Izolirano igralište za geekove – to bi ukratko u široj (književnoj) javnosti još uvijek bio opis znanstvene fantastike kao žanra. Već je dosadno izgovarati rečenice poput „SF je široko čitan i među čitateljima cijenjen, a slabo kritički analiziran i vrednovan“, ali to ne znači da ne drže vodu. Jedna činjenica, koju SF dijeli sa svim „nižim“ žanrovima, posebno je zanimljiva, a to je da se uspjeh djela znanstvene fantastike mjeri primarno tržišnim parametrima, odnosno prodajom. U tome se posebno naglašava multimedijski tržišni potencijal, to da iz popularnog SF romana mogu proizaći filmovi, serije, stripovi, videoigre, igre na ploči itd.
Darko Suvin u Metamorfozama znanstvene fantastike razdvaja taj interes za žanr koji proizlazi iz širenja i utjecaja kategorije komercijalnog izdavaštva koja se naziva „znanstvenom fantastikom“ od interesa za šire polje znanstvene fantastike. Znakovito je da se mainstream kritički osvrti o SF-u dosta kreću linijama tzv. tvrdog SF-a, pa se djela ocjenjuju na konto (proročanske) tehnološke vrijednosti.
Podsjetit će nas takvi redovno da se transplantacija organa još nije ni zamišljala, a kamoli u medicini izvodila, u trenutku kad je Mary Shelley 1818. godine napisala Frankensteina ili modernog Prometeja. Kada je Facebook promijenio ime u Meta 2021. godine, šira je javnost imala prilike doznati da je pojam metaverse skovao Neal Stephenson u cyberpunk romanu Snow Crash iz 1992. godine. A kad smo kod cyberpunka, ne možemo ne spomenuti ćaću podžanra Williama Gibsona, koji je o cyberspaceu pisao u kratkoj priči Burning Chrome iz 1982. godine. Ideje o internetu i virtualnoj stvarnosti Gibson je proširio u kultnom romanu Neuromancer iz 1984. godine. Guglate li ga, to su vazda prve stvari koje će iskočiti. Cyberpunk je kao podžanr SF-a ponajviše fokusiran na spoj high techa i low lifea, ali iako su cyberpunk romani puni napaćenog naroda, primarno se pamte po naprednoj tehnologiji. Kao da su SF-ovci STEM-ovci književnosti, kao da je u tome sva vrijednost i zanimljivost njihovih djela.
SF i socijalizam
„Znam da neki misle da je uloga SF-a da bude proročanstvo: ja ne. Mislim da uloga znanstvene fantastike uopće nije proricanje. Poanta je ispričati zanimljive, živopisne, čudne priče koje su u svom najboljem izdanju snažne verzije i vizije današnjice“, reći će britanski pisac China Miéville, jedan od predvodnika „nove čudne fikcije“.
Ekstrapolacijski model SF-a za njega je na labavim granama, ne samo zato što je uloga proricanja nezahvalna, nego je i naprosto nemoguća. Pisanje pronicljivog i koherentnog SF-a između ostalog podrazumijeva i shvaćanje društvenog totaliteta unutar kojeg se piše, a kojemu autori i autorice ne mogu izmaknuti pukim zamahom individualne volje i mašte. Istraživanje društvenog totaliteta u Miévillovim je djelima zato jako temeljito – totalitetu ne pristupa dogmatski, ali ga bogami ozbiljno shvaća. Slijedeći tu liniju, dobar SF nije dobar zato što u njemu „nema granica“, nego baš zato što poštuje granice.
Te granice nisu nužno čvrsti „znanstveni“ temelji (zakoni fizike itd. i sl.), „znanstveno“ je u nazivu žanra odavno nadišlo referencu na znanost i tehnologiju. Radi se o književnom postupku u kojem djelo mora biti moguće i dosljedno unutar sama sebe. Suvin znanstvenu fantastiku definira kao „književnost spoznajnog očuđenja“, Ursula K. Le Guin je isticala da znanstvena fantastika podrazumijeva intelektualnu strogoću, ali i rizike i poigravanja unutar sfere te strogoće.
