Zasigurno se teško oduprijeti tome da nam se, čim čujemo riječ ringišpil, odmah ne počne vrtjeti Balaševićev referen u glavi. Vrtjeti, prigodno. Teško je onda i pokušati upotrijebiti tu istu riječ s već poznatom semantičkom poputbinom, zvučnom i pjevnom, u novom, drugačijem svjetlu jer, kao da je zauzeta. No, ni nepunu godinu nakon svoje posljednje knjige, Karmela Špoljarić, nakon dvaju romana i jedne zbirke priča, ovoga puta poziva čitatelja u vožnju svojim, i to književnim, ringišpilom. Postrojenje za zabavu sa sjedalima koja se vrte oko osi uz glazbu određuje Rječnik Leksikografskog zavoda. Ringišpil, vrtuljak, vrtešku, dakle, definira nekoliko obilježja – kretanje u krug, igra i glazba. I ono najvažnije – os, okosnica, uglavljenje. Stoga ćemo pristup tekstu isto tako pokušati zavrtjeti dotičući se ovih odrednica uz neizbježan (balaševićevski) soundtrack kao intertekst. Poslužit će kao zvučna kulisa (jer nad gradom danima vise iste kulise) za ovu zbirku kratkih priča, iako ih ne povezuje mnogo, možda samo potraga za trenutkom koji će biti smislotvoran, dodati svetu malo boje, ili barem sjećanje na njega. O ostalima – vrtnji, igri i osi, progovorit ćemo unutar Špoljarićkinog književnog univerzuma. Pa, započnimo. O, daj okreni…
Igra sudbine
Vratimo li se temeljitijem iščitavanju Špoljarićkinih raniijih djela, pronaći ćemo jasne naznake da se ideja za ovu zbirku vrzmala autoričinim mislima još i ranije, u prethodnoj zbirci priča Pazi što ćeš poželjeti ili u romanu Nije ovo Twin Peaks. U zbirci je na primjer početni citat i nit vodilja ujedno i aluzija na igru stvarnosti, ono što je provodni motiv i centralizirajuće mjesto deset priča koliko ih se nalazi u knjizi. Svaka od njih rubno vibrira na granici stvarnog i nestvarnog, nikada ne prelazeći u fantasitku, već samo odmjereno s njome koketirajući. Najuspjelijom među njima, pričom Glas iz knjižnice, progovorila je Kamovljevim riječima, kojega, između ostalog, koristi u svojim metaliterarnim igrama kasnije u Rašomonu. Osim toga, u Twin Peaksu se, na primjer, na dvama ili trima mjestima usputno spominje izrijekom ringišpil kao nepredvidiva igra sudbine: jer vrti, vrti, vrtimo se, sve brže i brže, sve jače i jače a onda i: To se tako brzo odigralo da se osjećao kao na ringišpilu! Čak i da ih ovlaš primijetimo, zametci mogu poslužiti kao naznaka optike za koje se autorica odlučuje u Ringišpilu.
Portretirani likovi nose zrno intrige, zbog različitih se razloga ne uklapaju u društvenu ili obiteljsku okolinu kojoj pripadaju, prema kojoj su ponekad inatljivi, no snažniji poetički pečat, makar da bi se opravdao naslov, ipak izostaje
Posljednja i naslovna priča zbirke zorno dočarava igru sudbine umjesto dotadašnje igre stvarnosti, što se uostalom dogodilo s Rašomonom. Susljedno smjenjivanje triju pripovjedno i sadržajno različitih priča u obliku nizanja kadrova ukazuje na to koliko se ponekad kao pojedinci vrtimo u nestabilnim, a životno određujućim trenutcima. Napuštajući žanrovsko poigravanje iz prve zbirke, Špoljarićka u pričama ostaje unutar granica stvarnosti i usredotočuje se na ljudske napukline u odnosima i karakterima, na one trenutke u kojima (auto)ironija nadjača ironiju sudbine, sve one (ne)dokučive nijanse svakodnevice kojima nas život iznenađuje. Skriveni trenutak okidač je priča, a kad čitatelj započne potragu za njim unutar teksta, odvažio se na vožnju. Svojstvenim poetiziranim stilom, tematski raznorodne – stare, nove i zabranjene ljubavi, bol(est), samoća, gubitak, smrt, neshvaćenost, priče su ipak pripovjedno na mnogim mjestima predvidljivo realizirane. Portretirani likovi nose zrno intrige, zbog različitih se razloga ne uklapaju u društvenu ili obiteljsku okolinu kojoj pripadaju, prema kojoj su ponekad inatljivi, no snažniji poetički pečat, makar da bi se opravdao naslov, ipak izostaje.
