Svaku knjigu treba pročitati bar dva puta. Eh, kad bi se stiglo. A i ako se nađe vremena, često „neće duša“ kroz predele znane. Posebno kad su i prvi put bili zamorni i odbojni.
Evo i zašto ovo „treba“. Kao iskreno dirnut pripovednom veštinom Lane Bastašić i slojevitošću strukture njenog romana Uhvati zeca, pa još: suptilnim preplitanjem žanrova i evokativnim uznemarivanjem potisnute posleratne savesti Banja Luke, s nestrpljenjem sam očekivao njenu novu knjigu. A onda, kada se pojavila kao knjiga priča Mliječni zubi, (u Srbiji izdavač Booka, u Hrvatskoj Fraktura) bio sam razočaran. Upadljivo i neskriveno. Pa sam se jedva naterao da ponovo pročitam istu knjigu posle mesec dana. Razočaranja više nije bilo, ali se ni „očaranost“ nije pojavila.
Kada se pojavila knjiga priča Mliječni zubi, bio sam razočaran. Upadljivo i neskriveno
Metodološki bugi
Zašto je ova klackalica recepcijskih emocija važna za književnu kritiku? Pa koje je čitanje relevantnije: ono sprovedeno na podlozi izneverenih a velikih očekivanja ili drugo uvijeno u foliju „mrtvila živaca“? Jer, na takvoj vrsti podloge počiva vrednosni sud. Zapravo, sud je ostao približno nepovoljan po knjigu, što ću i obrazložiti, samo je intenzitet izneverenosti splasnuo.
Jesam li ja pogrešio što sam previše očekivao, motivisan kvalitetima romana kome je pre tri godine neopravdano izmakla NIN-ova nagrada, a ja o tome trubio svuda gde se trubiti moglo? Ili će upravo ovo stišano i indiferentno čitanje omogućiti pravi uvid i vrednovanje knjige priča Mliječni zubi?
Kada bolje razmislim, imam dva odgovora. Jedan je: možda i hoće. Kad se lišimo projekcija, ostajemo rasterećeni, sami naspram teksta. Drugi je: umrtvljeno čitanje liči na čitanje pod anestezijom. Euripidovski rečeno: znamo, ali ne marimo – znamo kakvo je štivo, ali nas više ne pogađa. Preostala je tek hladna i ćutljiva vivisekcija. Ali, ko zna, možda će se razgoreti polemički žar uprkos vonju formalina koji je uzmutilo drugo čitanje.
Bez pomade za rane jade
Knjiga priča Lane Bastašić Mliječni zubi predstavlja osmišljen ciklus. To je ciklus priča protkan tematskim nitima nasilja, i to nasilja nad maloletnicima, decom i adolescentima. I to je jasno odmah, već posle prvih nekoliko od dvanaest priča koliko ih knjiga sadrži. A čim je toliko jasno, onda tekst postaje providan i predvidljiv. Kao da smo se vratili kroz vreme i susreli se licem u lice sa autorkom u trenutku kad je odlučila da će njene priče posedovati koncept a ne biti raštrkana jagnjad po obronku zbirke ili raznoliko zverinje uterano u zoološki vrt korica.
Pa hitro, da nas želudac i njegovi sokovi ne preteknu, sklepajmo tipologiju nasilja nad malađecima (молодец) u Mliječnim zubima. Ko tu koga maltretira i kako? Većinski: roditelji svoju decu, više verbalno nego fizički, ali ima i neočekivanih, pa i obratnih primera. Zanimljivo, retki su primeri vršnjačkog nasilja, nešto češći unutarporodičnog: oca nad majkom i brata nad sestrom. Očekivana raspodela uloga koja korespondira sa crnom hronikom i službenom statistikom. Ali, književno gledano, uklapanje teksta u mimetizam od njega čini drugorazredno štivo.
Zato krenimo od atipičnih iskoraka. Koliko oni pomažu knjizi?
Ruke k sebi, oče, ali ne preblizu sebe
Okvir ciklusa priča je neočekivan i naizgled detabuizirajuće provokativan: patricid. Posebno u prvoj priči „Šuma“, u kojoj naratorka golim rukama zadavi svog oca u šumi. Kada pokušamo da raščivijamo motivaciju (njenog postupka, priče, simbolike priče) nastaje ršum nesuvislosti.
