Kako razgovarati o kanonu i njegovim odjecima kroz prizmu raz/rodovane misaone svijesti rodnih studija koji su u bitnom kontinuiranom nastajanju, a kako misliti prema onome što bi moglo uslijediti post? Tijana Matijević književna je znanstvenica i politička aktivistkinja, članica Srpskog književnog društva i žirija nagrade „Biljana Jovanović“, autorica uknjižene doktorske disertacije From Post-Yugoslavia to the Female Continent: A Feminist Reading of Post-Yugoslav Literature kao i niza kritičkih i teorijskih tekstova, prevoditeljica i urednica, te su-osnivačica konceptualnog analognog transhumanog kolektiva „Djuna & Plinske boce“. Slijedi svrsishodan fragment epistolarne romanse na relaciji Zagreb – Beograd kao skakutava iskra zajedničkog mišljenja prema i mimo na terenima književnih kanona.

(Uputa: sedam sporogorućih pitanja, jedno možeš prekrižiti)

Gužva na feminističkom frontu

Laboratorij za istraživanja roda na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju bavi se „pitanjima roda i rodnosti“ kroz različite humanističke discipline. Što znači time se baviti kroz prizmu znanosti o književnosti, i što su ti trenutno najživlji interesi?

Kroz prizmu znanosti o književnosti znači uvek i onaj inicijalni ginokritički pogled ka ženskom autorstvu – pitanje o njemu se artikuliše u trenutku kada se rod ukrsti sa književnim poljem. Ginokritika ima pomalo taj imidž sitničarenja, mi tu nešto prebrojavamo (kako je to za nas pojednostavila Dubravka Ugrešić). Ovakav fokus nas može odvesti u neke ezoterične predele analize u kojima će se prenaglasiti rodna dimenzija literature kroz pokušaje imaginiranja ženskog pisanja, specifičnosti ženskog pisma. S druge strane, koliko god danas bilo kontroverzno, jer je nedopustivo aistorično i esencijalistično, écriture féminine se meni uvek dopadalo, jer je uspelo da materijalizuje međuprostor između književnosti i teorije, argumenta i tropa; mislim da se tu može tražiti veza koju su ove teoretičarke želele da uspostave između (ženskog) tela i teksta/društvenog i estetskog. I onda je to ta skoro spontana veza koju su one uspostavile sa avangardnim umetničkim praksama. Ali, izgleda da su aktualna čitanja ovakvih klasičnih feminističkih doprinosa književnoj teoriji i lingvistici otišla u drugom smeru, ka insistiranju ne samo na prepoznavanju već i instaliranju novih razlika/razlikovanja u tekst, u govor, ka jednoj partikularnosti koja više i nije feministička. Gužva je na feminističkom frontu, jedan predlog je pogledati unazad, malo više unazad: od međuratnog perioda, NOB-a do kraja sedamdesetih se u Jugoslaviji koncipirala jedna drugačija mogućnost feminizma (na (jugo)istoku, u socijalizmu, kroz antifašizam i (jugoslovensku) marksističku teoriju…).

Doktorirala si u Halleu na temi Od Postjugoslavije do ženskog kontinenta; kako se artikulirala baš ta potonja sintagma, sa svojim geografskim, zemljanim/htoničnim, a onda i psihoanalitičkim te postkolonijalnim implikacijama? Kako ti doktorandsko istraživanje informira daljnji rad unutar Gen Laba? 

Ženski kontinent je kopno na koje je bilo potrebno stati da bi se istorizovala postjugoslovenska književnost. O ovom terminu se toliko debatovalo, i još uvek se debatuje, što može delovati pomalo anahrono, ali očigledno da ovaj pojam i dalje ima dovoljno potencijala da mobiliše polemiku. Ali, što se tiče književnosti, više nas u nekoj vrsti sinhroniciteta (Postnikov, Kreho, Kosmos, Duda…) uspelo je da razapne to koncepcijsko platno na koje se može projektovati Postjugoslavija. Za mene je, između ostalog, ključna veza koju postjugoslovenske autorke i autori uspostavljaju sa jugoslovenskom (neo)avangardom, i to onom feminističkom, to je dovoljno rastresit i dovoljno teorijski utemeljen prostor da bi postjugoslovensko u njemu moglo da se usidri. Onda taj termin više nije proizvoljan i (sumnjivo) politički, on ima i svoje književnoistorijsko i kulturno utemeljenje.

