Zbornik Kad čujem Daruvar nastao je tako što je urednik Kruno Lokotar pitao 28 autora/ica od kojih nijedan/na nije iz Daruvara – a polovica ih nikada u njemu nije ni bila – na što pomisle kada čuju Daruvar? Od njihovih odgovora sačinjena je ova knjiga, a oni su ispisani u formama priča, putopisa, sjećanja, mikroeseja, poezije, dijaloga, uopće različitih tekstova kojima je zajedničko to što su se meko ugnijezdili u daruvarske gabarite, i povećali ih. Protežu se od doba Aqua Balissae, preko Jankovićevog baroknog doba, pa do suvremenosti. Spomenuti su u njima i neki poznati, mnogi nepoznati, pa i neki nepravedno zaboravljeni Daruvarčani.
Prvo sam ugledao kofer pa tek onda dedu. Bio je to onaj isti crni kožni kofer, sa kojim je deda godinama navraćao u naš ljubljanski stan, kada bi se iz Zagreba vraćao kući u Pulu. Nakon što je početkom sedamdesetih zatvoreno pulsko kazalište, deda je ostao bez posla pa je odlazio u Zagreb i tamo glumio u televizijskim serijama i filmovima. Ali to je bio neki drugi deda od ovoga koji je sada sjedio nasuprot recepcije na rubu prevelike fotelje, onako kako obično sjede ljudi koji se ne znaju opustiti.
Nakon trotjednog boravka u toplicama izgledao je jadnije i bezvoljnije nego pred odlazak. Gledajući ga pomislio sam da se on zapravo krije u tamnom kutu svoga sasušenog, iznemoglog tijela iz kojeg tek tu i tamo oprezno proviruje. Nije se vidljivo obradovao što me vidi, niti mi je ponudio ruku, kako je navikao činiti otkada sam odrastao pa mu je postalo neugodno ljubiti me.
Sklonio sam se do njega, obgrlio ga rukom i poljubio u lice, a on se nije ni pomaknuo.
− Idemo? − pitao sam, on je ustao i krenuo za mnom prema izlazu.
Deda nikada nije bio pričljiv čovjek, a sada je odgovarao na moja pitanja još kraće i odsječnije nego inače.
Dobro je. Dobro mu je bilo u toplicama. Hrana je bila u redu. Nije kao Šefikina, ali nije to njemu važno. Doktori kažu da je dobro. Da bi trebao poživjeti još koju godinu. Bilo mu je malo dosadno. Šetao je po parku, gledao vjeverice. Nije čitao jer se brzo umori kad čita. Rješavao je križaljke i gledao televiziju. Ali nema više ništa na televiziji. Da, pio je toplu vodu. Drugačija je, ali ne zna reći kako. Ništa mu nije doktor rekao šta mora dalje raditi. Samo mu je dao ovaj papir.
Uzeo sam papir nadajući se da na njemu piše što se desilo s dedom. Srčani udar je bio jak i odmah su nam rekli da je imao sreće što je ostao živ, ali to nije objašnjavalo, zašto me ništa ne pita. Ni kako sam, ni kako sam putovao, ni kako je mama. A to me je uvijek pitao, kada bi došao u Pulu. Sada, istina, nismo bili u Puli, ali ja sam ipak od nekuda došao do njega.
Na papiru su bile upute za nastavak života. Doktori su mu savjetovali dijetalnu prehranu i redovne tjelesne vježbe, a zabranjivali dizanje teških stvari, masnu hranu, alkohol, cigarete i …
− Deda, zabranili su ti seks.
− Čuj to?
− Evo piše. Seksualne aktivnosti se ne preporučuju barem tri mjeseca.
Deda se napokon osmjehnuo. Baka, koja ga je čekala u Puli, imala je godinu dana i srčani udar više. Bila je dementna i često bi se najiskrenije zapitala tko je starac koji živi u njenoj kući.
