Okretište tramvaja mjesto je, uvjetno i za potrebe interpretacije rečeno, gdje završava urbani krajolik, a počinje divljina. Granično mjesto, dakle, ono koje tramvaj ne može priječi niti da želi; granica koju putnik ili šetač mora priječi sam i svojevoljno, na vlastitu odgovornost. To razgraničenje i nije toliko ishitreno, naime, postavlja ga vrlo jasno pripovjedač nove Karakaševe novele Okretište, koji se poput autora zove Damir i baš poput njega je književnik porijeklom iz Like, nastanjen u Zagrebu. Je li riječ o autofikciji ili čistoj autobiografiji teško je razlučiti, jer za to bi nam trebalo znanje o autoru koje već zalazi u sferu privatnog: bračni status, djeca, pa i zdravstveno stanje: naime, Damir iz novele pretrpio je težak fizički napad i dugotrajan bolnički oporavak. Autor ovoga teksta dosad nije imao informacije o tome, a kao čitatelj književnog djela ne mora ih niti imati, te će ga i promatrati kao autofikciju – djelo koje je donekle utemeljeno na autorovu životu i iskustvu.
Sa svojih stotinjak kartica Okretište slijedi dosadašnje Karakaševe novele; čini se da je to opseg u kojemu se autor najbolje osjeća i postiže najbolje estetske učinke. Pritom valja reći da je Okretište znatno koherentnije, kompaktnije djelo od prethodne Proslave. Ispripovijedano je također u četiri kraća poglavlja, no linearne, zaokružene fabule, a radnje smještene u prepoznatljivu suvremenost i stoga bliže današnjem čitateljstvu. Stil je dosljedno karakaševski: kratke rečenice nanizane mnoštvom točka-zareza i dvotočja, izrazita vještina u dočaravanju ambijenta, spor razvoj radnje (fabula bazirana na nizu slika, kako primjećuje u pogovoru Dario Grgić); to naoko paradoksalno stripovsko sjedinjenje statičnosti slike i dinamičnosti fabule osnovna je karakteristika, pa i vrijednost Karakaševe proze. Kao i ranije, osobito u Proslavi, oslanja se na iskustvo Druge moderne, što nedvosmisleno potvrđuje citirajući u jednom trenutku Desnicu.
Stil je dosljedno karakaševski: kratke rečenice nanizane mnoštvom točka-zareza i dvotočja, izrazita vještina u dočaravanju ambijenta, spor razvoj radnje; i to naoko paradoksalno stripovsko sjedinjenje statičnosti slike i dinamičnosti fabule osnovna je karakteristika, pa i vrijednost Karakaševe proze
Otkud ti
Iako naslovom najavljuje urbanu prozu, Okretište počinje poglavljem „Otkud ti“ u kojemu Damira zatječemo u ruralnoj sredini, vjerojatno u rodnoj Lici; priča nas ne vraća u djetinjstvo, nego opisuje posjet roditeljima; Damir već živi u gradu, a roditelje i djeda i baku posjećuje kako bi dobio nešto novaca za lakšu kupnju stana. Psihoprofilacija glavnoga lika jest u konturama, međutim, sasvim dovoljna za novelistički okvir; ono, pak, što nam se na kraju poglavlja može učiniti kao opis manije proganjanja (dok Damir hoda šumom i ustrašen se osvrće na svaki šušanj), u idućem poglavlju „Što nam se ovo dogodilo“ poprima konkretnije konture: Damir je u bolnici, budi se iz narkoze, operiran je i trpi bolove, no čitatelj prima samo šture informacije o svemu, iz kojih može zaključiti da je Damir bio napadnut i vjerojatno teško pretučen. Paranoja je očito imala svoje opravdanje. Poglavlje se razlikuje od ostalih po strukturi – dva numerirana ulomka, sastavljena od izmjene halucinantnih i trezvenih bolesnikovih misli; fragmenti bolničke rutine i sporog oporavka izmjenjuju se s povremenim prisjećanjima na roditelje, razmišljanja o ženi i djeci, književnom radu (pomalo očekivano, spominje Thomasa Bernharda, kao prvu referencu na bolničke odjele, dugotrajne oporavke i cinična zapažanja o okolini), te sve konkretnije pomisli na osvetu. Kako popušta bol, javlja se bijes. Sama forma ovdje je vješto odabrana s obzirom na kontekst – po buđenju iz narkoze vrlo kratka zapažanja, a kako oporavak odmiče sve su dulje i kompleksnije misli i zapažanja (pogled u dekolte medicinske sestre valjda je konačan znak da je spreman za kućnu njegu).