Očekivano, najzanimljivije je onih nekoliko priča u kojima se autorica poigrava s tekstualnim granicama (Sporedni lik), miješa medije komunikacije prisiljavajući čitatelja da povezuje (ili razvezuje) semantičke čvorove (Rupe), priča u priči (Priča na dar) i već spomenuta Ringišpil. Špoljarićka se u svojim ranijim djelima metatekstualno poigravala, no ovdje nema izvantekstualnih književnih referenci, aluzija na pjesme, (popularnu) kulturu, povijest. Iz te je prespektive Rašomon slojevitiji tekst, a njegov narativni mikrosvijet podatniji za interpretaciju. Uz lik Eve, terapeutkinje u kojem se presijecaju slojevi priče, pripovjedača i pripovijedanja, iako tek nominalno, ispovijedni monolog protagonista u drugome licu prekidaju i usložnjuju isječci iz triju drugih djela: Handkeov Don Juan, Dekompresija Julie Zeh te Kamovljeva Psovka. Možda nije naznačeno u romanu, no glavni lik, antijunak pokošenih iluzija, nakupljenih životnih trauma, nepravedno izgubljene prošlosti i promašene budućnosti mogao bi otpjevati… neko pijan lakše život odrobija… Literarno je, dakle, meandriranje posloženije i smislenije, učinkovitije dočarava podjednako društveni kontekst, začahurenost pojedinca i turobnost atmosfere. Osim toga, i ovdje je prisutan simbol igre sudbine kroz igru špekulanja, jer misli kao špekule nepredvidivo i nemilosrdno opsjedaju protagonista, a on im se bezuspješno pokušava othrvati. Htio je, ali nije mogao, da se nehajno ubojstvo poništi, da bude za igru, da mladog ubijenog srpskog vojnika može vratiti, kao što se vraćala špekula vlasniku pa je i on vratio špekulu njegovoj majci. Rašomon je stilski izbrušeniji, noir ozračje vjerodostojnije, rečenice pjesnički prodornije pa ne čudi da su ga ponegdje nazvali i art romanom.
Priče iz Ringišpila, naprotiv, okrznu nagrizene međuljudske odnose, p(r)okažu iluzorna uvjerenja likova ili njihovu nesretnu sudbinu, na mjestima zagolicaju ponekim prosvjetljujućim zaključkom u obliku poetske metafore, no cjeloviti čitateljski dojam ostaje mlak, ravan, plitak k’o plekani tanjir / Izeš sliku,
nigde jedra na vidiku…
Po svemu sudeći, Špoljarićka bolje piše romane nego kratke priče. Pripovjedna struktura je u Twin Peaksu i Rašomonu homogenija, razvedenija i razrađenija, likovi detaljniji (očekivano, to je ipak roman), no, reduciranost fabule i ekonomiziranje izraza u kratkim pričama Ringišpilu oduzimaju kvalitetu. Nazire se da je možda zamišljen kao dijapazon šarolikih (ne)sretnih životnih okolnosti koje nenadano i nenajavljeno zadese pojedinca pa je pitanje kako će se tko s njima nositi što sadržajem dočarava u pričama Play, play, play, Nije tražila, Svjetionik ili Ne brini mama. U većini ostalih priča nisu do kraja iskorištene sve značenjske mogućnosti naslovne riječi, bilo na strukturnoj ili fabularnoj razini. Priče Ljubavnica, Sreća, Prosječan, dosadan, neupadljiv, Bogu hvala, Provod ili Smijeh nemaju snažniju pripovjedačku uvjerljivost, a prostor za detaljnije prikazivanje unutarnje borbe, sumnje, nesporazuma nije zahvaćen. Kao što i Rašomonu nedostaje još barem jedna, a možda i dvije perspektive drugih likova koji bi ispričali svoje inačice i tekst usložnili formalno, ali i narativno. Glavni junak jest sebe izgradio pričajući priču o sebi, sastavljenu od mozaika svojeg i tuđeg teksta zbog čega je značajno da se bavi prodajom starih knjiga na štandu, stvarajući tako rašomonsku verziju sebe. No, isto se ne može reći za roman u cjelini.
U Ringišpilu će čitatelj naići na niz dotjeranih rečenica i lijepih misli zbog kojih naslućuje dubinu, zbog kojih bi vrijedilo zastati, promisliti i (pre)pustiti se tekstu, no one su bez jačeg naboja, ostaju na opisnoj razini, što je razočaravajuće, ponekad i frustrirajuće jer dramska napetost raste, radnja se odvija, pa se čitatelj zapita nije li u vožnji štogod propustio, nešto što bi bilo intepretacijski upečatljivije i značajnije.
Špoljarićka bolje piše romane nego kratke priče. Pripovjedna struktura je u Twin Peaksu i Rašomonu homogenija, razvedenija i razrađenija, likovi detaljniji (očekivano, to je ipak roman), no, reduciranost fabule i ekonomiziranje izraza u kratkim pričama Ringišpilu oduzimaju kvalitetu
Dodaj malo ludila…
Želeći obuhvatiti širu perspektivu iz više različitih iskustava i životnih okolnosti, Špoljarićkinim pričama nedostaje krovni ujednačeni pogled kojim bi se sve obuhvatilo, provodna nit. Semantički i značenjski ona postoji, to bi trebao biti ringišpil, no ostalo je dosta raspršeno pa se u interpretaciji nemamo za što čvršće uhvatiti, os je olabavljena, a vožnja prosječna, dosadna, neupadljiva. Os koja ih, kad se zavrte, drži, uporište u koje bi se vratile i koje bi dozvoljavalo neko iskliznuće iz očekivane i već viđene tematske i stilske matrice, možda i narativne.
Balaševićeva nas pjesma vozi, ima drive-a rekli bismo, pogodila je srž, Špoljarićkina, ah, ne. U nekim trenutcima naziremo da bi nas vožnja mogla ostaviti bez daha, no prečesti su oni drugi trenutci gdje čitateljska očekivanja ostaju neispunjena, a vožnja jednolična i predvidljiva. Kao da sjedimo na vrtuljku, klatimo nogama i čekamo što će se dogoditi. Nažalost, priče Karmele Špoljarić, kolikogod progovarale o našim svakodnevnim životnim ringišpilima ili se trudile to prikazati, ipak ostaju – obične, s vožnje odlazimo pomalo razočarani, a drveni konjići tužno stoje…
