar je jedanaesti po redu, osim poznatih pisaca, okupit će kvizaše, likovnjake, filmaše i glazbenike. Festival počinje u srijedu, 24. travnja

ZAGREB BOOK FESTIVAL 2024.

Program Zagreb Book Festivala 2024. (od 13. do 17. svibnja) sastoji se od 20 književnih događanja na kojima će sudjelovati preko 40 domaćih i stranih književnika, znanstvenika, novinara, prevoditelja i publicista poput Lene Andersson, Boštjana Videmšeka, Johanne Frid, Nataše Govedić, Gorana Šimića, Mladenke Tkalčić, Drage Hedla, Dorte Jagić, Miljenka Jergovića, Nives Madunić Barišić, Ande Bukvić Pažin, Borisa Dežulovića, Tvrtka Jakovine, Ozrena Bitija, Luke Ostojića, Andrije Škare, Mladena Blaževića i mnogih drugih

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Poezija
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
Skip to content