Ekstremna desnica, teorije zavere, konzervativizam, institucije, pokreti, kulturno polje, obrazovanje… kako ih misliti mimo roda?

Potpitanje: Znakovito mi je da si odgovor fokusirala na postjugoslavenski aspekt koji zaista jest kontroverzan, nažalost na posve kratkovidne i neinventivne načine, a mene više zanimao kontinent… Hajde dodaj koju o odabiru kontinenta, ženskog pritom, kao jedne od naslovnih protagonistkinja svoje teze.

Da…možda zato što je to onaj kontinent koji izmiče, ili: kontinent na kojem se naše pristizanje uvek odlaže. Kiš Danilo je u jednom eseju pre tačno pola veka odgodio čas jugoslovenske književnosti u neku neodređenu budućnost, pozvao je čitaoce da ga zajedno sačekaju. Postjugoslovenska književnost se kreće po istoj toj trajektoriji. Zato bi metafora tog kretanja mogao biti Birobidžan Judite Šalgo, koji ona u svom romanu zamišlja i kao „bežeću domovinu“. Iako njena junakinja Berta Papenhajm (Ana O.) ne stiže na taj ženski kontinent, dosta udaljen, on je ipak ucrtan na mapi, na njemu se još uvek odigrava ili se može odigrati alternativna istorija koja nastaje kada se materica umori i zastane, i sama žena nastavi i krene na put. Važno je što je Birobidžan i istorijsko i imaginarno mesto, i analogija sa ženskim autorstvom, književnošću i kao ženskom, književnošću kao feminističkom ovde postaje očigledna.

Na kraju, to gde pristižemo nešto je drugačije od neke perfekcionističke utopije. Utopija „hoće savršenstvo ili ništa” (Judita Š.). Mi smo zapravo bliže optimalnoj projekciji koja je „kretanje kao biranje optimalne varijante u prevladavanju zbilje“ (Aleksandar Flaker).

O ideološkoj papazjaniji

Čini mi se da s godinama sve više razmišljam o feminističkom treningu kao beskrajno potentnom alatu i leći koja omogućuje da područje borbe u svakom smislu vidimo jasnije, ali čija se konstruktivna i revolucionarna moć okreće naglavačke onaj čas kad umjesto sredstva postaje samom sebi nepomična svrha, reproducirajući ono protiv čega je stvorena da se bori. Sve mi se češće događa da pod velom feminizma pronalazim retro i reakcionarne prakse, što je bolno kad je riječ o nečemu što me bitno oblikovalo i odgojilo, pa nastojim posezati šire i dublje, ponekad i kontra onome što ovih dana glasno nosi feminističku egidu. Kako se tvoj odnos prema materiji i metodologiji u međuvremenu promijenio, otkako si prvi put skicirala postjugoslavenski ženski kontinent, do današnjeg rada u rodnim laboratorijama?

Ovo pitanje neću prekrižiti jer mislim da treba da ostane kao platforma na kojoj vodimo ovaj razgovor. Neću ni odgovoriti jer bi to odmah redukovalo rakurs koji si odabrala i koji je neophodan da bi se uopšte počelo misliti o teorijskoj i ideološkoj pometnji/papazjaniji/panici na feminističkoj sceni. Nema odgovora, ovo je simptomatologija. Videćemo kuda smo pošle:i.

Dalje u isti misaono-djelatni mulj; između ostaloga mi se čini da je naziv rodni studiji dijelom naslijedio i natkrilio ono što bi se ranije nazivalo feminističkim ili ženskim studijima, ponegdje i samim tim nazivom poentirajući bitnu razliku u odnosu na feminističko nasljeđe obilježeno rasnom, klasnom i seksualnom isključivošću, uz trans-ekskluzivni kvazi-radikalni feminizam koji je u regiji doista uzeo maha. Što primjećuješ kao odjeke tih neuralgičnih točaka na našem književnom kontinentu; misleći na najsvjetlije i najcrnje od primjera književni/ka, kritičar/ki, znanstveni/ca etc?

