Duboko u noći s 25. na 26. listopada 1917. po starom julijanskom kalendaru, u prijestolnici Ruskog imperija, Petrogradu, grupa naoružanih boljševika provalila je u Zimski dvorac. Našavši se po prvi put u unutrašnjosti tog carskog labirinta s više od tisuću prostorija, više od stotinu stubišta i više od tisuću i osamsto vrata, napadači su znali da u njemu neće naći svog Minotaura – on je već bio svrgnut. Njih nekoliko stotina jurilo je kroz dvorane i sobe krcate vjekovima nakupljanom raskoši tražeći članove prijelazne vlade koji su, shvativši što se događa, bježali iz jedne u drugu zamračenu prostoriju. Vrhunac drame imperija pod kojim je stenjalo 170 milijuna duša rasplitao se s elementima igara lovice i skrivača do nakon dva poslije ponoći, kada su posljednji članovi kabineta uhvaćeni i uhapšeni. Izvršen je državni udar za koji će se tek s vremenom pokazati da je bio mnogo, mnogo više od još jedne rutinske uzurpacije vlasti na kugli zemaljskoj.
Koju noć nakon tog događaja, dvije i pol tisuće kilometara istočnije u Aziji, u snijegom pokrivenoj stepi Akmolinske oblasti Sibira, na stanici Atamanski hutor kraj grada Omska iz vlaka je izbačen odbjegli austrougarski zarobljenik, u ruskom registru vojnih zarobljenika upisan kao Jozef Bros. Još uvijek pljujući krv (posljedica zdravstvenih problema nakon ranjavanja pod Karpatima), taj se dvadeset četverogodišnji anonimac zaputio mračnim drumom prema nepoznatom mu gradu na ušću rijeke Om, u Irtiš.
Porođajne muke
Te je noći čuo da se, dok je on bježao vlakom, u dalekom Petrogradu zbio gore opisani događaj, za koji tada nije mogao znati da će ga pamtiti kao Oktobarsku revoluciju, a još je manje mogao znati da će baš u mračnom sibirskom gradu prema kojem korača sam kroz smrznutu noć, bolestan i praznih džepova, nakon što ga je uragan povijesti izbacio na drugi kontinent, jednog dana ulica u samom centru nositi njegovo ime.
Na stanici Atamanski hutor vidio je „djecu revolucije“, patrole s crvenim obilježjima od kojih je saznao da u omskom logoru za ratne zarobljenike traje novačenje u Crvenu gardu: mladim Česima, Mađarima, Hrvatima, Srbima i drugima, hiljadama kilometara od rodne grude udaljenim podanicima austrougarske krune, nova je vlast objavila da ih ne smatra ratnim zarobljenicima, već slobodnim građanima nove, nikad u povijesti viđene proleterske države koja se rađa na istoku da kao Sunce prijeđe preko planeta rušeći silu i nepravdu starog svijeta. Svi su oni sada slobodni i ravnopravni, pod jednim uvjetom: ako pristanu pomoći novoj državi pri porođajnim mukama i pridruže se ruskim drugovima u borbi protiv snaga odanih starom poretku. A one nisu bile ni male ni slabe.
Do tog trenutka Jozef Bros je, kao i deseci tisuća njegovih, Euroazijom rasutih zemljaka, tražio način da preživi i vrati se kući u Zagorje. Nije bio komunist ni revolucionar. Bio je svjedok. Gledao je, slušao i na vlastitoj koži osjetio Veliku rusku revoluciju.
Ono što se zna o tih sudbonosnih pet godina života u Rusiji nekoć „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“ na klizavoj je granici između činjenica i legende, s gotovo praznim dosjeom, vrlo oskudnim dokumentima i svjedočanstvima nikoga drugog doli samog Josipa Broza – doživotnog vlastodršca bivše države čija je biografija desetljećima interpretirana u okolnostima komunističkog kulta ličnosti. Iako su deseci, ako ne i stotine autora pisali Titove biografije, informacije o ruskom periodu – u mnogočemu formativnom za njega i sadržajno fascinantnom, ali tajanstvenom – u tim su djelima prepisivane uvijek iz nekoliko istih izvora, dominantno zasnovanih na Brozovim osobnim sjećanjima.
