Portal za književnost i kritiku

Maršal u Njemačkoj

Tito za početnike

Knjigu valja shvatiti kao strogo namjensko djelo koje sintetizira već poznate informacije, nastojeći ih predstaviti što zanimljivijima prije svega matičnom, u temu ne previše upućenom njemačkom čitateljstvu, čineći to iz prilično jasne lijevo-liberalne interpretativne perspektive. Iole upućenijim, pak, postjugoslavenskim konzumentima gotovo sve o čemu Calic piše više ili manje je poznato
Marie-Janine Calic: “Tito – Vječni partizan”, s njemačkoga preveo Goran Schmidt, Fraktura, Zaprešić, 2022.
Ako u nečemu ne griješi, knjiga “Tito – Vječni partizan” ne griješi u karakteriziranju svog protagonista kao ambivalentne pojave koja je za većinu ljudi s ovih i svjetskih prostora, pa tako i za samu autoricu knjige, bila i ostala više pozitivna nego negativna

Fenomen Tito ni više od četrdeset godina nakon smrti Josipa Broza i tridesetak nakon raspada njegova životnog projekta, socijalističke Jugoslavije, ne prestaje intrigirati povjesničare, ali i široku javnost. Taj interes nije prisutan samo na postjugoslavenskim prostorima, što je očito iz činjenice da se biografijom kontroverznog političara, vojskovođe i državnika i dalje znaju pozabaviti strani autori, a najnoviji takav primjer jest knjiga Tito – Vječni partizan njemačke povjesničarke Marie-Janine Calic (kćeri istaknutog hrvatskog/jugoslavenskog povjesničara i publicista Eduarda Čalića), izvorno objavljena prije dvije godine u Münchenu. Njemački je izdavač očito procijenio da je za tamošnju javnost Tito dostatno potentna tema, o čemu svjedoči i nemali medijski odjek koji je knjiga izazvala na matičnom tlu, što se samo jednim dijelom može objasniti činjenicom da u Njemačkoj živi podosta ljudi čije porijeklo seže do područja bivše Jugoslavije. Većim dijelom, međutim, takav je odjek nesumnjivo posljedica zadnjih desetljeća često osporavane istine da je doživotni jugoslavenski predsjednik bio političar svjetskog formata. A osobito je takvim doživljavan upravo u (Zapadnoj) Njemačkoj od kraja 1960-ih, kad u tamošnji politički vrh ulazi, prvo kao ministar vanjskih poslova a onda i kancelar, Willy Brandt.

Zavođenje čitatelja

Monografija o Titu njemačke autorice (djelomično) hrvatskog porijekla najznačajnija je, odnosno za čitatelje s naših prostora najzanimljivija, baš po prinosima sagledanima iz njemačkog očišta. Naime, Tito – Vječni partizan knjiga je nastala de facto po narudžbi, na inicijativu, kako piše u autoričinoj Zahvali, urednika serije „Diktatori 20. stoljeća“. Calic se i do tada bavila poviješću jugoistočne Evrope, posebno Jugoslavije, ali nije bila specijalistica za temu Tita, štoviše nikad prije nije se bavila biografskom problematikom. Stoga njezin uradak, nastao nakon desetomjesečnog istraživanja koje je uključivalo arhivski rad i konzultiranje raznovrsne literature, valja shvatiti kao strogo namjensko djelo koje sintetizira već poznate informacije, nastojeći ih predstaviti što zanimljivijima prije svega matičnom, u temu ne previše upućenom njemačkom čitateljstvu, čineći to iz prilično jasne lijevo-liberalne interpretativne perspektive. Iole upućenijim, pak, postjugoslavenskim konzumentima gotovo sve o čemu Calic piše više ili manje je poznato, jedino stvarno osvježenje je korištenje njemačkih izvora, u rasponu od svjedočenja (pod)oficira Wehrmachta u doba Drugog svjetskog rata do iskaza Willyja Brandta, kao i poseban interes za odnos jugoslavenskih komunističkih vlasti prema (domaćim) Nijemcima nakon rata, odnosno za bilateralne odnose Jugoslavije i SR Njemačke. Činjenica da je knjiga izvorno objavljena u ediciji „Diktatori 20. stoljeća“, dakako, vrlo je znakovita jer a priori smješta tvorca socijalističke Jugoslavije u uglavnom (vrlo) nelaskavo društvo, međutim spomenuti lijevo-liberalni pogled stvari znatno umekšava.

