Suvremena hrvatska proza dobra je potvrda tezi koja kaže da je književnost zrcalo vremena: nekoliko posljednjih romana i knjiga priča koje sam pročitao i/ili pisao o njima opsesivno se bave psihofizičkim oboljenjima jednoga ili više likova i nastojanjima da se pronađe nekakav izlaz. U poeziji također sve sami simptomi i traume, dijagnoze i nuspojave. Stoga bismo mogli reći da je patologija u književnosti odraz patologije društva i svijeta u kojemu ta književnost nastaje. Dio tih priča je, naknadna su saznanja pokazala, autobiografskih temelja, što bi donekle moglo remetiti naznačeni interpretacijski trag; dobar primjer je Karakaševo Okretište, novela o pretrpljenom fizičkom napadu o čemu autor nije ranije u javnosti pričao, te je ovom čitatelju Okretišta to bila prva informacija; moglo se tu (o)lako razglabati o društvenoj patologiji, pa završiti na stranputici. Čitajući prikaze spomenute novele, koje su mahom pisali upućeniji u autorov privatni život i zdravstveni karton (što će reći da su mu frendovske kritike pisali bliski ljudi) ovaj se čitatelj našao u nedoumici – kako mu uopće pristupiti, kao fikciji ili autobiografiji? To i nije bitno, gospođo profesorice, sve dok sami to ne učinite bitnim; potenciranje autobiografskog ishodišta u frendovskim kritikama očito signalizira ne samo da je bitno, nego da to noveli daje nekakvu dodatnu vrijednost, ali i štit – ako je kritiziraš, kao da mu čačkaš po rani.
Emocionalni kapital
S novim romanom Ede Popovića Kako sam brojio ružičaste robote nema(m) takvih problema, jer autor je o vlastitoj borbi za život i svladavanju bolesti pričao i pisao proteklih godina, tako da čitatelj koji ga osobno ne poznaje ili ga ne prati na Facebooku o tome nešto ipak može znati. Onaj koji je autora pratio na društvenoj mreži, taj će već iz naslova knjige zaključiti o čemu se radi. Računa li autor na taj emocionalni kapital teško je reći, iako se čini da on ne računa ni na što, osim na još jedan dan, na disanje, šetnju, pričanje s kamenom, stablom i životinjom, na miris vatre i čaja, poeziju japanskih majstora i predenje mačke u krilu. Mada naracija prolazi luk od buđenja u bolničkoj sobi do konačne pomirbe sa samim sobom, vlastitim zabludama i svijetom, sličnost s Okretištem tek je površna, prvoloptaška: pripovjedač čini upravo suprotno od protagonista Okretišta – on silno nastoji maknuti se iz grada na selo, ide dakle suprotnim smjerom, pritom ne muzući roditelje kako bi to postigao; naprotiv, o majci i ocu, njihovim posljednjim danima, piše s nostalgijom i ljubavlju, evocira posljednje razgovore, želje, obećanja; odnos prema mačkama i drugim živim bićima također je dijametralno suprotan: nasuprot egomanijačkoj netrpeljivosti, Popovićev pripovjedač (također rekonvalescent) daje im znakovita imena (Buda, Dobra, Maga, Čangi, Bela Dva Srca, Milica, pas Kodo), izučava njihove karaktere, komunicira s njima, jede i spava s njima, promatra ih i uči od njih (str. 114). Prisutnost životinja na njega pozitivno djeluje, upotpunjavajući onaj minimum komfora potreban za čitanje, pisanje i razmišljanje. No, vratimo se napokon na početak i pođimo nekim redom.
