Traumu je nemoguće promatrati izravno, možemo je tek sagledati iskosa; nemoguće ju je reprezentirati drugačije nego u refleksijama na površinama svega i svih koji je okružuju. A ponekad, kada njezin mrak počne preuzimati, u tom labirintu distorziranih zrcala možemo posve izgubiti pojam o granicama vlastite stvarnosti i nikada ne pronaći izlaz.
– Vratit ću se kući prije mraka – doviknuo je majci. Na vratima se okrenuo još jedanput i mahnuo mi. Prizor je to koji ću poslije neprestano vrtjeti u glavi, sve dok mu se ruka više ne prestane podizati i dok se ja ne zapitam jesmo li se uopće pozdravili.
Kada obitelj pretrpi tragični gubitak najstarijeg od četvero djece, dotad relativno rigidna, ali stabilna struktura počinje se osipati, a prostor nekoć sretna doma počinje nastanjivati mrak. Na početku romana Večernja nelagoda Marieke Lucasa Rijneveld/a dobivamo tek letimični pogled na obitelj desetogodišnje protagonistkinje prije nego što njezin stariji brat posljednji put izađe iz zajedničke kuće. Nezadovoljna što ga ne smije pratiti na natjecanje u klizanju i u strahu za dobrobit kunića za kojeg joj se čini da bi mu roditelji mogli promijeniti status iz ljubimca u sutrašnji ručak, Jas se pomoli bogu, u djetinjem pregovaranju s onostranim ponudivši život brata za onaj svojega ljubimca. A kada se Matthies doista nikada ne vrati kući, težina gubitka i tihe krivnje počne izjedati djevojčicu, prodirući u sve kutke njezina života.
Obiteljski horor roman
Rijneveld maestralno obilazi oko središnje traume kao razjapljena ponora usred obitelji koji prijeti progutati cijelu zajednicu, raspisujući prizore seksualnog i inog zlostavljanja i nasilja nad ljudima i životinjama, psihičkih i fizičkih poremećaja i oboljenja, gubitka vjere koja je činila same temelje obitelji snažno vezane za kalvinističku crkvu, dubokog očaja u čijoj je utrobi nemoguće nazrijeti izlaz. No predstavljene iz perspektive djeteta koje si još uvijek ne može sasvim objasniti što se događa, a kamoli kako se s time nositi dok joj roditelji kopne u boli i grižnji savjesti, ove scene s naivnošću pripovjedačice dobivaju novi sloj jeze. Međutim, djeca u Večernjoj nelagodi nisu nevina jednodimenzionalna bića, svi mladi likovi nose složene karaktere i duboke ambivalencije, nježnost u sprezi sa sadizmom, neumornu nadu s navirućim očajem.
Poput hororične verzije romana o odrastanju, Večernja nelagoda fokusirana je primarno na nekolicinu dječjih likova na ulazu u adolescenciju, čiji se coming-of-age događa pod teškom sjenom nepojmljive boli i u slijepom kutu roditelja koji se s njima više nisu u stanju nositi. Već sama pretpostavka represivnih mehanizama kruto religiozne protestantske okoline, kao i izostanak otvorene edukacije o tijelima koja se počinju naglo mijenjati, opterećuje mladenački razvoj glavnih likova. No u trajnoj zimi traume koja je uzrokovala zastoj u čitavoj obitelji, njihovo buđenje proljeća nema šanse zaiskriti i nabujati na iole zdrave načine. Pritom se naslućuje i da Jas nije posve srasla sa svojim tijelom djevojke na samom početku razvoja, no nema vokabular kojim bi izrazila rodnu nelagodu, niti uzorke po kojima bi imaginirala ljepotu postojanja izvan krutih binarizama.
Najmučniji segmenti romana proizlaze iz trenutaka kada, u silnoj želji da nekako povrate kontrolu nad posve rasutim životom, ili pak da od njega konačno pobjegnu, Jas i njezini brat i sestra smišljaju taktike koje bi nekom vrstom žrtvene magije mogle ponovno uspostaviti red u univerzumu. Međutim, kako njihovi pokušaji ne donose vidljive rezultate, tako postaju sve radikalniji, sve nasilniji, sve mračniji.