I ona je odbijala proročansku misiju SF-a, tvrdeći da je predviđanje posao proroka, vidovnjaka i futurologa, a ne pisaca. „Možda otkrijemo – ako se radi o dobrom romanu – da smo malo drugačiji od onoga kakvi smo bili prije nego što smo ga pročitali, da smo se malo promijenili, kao da smo upoznali novo lice, prešli ulicu kojom nismo prošli prije. Ali vrlo je teško reći što smo naučili, kako smo se promijenili“, govorila je Le Guin.
Miévilla, koji je gorljivi ljevičar i na različite načine sudjeluje u političkom organiziranju u Britaniji posljednja tri desetljeća, često pitaju može li se kroz SF graditi socijalističku viziju budućnosti, razvijati političku teoriju, istraživati mogućnosti organiziranja. Može li nam, dakle, književnost dati naputke za političko djelovanje? Njegov je odgovor uvijek da ne može, iako je cijelim bićem predan postkapitalističkom socijalističkom svijetu. „Utopije snova su vrlo važne, u mnogim slučajevima upravo zbog svoje apsurdnosti, ali moramo se vraćati na totalitet. Ako ozbiljno shvaćate društveni totalitet, jedna od tih komponenti, uz Mickeyja Mousea i tečajeve na burzi, ljudski je um. Nismo roboti programirani opresivnim totalitetom, ali jesmo njime uvjetovani i ne možemo zapravo misliti van njega. Politika utemeljena na prefiguraciji za mene je kategorička pogreška“, kaže Miéville.
Iako navodi da socijalizam i SF predstavljaju dva najfundamentalnija utjecaja na njegov život, iako u njegovoj fikciji uvijek postoje eksplicitno političke teme, Miéville naglašava da su najvažnije stvari koje politički radi sudjelovanje u prosvjedima, podržavanje štrajkova i rada sindikata, a ne pisanje. Organiziranje na razini uvjeta proizvodnje za njega uvijek ima primat nad pisanjem. „S kapitalizmom se mora raskinuti. Ta ljestvica rekonfiguracije stvarnosti mi oduzima dah. To uključuje i psihičku promjenu, preobrazbu čovječanstva. Ne govorimo samo o nama u nekoj drugačijoj budućnosti, govorimo i o nama koji prolazimo kroz raskid, o verzijama sebe koje ne možemo ni zamisliti“, kaže.
Nema dakle iluzija oko moći književnosti, ali i dalje stalno piše – napisao je dvadesetak knjiga (romana, kratkih priča, stripova), a također je i jedan od pokretača lijevog časopisa Salvage. Kako sam naziv časopisa kaže, pisanje nije presudno, ali jest nezanemariv dio procesa spašavanja. („Salvage shvaća da je katastrofa već među nama i da je odlučujuća borba oko toga što učiniti s ostacima. Salvage je za komunizam ruševina.“)
Iako se odmiče od ekstrapolacijskog modela SF-a, u fikcijskim djelima Miéville se nikad u potpunosti ne prepušta principu izgradnje analogija sa sadašnjim svijetom. Strukturnu logiku kapitalizma prevodi u fikcionalni svijet čije su manifestacije samo djelomično analogne svijetu današnjice, ali uglavnom nisu ni istovjetne ni istoznačne. To se dobro vidi u kriminalističkom romanu Grad i grad, jednoj od tri njegove knjige zasad prevedene na hrvatski (Pad Londona preveden je 2021., Stanica Perdido 2008.).