Tako je jedno od općih mjesta njegova životopisa podatak da je u zabačenom selu stepske orbite Omska u jeku Građanskog rata upoznao četrnaestogodišnju Pelagiju Bjelousovu, koja će mu tri godine kasnije postati prvom suprugom. No zna li itko gdje se uopće nalazi(lo) to selo, i je li ikada pokušao istražiti pamti li ono, ili možda lokalna povijesna znanost s centrom u milijunskom gradu kao što je Omsk, nešto što ne postoji u cjelokupnoj dosadašnjoj Titovoj bibliografiji – što bi pomoglo rasvijetliti kontekst i povezati sve one proturječnosti i rasijane fragmente iz dugih, digresivnih monologa uz cigaru koje je Tito za TV memoare izgovorio potkraj života?
Iako su deseci, ako ne i stotine autora pisali Titove biografije, informacije o ruskom periodu – u mnogočemu formativnom za njega i sadržajno fascinantnom, ali tajanstvenom – u tim su djelima prepisivane uvijek iz nekoliko istih izvora, dominantno zasnovanih na Brozovim osobnim sjećanjima
Činjenice i mitovi
Debele knjige o Josipu Brozu što sveudilj nastaju i ističu se u izlozima knjižara 21. stoljeća ne propuštaju sadržavati kratku, ali „najegzotičniju“ epizodu njegova, pustolovinama i krajnostima ispunjena života – čitavu godinu dana skrivanja u stepi pred svirepim bjelogardijskim eskadronima, u šatorima stanovitog nomadskog plemena iz naroda „Kirgiza“, kod uglednog starješine „Isaije Džaksenbajeva“. Generacije i generacije povjesničara, uključujući i one ugledne, prepisivale su i prepisivale tih nekoliko pustolovnih informacija i anegdota. Mnogi su ih predstavljali kao činjenice, bez navedenog izvora ili ograde u svom tekstu, jer ih nisu mogli provjeriti.
Čini se, također, da se, svih ovih desetljeća, nitko od pisaca brojnih monumentalnih biografija u kojima je ruski period rutinski dio uvodnih poglavlja, nije zaputio opskurnim postajama odiseje čovjeka čijim se životom bavi, u ukrajinsku regiju Bukovinu ili na manastirsku adu Svijažsk na Volgi, ili dalje na istok, u planine Urala i još dalje, u zaumne daljine Sibira. Obišao toponime Okno, Alatir, Kungur, Omsk ili Mihajlovka, istražio lokalne arhive i male povijesne muzeje, raspitao se o potomcima liječnika, seljaka i drugih osoba čija je imena Broz navodio, ne bi li pronašao bar jednu informaciju koja ne dolazi iz tankog režimskog fonda biografskih motiva; bilo kakav trag čija provjera ne vodi do Josipa Broza kao jednog jedinog izvora – alternativnu neku supstancu kroz koju će prostor iz legende o njegovim formativnim godinama možda dati neočekivanu povratnu informaciju, ili čak činjenicu o ovoj, toliko puta ponovljenoj a malo poznatoj i gotovo nevjerojatnoj ljudskoj sudbini.
Je li ona bezvezna izmišljotina, kako tvrde neki noviji autori? Je li tek dekorativna epopeja u funkciji priloga za (i bez nje sasvim bogat) kult vrhovnog akcijskog heroja, koji će s gotovo pedeset na plećima doista otići u šumu i povesti gerilsku borbu protiv nacista, fašista i njihovih pomagača na čelu najvećeg partizanskog pokreta u Europi, da bi kasnije postao državnik svjetskog kova, ali i maršal u bijelom odijelu, doživotni predsjednik bez demokratske izborne legitimacije, objekt masovnih zaklinjanja na vjernost, štafeta i komunističkih sletova, figura za biste i naslovnice osnovnoškolskih čitanki?
Tko li je, recimo, bio taj „kirgiski nomad Isaija Džaksenbajev“, sibirska verzija dobrog indijanskog poglavice s Divljeg istoka koji u pogubnim vremenima skriva u šatoru junaka ove priče, inače stranca i boljševika? Što je moglo biti s tim indijancem koji je navodno bio bogat i ugledan u svom stepskom narodu – nakon što su boljševici pobijedili, a mladi mu Austrijac saopćio da se vraća kući u Europu? Epski narativ u Titovim biografijama tu uvijek brzo prelazi na iduću scenu, a egzotični domorodac „Isaija“ i njegovi Kirgizi ispunivši svoju funkciju izlaze iz fokusa kako propagande, tako i cijele ozbiljne povijesne znanosti, neprimjetno nestaju u ništavilu… Ima nešto u tom montažnom postupku na što je teško pristati.