Otac i majka ne vide naše tikove. Ne shvaćaju jednu stvar: što je manje pravila, to ćemo ih mi sami izmisliti više.
Ruralno, konzervativno, okrutno
Jezik djela odražava nelagodnu zrelost mlade pripovjedačice, signalizirajući njezinu dob u podvojenosti između razvijene sposobnosti percepcije, i nemogućnosti da sasvim pronikne u događaje koji je okružuju, pa i u vlastito djelovanje koje na trenutke posve izmiče kontroli. Bogat detaljima i mučnim slikama, stil je istovremeno bogat i reduciran, pedantan i čitak, iako nizanje tegobnih epizoda može dovesti do zamora kako shvaćamo da se svaka pukotina nade pokazuje iluzornom, a narativ polako i sigurno klizi u bezdan.
Riječ je o debitantskom romanu mlade autorske ličnosti koji je u rodnoj Nizozemskoj ostvario status bestselera i svijetom odjeknuo zahvaljujući nagradi Booker International. Pišući ovlaš iz autobiografskog tkanja o prostoru svoga odrastanja, konzervativnoj ruralnoj zajednici u obitelji koja pripada nizozemskoj reformiranoj crkvi te iskustvu gubitka starijeg brata, Rijneveld uvjerljivo gradi svijet iz kojega kao da je sva toplina iščezla onoga trenutka kada je Jasin brat preuranjeni kraj dočekao ispod stanjenog leda zamrznutog jezera.
Marieke Lucas Rijneveld iza sebe ima i zbirku poezije Kalfsvlies (na engleski prevedena Calf’s Caul) koja je privukla pozornost primarno unutar matičnog govornog područja, no s prvim romanom dobiva status jednog od najzanimljivijih, iako literarnom mrklom mraku sklonih glasova suvremene književnosti. Bacajući reflektor prije svega na mlade članove jedne obitelji, Rijneveld rasvjetljava cijelu zajednicu, dodirujući teme religije koja neke segmente društva sljepljuje zajedno, istodobno ih odvajajući od drugih, te portretira skromni život ruralne periferije isprepleten s prirodom koja nije lišena vlastite okrutnosti.
Svašta se može dogoditi, pomislila sam, ali nište se ne može spriječiti: plan za smrt i spasioca, otac i majka koji više ne leže jedno na drugome, Obbe koji prerasta odjeću brže nego što majka može napamet naučiti upute za pranje i to što ne raste samo njegovo tijelo nego i njegova okrutnost, bubice u mom trbuhu zbog kojih se trljam o svog medvjedića i umorna ustajem iz kreveta, ili pitanje zašto više nemamo maslac s komadićima kikirikija, zašto je kutija sa slatkišima dobila usta s majčinim glasom koji kaže: – Zar doista to želiš učiniti? – zašto se očeva ruka pretvorila u polugu: ona pada na tebe čekao ti svoj red ili ne, Židovi u podrumu koje ne spominjemo, kao ni Matthiesa. Jesu li oni još živi?
Priča koja ne može imati sretan kraj
Večernja nelagoda hanekeovski je roman za čitateljice jaka želuca i afinitetom za kvalitetnu prozu premreženu morbidnom fascinacijom. Rijneveld neće svojim likovima niti čitateljicama olakšati tešku situaciju, osjećaj romana nalik je na boravak u kući kojoj netko postepeno daskama prekriva prozore dok posve ne nestane svjetlosti. Eventualni problem ovog pristupa dojam je da gledamo svojevrsni tragedy porn, a svaki užitak u tekstu onkraj usko estetskog morao bi proizlaziti iz neke vrste patologije.
A opet, životna je činjenica koju umjetnost ponekad odražava bez milosti da su neke traume neprebolive, neke boli neiscjeljive, i ponekad priča naprosto nema sretan kraj. A iako nikada nismo posve upoznale svijet kako ga vidi Rijneveld prije traume, ostaje otvoreno pitanje je li mrak zaista zavladao sa smrću Matthiesa ili je cijelo vrijeme vrebao iza zajedničkih doručaka i rigoroznog režima molitvi, u hladnoći rijetkih dodira i krutih naredbi. Nelagoda od koje je satkan roman sadrži pitanje hoćemo li uspjeti prepoznati mrak koji nam se prikrada i znati ga rastjerati prije nego što nas proguta.
