Ako je u prošlom romanu Julijane Adamović, Divlje guske, društvena pozadina junaka delovala kao „izvučena iz konkretnog konteksta i prilično uopštena“, kako je to u svojoj kritici za portal Booksa napisala Nađa Bobičić[1], u novom, pod nazivom Oče, ako jesi, kontekst je sve. Sve u značenju onoga od čega se polazi i onoga u čemu se završava. Na korici knjige čitamo da je posredi „veličanstven roman“ i Oče, ako jesi zaista deluje veličanstveno. Na 250 stranica sitnim fontom štampanog teksta čitamo u zasebne pripovesti i „dokumente“ (dnevnik, pisma, sudske presude) razlomljenu priču o jednoj podjednako razlomljenoj porodici, o ljudima i političkim događajima koji na nju utiču, o onome koji o toj porodici otkriva. Strukturalno, roman je izuzetno komplikovan, jer se kreće napred-nazad kroz vreme, prostor, a potom i od jednog do drugog pripovedača. Sve (ili skoro sve) do kraja bude razjašnjeno, ali potrebna je velika i neprestana koncentracija da bi se svi detalji povezali, i uprkos rodoslovu koji možemo da pročitamo s unutrašnje strane korica, ili pak motivima, kao što je nemački sat marke Helma, koji tekst čvršće uvezuju iznutra.
Žrtve sudbinskih okolnosti
Gotovo isto koliko i koncentracija, da bi se adekvatno pročitao ovaj roman potrebno je poznavanje upravo tog širokog i zbunjujućeg prostora na kojem se opisana istorija dešava, tačnije, prostora i njegove politike, njegovih vera, nacija i jezika/narečja. Nađ Pal, o kojem je, u određenom smislu, čitav ovaj roman, jugoslovenski je Mađar koji ima decu s Mađaricom, Nemicom i Hercegovkom. Sudbine ovih žena i njihove dece, ali i Palove majke alkoholičarke, zatim Vere K., žene partijskog funkcionera u čijoj će propasti učestvovati Pal, pa onda njihove braće, sestara, poznanika – ustaša, četnika i komunista, silovatelja, bolesnih, jurodivih, naivnih i proračunatih, zlih i nesrećnih (a nisam baš sigurna da ovde ima srećnih) – u tekst unose stalno nove lokalitete i vremena, koji roman čine zaista bogatim i vrednim kvazi-dokumentom o nama i životu na našim prostorima tokom Drugog svetskog rata i nakon njega. A da sa tim posleratnim periodom konfuziji nije došao kraj, znamo već i sami, i taj hronološki za nas poslednji sukob preti negde sa margina teksta. Kako će treća Palova žena Jerolima reći negde pred devedesete: „Poklat ćemo se. Mislila sam da više neću doživjeti rata, ali bojim se da sam se prevarila. Šta ti je čovjek. Fali mu smrt.“
To je, svakako, jedna od tema ovog romana: da smo nesretno izmešani, ali još nesretnije nasađani, i zbog toga valjda osuđeni na klanje i patnju. Kao što sam već rekla, ne znam ima li u ovom romanu nekoga ko je srećan; one koje da budu srećne imaju verovatno najviše predispozicija, Vera K. i Palova ćerka Marija, i same će biti žrtve sudbinskih okolnosti, jedna političkih a druga jednostavno životnih. A ako nije Nađ Pal, taj proračunati ljubitelj književnosti koji želi da se „otme“, kako sam misli, svojoj seljačkoj, a posle i radničkoj sudbini, ako nije baš on uvek tu u blizini da uzrokuje nesreću, neki otac svakako jeste. Ili nije, pa nesreća dolazi zbog neispunjavanja muškarčeve funkcije oca prema detetu, i supruga prema ženi koja je s detetom ostala. Zbog toga se naslovno pitanje odnosi kako na pojedinačnu potragu različitih sinova i kćeri u ovom romanu za svojim (biološkim) očevima, ali i na jednostavno pitanje – ima li boga i, ako ima, zašto je sve to dopustio.