Čini se također da se, svih ovih desetljeća, nitko od pisaca brojnih monumentalnih biografija u kojima je ruski period rutinski dio uvodnih poglavlja, nije zaputio opskurnim postajama odiseje čovjeka čijim se životom bavi, u ukrajinsku regiju Bukovinu ili na manastirsku adu Svijažsk na Volgi, ili dalje na istok, u planine Urala i još preko, u zaumne daljine Sibira
Prostor i vrijeme
Što ako doista povjerujemo u priču Titovih biografa i osvijestimo da se radilo o stvarnim ljudima? Ne bi li nam znanje o njihovim životima prije i poslije susreta s Brozom moglo reći nešto više o zagonetnom vremenu i prostoru koji su njega pretvorili u revolucionara, rasvijetliti kontekst u kojem se potonji zatekao, i što je to bilo jednom u Rusiji, što je definiralo stoljeće i zemlju u kojoj ćemo se roditi? Je li suviše pretenciozno pretpostaviti da bi se jedna stepska, konjička, rodovska kultura poput kirgiske – ne tako davno bez pismena – i danas mogla temeljiti na usmenoj predaji i štovanju predaka, te kao takva čuvati uspomenu na jednog od njih koji je u stepi navodno imao tisuće konja, koji je među prvima počeo donositi europski način života u šatorsko naselje i sagradio kraj njega mlin na kojem će svojedobno raditi i jedan mehaničar iz Kumrovca…
Razlog koji je istraživača mogao odvratiti od pokušaja takve terenske interdisciplinarne akcije u prošlim vremenima vjerojatno je bila komunistička diktatura i mlađim naraštajima teško prispodobiva nemogućnost da se kao stranac dospije u Sibir ili Povolžje te se tamo slobodno i bez nadzora kreće, kontaktira institucije, neovisno istražuje i razgovara s ljudima, a onda sve to još i slobodno objavi kod kuće… U postkomunističkim devedesetima, prometna i komunikacijska nepovezanost, skupoća tako dalekog puta u Aziju i razina nasilja od vlakova do gradova i sela također su mogli u startu obeshrabriti istraživača. Na kraju je ostao osjećaj gotovo stoljetne zakašnjelosti na vjetrometinu koju su poharale tolike kataklizme i na tolike je čudovišne načine stradalo toliko mnogo ljudi, da je – kako je primijetila politologinja Jekaterina Šuljman – čudo da je netko uopće ostao živ. Prvi svjetski rat, revolucija, građanski rat, epidemije, kolektivizacija, gladomori, prisilna masovna raseljavanja čitavih naroda, umjetni pokušaji pretvaranja seljačkih masa u radničke, strijeljanja stotina hiljada ljudi u Staljinovim čistkama, Drugi svjetski rat, progonstva i smrti u gulazima… Nekoliko desetaka milijuna nasilno ubijenih ili u smrt otjeranih ljudi. Sto godina kasnije, mora da od cijele one priče, nekakvog šatorskog sela tko zna gdje u stepi kamen na kamenu nije ostao. Uostalom, je li to selo uopće imalo ime?
Veliko vrijeme je prošlo, još veći prostor ostao. Je li i to iluzija, da je prostor – ostao? Ne ulazi se dvaput u istu rijeku. Je li iluzija u tome da je vrijeme prošlo? Heraklitova misao traje kroza sva vremena, i rijeka je ista u toj mjeri u kojoj joj protok vremena ne može oduzeti suštinu koja nas povezuje s grčkim misliocem, i kad stanemo u nju s tom mišlju – tu smo negdje, blizu. Postoji li mjesto u prostoru na kojem su vrijeme koje je teklo onda i ovo vrijeme koje teče danas bliže nego što mislimo? Živeći u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza i lutajući po njima vidio sam takva mjesta. Najčešće kad sam putovao sâm i upoznavao ljude u zabačenim krajevima. Samome mi je bilo mnogo lakše izaći iz ovog vremena. Može li se, dakle, iz vremena koje teče sada posegnuti u vrijeme koje je teklo tako davno i približiti mu se toliko snažno da se čini da ćemo se dodirnuti?