Kako sam brojio ružičaste robote roman je ispripovijedan u tri dijela koji nose naslove „Buđenje“, „Povlačenje“ i „Prekid“. Linearan tijek naracije, sada vam je već jasno, prati pripovjedača od buđenja u bolničkoj sobi, preko postupnog povlačenja iz društva i svijeta do konačnog prekida. Pritom bismo „Povlačenje“ mogli nazvati i zagrebačkim poglavljem, a „Prekid“ gorskokotarskim. Sam naslov povlači iz naslova glazbenog remek–djela The Flaming Lipsa Yoshimi Battles the Pink Robots iz 2002. godine; ljekovitost ovoga albuma mogu samo potvrditi i tu me je autor dobio (kao i s Arcade Fire). Album i pjesmu pripovjedač spominje samo jednom, na početku postbolničkog oporavka, što je sasvim dovoljno da bi misteriozni zli ružičasti roboti (koje draga Yoshimi pobjeđuje) završili u naslovu: „Jutros me je naš sin Sven zarazio pjesmom Flaming Lipsa „Yoshimi Battles the Pink Robots“. U toj pjesmi ima nešto vrlo umirujuće i opuštajuće. Nešto što je ubrzalo izlučivanje melatonina u mojem tijelu.“
„Jutros me je naš sin Sven zarazio pjesmom Flaming Lipsa „Yoshimi Battles the Pink Robots“. U toj pjesmi ima nešto vrlo umirujuće i opuštajuće. Nešto što je ubrzalo izlučivanje melatonina u mojem tijelu.“
Gorski Kotar i Novi Zagreb
Roman počinje kratkim, ali zgusnutim poglavljem „Buđenje“, od početne dezorijentiranosti i panike, do postupnog povratka sjećanja, re-konstrukcije identiteta, toga Ja koje se sjeća sebe, supruge i sina, dotadašnjeg života i razloga zbog kojih je završio u bolnici. „Povlačenje“ i „Prekid“ nešto su opširnija i kompleksnije ustrojena poglavlja, s podnaslovima i još manjim ulomcima, na tematskom planu šireg zahvata od fragmenata bolničke svakodnevnice. „Povlačenje“ opisuje postbolničku novozagrebačku svakodnevnicu koja se u romanu preklapa s pandemijom uzrokovanim lockdownom. Pripovjedač se ne miče iz stana, grad i svijet promatra s balkona nebodera u kojemu živi, supruga i sin drže se podalje (podalje u stanu, dakako) zbog straha da mu ne donesu virus; vrijeme provodi kontemplirajući, razmišljajući o književnosti, umjetnosti, životu, razgovarajući sa Sjenom sa susjednog balkona. Iako ti razgovori nose određenu tezu, ili baš zbog toga, najslabija su mjesta knjige: Sjenu je čini se izmislio kako bi imao sugovornika, odnosno, kako bi kroz dijalog mogao reći ono što želi, a da ne bude baš sve lamentirajući monolog; to se vidi i po tome što se razgovorni stil Sjene i njega nimalo ne razlikuju, a oni opet od stila Popovićevih facebook-statusa. Ima tu i mudrih zapažanja o književnosti i svijetu, ali i iritantnog dociranja i poopćavanja, stava ja-sam-pametniji i imam-dublje-uvide, premda je te uvide i pamet očito stekao u zrelim, pa i poznim godinama. On to niti ne krije, prisjeća se vlastite mladosti, djelomice simpatizira s današnjom mladeži i nastoji ih shvatiti, ali. Tako će netom što je izišao iz bolnice gdje mu je na jedvite jade spašen život oplesti po medicini i farmaciji (str. 51), ali i općenito po zapadnjačkoj tradiciji, osobito filozofskoj. Dobro, jesmo zaglibili u mnogim stvarima, ali ni Rohinjama u Mijanmaru ne cvjetaju baš samo budističke ruže. Nešto se dakako ne može odbaciti, a da se s druge strane ne uzme, i obratno, toga prirodnog zakona i sam je svjestan, a u njegovu slučaju to udaljavanje od zapadnjačke tradicije približava ga istočnjačkim životnim i duhovnim praksama, književnim formama, zen-budizmu, holizmu i sl. Pripovjedač tu već opasno pleše po rubu New Agea i njemu prijemčivih teorija zavjera, sa Sjenom priča o nekakvoj „ekipi“ koja je sve planski uništila (prirodu, čovjeka i sl.); ta „ekipa“ zapravo je kapitalistička, grabežljiva, nezajažljiva ekipa lešinara koji ne prezaju ni od čega, no, hajde vi to iščitajte u mreži istočnjačke mudrosti koju polagano plete i uklapa u ono što već zna, vidi i osjeća. Sklizak teren, koji računa na pozornog čitača.