− Ovaj papir stavi uz krevet, da ti je pri ruci kad baka po noći krene da te napastuje.
Osmijeh na dedinom licu je nestao brže nego što se pojavio. Možda nisam trebao spominjati baku.
− Jesi za kavu?
Ponovio sam pitanje misleći da me nije čuo. Onda je nešto promrmljao, a ja shvatio da nije razumio što ga pitam. Jer on je kavu pio samo kod svoje kuće i samo s bakom. Tursku iz džezve.
Objasnio sam mu da je pred nama duga vožnja i da mi treba kava. I predložio da je odemo popiti u neki kafić u centru grada.
− Nikada nisam bio u Daruvaru. Volio bih barem na brzinu vidjeti na što liči.
Do centra grada sam vozio na pamet, kroz zelenilo, od hotela pored pruge, između parka i Rimske šume, pa desno, rampa na pruzi kao da se nikada nije spuštala, pored pijace. Parkirao sam kod robne kuće pa smo deda i ja prošetali preko ceste, do najbliže terase.
Možeš li, pitao sam ga svakih desetak metara i deda je odgovarao „Mogu, mogu“, a meni se i dalje činilo da ne može. Hodao je tako tromo da sam se pokajao što ga mučim. Iako nikada nisam sa njim sjeo u kafić, znao sam da neće htjeti ništa naručiti i da će samo sjediti pored mene i čekati da završim.
− Jesi ti bio kad prije u Daruvaru?
Pogledao me je kao da tražim od njega da otrči do crkve, koja se vidjela uzbrdo, a ne da se prisjeti svojih proteklih boravaka u ovom gradu. Nisam mogao razgovarati s njim, niti sam mogao sjediti u tišini. Pa sam počeo brbljati.
− Ja nisam ni znao da ovaj grad postoji. Mislim, znao sam da postoji grad po imenu Daruvar, ali nisam znao da je tu. Milion puta smo prolazili ovuda na putu za Visoko i Novi Sad, i ja sam si u glavi umislio da tu nema ničega. I sad mi je čudno što je tu grad. Ustvari, da me sada pitaš, rekao bih ti da se ovaj grad tek nedavno odnekuda doselio ovamo. Da je Daruvar do jučer živio negdje na sjeverozapadu Češke, a onda se odjedanput nešto naljutio, opsovao nešto na češkom, pokupio svoje ulice, trgove i pivovaru te krenuo prema jugu. Jer je čuo da na jugu ima gradova koji se tako brzo naljute.
Tek sam sada shvatio da se deda pokušava sjetiti je li ikad prije bio u Daruvaru. U svom vremenu koje je proveo u toplicama, on očito nije razmišljao o gradu pored njih. I sada ga je Daruvar iznenadio svojim postojanjem kao što je iznenadio mene, kada ga je mama prije mjesec i po dana prvi put spomenula.
− Znaš li ti gdje je Daruvar? − pitala me iznenada.
Tako se ljutila moja mama, a onda je nazvala telefonom neku službu i neku službenicu najljubaznijim glasom pitala: „Je li on baš mora ići u Daruvar?“ Onda je strpljivo slušala njen odgovor i kimala glavom, da bi se naposlijetku lijepo zahvalila ženi, spustila slušalicu i rekla ocu i meni: „Mogao bi u Krapinske Toplice, ali bi morao čekati barem mjesec dana.“
− Stoka − rekao je na to moj otac. − Da on može otići iz Pule u Daruvar, ne bi mu trebale toplice.
Najbliža terasa bila je ispred kina 30. svibnja. U izlogu su bili plakati filmova koji su igrali i u Puli i u Ljubljani.
Deda se okrenuo i počeo razgledavati po trgu. Trudio se prepoznati grad i zagledao se u zgradu zaostalu iz socijalizma s natpisom „Večernji list“ koji je također izgledao kao da je zaostao iz nekog drugog vremena. Ta je zgrada bila kao uokvirena drugim, austrougarskim zgradama.