Naratorka nam čas izgleda jako mlada a čas veoma zrela. Recimo majka je kao devojčicu vuče sa sobom do pošte u selu u kome stanuju, kao da je nedorasli devojčurak neki, a opet ona zna šta je depresija, ali ne zna šta je muška masturbacija – jer to je ono što njen otac čini zavukavši se duboko u šumu pod izgovorom da „razbistri glavu“. Na stranu sad simpozijumsko pitanje: da li depresivni ljudi masturbiraju i da li to vole da čine u šumi ili pre u svojoj sobi – ionako ne znamo raspored stambene jedinice ove porodice, ali zašto naratorka doslovno podiže ruku, štaviše obe, na svog oca?
Okvir ciklusa priča je neočekivan i naizgled detabuizirajuće provokativan: patricid
Odgovoru na to pitanje prethodi još jedna neodređenost: vremenska. Naime, nije precizirano koliko dugo traju očeve ophodnje po šumi, odnosno koliko dugo ga ćerka kriomice uhodi. Međutim, znamo da to traje dovoljno dugo da: a) žene po selu koje su ogovarale oca prestanu da dolaze u kuću naratorke i njene majke, kao u nekom „strahu od zaraze“ i pod b) da naratorka shvati šta to otac čini samom sebi. Izopštenost kojoj su naratorka i njena majka izložene u selu je ta koja će ćerku pretvoriti u oceubicu. Onda nam postaje jasno zašto je naratorka zamišljena kao buckasta: treba imati snage da se otac najpre kamenom odvali po tintari dok čini sa sobom bludnu radnju, a potom, kad mu onako onesvešćenom nekako zakopča pantalone (rajsferšlus ili dugmići?), da ga dokrajči zadavivši ga.
E sad, zašto kombinacija kamen pa, ne hartija i makaze već davljenje, zašto ga mora upristojiti pre nego što ga liši života i zašto, do đavola, misli da će time vratiti majku i sebe u seosku zajednicu? Na stranu kriminološke konsekvence i nova sezona serijala True Detective, gde Metju Mekonehi (Matthew McConaueghey) otkriva devojčicu-oceubicu koja je iza sebe ostavila i leš i gomilu svojih otisaka. To nećemo saznati, ali nas je silno razgalila ova naivna, nategnuta, nesuvisla, preterana, neizvodljiva i besmisleno provokativna priča. Pa dobro, kad je mogao Dostojevski s Karamazovima…
Ne beži oče, neće biti reprize prve priče
Ovim podnaslovom ne sugerišem mogućnost da je otac iz završne priče „Tata stiže kući“ pročitao prvu priču u knjizi Mliječni zubi pa je sam digao ruku na sebe, em da liši svoje potomstvo tog mučnog napora em da se raspleti ne bi ponavljali. Završna priča je, da odahnemo, znatno suvislije motivisana, ali, avaj, ostaje ilustracija ničim zagrebanog PTSP sindroma. Nekako mi se čini da je i ovaj sindrom poput fantastike u foklornim pričama, desiće se sam od sebe, pre ili kasnije, pa ako već treba ili mora da se desi, šta se ima tu psihologizirati šta ga je izazvalo.
Rat je okončan a ruinirani je ratnik na svojoj nerazrušenoj adresi zatekao netaknuto porodično stanje: svi na broju, istina neuhranjeni. Šta god da je bilo, jelo je oca iznutra, ali priča ipak nije samo o tome, već i o prvom šamaru koji je naratorka dobila od svog brata. Tek da se pojača poenta knjige, ako smo je kojim slučajem zaboravili, postavši rasejani ili depresivni poput oca iz „Šume“.
No, uprkos tome što je, pretpostavljam da je tako, autorka sakrila sudbinu šumskog oca, pojedini likovi očeva će ipak pobeći: neki na večiti službeni put a neki u drugi brak. Ali oni koji ostanu, jao si ga deci. U priči koja se iz njoj znanih razloga izmestila na kraj 1960-ih godina, spojena je euforija sletanja na Mesec i očevo šamaranje starijeg sina, još dečaka. U drugoj otac verbalno maltertira sina na bazenu kome je uplatio časove plivanja, pa mu ni inkarnirani Spajdermen ne može pomoći.