To je, svakako, jedna od tema ovog romana: da smo nesretno izmešani, ali još nesretnije nasađani, i zbog toga valjda osuđeni na klanje i patnju
Struktura slagalice
Kao što će reći Palova majka Borbala: „Ili Ga nema, ili, ako postoji, On srca nema i za mene ne mari.“ Borbala će povratiti veru pred kraj života, ali ovoga puta kao ludakinja koja maltretira snahu i unuke. Uopšte, Julijana Adamović u ovom romanu posvećuje dosta prostora temi specifično ženske sudbine, koju patrijarhat i normalizovanost nasilja (a i odsustvo veš mašina) ne čine nimalo obećavajućom. Patrijarhat, prisutan svugde, najviše je ipak tematizovan na primeru već pomenute Hercegovke Jerolime. Nju će, i kada se izvuče iz grube sredine u kojoj je rođena, muž (Nađ Pal) nasilno pokušati da opismeni, mada ona pati od disleksije. Pal je prihvatio nju i njeno prvo dete, rođeno iz nekonsenzualnog odnosa, nakon što je se porodica odrekla, ali će je ipak maltretirati zbog toga što je „glupa“. Jerolima će reći: „Mogao je svaki glupan upravljati tvojim životom, još ako si žensko. Neću reći da je otac bio glupan, [ali] danas bi mu mnoge stvari prigovorila, a onda mi je bilo kao da ne može drugačije.“ Iz njenih reči ćemo takođe saznati da rat, kao ni očevi, prema ženama uglavnom nije dobar.
S obzirom na gustoću teksta, mogla bih sada dugo da nabrajam koje su to sve teme koje Julijana Adamović u ovoj knjizi pokriva, i ne samo pokriva, već efektno i realistički uverljivo obrađuje, i to besprekornim klasičnim pripovedačkim stilom. Ali čitaoci će morati sami da pročitaju roman ako ih zanima, a ja ću ga sada radije pogledati kao celinu, i zapitati se – šta on znači. To je pitanje na prvi pogled besmisleno, budući da sam upravo istakla temu očinstva i odsustva boga, kao i temu sveprisutne patnje u još uvek nerazvijenom društvu izloženom stalnim etničkim sukobima. Sudbine o kojima ovde čitamo reprezentativne su za društvo i prostor-vreme kome pripadaju. Zbog toga je roman Oče, ako jesi dokument, iako fikcionalan, o tom društvu i tom prostor-vremenu, a ovome doprinosi već i struktura sačinjena iz raznolikih tekstova koji se međusobno uklapaju kao slagalica. Na kraju imamo dosta široku sliku kojoj fali tek poneki delić. Međutim, osim što je lepa i spremna da bude uramljena i okačena o zid, pitanje je ima li ta slagalica značenje iole konkretnije (čak i ako je značenje = odsustvo značenja), literarnije od onog koje nastaje pukim zbirom svega što se na njoj vidi, značenje koje stvara književnost kao manipulacija činjenicama, a ne ono koje generiše sam život.
Julijana Adamović u ovom romanu posvećuje dosta prostora temi specifično ženske sudbine, koju patrijarhat i normalizovanost nasilja (a i odsustvo veš mašina) ne čine nimalo obećavajućom
Panika pred interpretacijom
Roman Oče, ako jesi donosi problem koji se često javlja pri susretu sa ambiciozno zamišljenim i ostvarenim delom. Autorkino očigledno poznavanje istorije i politike, kao i zaista ogroman broj ocrtanih i potom ulančanih sudbina i motiva koji se postupno rasvetljavaju, čine da nas pred interpretacijom (a naročito javnom) ovog romana uhvati blaga panika. U svojoj kritici za Moderna vremena[2], Franjo Nagulov na primer primećuje kako je Vera K. ekavka (ona živi na beogradskoj Bežanijskoj kosi), ali u svom dnevniku iz nekog razloga koristi ijekavicu. Nagulov ovo prvo tumači kao „moguću manju nelogičnost“, da bi kasnije rekao kako ovo verovatno ipak „nije nemoguće racionalno protumačiti“, da bi na kraju zaključio: „recimo da je Vera K. ekavka koja u dnevniku koristi jekavicu, zbog čega joj se, tu i tamo, zalomi pokoja ’pogrešna’ riječ“ – to je „subliminalno odaslana poruka o nacionalističkim podelama“.