Primećujem na sve strane identitete, od onih autorskih, do identiteta priča i protagonista. Ali paradoksalna jednodimenzionalnost (beskonačnog niza identiteta) nas ne preplavljuje zbog neke bezidejnosti, i proglašenja raznoraznih krajeva u stilu Knjige propovednikove, već onog što i ne moram da imenujem i koje upravo tako nevidljivo funkcioniše, i ima svoje zakonitosti. Ovakva hegemonija u našoj savremenosti se u velikoj meri operacionalizuje upravo preko pojma roda, tog „simboličkog lepka“ (Pető) različitih kriza i debata. Naš GenLab upravo radi na zajedničkoj studiji u kojoj detektujemo taj povratak rodu koga se, istovremeno, svi plaše, i u feminističkom i u najšire zamišljenom društvenom polju, kroz osporavanja i poricanja, ali i očigledne kapacitete tog pojma da akumulira i proizvodi novo. Ekstremna desnica, teorije zavere, konzervativizam, institucije, pokreti, kulturno polje, obrazovanje… kako ih misliti mimo roda?

Za mene je, između ostalog, ključna veza koju postjugoslovenske autorke i autori uspostavljaju sa jugoslovenskom (neo)avangardom, i to onom feminističkom, to je dovoljno rastresit i dovoljno teorijski utemeljen prostor da bi postjugoslovensko u njemu moglo da se usidri.

Ako možemo o izboru

Znamo da je govoriti u okvirima nacionalnih književnosti problematično, klizavo i nezahvalno, ali ipak postoje predodžbe o specifičnostima književnosti različitih ex-yu zemalja; koje bi istaknula, bilo kao razumne i zanimljive ili naprosto nebulozno otporne?

Zanimljivo pitanje na koje nemam odgovor, i ja sam od onih koji se bune protiv takvih generalizacija, kao, ko je dobar u kom žanru, ko piše dobre romane a ko ima lošu proznu produkciju ali zato razvaljuje u poeziji. Često to bude neki pogled sa strane, ne mislim nužno nekog ko nije odavde već pre nekog ko ne razume da takve predodžbe ne služe mnogo čemu u nekom interpretacijskom smislu, previše apstrahuju. Za mene je ova naša post-yu kontinuum, čitati je sa tim granicama deformiše sliku, i, pošteno govoreći, zbunjuje, ništa nije jasno van tog šireg prostora koji svi imamo u vidu i kada pišemo i kada čitamo. Pritom, hteli mi to ili ne.

Znanstveni se i profesionalni interes bira uvelike i mimo afiniteta, no zanima me onaj čisto emotivni, afektivni, instinktivni moment: što sasvim intimno osjećaš da dobivaš specifično od post/jugoslavenske književnosti, što nisi našla drugdje?

Ako možemo govoriti o izboru kada nema previše izbora, analogija: izbor između razgovora sa sobom u ogledalu i razgovora u velikom društvu, za postavljenim stolom.

Književnost nas umije uplesti u svoje tkanje da živimo i dišemo pisanu, dobro napisanu, riječ. Na tom je tragu, recimo, Borgesov naslovni Pierre Menard rekreirao Cervantesov roman, a u manje poznatoj knjizi The Baudelaire Fractal Lise Robertson izvjesna se Hazel Brown budi u Parizu kao autorica Baudelaireova opusa. U čijim bi književnim cipelama, iz domaćeg nam kanona, voljela prošetati, u čijoj se spavaćici probuditi, i što bi u tom ruhu najprije poduzela?

Da, da, uvek je sigurno sa ovima koje umeju da dobro napišu reč. Još ako su tumarala, flanerke, čitajući već šetamo, muvamo se. Umesto preduzimanja možemo konačno da se prepustimo i počnemo da jedrimo plažom u podsuknji, da kažemo bogu: Bla, bla, zar ne? Spavaćica/kuta i cipele su Danice Vukićević. Što nas u sledećem koraku vodi do Anjes Varde, koju ako otvorite videćete plaže, takođe.