Prvo što se primjećuje u susretu s tekstom Marie-Janine Calic jest takozvani literarizirani stil, koji odmah u startu označava da nećemo imati posla s historiografskim štivom u užem (znanstvenom) smislu riječi (premda je autorica doktorica historije i sveučilišna nastavnica), nego da je pred nama takozvani publicistički rad. „Literarizirani stil“ pritom je dio spomenute strategije „stvari učiniti što zanimljivijima“, pa će tako prva rečenica prvog poglavlja glasiti: „Čim bi otvorio oči, osjećao je glad“. Koju rečenicu poslije čut ćemo i glas „malog Jože“, njegove vlastite riječi: „’Mama, daj nam malo kruha’, molio ju je kada bi došli gosti“. Kasnije, „literarizacija“ neće bosti oči, postat će uglavnom umjerenija, uostalom sama po sebi ona naravno nije nikakav argument kontra ozbiljnosti teksta, iako u ovom slučaju, kako je rečeno, jest u službi „zavođenja“ čitatelja. Osim temeljne jezično-stilske razine, tome služi i generalni narativni plan, poglavlja složena po principu highlightsa, s uglavnom atraktivnim naslovima, odnosno nadnaslovima, podnaslovima i međunaslovima. Tako je svako od 13 poglavlja (ne računajući predgovor nazvan À propos Tita) nadnaslovljeno značajnim datumom, ispod kojeg ide sublimirajući naslov te potom naslovi potpoglavlja, na primjer: ZAGREB, 2. – 7. STUDENOGA 1952. – Reformski komunist – Izum radničkog samoupravljanja / Duhovi koje sam prizvao: slučaj Đilas / Ja, Jovanka / Coca-Cola socijalizam / Titova karizma. Kroz tako vođenu naraciju prolazi se ključnim točkama Titove političke i u znatno manjoj mjeri osobne biografije (s tim u vezi znakovito je autoričino citiranje Broza na samom početku knjige, u prvoj rečenici predgovora: „Revolucionari nemaju osobnu biografiju“), i ta je struktura vrlo funkcionalna. Do problema dolazi ako je recipijent zahtjevniji pa traži više od općepoznatih činjenica, ili bi želio više osobnih biografskih podataka, odnosno više „psihologije“ (na taj manjak požalio se jedan njemački kritičar), a pogotovo ako je upućeniji pa može prepoznati autoričina povremena prevelika pojednostavljivanja, čak i mjestimične faktografske greške.

Jedino stvarno osvježenje je korištenje njemačkih izvora, u rasponu od svjedočenja (pod)oficira Wehrmachta u doba Drugog svjetskog rata do iskaza Willyja Brandta, kao i poseban interes za odnos jugoslavenskih komunističkih vlasti prema (domaćim) Nijemcima nakon rata

Propusti i pogreške

Tako je primjerice jako pojednostavljeno objašnjenje raspada Jugoslavije – s opadanjem detanta Jugoslavija je prestala biti bitna kao tampon zona između istočnog i zapadnog bloka, Zapad je prestao davati obilne i vrlo povoljne kredite i umjesto toga podigao kamate, razotkrila su se jugoslavenska Potemkinova sela, a dug od dvadesetak milijardi dolara više se nije mogao servisirati. Tako je došlo do silne ekonomske krize koja je maksimalno zaoštrila ionako već dugo trajuće sukobe među republikama, a više nije bilo integrativnog faktora poput Tita da stvari koliko-toliko izgladi. Puno je u tome istine, međutim potpuno se ignorira ekonomski potencijal jugoslavenskog društva koje teško da je (trajno) mogao slomiti dug što se kontekstualno čini gotovo minornim spram današnjih dugova postjugoslavenskih država (usput rečeno, u knjizi takoreći nema spomena velikog buma masovnog turizma od početka 1970-ih na kojem dan-danas opstoji većinski dio ekonomije Republike Hrvatske), i ne objašnjava se zašto su Sjedinjene Države i EU snažno podržale posljednju jugoslavensku vladu Ante Markovića i po svemu sudeći željele sačuvati Jugoslaviju (štoviše, to se prešućuje).

