Najnovija u vrtoglavom nizu knjiga Nataše Govedić esejistička je metakritička kontemplacija o kritici kao višestruko angažiranoj misaonoj praksi iz koje dalje izrasta kao prozna umjetnička forma, oslonjena na kritičnim autoricama dostupnu umjetničku produkciju. Pod naslovom Oscar Wilde izlazi iz zatvora, autorica koja već desetljećima s pravom važi kao jedna od najznačajnijih (primarno kazališnih) kritičarki na sceni, osvrće se na svoje dosadašnje iskustvo i promišljanje kritike upravo u odnosu na umjetničku prozu, stremeći tome da među njima postavi znak bitne jednakosti.
„Sve od antičke Grčke postoje umjetnici […] koji su svjesni kritike kao metodologije i radionice umjetničkog stvaralaštva. Time stižemo i do queer muze ove knjige, Oscara Wildea. Glasa čije izjednačenje kritike i kreacije potpisujem iz prakse, iz rada s jezikom i kroz rad u jeziku, iz glasa kojim se koristim privatno i javno, ali koji, naravno, nikada nije samo moj.“
Tako umjesto knjige sabranih kritika koje bi zaokružile podopus rastućeg književnog (proznog kao i poetskog) opusa, Govedić nalazi načina da razmatra kritiku kao prozni žanr, pritom spretno kontekstualizira svoj dosadašnji rad, i naznači svijest o onome što smatra vlastitim manjkavostima, neuspjesima ili slijepim točkama. Autorica otvara različite sintetičke/analitičke rukavce i razmatra kritiku iz raznih rakursa, u komunikaciji s nizom drugih autorica i autora mimo naslovnog junaka, uz vrlo širok i dubok pregled tema koje se (do)tiču kritike. Također s priličnom strašću, povremeno patosom, poziva na razgovor, dijalog i slušanje kao središnje prakse koje vrednuje, čini se, na osobnoj koliko i profesionalnoj razini. Ipak se ne mogu otresti dojma da je implicitna skromnost performativna, i da autorica ima jasan i krajnje samouvjeren stav koji ne važe, u koji ne sumnja, i koji podupire nagomilanom bogatom argumentacijom koja ipak ima unaprijed određen i jedinstven smjer. Već je podnaslov pasivno-agresivno imperativan: „Vaša omiljena umjetnost zove se kritika.“
Kritički o kritici
Slijedi afektivna umalo-digresija, ali ako bi mi je itko bio sklon oprostiti usred kritičkog razmatranja njezine knjige, računam da je to svakako Nataša Govedić. Praksa toliko učestala da je postala zaseban sub/metažanr u kojemu se kritičarski rad i samo njegovo postojanje preispituje, opravdava i brani, izbezumljuje me koliko i uzročno-posljedični slijed koji aktivira ovaj refleks. Bilo da joj se pišu eulogije, pleše na grobu, ili brani napadnuta čast, kritika je usred dramskog konflikta više u svojstvu djeve u nevolji nego protagonistkinje svoje sudbe. Ovaj se metažanr pak dijelom preklapa s drugim bez kojega bih također mogla sretno živjeti, a to je esejistika koja junački otkriva da je ovo ili ono, pa tako i kritika, također Umjetnost. Nisam nezainteresirana za razmatranje načina na koji se umjetničko polje formira, reformira i deformira, propuštajući preko svojih granica u oba smjera djela i djelovanja, najčešće prema kriterijima koji su daleko od djelovanju i djelu inherentnih i imanentnih kvaliteta. Istodobno mi je neopisivo svejedno hoće li netko smatrati umjetničkim djelom Mona Lisu ili instagramski račun Julije Fox (iako imam favoritkinju), poetske urbane intervencije Lee Brezar ili kritičarsku praksu Igora Mandića. Daleko me više iritira implicitna hijerarhija na čijem je mjestu najviše vrijednosti Umjetnost. Jest da smo napustile romantizaciju umjetničkoga genija, evoluirali daleko od vrednovanja umjetnosti prema rezultatu sadržanom u kupljivom artefaktu, ali ideju o Umjetnosti kao području ipak bitno odvojenom od terena običnih smrtnika nismo posve napustile. Dajući kritici pristup ovom vrhunaravnom području (nad)ljudskog djelovanja, Govedić slučaju ne pomaže, iako je u mnogočemu u pravu kada je riječ o statusu kritike unutar umjetničkog polja.