− Ovo kao da je petrogradska avenija − rekao sam gledajući veliki brisani prostor glavnog trga i fontanu s nekim debelim krilima koja bi teško poletjela. Deda je kimnuo glavom.
Ni on ni ja nismo nikada bili u Petrogradu, ali njegov je stan bio pun ruskih knjiga. Tolstoja i Dostojevskog čitao je onako kako bog zapovijeda. Na ruskom. A od njegova tri unuka ja sam bio jedini koji je naslijedio njegovu ljubav prema knjigama, i to nas je povezivalo.
− Izvolite − prekinula je konobarica naše razgledavanje.
− Ja ću espresso − rekao sam.
− A vi? − okrenula se dedi.
− Šta ćeš popiti? − preveo sam mu njeno pitanje, glasnije i razgovjetnije, iako sam znao da neće odgovoriti. Zurio je preda se i čekao da netko odgovori umjesto njega.
Konobarica je nosila majicu s koncerta Hladnog piva. I bila je vrlo zgodna. Umjesto da razmišljam što bi deda mogao popiti, razmišljao sam o tome koja je rok grupa iz Daruvara. Gradovi su tada za mene još uvijek pripadali rok grupama. Pula Idiotima, Rijeka Lauferima, Maribor Lačnom Franzu, Zagreb Azri, Vinkovci Majkama. Kome je pripadao Daruvar? Ili to vrijedi samo za veće gradove?
− Donesite mu čašu vode − rekao sam i glupavo joj se nasmiješio.
− Mineralnu ili običnu?
− Može mineralna − rekao sam, i pomislio da bi najbolja bila ona topla, koju je pio u parku.
Bila je jedna daruvarska grupa na danima bajkera u Šijanskoj šumi, kamo me je odveo Pero. Mogao bih je pitati sviraju li još, ali se nisam mogao sjetiti njihovog imena.
− Možda smo igrali Hamleta ovdje − rekao je deda.
Hamlet je bio onaj iz Mrduše Donje. Deda je glumio u praizvedbi tog teksta i s tom je predstavom prošao cijelu Jugoslaviju. I možda je tada bio i u Daruvaru. Ali davno je to bilo. Šezdeset i neke. Tada je Daruvar još bio u Češkoj.
− Jesu nas ovdje vodili u onu veliku tvornicu? − razmišljao je deda na glas.
Deda je malo pričao o svojim glumačkim danima pa sam znao samo da su Hamleta po pravilu igrali pred ljudima koji nikada nisu bili u kazalištu i da se zato ponekad osjećao kao da je dio putujućeg cirkusa. Ali Daruvar mi nije izgledao tako.
− Izvinite − pitao sam konobaricu, koja je donijela espresso i Jamnicu. „Ima li u Daruvaru neka velika tvornica?“
− Baš velika i nema više…
− A bila je?
− Dalit je bio velika tvornica, da.
Dedi ime Dalit ništa nije govorilo. On je imao u glavi slike, a ne riječi.
− A šta su proizvodili?
− Dalit vam je bio ljevaonica i tvornica nekih strojeva − bila je mlada, ni ona se više nije sjećala.
− Ljevaonica, da − kimnuo je glavom deda. − Tamo su nas vodili da gledamo kako se lijeva željezo.
Konobarica se nasmiješila i otišla.
− Daruvar, da. To je bilo u Daruvaru − rekao je deda pa krenuo ponovno razgledati po trgu, ne bi li se možda još čega sjetio. Sad, kad ga je krenulo.
Ali je brzo odustao, a ja sam se opet pokušao sjetiti imena onog daruvarskog benda. Pero i ja smo kolutali očima, ali to nije ništa značilo. Tada smo na sve živo kolutali očima. I na dobre bendove. Iako sumnjam da su Daruvarčani bili dobri. No, tko zna… Priznao bih joj da su bili baš onakvi kakvi ona misli da su bili.