Također, Calic je pristrana u negativnom slikanju Stepinca, s vrhuncem u neshvatljivoj faktografskoj grešci da je potonji neosporno imao funkciju „službenog predstavnika fašističke Hrvatske u Vatikanu“. Budući da Vatikan nikad nije priznao NDH, potonja nije mogla imati službene predstavnike u papinskoj državi, a ako bi i imala, to sigurno ne bi bio prvi čovjek Crkve u Hrvatskoj, dakle osoba izvan službene državne hijerarhije (na tu i većinu drugih faktografskih grešaka u fusnotama upozorava urednik hrvatskog izdanja Vuk Perišić).

S obzirom da ponekad iznenađujuće griješi u svojoj užoj struci, nije čudno da se autorica pogubila u kinematografskim vodama pa ustvrdila da je Jugoslavija do početka 1970-ih i filma Sutjeska proizvela na stotine partizanskih filmova. Istina je, međutim, da je broj svih dugometražnih jugoslavenskih filmova tada bio manji od 400, od čega je na partizanske otpadalo stotinjak, dakle tek jedna četvrtina.
S druge strane, knjiga pruža dobre argumente protiv danas čestih teza da se uloga Tita i socijalističke Jugoslavije u međunarodnoj politici, osobito pokret nesvrstanih kao izravno Titovo čedo, mistificira i precjenjuje. Oslanjajući se prije svega na perspektivu zapadnonjemačke vanjske politike, Calic pokazuje pozitivnost i relevantnost težnje da se izgradi vanblokovska alternativa u doba Hladnog rata, ali i bitnu ulogu Jugoslavije u pripremanju temelja za prevažnu Konferenciju o evropskoj sigurnosti i suradnju (KESS).

Potpuno se ignorira ekonomski potencijal jugoslavenskog društva koje teško da je (trajno) mogao slomiti dug što se kontekstualno čini gotovo minornim spram današnjih dugova postjugoslavenskih država

Od Tita do titostalgije

Naposljetku, Marie-Janine Calic daje relativno uravnoteženu sliku Tita, pretežno blagonaklonu, možda i preblagonaklonu, ali ako se stvari ne sagledavaju iz pristrane desničarske perspektive, njezinom se zaključku nema puno toga za prigovoriti. A taj zaključak glasi da je socijalistička Jugoslavija samo do 1953. bila „totalitarna diktatura“, a nakon toga, iako „u biti nedemokratska po kriterijima zapadne demokracije, posjedovala je federalne kontrolne mehanizme nespojive s totalitarnom ‘dominacijom’ kakva postoji u centralno upravljanim državama“. Sam Tito kao državnik prošao je put od diktatora revolucionarnog razdoblja do mekog autokrata, „koji se pred kraj života povukao u ulogu posrednika i arbitra između sukobljenih republičkih vođa i interesnih skupina“. Iako je Titov „demokratski socijalizam“ do samog svog kraja sadržavao „represivni talog“, to nije spriječilo masovnu pojavu „titostalgije“ koja, zanimljivo, zahvaća i mlade ljudi koji ne samo da nisu bili rođeni za Titova života, nego ni za postojanja „njegove“ (može i bez navodnika) države.

Damir Radić (Zagreb, 1966.), pjesnik i sineast, filmski i književni kritičar, autor šest knjiga poezije, jednog romana i jedne knjige filmskih kritika i eseja, te četrdesetak filmova, uključujući dva dugometražna (igrani i eksperimentalno-dokumentarni). Diplomirani povjesničar i komparatist književnosti.

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content