Ne mogu se otresti dojma da je implicitna skromnost performativna, i da autorica ima jasan i krajnje samouvjeren stav koji ne važe, u koji ne sumnja, i koji podupire nagomilanom bogatom argumentacijom koja ipak ima unaprijed određen i jedinstven smjer. Već je podnaslov pasivno-agresivno imperativan: „Vaša omiljena umjetnost zove se kritika.“
Kritika nema svoje fokusirano formalno obrazovanje, niti adekvatno razriješen status unutar umjetničkog polja (iako je, piše Govedić, Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika tehnički prepoznaje kao umjetničku prozu), što su praktične postavke kojima bi bilo sjajno da se nadležne instance pozabave bez obzira na to je li kritika, kada, koliko i zašto – umjetnost ili nije. Bavljenje kritikom u užem smislu kritičkih refleksija o aktualnoj umjetničkoj produkciji nema (ondje gdje umjetnost ipak ima) rudimentaran privilegij da je moguće njome se posvećeno baviti i u njoj rasti. Bi li ga trebala imati? Nisam sigurna; ponekad vidim važnost kritike kao jasnu i nesumnjivu, kao prostor nedovoljno iskorištenog a beskrajnog kreativnog i rekreativnog potencijala. Ponekad promatrajući cijeli disfunkcionalni komunikacijski kanal vidim samo šuplji atavizam i formalnost koje se možda treba otresti da bi iz autentične potrebe za formatom refleksije taj format spontano nikao. Ponekad mi se čini da se nitko ne bi trebao (ni htio) baviti samo kritikom, ali više brige za preživljavanje cijelog diskurzivnog polja unutar i oko umjetničke sfere (i preživljavanje ljudi koji to polje čine i naseljavaju po mogućnosti) ne bi bilo naodmet, umjesto da različite diskurzivne refleksije budu zbrzana i periferna djelatnost.
Između razmjerno jadnog statusa koji kritika ima u polju umjetnosti i još jadnijih radnih uvjeta, nije ni čudo da se ponekad čini da se kritika brani tako što ju se nastoji nazvati nečime drugim, primjerice umjetnošću. Ne zanima me detronizirati umjetnost s mjesta (privilegije i deprivilegije, fetišizacije i negacije) koje zauzima u statusnom društvenom smislu, a još manje ugurati se uz nju na to dubiozno, anakrono i prašnjavo mjesto. Više sam zainteresirana preispitati i trajno rastaviti hijerarhiju koja je implicitna ovom sustavu koji umjetnost vrednuje istodobno previše i premalo, kao što drugdje i drugačije kritiku također vrednuje premalo i previše (što vrijedi u mojoj vlastitoj svijesti i nesvijesti jednako kao i šire). Prije svega, oboje je zahtjevan rad ako ih je raditi dobro. Usto, oboje uključuje i podrazumijeva određenu klasnu privilegiju da se uopće zamišljamo kao djelatni subjekti kulturnog polja, a onda da to i postanemo. O tom aspektu kritike-kao-umjetnosti-ili-ne unutar petstotinjak stranica Oscara nema zapravo spomena, iako je činjenično stanje stvari da je kritikom moguće baviti se samo ako zapravo radimo, odnosno zarađujemo drugdje. Ako je to drugdje stabilno institucionalno zaposlenje kojih je malen i ograničen broj, tada je moguće ispisati pola hiljade stranica o kritici kao umjetničkoj formi. Ako je drugdje drugdje, onda je zahtjevno uopće pročitati spomenutih pola hiljade zaslužnih stranica. Dakle, zašto nema više kritike, kritičarki, kvalitetnih refleksija, i generalnog interesa mlađih autorica i potencijalnih autorica za kritiku, pitamo se? Bit će da je do Instagrama.
