Monografija Sickle of Syntax & Hammer of Tautology: Concrete and Visual Poetry in Yugoslavia (1968-83) objavljena prošle godine kao posebno izdanje švedskog časopisa OEI iz Göteborga, današnjoj povijesno osviještenoj publici približava kako je uoči tehnološke i informatičke revolucije izgledala predmilenijska napetost ambicioznijeg krila suvremene poezije: one koja pobjedu sadržaja nad formom odvlači u područje prevlasti fonta i nad samim označiteljem.
Urednik monografije Sezgin Boynik svoj uvodnik započinje primjedbom o nepriznatosti jugoslavenske konkretne poezije u međunarodnim antologijama, usprkos njezinoj izlagačkoj praksi u okviru apruvanih Novih tendencija, kao i postojanju grupe Signalista u Beogradu još od početka šezdesetih. Ova popudbina druge Jugoslavije, koja je preživjela tranziciju po stelažama, fiokama i trezorima kolekcija suvremene umjetnosti, tehnološki opredmećenoj javnosti uz pokoju je iznimku relativno nedohvatljiva.
Ova popudbina druge Jugoslavije, koja je preživjela tranziciju po stelažama, fiokama i trezorima kolekcija suvremene umjetnosti, tehnološki opredmećenoj javnosti uz pokoju je iznimku relativno nedohvatljiva
Grupa OHO
Teoretičar kulture porijeklom iz Prizrena, Boynik se u našem kulturnom prostoru prvi put pojavljuje prije petnaestak godina na stranicama 04 Megazinea, a nedavno je objavio knjigu Free Jazz Communism (Rab-Rab Press, Helsinki, 2020.), memorijalni osvrt na Međunarodni festival studenata i mladih iz 1962. godine u Helsinkiju, gdje i sam živi. Izdanje o ideološkoj pozadini sinteze afro-američkog free jazza s komunizmom kao dvjema stranama iste medalje, nadilazi poslovično revijalni pristup jazzu i njegovoj alternativi, a potkrijepljen je osvrtom na novije teoretičare poput Achillea Mbembea, ali i aktivista Haralda Crusea (koji je živio i u Zagrebu).
Na samom početku Boynik zadnjih četvrt stoljeća jugoslavenske povijesti reducira na njegovu „konkretističku esenciju“, razdoblje od 1968. do 1983. godine. Monografiju otvara mitska 1968. godina: pomembnim „Katalogom” konceptualne umjetničke grupe OHO objavljenim u ljubljanskom časopisu Problemi, a zatvara je vizualni roman Struganje mašte Vujice Rešina Tucića, kao separat zagrebačkih Pitanja, 1983. godine. To djelo je, sukladno trnovitom životnom putu autora, objavljivano prethodno kroz čitav niz izdanja, još od 1970. godine. Ispočetka pod utjecajem ruskih futurista i formalista, OHO (inače, semantički sraz za „oko & uho”), objavljuju knjige kao medij suočavanja, radije nego li kontemplacije. Izdavanje tzv. knjiga-za-sebe dizajniranih kao vizualna poezija koja nadilazi puki koncept knjige, suosnivač grupe Marko Pogačnik pokušao je sažeti u koncept s kartezijanskom intonacijom. „Tekst je sačinjen od slova. Slova su sačinjena od linija. Linije služe svrsi označavanja vizualno individualnih zvukova u obliku slova. Dakle, u slučaju tekstova, linija je skrivena iza zvuka slova.”
OHO-ovci su svoj program nazivali reizmom, odnosno „stvar-nost”, a teoretičar se njihova opusa Taras Kermauner pozivao na materijalizam, odnosno „posthumanizam” konkretne poezije u prijelazu s označitelja na znak. Problemi se tih godina tiskaju u visokoj tiraži, dok OHO-ovski eksperimenti i sinteze porađaju spoj konceptuale s eksperimentalom; rađa se NUP, odnosno Nova umjetnička praksa. Stvar-nost se „Kataloga” dodatno uzburkava pomaljanjem radova (tada još) mladih teoretičara Rastka Močnika i Slavoja Žižeka, a Močnik je u posebnom intervjuu dodatno razjasnio političku pozadinu gibanja u razdoblju sve do NOB-a.
Pitanja razvoja
Pogačnik je danas opće mjesto pop kulture, bilo kao autor grba Republike Slovenije, bilo aktivist koji je bioenergiju Jarunskog jezera oplemenio famoznim druidskim instalacijama. Pokraj OHO-ovaca, u Sloveniji djeluje i Westeast, platforma Francija Zagoričnika za raspršivanje eksperimentalnog pisanja po jugoslavenskoj sceni, autora za čiji bi značaj bila potrebna čitava jedna monografija sama po sebi, dodaje Boynik. Zagoričnik je predstavljen tekstom iz časopisa Ulaznica „Vizualna literatura nije mjesto za verbalnu revoluciju”, iz 1972. godine, a Westeast libretom Katalin Ladik za UFO Operu.
No kapitalac tek slijedi. U Zagrebu je od 1969. godine djelovao časopis Pitanja, koji je spram pitanja tehnološkog razvoja zasjeo prekriženih nogu, a pokrenuo ga je jedan od najznačajnijih hrvatskih modernističkih pjesnika, Goran Babić; trenutno u beogradskom egzilu. Na izazove s područja tehnologije Pitanja su odgovarala što dekonstrukcijama, a što analizom samog jezika, stoga ne čudi da su prvi u svojoj biblioteci objavili neko djelo Jacquesa Lacana na području istočne Europe. Zbirka poezije Rez (1969.) Darka Kolibaša u nakladi Pitanja, najstarije je objavljeno djelo eksperimentalne književnosti objavljeno u Jugoslaviji, a kritika ga stavlja u kontekst prijenosa Derridaove misli iz djela O gramatologiji u kontekst poezije.