(Uputa: šest brzopoteznih pitanja, nemoj previše razmišljati)

O književnom tjelesnom pamćenju

Što ti je ovih dana na radnom stolu, što na noćnom ormariću, a što nosiš u torbi? Od knjiga mislim; što čitaš, a što bi zapravo htjela čitati?

Na radnom stolu su Mali plamen i Filip i Srećica, u torbi nosim Vejače ovejane suštine („ekskurzija jednog naroda, koji poput džinovskog razreda putuje u svim pravcima odjednom, na rubu pameti, vremenski neograničeno“), na noćnom ormariću je Jednom kasnije.

Koji citat znaš napamet, i zašto?

Stih „Igrao je u svim pravcima“ jer je zgodan za objašnjavanje teško objašnjivih stvari. (V. prethodno pitanje.)

Koja je najseksi knjiga domaće nam povijesti? Jesu li je njezine korice vrijedne? 

Hana Oskara Daviča? Hana je prvo objavljena u zagrebačkom Pečatu, a 1951. kao knjiga, na koricama je portret veoma šarmantnog pesnika, to je više kao omot ploče.

Koja je knjiga najbolji božićni dar ljudima koje ne poznaješ dobro, a koju bi poklonila nekome koga prezireš?

U, za obe situacije je dobra neka klasika, Krleža, Ćosić… Doktor Krleža Bore Ćosića! I prvima i drugima, jer to je jedan odgojni roman.

Još uvijek u istim kontinentalnim gabaritima, s kojim bi književnim likom mogla živjeti, aseksualno?

Izgleda da je to Ježurka Ježić.

Odgovori mi citatom neke od svojih najdražih spisateljica – treba li nam kanon i kakav nam kanon treba?

Kakav zadatak! Zapisati najpre, svi valjani priručnici namenjeni onima koji sastavljaju biografije slavnih vele, datum rođenja, položaj zvezda, poreklo, veze sa okolinom i telepatske sklonosti. Osećam da napor onih koji grade tuđu slavu liči na napor miševa i krtica, kružno kopanje kroz zemlju kanala, precizna organizacija, dobro zaptivene rupe – skloništa. … Najpre prokopati rupu, dobro obraditi ivice, a potom ispitati unutrašnji sastav!

Anera Ryznar, kroatistica i anglistica, izvanredna je profesorica na Katedri za stilistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Područja znanstvenog interesa su joj teorija stila, diskurzna stilistika, publicistički i javni diskurz te suvremena hrvatska proza. Njezin doktorski rad objavljen je u knjizi Suvremeni roman u raljama života: studija o interdiskurzivnosti (2017.). Upravo je ta knjiga, po mome sudu i ukusu, jedna od važnijih, nedavno objavljenih kroatističkih studija koje barataju suvremenom aparaturom i poznavanjem vrlo širokog korpusa recentnih tekstova. S autoricom već dugo godina dijelim slične interese, usudim se reći i stavove i teze o suvremenoj književnosti i ovaj je razgovor dodirnuo neke od njih. Njezina je knjiga, naime, jedna od onih koje su mi bile iznimno važne kao referentna točka na koju sam se mogla osloniti radeći na Području signala, mapiranju suvremene proze u Hrvatskoj. Uredila je i zbornik čitanja hrvatske proze Vila-kiklop-kauboj (2012), zbornik Svijet stila, stanja stilistike (2015), suuredila knjigu Jezik in fabula: pisci o jeziku i stilu (2017). Prevodi s engleskog, urednica je na portalu stilistika.org. i objavljuje znanstvene članke i rasprave. Teme koje bismo mogle otvoriti i o njima razgovarati svakako nadmašuju format ovog intervjua koji, unatoč svijesti o limitima, jednostavno nije mogao biti kraći i premda imam osjećaj da smo razgovor tek započele, nadam se da otvara i skicira neka važna, pa i goruća pitanja.

