Ako Tea Tulić što izbjegava u svojem novom romanu Strvinari starog svijeta onda je to muk, onu nelagodnu bezglasnost kada komunikacija namah i naprasno zamukne. Sudionici komunikacije postanu tada primorani odustati od unaprijed predviđenog tijeka razgovora, ponekad i od očekivanih te prihvaćenih gesta uljuđenog društvenog ponašanja. Muk je dovoljno pouzdan znak da je nešto neplanirano i mimo uvriježenih društvenih bezbrižnih konvencija bilo naglas i nepovratno izrečeno. Kakva brutalna istina, pa bila ona i neobjektivna, ali ipak, tako kažu, „sasuta u lice“. Namjesto toga, Tulić radije se utječe tišinama i šutnjama, neizrečenim iskazima, trenucima dok vanjski svijet ljudskim bićima ostaje zagonetno nijem. U pojedinim slučajevima dugoročno i izdaleka.
Škrti okrajci
Vjerojatno bi ovdje u Strvinarima bilo povoda i ponekim brutalnim istinama, ali dvoje protagonista ovoga romana – otac i kći te dvije njima bliske preminule žene, kaže pripovjedačica, koje „navigavaju“, izdaleka njih dvoje vode kroz skromne i ne posebno privlačne egzistencije – žive u izoliranom mikrosvijetu koji bi se zakratko urušio pod silinom tereta bezglasnog muka. A taj se svijet preživljavanja, oskudice i ponešto bezlične svakodnevice svako toliko odvija na nipošto luksuznoj brodici i ribolovu po prostranstvima obližnjeg Zaljeva. A nad njima u tišini, bez ikakvog čujnog lepeta krila, prelijeću s obližnjeg otoka dugokrilni strvinari koji se hrane tijelima mrtve stoke i sitne živeži po nenaseljenim livadnim površinama. „Plašim se da će se more“, ispovjedit će se pripovjedačica, „toliko pregrijati da će pocrkati sve u njemu. Tada ćemo sjediti u kući i puni tjeskobe čekati noć bez riječi. Sjedit ćemo otečenih nogu, mlitavi i polugladni. Riba koju lovimo je zapravo već mrtva, mi jesmo na neki način strvinari.“ A na drugom mjestu: „Naša barka je izdržljiva, nepropusna, stabilna i ništa na njoj nije beskorisno. Ona je riba list. Za ribu je potrebna tišina. Za more je potrebna tišina.“
Usporede li se ranija autoričina djela Kosa posvuda (2011) i Maksimum jata (2017) s ovim novim onda se može zapaziti da u Strvinarima fragmentirano pisanje dotiče prikaz identiteta pripovijedanih likova i događaja. Nietzscheov kolega filolog i prijatelj Erwin Rohde u svojoj povijesti grčkog romana iz 1876. govori o imaginarnom iskustvu uranjanja u dubine romana koje se s površine nikako ne daju ni razabrati ni doživjeti. Užitku potpunog prepuštanja okruženju tim golemim i nepreglednim „morem romana“ sa svih strana. Ništa slično protagonistima Strvinara ne stoji više na raspolaganju. I to ne iz razloga obične zatupljenosti te (ne)mogućnosti takvog uživljavanja. Njihov se identitet, kao i priroda događaja u koje su oni silom (ne)prilika osobnih povijesti upleteni, otkrivaju čitateljima tek postupno, korak po korak, naknadnim povezivanjem škrtih i raspršenih okrajaka. A to za čitatelja znači ne samo izostanak halapljivog prelistavanja stranice za stranicom, nego prije svega iziskuje pamćenje već izrečenoga i rekonstrukciju cjeline događaja i likova. I ako je tim dugokrilnim supovima dodijeljena uloga nešto cjenjenijih bića negoli na prvi (pa i završni) pogled, jer naravno obavljaju koristan posao higijene svijeta po njegovu tlu, onda ni uloga u tkivu ovoga romana što je dodijeljena njezinim protagonistima ne može biti smatrana ni površnom ni lakomislenom.
Usporede li se ranija autoričina djela Kosa posvuda i Maksimum jata s ovim novim onda se može zapaziti da u Strvinarima fragmentirano pisanje dotiče prikaz identiteta pripovijedanih likova i događaja
Nizanje iskaza
Kopati po prošlosti, individualnoj i kolektivnoj, ne pokazuje se jednom prilikom nemalo bolno i nepoželjno. Biti naizgled površan, zadržavati se na površini promatranog svijeta, ovdje ima značenje htjeti ostati barem dijelom zaštićen, jedva okrznut tim nespokojnim prostranstvima.
Tulić ne kani ni pred kime kriti da ona ipak piše roman, književno djelo. A uloga romana nije ni da ocrnjuje ni da uljepšava prikazani (romaneskni) svijet. Kao da se radi o kakvom prirodnom ili urbanom krajobrazu. Vidi se to posve fino u pripovijedanju taloženja bezglasnosti, tišinama prirode i šutnjama u međuljudskim odnosima. Jednih za drugima. I u tome taloženju izostaje nekadašnji i možebitni spasonosni uvid o razgraničenju između uzroka i posljedica.