Između razmjerno jadnog statusa koji kritika ima u polju umjetnosti i još jadnijih radnih uvjeta, nije ni čudo da se ponekad čini da se kritika brani tako što ju se nastoji nazvati nečime drugim, primjerice umjetnošću
Beskonačno širenje fokusa
Govedić fokus ustremljuje legitimaciji kritike kao umjetničke forme i prakse, da raščara zablude i usput s druge strane malo začara temu koja joj je pri srcu, s okvirnom aspiracijom da pokaže kako i kritičarski rad dolazi u salvama inspiracije, da je svaki tekst tek stepenica u autorskom razvoju (poneka stamena, poneka klimava). Autorica poseže u Aristofanove komedije jednakovrijedno kao i u glose Karla Kraussa i prozu Chris Kraus, komunicira živo s wildeolozima i kulturalnim teoretičarima, referira na Lorcu i Johna Cagea, citira Marinkovića. Govedić zaviruje u fakciju i fikciju i onkraj opreke, mnogo prostora posvećuje hrvanju s kritičarski teško uhvatljivim radom Olivera Frljića, i usto na interesantne načine dužinom publikacije provodi, razvija i nabire akustičko-auditivnu metaforiku. No u svom zaista ekstremno raspršenom interesu i ipak jasno decidiranim stavovima Govedić žrtvuje poniranje u ambivalenciju tematskomotivskih sklopova u korist njihove akumulacije prema unaprijed postavljenom cilju. Tako se značenje termina duende rasklimava, afektivna se i psihoanalitička teorija uvode vrlo reducirano, a autorica je možda najočitije na tankom ledu kada tekovine digitalne suvremenosti ne istražuje u njihovim različitim facetama i posljedično ne predstavlja na adekvatan način, primjerice (primarno K-pop ali i širi) fandom/standom ili kulturu otkazivanja (zloglasni, manipulativni i izmanipulirani cancel culture). No ako dojam jednostranosti preformuliramo u poziv na daljnji razgovor, knjiga je nepresušno vrelo, a kohezija se ipak gradi pažljivim intertekstualnim tkanjem.
Naslovni junak provlači se kroz knjigu kao figura koja u svojoj književnoj praksi i promišljanju uspijeva dokazati žuđenu srodnost ne samo umjetničkog i kritič(ars)kog senzibiliteta, nego umjetničke proze i kritike. S osvrtima na njegovu biografiju, bez cenzure izrazito neugodnih dijelova, uz opsežno prožimanje njegove tekstualne i metatekstualne prezentnosti s drugima, tekst se gradi uz duh Oscara Wildea u stalnoj nenametljivoj sveprisutnosti. Bitna autoreferencijalnost knjige koja u naslovu zaziva svog pretpostavljenog sveca zaštitnika sugerira da postoji nekakva latentna identifikacija između autorice i njezine inspiracije, iako u knjizi onkraj obrane kritike kao umjetničke proze veza nije dalje eksplicirana. No Wildeov lik i djelo kao dio provodne niti knjige vrlo lijepo funkcionira. Manje sam luda doduše za time kako priznajući mu status queer ikone u književnosti, umjetnosti i kulturi Govedić definira queer kao univerzalno svojstvo afektivne pretjeranosti što je nepotrebno koliko i elementarno ne drži vodu.
Također slijedeći zakonitosti metakritičkog subžanra, Govedić ovdje više usputno i latentno, ali zajedno s mnogima koji su heklali istu temu, lamentira nad stanjem kritike i kritičkog mišljenja općenito u širem medijskom polju, pri čemu su im mlađe generacije primarna meta, a skraćeni raspon pažnje i kratki ili uski doseg kritičkog mišljenja osnovne optužbe. No osim što ova pseudoargumentacija nalikuje na svaki ikad sukob klasičara i modernih, čini mi se da suvremeni kontekst donosi i traži moduse i formate koji će odgovarati na suvremene formate i moduse života, komunikacijske kanale i obrasce, načine recepcije i refleksije. A u tome smislu klasična novinarska ili uže stručna kritika podbacuje ili se naprosto ovih dana nalazi u dolini prirodne krivulje. To neće reći da je kritika na samrti ili respiratoru, nego joj vrijedi istraživati nove potencijale da izađe iz stanja vegetacije prije nego što ju budemo spremne proglasiti potpuno braindead.
