Portal za književnost i kritiku

NAslovnica: Kao pas
“Kao pas”, Danijel Žeželj, Fraktura, 2023.
Misterij Kafka

U potrazi za Kafkom

Ususret dugo očekivanom izdanju, donosimo predgovor knjizi slikara, ilustratora i autora grafičkih romana Danijela Žeželja, koja se, pod naslovom „Kao pas“, ovih dana pojavljuje u izdanju Frakture
Čovjek koji je pročitao Kafku zove se Danijel Žeželj. Danijel Žeželj slavan je kao autor stripova i grafika, ali nekima je već jasno da to nisu posve čista posla: on je i krotitelj demona, (n)i dobrih (n)i loših, demona svjetla i demona sjene. U svoju tintarnicu uhvatio je mnoge misteriozne tonove, pa i sjenovitu Kafkinu dušu, satkanu od mrke pseće dlake

Kad nam zatreba, a treba nam svakodnevno, Kafku ne možemo nigdje pronaći. Zavirili smo, kako se kaže, pod svaki kamen, uporno ga nema na ulicama, osim možda kad su prazne, ali tko bi to mogao dokazati? Olako smo odbacili mogućnost da smo ga nedavno vidjeli na hodniku trgovačkog centra, oko štanda sa sirevima, na internetu je, opet, loša razlučivost, previše reklama, slično je i na televiziji, kopali smo po Netflixu: možda je nekad tamo i prošao, ali trag je već pregažen stotinama stopala, ni u Pragu ga nema, ondje pogotovo, osim u nekom bloku u koji nam se baš i nije dalo zaći, u zagrebačkom fine diningu, oni gojazni, baš kao i anoreksični, pravili su se da za umjetnika u gladovanju nisu ni čuli, a jedan čovjek iz Nepala koji noću radi za Wolt uputio nas je na nekog kolegu K. iz korisničke pomoći, no aplikacija se, u ovom slučaju, pokazala beskorisnom, jer kroz žamor virtualnog mnoštva naša poruka nije prolazila, i zato: istresli smo torbice i nesesere, ispraznili smo sanduke, ormare, kofere, košaru za rublje, košaricu za kruh, ne bi li ispao, pokušali smo ga naručiti online, ali ne dostavljaju u našu zemlju – kao da u neku drugu dostavljaju… Zabludjeli, ali ipak tragači, tražili smo ga čak i u igri “gdje se skrila mačka”, ali Kafka nije mačka, nego, vrlo vjerojatno, pas – koliko to čovjek može biti. Naposljetku, iako smo se toga trebali prije sjetiti, pretresli smo knjige, vjerujući da će iz neke ispasti Kafka, ali nismo ga pronašli ni u njegovim vlastitim pričama, koje su nas prenerazile nedostatkom Kafke. Moguće da je – a to je najlogičniji, premda nimalo laskav odgovor – Kafka našim očima postao nevidljiv. I kad smo ga pokušali dozvati, čim smo otvorili usta, uslijedila je nevjerica – otkrili smo da smo mu zaboravili ime.

Nedostajanje Kafke

Ipak, nismo mogli odustati, Kafka nam je postao neophodan, iako to više nismo znali ni prepoznati ni definirati. Što ga je manje bilo, očajnije smo ga trebali, svaki dan sve više. Nedostajanje Kafke u našim životima dovelo je do toga da smo počeli iščezavati i isparavati kao bića. I taman prije nego što smo se rastvorili u nekim mnogo bljeđim verzijama sebe, u nekim sporednim ulogama u vlastitim životima, sišao je, pretpostavimo pješice, pretpostavimo iz podsljemenske zone, čovjek koji je pročitao Kafku.

Čovjek koji je pročitao Kafku zove se Danijel Žeželj. Danijel Žeželj slavan je kao autor stripova i grafika, ali nekima je već jasno da to nisu posve čista posla: on je i krotitelj demona, (n)i dobrih (n)i loših, demona svjetla i demona sjene. U svoju tintarnicu uhvatio je mnoge misteriozne tonove, pa i sjenovitu Kafkinu dušu, satkanu od mrke pseće dlake. Oslobodio je kafkijanskog demona (onoga kojega već desetljećima po školama predstavljaju kao kafkijansku atmosferu), a potom mu sagradio neuhvatljivi grad koji se izdiže i iščezava dok ga opčinjeno gledamo, popalio je sve zasljepljujuće neonke bezvremenog polisa s tvrđavama na čija vrata stoljećima kucamo – uzalud.

Ali tko to kuca? Kuca srce. I u tome je ljepota uzaludnosti. Žeželjev junak pomalo je prorok, a pomalo prokletnik kao i Kafkin. Divlja duša markantnog lika, neka vrsta svjetovnog Isusa koji gladuje četrdeset dana, a mogao bi unedogled, zanesenjak i asket, sam pred misterijem svakog ljudskog usuda: ovdje kao umjetnik u gladovanju jednako zadivljujuće izložen i ranjiv pred mnoštvom ili pred prazninom. Jedini, ali vjerni, njegovi pratitelji spomenuti su pripitomljeni ili prijeteći demoni, ona vrsta kompanjona za koju smo slijepi. S margina i iz slijepih pjega teksta Žeželj izvlači na vidjelo taj soj nevidljivih koji obitava među nama. U svakom Sanchu barem je jedan Don Quijote, pred svakim našim kavezom barem su tri mesara s glavom životinje.