Tulićkina pripovjedačica tada zamalo bespomoćno samo nabraja i niže iskaz za iskazom:
„Tišina u kući je drukčija. U njenim nakupinama rastu Buga i Volga (…)
Tišina novčanica države koja više ne postoji
Tišina slike koju je Volga naslikala i na kojoj se nalazi moje modro lice nakon što me more izbacilo na kopno obližnjeg otoka
Tišina drvenog raspela, masno još od ruke moje pranone
Tišina bilježnice za recepte
Tišina dječjeg notesa koji mi je poklonio moj nekadašnji muškarac
Tišina nakon što se izgovori njegovo ime (…)
Ti u tišini
Šššššššššš, spavaj, sine, spavaj, nemojmo više“
I to sve, redom, ispisanih bez ikakvih interpunkcijskih znakova. Kao da tome procesu kraja nema. Ni jedva uočljivih razdjelnica. Kao da je to poglavlje Strvinara, naslovljeno znakovito „Sakupljanje“, svojevrsna sinegdoha, značenjska operacija zamjene kakvog izoliranog dijela cjelinom rukopisa romana. Taloženje takvih iskaza, teško zaustavljivo, u funkciji je prikaza blage, ali ipak dugotrajne i iscrpljujuće melankolične obezglavljenosti protagonistice Strvinara. I to iz razloga što se vrijeme više ne mjeri kronološkim jedinicama sata i kalendara, nego intenzitetom doživljavanja. No takvo taloženje potencijalno gaji i olakšavajuće nadanje. Ono vjerojatno neće uspjeti utvrditi poveznice u terminima uzroka i posljedica trpljenih reakcija, pa onda navesti ravnati se dalje prema stečenim uvidima, ali moglo bi ograničiti i oivčiti učinke tih bezglasnosti. Učiniti svakodnevnu egzistenciju podnošljivijom. Odagnati poput kakvog pouzdanog talismana „tihu smrt“ što vreba negdje u blizini. Praznine će opstati i dalje, neće nestati, ali zaborav neće jednom zauvijek zadržavati tišine i šutnje u kakvoj već nedohvatnoj zoni iskustva.
Tulić ne kani ni pred kime kriti da ona ipak piše roman, književno djelo. A uloga romana nije ni da ocrnjuje ni da uljepšava prikazani (romaneskni) svijet
Iluzije dugog trajanja
Strvinari starog svijeta uspijevaju se oteti dvjema iluzijama dugog trajanja. Htjeti govoriti o bezglasnosti ne znači ne htjeti više komunicirati s ostatkom svijeta. Prestati naprasno govoriti. Zamuknuti odjednom. Ili prepustiti vrijeme i prostor života odsutnosti glasa. Uz to, ne prepuštaju se voluntarizmu kao pobjeglom sa stranica priručnika popularne psihologije. Na kojima gotovih i spasonosnih rješenja ima i više negoli dovoljno, netko bi kazao „recepata“. A recepti, ne samo oni kulinarski, priređenih u kakvoj „kuhinji“, više negoli jednom apeliraju na kolektivnu svijest, na ono „tako se to sjajno radi“, za svakoga i zauvijek, a romani to ne čine. I zato se Strvinari Tee Tulić pojavljuju u svijetu koji na uvjerenje da povijest (ne historiografija) ostaje učiteljicom života odgovara u stilu: „Kada bi barem tako bilo.“ Pa da onda ona, ta i takva povijest, njezin poučak, vrijedi napokon i individualno. Onako mehanički. Bez izuzetaka, bez nenadoknadivih šteta i gubitaka.
Prisjetimo se samo današnjih dana, kada se pred mikrofonima i kamerama ovdašnji birokrati, a radi se o bezmalo konkurentnim diskurzima, koji bi rado htjeli biti recipirani kao političari, a ne kakvi gogoljevski birokrati, nađu u nevolji, onda rado, i spontano, pribjegavaju jednom te istom retoričkom receptu: „Morate to njega ili nju pitati.“ Tulić to ne čini, ne pada joj takvo što na pamet, njoj je do toga da ipak može romaneskno pripovijedati. Da bezglasnosti uspijeva dati uvjerljiv glas. I to ne samo u ovom romanu. Roman nije nekakvo izgubljeno vrijeme. Protraćeno uzalud. Pa ni u vremenima kada se, uvjeravaju drugi, tvrdi da je upravo tako. I nikako drukčije. Da će to stanje stvari potrajati duže od trajanja ljudskog života. Pri tome, padaju u vodu one samorazumljivosti koje bi da je posve drukčije. Književna je kritika već odranije rado i redom isticala stilsku profinjenost Tulićkinog pisanja, ali ni ovaj momenat ne bi valjalo prezreti. Užitak u čitanju? I u tome izvjesnosti su krhke.