Miévilla, koji je gorljivi ljevičar i na različite načine sudjeluje u političkom organiziranju u Britaniji posljednja tri desetljeća, često pitaju može li se kroz SF graditi socijalističku viziju budućnosti, razvijati političku teoriju, istraživati mogućnosti organiziranja. Može li nam, dakle, književnost dati naputke za političko djelovanje? Njegov je odgovor uvijek da ne može
Vidjeti i nevidjeti
Izgradnju fikcionalnog svijeta, gradskost i atmosferičnost Miéville je u Gradu i gradu možda najvrsnije postigao, ali gradovi su stalne opsesije i u drugim njegovim djelima, od Novog Krobuzona u trilogiji Bas-Lag do Londona u Padu Londona. Najdulje periode života proveo je u tri velika grada, jednom europskom (Londonu) i dva afrička (Kairu i Harareu). Pečat osobne geografije je jak, taj palimpsest gradova za njega ne prestaje biti potentan, od arhitektonske kakofonije do raslojavanja stanovništva i promjena u organizaciji društvenog života. Svašta je u tim gradovima različito i pomiješano, čini cjelinu koja se ne može jednostavno svesti na zbroj svojih dijelova. Zabavno je i da Miéville frkće na ideju pisaca koji odlaze na selo u osamu pisati, radije se prislanja drugoj stereotipnoj mantri – uvijek piše uz prozor, gledajući svjetla grada, obično kasno noću. U takvom je „oklopu svjetlosti“ pisao i Grad i grad.
Radnja romana smještena je negdje u Europi, u krajolik u kojem postoje Beszel i Ul Koma, dva grada koja se nalaze jedan tik uz drugi, na nekim dijelovima čak i preklapaju i prožimaju, ali je glavna kvaka da građani jednog grada ne smiju vidjeti građane drugoga, da im nije dozvoljeno uvažavati međusobno postojanje. Nevidjeti je osnovni princip po kojem se u Gradu i Gradu živi, zapravo preživljava. Da ne dođe do prelaženja granica brine se Proboj, tijelo koje intervenira na svaki prekršaj i na prvu djeluje kao nešto poput tajne službe i policijskog represivnog aparata. Kroz roman se Proboj dalje prokazuje i kao istovremeno mistični autoritet i potpuno prozaično tijelo, i svemoćno i ispražnjeno od moći, i akutno i permanentno, u nekim aspektima posve autoritarno, na drugim razinama potpuno demokratično.
Sve su pojave u romanu na sličan način ambivalentno konstituirane, kroz preplitanje dihotomija. Na momente se čitateljici čini da su Beszel i Ul Koma dva podosta različita grada, jedan oronuo, drugi hipsterski procvao, samo da bi nekoliko stranica kasnije „naprednom“ gradu ugledala gnjilež, nagovještaj propasti koji zrcali onaj drugi grad. Linearnost progresa je istovremeno i varljiva i potpuno predvidljiva, a os centar-periferija stalno se premješta. Postoji i treći grad zvan Orciny, grad između gradova. Ili nam se barem govori da postoji, jer u romanu Orciny funkcionira kao svojevrsna teorija zavjere. Beszel i Ul Koma istovremeno su i bilo koji grad na ovome svijetu i sinegdoha cijeloga svijeta. Jedan od glavnih uzroka njihove podijeljenosti izgubljeno je znanje o zajedničkoj prošlosti, iz kojeg proizlazi i umrtvljenost oko zajedničke budućnosti.
Izbor između onoga što se pamti, a što zaboravlja u srži je izgradnje kapitalističke države-nacije, a nevidjeti je važno koliko i vidjeti, vjerojatno i važnije. Miéville sjajno dočarava psihološke željezne zavjese koje održavaju nejednakosti svakodnevice – pa i u Zagrebu smo već jako dobro naučili nevidjeti beskućnike i migrante, ako ćemo povlačiti neke najdirektnije i najočitije paralele. Kultiviranje stoičkog neosjećanja u Beszelu i Ul Komi kreće od rođenja, a koliko se uspješno provodi pokazuje činjenica da čak ni djeca, kojima je dozvoljeno „probiti“ prije nego što navrše osmu godinu života, to u pravilu ne rade. Većini djece može se vjerovati da neće sramotno i nezakonito „probiti“, iako to imaju priliku učiniti u svakom trenutku koji provedu na ulici.