Kad bolje pogledam, čini se da likovi dečaka više nagrabuse u pričama Lane Bastašić. U priči „Posljednja večera“ dvojica dečačića započeće prerano svoj seksualni odgoj tako što će ih baba-tetka suočiti, vizualno i manuelno, mada kratkotrajno, sa svojim ogoljenim poprsjem dobrano načetim delovanjem sile zemljine teže. No i ova priča, zamišljena kao raskrivanje naličja, ostaje nerazvijena i delimično šokantna scena.
Women’s power
Likovi devojčica definitivno bolje prolaze u prozi Lane Bastašić, ne samo zato što su više izložene psihološkom nego fizičkom nasilju, odnosno u nekoliko navrata zanemarivanju ili prepuštenosti sebi, ili, ima i toga, prihvatanju nakon patrijarhalne grdnje: otac kori ćerku što čupa obrve i lakira nokte u četrnaestoj godini rečima da to čine, već znamo koje i kakve žene, ali na kraju priče iskazuje nežnost prema njoj. Likovi devojčica bolje prolaze zato što je u neke od njih „ugrađen“ agens otpora i osvete. Drugim rečima, pojedine devojčice od žrtava maltretmana postaju one koje ako ne baš jednakom merom (jedna je daviteljka dovoljna za celu knjigu), onda bar na njima dostupan način uzvraćaju zbog pretrpljenog nasilja. Njihov profit je dvojak i one ga dele sa čitaocima: ove su priče, na žalost veoma retke, ujedno i najbolje u knjizi Mliječni zubi.
U priči „Krugovi“ devojčica koju je nastavnik fizičkog vaspitanja (ili telesnog odgoja) naterao da uprkos njenoj fizičkoj konstituciji istrči zadat broj krugova, pustiće ga da se uguši (usled infarkta?) a da i ne pokuša da mu pomogne. Drugi primer je manje surov a efektniji – i to je najbolja priča u knjizi, „Kiselina“. Devojčica koju sile da vežba violončelo i šalju kod psihološkinje, osvetiće se psihološkinji tako što će joj skuvati čaj od divljih gljiva. Devojčica je naratorka ograničene saznajne perspektive i emocionalno angažovane naracije, tako da posredno saznajemo sklop situacije i položaj deteta. Njena ljutnja je opravdana jer je, navodno za dobro njene budućnosti, prisiljavaju da radi stvari do kojih joj nije stalo, kao što je vežbanje violončela. Povrh toga da je čine krivcem sistema čiju represivnost oličava psihološkinja, angažovana da dete načini krotkom i poslušnom.
Kad podvučemo crtu, u tretmanu fenomena unutarporodičnog nasilja, Lana Bastašić nije daleko odmakla od tipične Vedrane Rudan: muškarci su nasilnici, u prvom redu očevi a onda i braća, dok su supruge uglavnom bespomoćne žrtve – ne štite ćerke kad ove, recimo, dobiju šamar. Kad ih muževi ostave, takve supruge neizbežno padaju u depresiju ili alkoholizam. No, snaga žena „porinuta“ je u novu generaciju devojčica i mladih žena. One će neizbežno istrpeti svoju porciju nasilja, ali neće ostati dužne nasilnicima. Što je takođe vedranovski dubokouman poučak koji korespondira sa onom poslovicom Cvijićevog „dinarskog tipa“: ko se ne osveti, taj se ne posveti.
Kako je bilo moguće napisati nešto tako zrelo poput Uhvati zeca a onda reterirati na fazu deteta kome ispadaju mlečni zubi?
Krezubi osmeh
Nije lepo smejati se detetu kome ispadaju mlečni zubi. Jer, em će doći „Zubić-vila“ da mu stavi poklon ispod jastuka (što baš i nije tradicija iz svih krajeva naših naroda i narodnosti, posebno ne mog), em će mu izrasti novi i jaki zubi kojim će samostalno progristi svoju sudbinu. To nas vraća početnoj dilemi: kako je bilo moguće napisati nešto tako zrelo poput Uhvati zeca a onda reterirati na fazu deteta kome ispadaju mlečni zubi?
Nemam suvisao odgovor, ali se uvek može „na slepo“ investirati u princip nade. Nadam se da je pričalačko oceubistvo učinilo svoje i purgativno pročistilo sve infantilnost prozne imaginacije Lane Bastašić.