Suvremena književnost u domeni entuzijasta

Teza koju smo postavili kao nekakav labavi okvir razgovorima iz ovog ciklusa, između ostalog je i kako se dinamika i raznolikost suvremene književnosti ne odražavaju u obrazovnim programima, stručnoj literaturi, povijestima književnosti i antologijama, posljedično u kanonu. U kojoj se mjeri slažeš s ponuđenom tezom, a čini se da se s njome doista nije teško složiti, i gdje vidiš tzv. prostor za napredak?

Ako govorimo o (ne)sposobnosti obrazovnih i znanstvenih institucija da apsorbiraju ono što se na književnoj sceni u sadašnjem trenutku događa, mislim da je to logična posljedica dviju elementarno drugačijih logika i dvaju diskursa koji nisu u stanju međusobno razgovarati. S jedne strane imamo vrlo propulzivno književno tržište, hiperprodukciju književnih tekstova i glasove koji se množe velikom brzinom i koji su uglavnom nefiltrirani, a s druge strane jedan spor, inertan i izrazito birokratiziran sustav koji se ravna logikom tablica, bodova i procedura i u kojem nema previše sluha za istraživačku znatiželju i neposluh. U tom sustavu, čiji sam i ja kotačić, stvari se neprestano preslaguju i reformiraju e da bi vječito ostale iste, tako da je svatko kome na pamet padne da iskoči iz tih tračnica i ponudi nešto drugačije, živo i suvremeno u startu obeshrabren nedostatkom elementarne podrške. Ja bih voljela da je studij književnosti prostor gdje možemo dovoditi suvremene pisce, producirati književne podcaste, sa studentima organizirati razgovore, čitanja i tribine i na neki način ih uvoditi u to naše književno polje, no to se u praktičnom smislu pokazuje teško izvedivim. Ne zato što bi netko imao nešto protiv, nego naprosto zato što sustav takvo što nije predvidio pa to registrira kao svojevrstan glitch, smetnju u sistemu. Zato u akademskom svijetu suvremena književnost ostaje domenom entuzijasta i gotovo pa gerilskih akcija, katkad i financiranih iz vlastitog nadobudnog džepa.

Što se pak kanona tiče, premda se na teorijskoj razini još od sedamdesetih osporavaju njegove pretenzije na univerzalnost, a kriteriji na kojima se uspostavlja razotkrivaju kao diskriminatorni, u praksi taj naš kanon opstaje kroz popise obavezne lektire kroz cijelu obrazovnu vertikalu u koje se suvremena književnost još uvijek teško probija. U školama čitanje cjelovitih lektirnih naslova još uvijek slijedi dijakronijsku logiku, a zbog gustoće programa učenici dospijevaju tek do Šoljana i Pavličića, dakle ondje gdje se književna suvremenost tek začinje.  Rezultat je to da učenici koji izlaze iz škole i dolaze na fakultet imaju posve anakronu predodžbu o tome što književnost može i „smije“ biti, njihov ukus je prilično konzervativan i oni nerijetko pružaju otpor prema suvremenim tekstovima koje, mjereni šenoinskim i krležijanskim aršinom, često doživljavaju stranima, dosadnima i nevrijednima.

Koji su to novi parametri i alati na koje bi se valjalo osloniti u nužnoj promjeni paradigme ?

Možda je potrebno potpuno preokrenuti ploču. Pitala si me ranije i za povijest književnosti. Možda čudi činjenica da se već više od trideset godina nitko nije prihvatio tog posla i pokušao ispisati neku novu, moderniju i otvoreniju povijest hrvatske književnosti pa je zbog toga ova posljednja, sad već prilično velika vremenska dionica ostala praktički neopisana. No, možda zazor mlađih historiografa od takvog poduhvata zapravo sugerira da je tom žanru istekao rok trajanja, da više nije kompatibilan s ovim vremenom i načinom na koji danas vidimo književni razvoj – kao pluralistički odnosno diferenciran po različitim ključevima: rodnom, klasnom, žanrovskom, ideološkom. Kako dakle pisati povijest književnosti a da tu raslojenost nužno ne usustavljujemo, da taj pluralizam nasilno ne objedinjujemo nekim narativom iz kojega će uvijek netko ispasti? Je li rješenje u višestrukim povijestima književnosti kakve imaju Amerikanci? Imamo li mi uopće dovoljno književnosti za takvo što? Ne znam, nisam historiograf, ali nadam se da je to oklijevanje zapravo period inkubacije iz kojeg će se izroditi neke nove metodologije koje će osim tekstova i njihove estetike u obzir uzimati i ulogu institucija u danom povijesnom trenutku, odnos dokse i heterodokse, i koje će crpiti iz područja poput sociologije, ekonomije i politike kako bi objasnile kinetiku književnosti od čitatelja do društva, od društva do politike, od politike do svijeta.