Posebno je zanimljiva i pljačka artefakata starih civilizacija, koju u romanu organizira jedan fini profesor, samo da bi opravdao svoju paraznanstvenu tezu o Orcinyju, u koju je i sam prestao vjerovati. Pritom je pljačka dio jednadžbe kojoj Miéville ne razotkriva rješenje, što možemo shvatiti i kao komentar na takve pljačke općenito, to da im se rijetko u potpunosti može ući u trag i kazniti odgovorne, ali i kao ukazivanje na beskonačnu isprepletenost „prljavih“ radnji i „uzvišenih“ institucija poput akademije. S treće strane, to nam govori nešto i o tome da teorije zavjere, ali i teorije koje zavjere nisu, često ne nastaju kao produkt istraživačkih namjera ili odraz samih rezultata istraživanja, nego u pozadini imaju druge primarne pokretačke mehanizme. Treći grad Orciny u tom je smislu samo zakrpa, ali i ta zakrpa je potentna u nekom kontekstu, na nekoj razini. Logika svega čitateljici nije uvijek jasna, ali tome razlog nisu logičke greške i lijeni narativni prečaci, već služi kao spoznaja činjenice da smo u poimanju svijeta uvijek osuđeni na baratanje s pregršt logičkih rupa.
Neracionalno nije isto što i iracionalno, a prostor neracionalnog Miévillu je posebno drago igralište. Ljudima je svojstven kapacitet da se stalno obmanjuju, da jedni drugima i jedni o drugima stalno nadograđuju priče, da zamišljaju i pamte stvari kojih nema i kako ih nema, a Miévillov SF afektivno i kognitivno svjedoči takvu egzistenciju. Ono što nam ostaje nepoznato, ono što ne možemo posve pojmiti, „viškove stvari“ i ljudske impulse prema fantastičnom Miéville shvaća ozbiljno, ne kao igru brze narativne dosjetke.
Zabavno je i da Miéville frkće na ideju pisaca koji odlaze na selo u osamu pisati, radije se prislanja drugoj stereotipnoj mantri – uvijek piše uz prozor, gledajući svjetla grada, obično kasno noću. U takvom je “oklopu svjetlosti” pisao i Grad i grad
Pitanja i iznenađenja
Ništa manje važno, Grad i grad je pravi page turner, napetost ne popušta dok pratimo kako inspektor Tyador Borlú u Beszelu i Ul Komi pokušava riješiti slučaj ubojstva jedne žene. Omaž je to i noiru i detektivskim romanima, s precizno podšišanim dijalozima, pravovremenim verbalnim vatrometima i vještim zapletima radnje. Miéville ne krije da je prije svega i veliki žanrovski fan, malo koji intervju mu može proći bez zanesenog spominjanja drugih autora i autorica. Uvijek se referira na prethodnike i suvremenike za koje se „boji da ih stalno potkrada“ i kojima je beskrajno zahvalan jer je „pisati na ramenima drugih privilegija“.
Dobre priče, priče koje imaju unutarnji narativni integritet, koje ljude mogu emocionalno dirnuti, misaono izmještati i paralelno ih opčiniti u čitalačkom iskustvu, i ne mogu se susresti baš na svakom koraku. Miévillove su takve, i iako sve politički prosijavaju, u tome nikad ne idu „na nos“, nego puštaju čitatelje da dišu. Književnost možda i može biti didaktična, ali je uvijek bolja kad nije eksplicitno takva i kad je više od toga, kad samoj sebi ostavlja prostor za pitanja i iznenađenja. Ako se Miévilla pita, književnici koji prizivaju lijevi horizont budućnosti svoje želje trebaju ožežati primarno van same književnosti.