− Svi su ti slavonski gradovi isti. Niske kuće, široke ceste, i haj sad ti znaj koji je koji − pravdao se deda, a meni je bilo drago što mu je bilo stalo. I dalje je bio neprepoznatljiv, ali barem mu je bilo krivo što se ničega ne sjeća. Barem mu nije bilo svejedno.
Pozvao sam konobaricu da donese račun i izvadio novčanik.
− Izvinite, mogu nešto pitat?
− Naravno.
− Da ne znate možda kako se zove jedan hard-rock bend iz Daruvara? Slušao sam ih jednom u Puli…
− Ne slušam ja takvu muziku − rekla je i nasmiješila mi se.
Bio sam razočaran. Ali ipak sam joj dao napojnicu. Tri kune za Dalit.
− Igrali su vaterpolo − rekao je tada deda.
− Tko?
− Neki radnici.
− Iz Dalita?
− Da. Pokazivali su mi neke slike s nekog bazena. Jer sam došao s mora pa su mislili da ću ja to razumjeti.
− Vaterpolo u Daruvaru?
Pogledao sam konobaricu, a ona je gledala mene. Ja sam čekao da mi objasni, a ona da ja objasnim njoj.
− Je li se nekada igrao vaterpolo u Daruvaru?
− Vaterpolo?
Začuđena me pogledala, a ja sam se samo osmjehnuo i slegnuo ramenima. Nisam joj se htio protiviti. Iako nije slušala hard-rock, još je uvijek bila vrlo zgodna i još sam joj uvijek htio biti simpatičan. Htio sam biti na njezinoj, a ne na dedinoj strani.
− Možda je to bilo u Slavonskom Brodu − rekao sam dedi i smeo ga. Sada se pokušavao sjetiti Broda. U Brodu je živio njegov rođak, s kojim je redovno razgovarao telefonom. Slavonski Brod je bio rođakov glas koji dolazi iz telefonske slušalice. Bilo je nemoguće da si deda u misli dozove sliku tog grada.
− Deda je glumac i nekada je proputovao čitavu zemlju. Ali to je bilo davno pa…
Konobarica je razumjela i nisam morao dalje objašnjavati.
Ustali smo. Još jednom sam joj se osmjehnuo. I ona se meni osmjehnula. Brižnom unuku.
Hodali smo polako prema autu i opet sam svakih desetak metara pitao dedu.
− Možeš li sam? − ali on mi sada nije odgovarao. Mislio sam da je umoran pa sam ga uhvatio pod ruku, a on mi se izvukao i nastavio sam. Hodao je sporije nego prije i djelovao još slabašnije.
− Cota G4 − rekao sam. − Tako se zvao bend.
Deda nije reagirao. Šutke je sjeo u auto i šutio je sve do Nove Gradiške. A onda je odjedanput progovorio.
− Bilo je to u Daruvaru. Nigdje drugdje to nije moglo biti. Jer su se radnici u Dalitu šalili da su vaterpolisti u samo par godina izliječili više žena od neplodnosti nego doktori u toplicama u dvije tisuće godina.
I nakon toga je opet ušutio. Sve do Pule.
Goran Vojnović (Ljubljana, 1980.) redatelj je i scenarist, autor više kratkih filmova i dugometražnog filma Piran – Pirano. U regiji je poznat kao autor romana Čefuri raus! (2008), koji je u Sloveniji privukao pozornost čitatelja, kritičara i policije, 2009. osvojio nagradu Prešernove zaklade i nagradu Kresnik te doživio i vrlo uspješnu kazališnu i filmsku adaptaciju koju je sam režirao. Objavio je i romane Jugoslavija, moja domovina (2011) i Smokva (2016). Izbor kolumni iz slovenskog časopisa Dnevnik, objavio je u knjizi Kada Džimi Ču sretne Fidela Kastra (2010).