Samo po sebi, ovo i nije toliko bitno. Čak i da Vera K. piše tako kako piše zbog toga kako sama autorka govori – nema veze. Ono što želim da kažem jeste da nas pretežno znalački, stilski uspešno i efektno izveden tekst navodi da pravimo racionalizacije i vratolomna ili previše uopštena tumačenja koja inače ne bismo. Zašto Vera K., ekavka, na beogradskoj Bežanijskoj kosi dnevnik piše ijekavicom, jednostavno nije jasno, a čak i da ovo nije autorkin propust, nego namera, ta namera za nas ostaje potpuno nečitljiva. Tako je i sa mnogim drugim detaljima teksta. Recimo, roman počinje samoubistvom generala Đurića. Taj događaj navodi Damjana Kneževića, u čijem su posedstvu spisi Nađa Pala, da se tim spisima (koje mi čitamo) nakon puno godina vrati. Ali uloga i prisustvo generala Đurića u romanu neuporedivo je manja nego što takva bitna strukturalna pozicija na početku obećava. Mi o njemu jedva da išta saznajemo, svakako, mnogo manje nego o većini drugih likova. Čitava priča o propasti Vere K. i njenog muža, u kojoj se Đurić pominje, zapravo deluje pomalo suvišno i nedovoljno raspisano, isto kao što i sama tragedija te porodice već počinje da deluje kao višak, budući da je roman preplavljen tragičnim sudbinama. Sama okvirna priča Damjana Kneževića koji, jer ne zna ko je njegov sopstveni otac, postaje opsednut spisima Nađa Pala, nije ni dovoljno razrađena ni dovoljno svedena, roman kao da se koleba između toga da Knežević ostane samo načelni „pripovedač“ knjige koju čitamo, i toga da postane ravnopravno razrađen lik. Pa onda, dok je Jerolimina ispovest, idejno unekoliko repetitivna, mogla biti barem upola kraća, priča Anne Klug, s kojom je Pal takođe imao dete, praktično ostaje neispričana, dobijamo nekoliko njenih kratkih pisama na kraju knjige. Zašto je Annin seksualni odnos s Palom tek impliciran, dok Jerolima nadugačko objašnjava svoju prošlost i šire okolnosti koje su dovele do toga da postane žrtva silovanja? Koja strukturalna zamisao upravlja svim ovim odlukama, mi zapravo ne znamo, isto kao što, zbog konstantne mistifikacije detalja, mi ne možemo sa sigurnošću da kažemo šta je autorkina namera, šta propust, a šta naš sopstveni propust, rezultat pada koncentracije.
Sama okvirna priča Damjana Kneževića koji, jer ne zna ko je njegov sopstveni otac, postaje opsednut spisima Nađa Pala, nije ni dovoljno razrađena ni dovoljno svedena, roman kao da se koleba između toga da Knežević ostane samo načelni „pripovedač“ knjige koju čitamo, i toga da postane ravnopravno razrađen lik
Ipak samo kontekst
Pre nego nekakvo krajnje značenje (ma koliko eventualno višesmisleno), romanom Oče, ako jesi u stvari upravljaju strast za pripovedanjem i strast za misterijom, i priča se, iako obogaćena istorijskim činjenicama, političkim detaljima i progresivnim temama, zapravo gotovo iscrpljuje u misteriji koju sačinjava čitalačko nepoznavanje svih njenih detalja, potreba da stignemo do kraja kako bismo shvatili ko je kome šta i šta je sa kim bilo. Nije problem whodunnit logika, koja upravlja mnogim delima. Problem je u tome što misterija idejno nikuda ne napreduje: na početku je sve isto kao i na kraju, osim na nivou pukih događaja, nema idejnih sukoba, nema idejnog razvoja, nema značenja koje prevazilazi temeljan i talentovan opis društvenog i geopolitičkog konteksta, ali ipak samo konteksta. Mada nazvan tako da nas usmeri na tematiku očeva, roman, osim što uvezuje sudbine dece koja nemaju očeve i koja su, u odsustvu boga a prisustvu istorije, propatila, od te premise nikuda dalje ne odlazi – ono što treba da bude poenta u stvari je već premisa. Moguće je zamisliti svedeniji, čak i pravolinijski roman o potrazi za Nađem Palom, koji bi tokom svog pikarskog potucanja kroz život sretao ljude koji onda metonimijski znače kontekst – ustaše, četnike i komuniste, silovatelje, nasilnike i ostale produkte patrijarhata – ali, u romanu Oče, ako jesi, sav kontekst nam je već napisan, razrađen, i mi nemamo da zaključimo ništa više od onoga što smo pročitali.
Roman Oče, ako jesi Julijane Adamović deluje veličanstveno pre svega zbog toga što je njegova tema istorijska, i što sadrži puno sudbina koje su na nekom „rodoslovu“ pre samog pisanja morale biti temeljno osmišljene i razrađene. Julijana Adamović je tradicionalna pripovedačica i njen roman izaziva efekat uglavnom zbog toga što takvih danas nema puno. Ali kvalitet knjige se ne sastoji samo u „trudu“ koji je u nju uložen, niti je duža knjiga nužno bolja od kraće, kao što ni roman komplikovane strukture u kome je očigledno veliko poznavanje istorije nije nužno bolji od pravolinijskog romana u sadašnjem vremenu. Iako je uživanje čitati ga, osim što pokazuje autorkin talenat za pričanje priča, Oče, ako jesi zapravo književnosti ne donosi ništa što u njoj već uveliko nemamo.
[1] https://booksa.hr/kritike/podvojenost-teksta
[2] https://mvinfo.hr/clanak/julijana-adamovic-oce-ako-jesi