U kojoj je mjeri akademska zajednica zatvorena za nove književne glasove i odvojena od žive književne scena i ima li tu nekih pomaka, odmaka od sporosti i proučavanja uglavnom tzv. kanonskih tekstova?

Pa ne bih rekla da je zatvorena, barem ne u onoj mjeri u kojoj se to možda izvana čini. Evo samo na mojoj katedri Krešimir Bagić već dugi niz godina kritički prati suvremenu pjesničku scenu, Gabrijela Puljić je doktorirala na suvremenoj hrvatskoj drami, ja se bavim suvremenim romanom… Čitav niz znanstvenika srednje i mlađe generacije aktivno proučava suvremenu produkciju iz različitih perspektiva, npr. Maša Kolanović, Igor Gajin, Boris Koroman, Lana Molvarec, Miranda Levanat-Peričić, Marina Protrka Štimec, Nebojša Lujanović, a imamo i niz sjajnih doktorata i diplomskih radova o suvremenoj književnosti koji nažalost često ostaju neobjavljeni i nevidljivi, premda su dostupni u otvorenom pristupu. Istovremeno, studenti kroatistike imaju mogućnost kroz obavezne i izborne kolegije upoznati većinu važnijih djela naše najnovije književnosti. Primjerice, od mlađih literarnih glasova u programu su prisutni Želimir Periš, Lana Bastašić, Luka Bekavac, Monika Herceg, Marija Andrijašević, Dora Šustić, Marko Pogačar, Olja Savičević-Ivančević… Naravno, meni se uvijek čini, kao i tebi, da bismo trebali brže reagirati i proizvoditi više komentara i više sinteza jer upravo njih, čini mi se, kronično nedostaje, kao i komparativnih čitanja i iscrtavanja poveznica među piscima i opusima, kako unutar naših književnih granica, tako i onkraj njih. Nedostaje nam književnog mapiranja, kako bi ti rekla, koje bi uvjerljivo pokazalo da se književnost ne stvara u vakuumu nego u prožimanjima.

 U akademskom svijetu suvremena književnost ostaje domenom entuzijasta i gotovo pa gerilskih akcija, katkad i financiranih iz vlastitog nadobudnog džepa

Paradoksalna pozicija kritike

Književna kritika jedan je od protagonista politika kanonizacije; kakva je njezina današnja uloga u transformaciji kanonizacije i nagrizanju njezine anakronosti?

Čini mi se da je pozicija književne kritike prilično paradoksalna. Naime, kritike ima, pa čak i sasvim dobre, no ona je posve bez utjecaja. Primjerice, neshvatljiva je praksa da se kritičare vrlo rijetko kooptira u žirije za domaće književne nagrade i povjerenstva kojima država potiče književno stvaralaštvo, gdje bi im po logici stvari bilo mjesto. Osim toga, ozbiljna i stručna kritika, kakva se ponajviše piše na specijaliziranim portalima kao što je ovaj, zapravo nema neku širu čitateljsku publiku, ne prate ju čak ni studenti književnosti što je baš poražavajuće. Naime, generacija Z književne preporuke više ne traži od kritičara, knjižničara i profesora nego od svojih virtualnih prijatelja na raznim književnim mrežama i platformama kao što su Goodreads, Bookstagram i osobito BookTok. S jedne strane taj je fenomen društvenoga čitanja i književnog influensanja jako zanimljiv jer pokazuje da je distribucija književnoga znanja promijenila smjer: od vertikalne, gdje je na vrhu piramide stajala posvećena figura profesora i kritičara, postala je horizontalna i širi se generacijski, unutar vršnjačkih čitateljskih zajednica kreiranih na temelju zajedničkih čitateljskih preferencija i interesa. Ipak, kritika može, a to povremeno i čini, unutar neke uže književne javnosti skretati pažnju na manje vidljive autore, što im u konačnici priprema teren za književne nagrade koje su danas najagilniji alat kanonizacije.