Oscar kao knjiga koja kao da procesualno pronalazi i artikulira svoju formu pokazuje važnost otvorenog promišljanja o živoj i življenoj djelatnosti iznad spiralnih solilokvija oko kvazipitanja kamo ide ovaj svijet. Poglavlje uprizoreno kao razgovor sa Sašom Ćirićem, notorno poznatim po nesuzdržanim, povremeno brutalnim, i višestruko zahtjevnim kritikama, odličan je i dobrodošao postupak rastvaranja monologičnosti i uključivanja perspektive autora s kojim se autorica sasvim sigurno neće u svim točkama slagati. S obzirom na to da su oboje skloni izrazito elokventnoj i necenzuriranoj artikulaciji svojih jasno postavljenih i teško pomičnih stavova, zapravo bih rado da su u razgovoru bili manje pristojni i više polemički nastrojeni. Da nisu je zasigurno dijelom i do toga da Govedić na više mjesta eksplicitno negira konstruktivnu snagu polemike podcrtavajući nasilnu konotaciju koja joj leži u ratobornom korijenu i smatrajući polemiku primarno reputacijskom. Mjerilo vrijednosti pritom je mogućnost da se jednu od strana pomakne u stavu i promišljanju. Ćirić pak ukazuje na svojevrsnu performativnu vrijednost polemike i činjenicu da se odvija pred zainteresiranom publikom koja će promatranjem sudara razvijati vlastiti kritički odnos prema temi iz oba ugla. I upravo je takva protuteža, koju i Govedić dosljedno trigerira svojom prozom, jedna od osnovnih poluga koje pokreću kritiku vrijednu kreiranja i osluškivanja.
U svom ekstremno raspršenom interesu i jasno decidiranim stavovima Govedić žrtvuje poniranje u ambivalenciju tematskomotivskih sklopova u korist njihove akumulacije prema unaprijed postavljenom cilju… Možda je najočitije na tankom ledu kada tekovine digitalne suvremenosti ne istražuje u njihovim različitim facetama i posljedično ne predstavlja na adekvatan način
Imati sluha
Pored zaista sumanute erudicije kojom Govedić raspolaže, njezinih nevjerojatnih kapaciteta za asocijativni slalom koji će uvezati vrlo različite izvore i motive u (uglavnom) koherentnu raskoš, i iskrene znatiželje koja autoricu vuče u najrazličitijim smjerovima, ono što Natašu Govedić čini iznimnom autoricom njezin je užitak, neprikriveni i afektivno nabijeni hedonizam u tekstu i materiji, u recepciji i (hiper)produktivnoj refleksiji, pa i implicitnom političkom angažmanu. Svako poglavlje može funkcionirati i kao samostalni esej, a zajednički se slažu po načelu optimalne sličnosti i razlike u izboru građe i metodologije, forme i specifičnog fokusa. Mnogo sam tijekom čitanja razmišljala o tome kako bi mi ovi eseji rezonirali tijekom studija, kada ništa slično nije postojalo čak niti u okviru silabusa o kazališnoj kritici, a kamoli nešto što emanira tako zaraznom strašću prema inače razmjerno neglamuroznom kritičarskom radu. Stil je kao bez daha, gust i zasićen, akademski potkovan, dok ga jasan subjektivitet i esejistička opuštenost razrahljuju. Izvori su neiscrpni. Oscar Wilde izlazi iz zatvora vrijedna je knjiga koja bi mogla dozvati daljnje poliloško, pa i polemičko, razmatranje središnje joj teme, kao i rasvjetljavanje svih terena koji su ostali u sjeni ili mraku. Samo moramo osluhnuti njezine izazove.
