„Stavljam na znanje da sam jednog lijepog jutra, ne znam više točno u koliko sati, nakon što osjetih želju za šetnjom, nataknuo na glavu šešir, izašao iz pisaće sobe ili sobe sablasti i strčao se niza stube kako bih što prije dospio na ulicu. Tome bih mogao dodati i da mi je na stubištu ususret naišla žena koja je izgledala kao Španjolka, Peruanka ili Kreolka.“ (Robert Walser, Šetnja, Leipzig 1917.)
Literatura o hodanju, penjanju, alpinizmu i planinama u pravilu dolazi i nastaje unutar neke općenito zamišljene romantične ideje. U svojstvu suputnika tu romantičnu ideju često prate opsjednutost, pomaknutost ili ludilo (vidi: Walser). A preko horizonta očekivanja u najvećem broju slučajeva odlazi s krajem dana ili povratkom kući, bogatija za transformativno iskustvo i za novopronađenu spoznaju i ispunjenje.
Walserovim riječima: „Radnicima vrlo napučena i radom ispunjena ljevaonica metala uzrokuje ovdje, lijevo od puta koji vodi u polja, napadnu tutnjavu. Tom se prigodom iskreno sramim što se ovuda samo šećem dok se toliko drugih ljudi muči i trudi. No ja se zato mučim i trudim poslije, u vrijeme kad se svim trudbenicima radni dan već završio i kad se odmaraju.“
I još: „Postao sam unutarnji čovjek i šetao se kao u nekoj nutrini, sve vanjsko postalo je san, što se dotad razumjelo, postalo je nerazumljivo.“
(Citatima švicarskog šetača i hodača Roberta Walsera nastojat ću se služiti i u nastavku teksta.)
Nezemaljski okoliš
Na samoborsko-zagrebačkom predstavljanju Penjačevih zapisa: puta do najviših vrhova svijeta urednik Drago Glamuzina je knjigu Stipe Božića predstavio kao autobiografiju kojoj nedostaju tek poneki detalji, glumac Vedran Mlikota čitao je humoristične dijelove knjige, a sam autor Stipe je promociju završio riječima da ono što ostaje iza čovjeka – jest priča.
Svoju šestu i posljednju knjigu Božić završava poglavljem o Mati Šimunoviću, pustolovu i svjetskom putniku iz Zagore. Kraj života Mate je dočekao kod kuće. Sjedio je kao trafikant u Vjesnikovom kiosku i sumještanima pričao o svojim putovanjima. „Rodbina i prijatelji bili su radosni nakon što im se Mate vratio iz svijeta, pogotovo što je došao lijepo odjeven i naočit. Ali malo mjesto Vrgorac nije posve razumjelo zašto se Mate nije novčano obogatio“ piše Božić. „Donio je samo torbu s velikom knjižurinom i putni kovčeg prepun fotografija i negativa koje je po svijetu snimio. Malo je tko u to vrijeme mogao znati da je Mate Šimunović – Svjetski donio veće bogatstvo negoli svi njegovi prethodnici – povratnici iz bijeloga svijeta… Mnogi su se njegovi suvremenici vraćali iz ‘svita’ donoseći bogatstvo u novcu koji su kasnije trošili kupujući nekretnine i slično. Mate iz ‘svita’ nije donio novac, ali je donio veće bogatstvo od svih prethodnih povratnika i nepovratnika, donio je bogatstvo u pričama koje su besmrtne.“ 
Stipe Božić najveći je hrvatski sportaš svih vremena. Točka. Samo jedan uvjet možemo staviti pod ovu tvrdnju – taj je da na alpinizam uopće gledamo kao na sport te ga procjenjujemo i uspoređujemo s drugim sportovima, a ne sa svemirskim putovanjima ili, recimo, preživljavanjem teških operacija. U tom slučaju, gledamo li na alpinizam kao na sport, rečenica da je Stipe Božić najveći hrvatski sportaš svih vremena posve je samorazumljiva. U postizanju svojih uspjeha morao je izdržati nadljudske napore, othrvati se ekstremnim vremenskim uvjetima i ostati živ u okolišu koji bez puno pretjerivanja možemo nazvati nezemaljskim.
Stipe Božić morao je uz to i donositi teške etičke odluke: odlučivati o životu i smrti svojih suputnika te gledati kako umiru njegovi prijatelji i kolege. Dražen nije izgubio suigrača na Olimpijadi u Barceloni; Stipe Božić jest, i to više puta, na raznim planinama. Na K2 ostavio je umirućeg Boštjana Kekeca kako bi spasio ostatak onemoćale ekipe – preslabe da bi bila u stanju vući prijatelja kroz oluju i bijelu pustoš smrtonosne planine. U takvim ekstremnim „sportskim“ uvjetima Stipe Božić je osvojio tri najviša vrha svijeta (Everest, K2 i Kangchenjung), Everest čak dva puta, popeo se na najviše vrhove svih kontinenata, savladao „tri problema Alpa“ (Eiger, sjeverna strana Matterhorna, Grandes Jorasses), ispenjao južnu stijenu Manaslua i granitni monolit El Capitan u Kaliforniji te na skijama iz Sibira stigao na Sjeverni pol.