Pripovjedač se ne miče iz stana, grad i svijet promatra s balkona nebodera u kojemu živi, supruga i sin drže se podalje (podalje u stanu, dakako) zbog straha da mu ne donesu virus; vrijeme provodi kontemplirajući, razmišljajući o književnosti, umjetnosti, životu, razgovarajući sa Sjenom sa susjednog balkona
Osjećaj usamljenosti
Konstrukcija sugovornika Sjene ima književnog smisla utoliko što pojačava njegov osjećaj usamljenosti – on više nema s kim pričati, a kada Sjena nestane, više ne priča ni sa samim sobom. Sjena bi mogao simbolizirati i bolest, tumor koji se bio nastanio u njemu, kraj njega, koji ga provocira, poteže za jezik, prisiljava na razmišljanje; nekakva nepogoda koja ga je trgnula, ali koju je savladao. Stoga je morao prekinuti sve veze sa svijetom, dotadašnjim uvjerenjima i načinom života, radikalno se preobratiti, preobraziti, da bi opet progovorio. U poglavlju „Prekid“ on je u opustjelom selu, ima samo jednog susjeda, starog čangrizavog partizana i on mu je jedini ljudski sugovornik; ali ipak priča – s drvećem, kamenjem, pticama, mačkama, psom… Istinski je užitak čitati „Prekid“ – fragmente života u već opisanom seoskom okružju; pripovjedač ima sposobnost u kratkim jezgrovitim rečenicama, u prepoznatljivom popovićevskom nepretencioznom opisivanju svakodnevnice, dočarati toplinu novog doma, svakodnevne rituale, mirise i zvukove sela i divljine u različitim godišnjim dobima i dobima dana ili noći, u koje s lakoćom uklapa citate, stihove, književnoumjetničke reference, zdravu razinu nostalgije, pa i humora, a čitatelj u svemu tome vidi smisao kao da sam to živi ili se to podrazumijeva.
Učas će budizam i književnost dovesti u vezu sa psom i mačkama, vlastiti stav o konzumerizmu s Alom Swearengenom iz Deadwooda (tu me je još jednom pridobio), hrvatske pomorske avanturiste s Cortom Malteseom, a ulomkom „Snyder uz vatru peći“, zapravo pjesmom, replicirat će američkom pjesniku na njegove stihove o šojkama. Tako će prekaljeni bitnik Popović propitati možda i posljednju vezu sa starim sobom, mada je njegova preobrazba (iz zapadnjačkog poete i boema u mudraca i asketa istočnjačkih nagnuća) u skladu s mnogim drugim bitničkim i rokerskim preobrazbama. Rekli bismo da je time i u svojim poznim godinama, i unatoč očitoj promjeni, ostao dosljedan sebi – nije se u potpunosti odvojio od nekog mladog sebe, nadogradio se. U određenom misaonom sklopu, pogledu na svijet i načinu života pronašao je mir koji mu je u bolesti i nakon nje postao potreban. Roman završava apologijom životu i hodanju: „Kažu da staza vodi do svake točke pokraj koje prolazi. I tek kad napravimo posljednji korak saznat ćemo kamo smo pošli. Sretan sam što to još ne znam. Što još hodam. Ne ostavljam tragove. Nemam nikakav cilj. Ne moram stići nikamo. Nemam nikakvih namjera. Samo hodam.“
Tako će prekaljeni bitnik Popović propitati možda i posljednju vezu sa starim sobom, mada je njegova preobrazba (iz zapadnjačkog poete i boema u mudraca i asketa istočnjačkih nagnuća) u skladu s mnogim drugim bitničkim i rokerskim preobrazbama
Šetnje i planine
Filmskim terminom rečeno ovaj roman prequel je Popovićevim putopisno–memoarskim (u biografiji stoji publicističkim) knjigama o šetnjama planinama, koje je objavljivao posljednjih godina, nakon što je doista pobijedio ružičaste robote i preselio se u Stranicu Gornju. Ona se podjednako uklapa i u njegovu neobitničku dionicu i u putopisnu (publicističku), a mogla bi privući štovatelje obje faze, ako je o fazama govoriti, Popovićeva stvaralaštva. To mu je možda i najbolja preporuka, uz ocjenu da je riječ o kvalitetnom, ponajboljem Popovićevom romanu, koji ne odskače odviše unutar opusa, ali podvlači crtu pod mnoge autoru bitne stvari. Meni osobno, smijem li još jednom biti subjektivan, draža je njegova putopisna (publicistička) faza, a Deadwood i Yoshimi Battles the Pink Robots tu su možda i pojačali generalno pozitivan dojam o djelu; no sve dok nije smetnja, preporuka je.