Monografija mapira čitavu arkadu kulturnih radnika, teoretičara, sveučilišnih profesora i pjesnika koja je djelovala u ogromnom kulturnom prostoru zemlje koja je u međunarodnim vodama uživala ugled nemjerljiv današnjim aršinima turizma ili emigracije. Ali, kapitalac najavljen prethodnim pasusom svakako je dokument Boynikova razgovora s Babićem u društvu anarhoaktivista Ratibora Trivunca, u kojem najavljuju izdavačke podvige, za razliku od onog supstancijalnog s Močnikom. Potom je tu intervju s Dubravkom Đurić iz AŽIN-ove (Asocijacije ženske inicijative) Škole za eksperimentalnu poeziju; kontekst u kojem je Miško Šuvaković, kroz ULUS, još 1989. godine kurirao izložbu pod naslovom Scene jezika: uloga teksta u likovnim umetnostima – fragmentarne istorije 1920-1990.
No vratimo se ličnosti koja zatvara ovu cjelinu, pomalo prešućenom Vujici Rešinu Tuciću. Iako ispočetka pristaša ruske škole zaumne poezije, današnja generacija ga je ispratila kroz suradnju s piscem Borom Ćosićem. Njihovi mixed media radovi uključuju Fluxus, konceptualu, avangardu i vizualnu poeziju kao miš-maš lokalnog brenda malograđanske suvremene umjetničke kulture.
Rešin Tucićevi samostalni radovi pulsiraju herezom usmjerenom protiv nacionalizma, inherentnog i ovoj poeziji. U njegovim tekstovima objavljenima u zborniku, konkretna i vizualna poezija razmatra pitanja organizacije, supranacionalizma, udruženog rada, izravne proizvodnje, samoupravljanja, kao i drugih toposa konkretne društveno-političke stvarnosti socijalističke Jugoslavije. Samom autoru to i nije omogućilo bolji život, prije bi se moglo reći da ga je proživio kao antijunak s ekrana filmova crnog vala. Ali je zato poslužio predlošku samostalne biografske publikacije koju je objavio Muzej suvremene umjetnosti Novog Sada, a prisjetimo se, u godini Europske prijestolnice kulture, upravo sramotnog odnosa struktura prema tom dijelu kulturnog nasljeđa.
Rešin Tucićevi samostalni radovi pulsiraju herezom usmjerenom protiv nacionalizma, inherentnog i ovoj poeziji. Njegova konkretna i vizualna poezija razmatra pitanja organizacije, supranacionalizma, udruženog rada, izravne proizvodnje, samoupravljanja, kao i drugih toposa
Duga dekada
Pitanje koje se pomalja iz pregalaštva ove monografije o jugoslavenskom kulturno-političkom horizontu, glasi: možemo li dekadu sedamdesetih, koja počinje 1968., a završava 1983. godine po njezinom značaju usporediti s onime što je Eric Hobsbawm prozvao projektom dugog 19. stoljeća, koje se na svoj način podjednako razlaktilo unatrag u 18. (Francuskom revolucijom), a potom zakoračilo i u 20. stoljeće (atentat na Franju Ferdinanda)? Mladi Kermauner (distinkcija, jer potkraj će života skrenuti k ezoterijskom konzervativizmu) opsesiju je konceptom vremena kod OHO-ovaca pojasnio krenuvši od odsutnosti same prostornosti, smatrajući da se vrijeme tada „spljoštilo“ u prostor. A za razliku od tokova konkretne poezije u svijetu, jugoslavenska je tipografska poezija doprinijela novim društvenim elementom, koji izranja iz napuštanja konzervativnih poetskih oblika.
U toj točki počinje Boynikov ekskurs, implicirajući da je artikulacija eksperimentalnih oblika govora bila katalizator socijalne emancipacije na tragu ortodoksnih konkretnih pjesnika koji su u jeziku konkretne poezije pronašli više nego li u onom konvencionalnom. Značajka jugoslavenskih iteracija samim se time nalazi u aktivnoj potrazi da se poezija koristi nasuprot konvencijama. Razlog za to ležao je u njenom snažnom antitradicionalizmu, uništenju posljednjih ostataka tradicijske metafizičke misli, prijelaz s ljudskog prema stvari…
Jer već se i ne osvrćemo na uzurpaciju javnog prostora ispraznom semantikom globalizacije telekoma i šoping-centara, a gdje li su tek reminiscencije na kulturne ispostave, ideološkom maglom već zatrtih Kranja, Niša, Suboticâ i Zrenjaninâ, ako ne u hladovinu uljuljkanih bivših republičkih središnjica. Druga je Jugoslavija maltene horizont iz nekog drugog vremena; za čovjeka i radnika jamčila je infrastrukturom potpomognutom od samog sistema; iako, kako pokazuje sudbina protagonista ove monografije, vrag je i tu imao svoje ekskluzive. No samo za pro memoriju, „prihvatizacija“ društvenih dobara jest business as usual našeg vremena, a da nije povremenih bljeskova kolektivističkog otpora, sudbina bi ostataka bolje prošlosti već odavno bila prepuštena sudbini partizanskih spomenika. A tu je negdje i politički kontekst ove monografije.