Stipe Božić morao je uz to i donositi teške etičke odluke: odlučivati o životu i smrti svojih suputnika te gledati kako umiru njegovi prijatelji i kolege. Dražen nije izgubio suigrača na Olimpijadi u Barceloni; Stipe Božić jest, i to više puta, na raznim planinama
Markezovske rečenice
Literaturu o alpinizmu, penjanju, hodanju i planinama, možemo podijeliti na nekoliko tipova: od sportske literature i konkretnih penjačkih uspjeha ili tragedija (ili oboje), preko putopisne ili hodočasničke literature koja uključuje uspone na planine ili savladavanje golemih daljina pješačenjem, do šetalačkih impresija, u obliku toka svijesti, dnevničkih ili lirskih zapisa.
Zajedničko svakom tipu je fizički napor. izvantjelesno iskustvo (egzistencijalno, duhovno ili estetsko) i takozvano „novo rođenje“. Za prvi tip tipične bi bile knjige Bez daha Jona Krakauera, Gola planina Reinholda Messnera ili K2: Trijumf i tragedija Stipe Božića. Za drugi tip, Priručnik za hodače Ede Popovića, U Patagoniji Brucea Chatwina, Gore uma Roberta Macfarlanea ili Živa planina Nan Shepherd. Za treći, Dnevnik druge zime Srđana Valjarevića ili Šetnja Roberta Walsera… Podtip koji ima elemente sva tri glavna tipa mogao bi biti Put Nejca Zaplotnika.
Penjačevi zapisi autobiografija su sportaša u kojoj se ne opisuju sami sportski uspjesi (opisani u drugim knjigama), već događaji oko njih. To uključuje i djetinjstvo u Zavojanima kod Vrgorca i mladost u Splitu. Ono što Penjačeve zapise čini iznimnima, ne samo u kontekstu sportske autobiografije, već i općenito unutar literature o alpinizmu, penjanju, hodanju i planinama, upravo su ti dijelovi knjige.
Kada piše o „narodnim lijekovima“ („iz djetinjstva najviše se sjećam dida Andrije, a posebno njegove žene Matije koja bi nas djecu kad bi je bolio zub, često molila da se popiškimo u neku posudu i ona bi s tom tekućinom isprala (omućala) zube, a često bi to i popila jer je vjerovala da dječja mokraća liječi“) ili o kućicama Zagore („kad danas gledam tu skromnu kamenu kućicu, ne vidim nikakve razlike između nje i siromašnih nepalskih ili pakistanskih domova“), Božić ispisuje markezovske rečenice o malom i velikom svijetu. Opis pak straha žena, okupljenih na guvnu nakon potresa („Ajme se meni… Smak svita… Profundat će se zemlja… Past će zvizda na zemlju i onda smo svi gotovi… I fratar je s oltara pobiga kad je zatreslo… Kaznija nas Bog za grije koje smo počinili!“) nevjerojatni je vizualni i zvučni napjev, chant i jadikovka.
S K2: Trijumf i tragedija Božić je ispisao jedan od najboljih alpinističkih trilera, kako je to primijetio Glamuzina. Sada, s Penjačevim zapisima, na pojedinim mjestima širi gabarite literature o penjanju, čak i kada govorimo u kontekstu najboljih ovdašnjih autora poput Nejca Zaplotnika ili Ede Popovića. Epizoda iz škole u Splitu gdje je profesor Nacrtne geometrije i „fetivi“ Splićanin tražio da oni koji su iz razreda Vlaji dignu ruku („Ja sam se malo dvoumio i okrenuo vidjeti što će moj rođak Stanko uraditi. Kad sam vidio da je i on uz nekolicinu drugih podigao ruku, učinio sam isto, ali onako napola.“), slika je koja zasjenjuje i najveličanstvenije prizore na planinama.
Penjačevi zapisi autobiografija su sportaša u kojoj se ne opisuju sami sportski uspjesi (opisani u drugim knjigama), već događaji oko njih. To uključuje i djetinjstvo u Zavojanima kod Vrgorca i mladost u Splitu. Ono što Penjačeve zapise čini iznimnima upravo su ti dijelovi knjige
Aparat, kamera i pero
Walser piše: „Nitko se ne bi trebao iznenaditi ako kažem da sve ove, kako se nadam, tanane i fine retke pišem perom koje proizvođač ponosno naziva ‘službenim perom Vrhovnog suda Njemačkog Carstva’. Ono im daje jezičnu odmjerenost, jezgrovitost i oštrinu koja se ponegdje dade osjetiti i kojoj se odsad više nitko neće čuditi.“
Najveći hrvatski sportaš svoje je uspjehe zabilježio fotoaparatom, filmskom kamerom i „perom“. Filmska kamera bila je ulaznica za jugoslavensku alpinističku reprezentaciju i odlazak na Everest. Filmovi i knjige kovčeg su s kojim se vratio s planine. Ono što Božićevom „peru“ daje „odmjerenost, jezgrovitost i oštrinu“ jest priča. Stipe Božić je čovjek priče. Ničeg nema što nije u priči. Pa ni planine. Alpinistički pothvat ne završava osvajanjem vrha. Niti silaskom s vrha. On završava tekstom, ispisivanjem priče. Penjačevi zapisi bitan su dio te velike priče. Ako nekoga želimo upoznati s alpinističkom literaturom, s knjigama o penjanju, hodanju i planinama, onda uz Nan Shepherd i Jona Krakauera moramo staviti i Stipu Božića.
Walser: „Moja je točnost bila pravo remek-djelo. Svi znamo koliko su remek-djela rijetka.“
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