Sve se to zbiva u nekom budućem svijetu, daleke sadašnjosti koja je već prošla. (Neke su zgrade Žeželjeva postapokaliptičnog urbanizma nalik na Bakićevu arhitekturu neostvarene budućnosti koja je postala spomenik nebrige i iživljavanja države i sistema nad umjetnošću i umjetnikom.)

Žeželjev junak pomalo je prorok, a pomalo prokletnik kao i Kafkin. Divlja duša markantnog lika, neka vrsta svjetovnog Isusa koji gladuje četrdeset dana, a mogao bi unedogled, zanesenjak i asket, sam pred misterijem svakog ljudskog usuda

Varijete Kafka

Sve se to zbiva u centru svijeta koji se izdiže na slojevima vlastitog sedimenta, na mjestu koje nastanjuju Kafkine parabole. Kafkin svijet polomljenih muškaraca Žeželj nastanjuje akrobatima, cirkusantima, krilatim ljudima, zvijerima, bićima egzotike, mašte i sna, lešinarima, carevima i Indijancima, nudeći nam ekskluzivan upad u varijete Kafka, u Zoo Kafka. Polisom se, dok je umjetnik još na vrhuncu, šulja i mlada pantera, koja će ga u nekom trenutku, na kraju priče, i zamijeniti u kavezu i u srcima publike. Kafkin suhi tekst u Žeželjevim crtežima postaje taktilan, čulan, pomiče se, rastvara, udara u bubanj, stenje, trza se i rže, reži. To je karusel slika. One su apokaliptične i hipnotične: tjeskoba je zabavna, nesigurnost smiješna, baš kao i propast, turobnost je opojna. Kao u divljem plesu ili šepavom hodu, ritam slike sustiže i prati ritam priče, njezin galop ili pad u mrtvilo.

Sve se to zbiva na javi koja nije stvarnost, nego stanje probuđenosti: čitajući, probudili smo se u svijetu metafora, koji je uvijek realniji i nadrealniji od svakodnevice.

U srcu parabole jedno je dobrovoljno zarobljeništvo, ono Umjetnika u gladovanju, koji je, kao i svaki pravi umjetnik vojnik i sportaš duha, fanatik svoje umjetnosti, organski povezan s njom. U kulturi konzumerizma – koja konzumira umjetnost, ali i umjetnika, sve dok ih ne sažvače i ne ispljune – to postaje tragikomično, no zbog toga se čitatelj, baš kao ni cirkuska publika ovoga stripa, umjetniku ne divi ništa manje, niti je njegova virtuoznost zanima išta više.

Žeželjeve slike metonimija su naše jave, alegorija usuda ne samo umjetnika nego i publike s početka teksta koja je u očajničkoj uzaludnoj potrazi za self-helpom – kao za nekim instant-rješenjem, za kakvim-takvim smislom koji neprekidno izmiče. Publikum je postao tržište, a tržište je prezasićeno i more ga nove vrste neutažive gladi, gladi za novim podražajima, za novim i novim od kojeg uvijek ima novije, koje će do sutra biti staro.

Žeželjeve slike metonimija su naše jave, alegorija usuda ne samo umjetnika nego i publike s početka teksta koja je u očajničkoj uzaludnoj potrazi za self-helpom

Vjernik utopije

U takvoj konstelaciji možda je spas doista u prisjećanju na vjernika utopije, posvećenika, fanatika, virtuoza u gladovanju, onoga “koji ne bi pod prisilom pojeo ni sitnicu, jer mu to ne dozvoljava čast njegove umjetnosti”. Pritom, umjetnost je, barem za Kafku, koji je pisao noću, a danju čeznuo za tim “užasnim zadatkom, pisanjem”, uvijek askeza (odricanje u ime vještine). S jedne strane stoji ideal umjetnosti kao najslobodnije ljudske djelatnosti, krajnja manifestacija slobode. S druge je strane nemogućnost da se do nje dođe. Njegova zarobljenost u kavezu građanskog društva položaj današnjeg umjetnika oslikava mnogo bolje od živopisnih biografija. Za umjetnika današnjice i dalje vrijedi pitanje ekonomije i egzistencije, poslova za stan i hranu, kao i nepristajanje na kompromise, na tržišne diktate koji ga povređuju i poništavaju koliko i Kafku građanska sudbina činovnika.

Ostaje pitanje: zašto je umjetniku u gladovanju potrebna publika? Zašto mu je, kako kaže, “srce teško”? Zbog čega, kako priznaje, samo želi da mu se dive, kad bi svom cilju ostao posvećen ionako, jer ne može drugačije? Žeželj crta: prsni koš – rebra – kavez. Kavez je već u nama, kao i sloboda odricanja, krajnji, možda i jedini izbor.

Naposljetku, ne bi bilo pogrešno reći da umjetnik uvijek ima istu želju, pobijediti ravnodušnost, barem vlastitu. Čemu vrućica stvaranja ako ne užeže iskru? A Žeželj nam je upalio Kafku, za zamrznuto more u nama.

Olja Savičević Ivančević (Split, 1974.) nagrađivana je i prevođena autorica romana, poezije, kratke proze i drugih tekstova. Izdvajamo romane Adio kauboju (2010.) i Pjevač u noći (2016.) te pjesničke zbirke Mamasafari (2012.) i Divlje i tvoje (2020.).

Danas

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
  • O(ko) književnosti
  • Glavne vijesti
  • O(ko) književnosti
Skip to content