U poglavlju „Nemoj jesti i režati“ pratimo Damirov postbolnički oporavak – ljetovanje sa ženom i kćerkom i sve intenzivnije razmišljanje o osveti. Povučenost i nervoza dovode ga do konflikta sa suprugom, pa se prijevremeno vraća u Zagreb. U poglavlju „Živ sam i dobro mi je“ radnja se vraća u Zagreb, obiteljska situacija i svakodnevnica se normaliziraju, supružnici razgovaraju o kupnji stana, a Damir o završetku novog romana: riječ je o kratkom spoju, konkretnom metatekstualnom trenutku, gdje lik Damir i autor Damir Karakaš zajednički promišljaju kraj: „A možda bih roman trebao završiti lijepo, obično: nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo: sve zaboraviti; ustao sam, pomislio, moj ožiljak to nikada neće zaboraviti…“. Po svemu sudeći, Damir je odustao od osvete o kojoj je razmišljao i zadovoljit će se pisanjem o tome.
Književni rad
Unatoč skokovitom pripovijedanju, moguće je pratiti kontinuitet i uzročno-posljedičnu vezu među poglavljima, ali ne i između prvog i drugog poglavlja: u kakvoj je točno vezi Damirov posjet roditeljima iz prvog poglavlja, s buđenjem u šok–sobi u drugom? Teško je reći, jer lik očito nije bio pretučen zbog nečega što je učinio na selu; bio je pretučen zato što je književnik u gradu, zbog onoga što piše; u trećoj glavi kaže: „zadnjih nekoliko godina prijetili su mi, dobacivali na ulici, oni manje hrabri otposlali bi mi u prolazu pogled pun mržnje; nisam mario, znao sam da ću trpjeti zbog svojih knjiga i intervjua; s vremenom sam oguglao na sve to…“ Podsjetimo se, na početku Damira zatječemo u roditeljskoj kući na selu, gdje je otišao ne bi li dobio nešto novaca za kupnju stana u Zagrebu; pritom siromašni roditelji moraju prodati kravu, što njega previše i ne dira – okrenut je isključivo sebi i misiji preseljenja u veliki grad, pa je teško suosjećati s njim; kontrast tome jest drugo poglavlje, gdje je s teško ozlijeđenim likom lako suosjećati, mada ne saznajemo što mu se točno dogodilo. Stječe se dojam da je do premlaćivanja neizravno dovela njegova odluka da se pošto-poto nastani u gradu i bavi književnim radom, uz sve eventualne rizike koje bi beskompromisni intelektualac mogao imati. U Okretištu doduše ne saznajemo što je to Damir pisao i govorio u intervjuima da je razljutilo huligane, ulicu, no po svemu sudeći nešto subverzivno. Saznajemo tek to da Damir skuplja svako U napisano na javnim površinama, za neku buduću knjigu, što je jedini svjetonazorski kod koji ima sugerirati i kakvi su ga to huligani i zašto napali. Novovjeki ustaše, dakako, no to znamo, ako znamo ponešto o autorovim javnim nastupima i svjetonazoru, i ako bezrezervno prihvatimo da su lik i autor izjednačeni. No fikcionalni lik Damir ne nudi nam dovoljno materijala – zašto točno skuplja slova U, kakva će to knjiga biti, ima li to ikakve veze s napadom na njega, te tko ga je to napao, pobornici ili protivnici zloglasnog slova? Ako je riječ o autoru, sumnje nema, ako se poststrukturalistički striktno držimo teksta i lika, već je manje jasno.
Fikcionalni lik Damir ne nudi nam dovoljno materijala – zašto točno skuplja slova U, kakva će to knjiga biti, ima li to ikakve veze s napadom na njega, te tko ga je to napao, pobornici ili protivnici zloglasnog slova?
Aluzije, signali, kodovi
Karakaš ne opisuje, on aludira, nudi signale, kodove, ostavlja tragove koje pozorni čitatelj mora detektirati i kontekstualizirati. Pored dosad navedenih tragova, poput neosjetljivosti na roditeljsko siromaštvo (a raskid s obiteljskom tradicijom možemo iščitati i u simboličkom bacanju u kontejner bajuneta kojega je kao obiteljsko naslijeđe dobio od djeda), šumske paranoje ili skupljanja slova U, svakako je i njegov odnos prema žutom mačku, kojega na ljetovanju bezrazložno i uporno tjera i gađa predmetima, ne samo sa svoje stolice, nego i iz svoje blizine; ta netrpeljivost prema nevinoj životinji dovela je do toga da u apartman na kraju useli štakor, što čitatelj može dočekati s radošću i zadovoljstvom. Lik je svjestan da je štakor tu jer mačka više nema, svjestan je dakle svojih postupaka, ali sa zakašnjenjem; percepciju mu remeti koncentriranost na vlastiti komfor i sve ono što mu u taj komfor imalo zadire, pa bio to i pitomi mačak. Kada mu taj komfor naruši štetni glodavac, mora sam okrvaviti ruke (iskaliti nakupljeni bijes i osvetiti se simbolički, kad već ne može stvarno). Stoga nije lako uživjeti se u njega, a niti suosjećati s njim, no to u književnosti ne mora biti loš znak: naime, većina dobro napisanih likova iz povijesti književnosti bila je zapravo na svoj način pomaknuta, odbojna, i upravo to ih je činilo uspjelim, vrijednim čitanja. Je li Damir jedan od takvih likova pokazat će vrijeme, a Okretište je svakako vrijedno čitanja i promišljanja.