Smatraš li onda da je suvremena književnost još uvijek kritički nepročitana na odgovarajući način?

Nepročitana je u smislu da nije kontekstualizirana. Iz književnih kritika doduše možemo doznati ponešto o određenom djelu, no uglavnom izostaje širi potez kritičarskog pera: kako se to djelo uklapa u opus dotičnog autora (za to valja iščitati taj opus), u kakvoj je relaciji spram drugih djela slične tematike ili stila, kako komunicira s tradicijom žanra na koji se referira, kako se upisuje u širi društveni i kulturni kontekst? I ponajviše, u kakvom je odnosu prema svojim suvremenicima, možemo li u njemu pratiti tragove tuđeg čitanja? Ti odgovori omogućili bi nam da korpus naše suvremene proze prestanemo doživljavati kao beskrajno usitnjen i heterogen prostor u kojem nije moguće prepoznati nikakve zajedničkosti i točke okupljanja. Možda ne moramo pod svaku cijenu autore trpati u poetičke pretince, no neke se veze i trendovi ipak uočavaju i kritika bi ih trebala opisati i imenovati. Primjerice, što možemo reći o valu hrvatske autofikcije i što taj pojam kod nas uopće znači? Obiteljska saga je također jedan od propulzivnijih žanrova, no kako se u njemu snalaze Jergović i Šnajder, a kako mlađi i ženski glasovi kao što su Ena Katarina Haler ili Olja Savičević? Možemo li već govoriti o žanru poetskoga romana, osobito kod autora mlađe generacije koji se istovremeno objavljuju i kao pjesnici i kao prozaici (npr. Andrijašević, Vidaić, Ivankovac, Herceg)?

Možda ne moramo pod svaku cijenu autore trpati u poetičke pretince, no neke se veze i trendovi ipak uočavaju i kritika bi ih trebala opisati i imenovati

Kristian Novak i generacija Z

Na zagrebačkoj kroatistici predaješ i kolegij književna kritika; kakva su iskustva i uvidi u to kako mlade generacije, za koje često govorimo kako su žrtve loših kurikuluma i obrazovnih procesa, čitaju suvremenu književnost?

Kolegij o književnoj kritici ima dvije komponente. U prvom dijelu studenti se teorijski upoznaju sa žanrom i reprezentativnim kritičarskim rukopisima (npr. Matoš, Šimić, Krleža, Mandić, Tenžera, Zima). Mislim da je važno da studenti saznaju da hrvatska kultura nije uvijek bila ovako pacificirana, da je govor o književnosti nekoć podrazumijevao žestoke rasprave, polemike, pa i svađe, odnosno da je književnost bila dovoljno važna da bude društveno opasna. Osim toga, zanimljivo je iz perspektive današnje opće korektnosti i kulture otkazivanja komentirati Matoševe i Mandićeve retoričke eskapade, ne samo kao tip govora koji bi danas bio nemoguć, nego i kao jezičnu i stilsku virtuoznost i ideju da je ono što kritiku nosi prije svega osoba samog kritičara i njegov stil. U drugom, praktičnom dijelu, koji je studentima vjerojatno korisniji, oni pišu kritike suvremenih djela koje nastojim iscrpno redigirati i komentirati. Potičem ih da zaoštravaju svoje stavove, argumentiraju svoje impresije o tekstu, oblikuju svoj kritičarski stil i da pritom povezuju, uvjeravaju, zavode i instruiraju svojeg čitatelja. Kritika se kroz te vježbe pisanja pokazuje kao doista složen i rafiniran diskurs, no rezultati su nerijetko sjajni. Mnogi polaznici toga kolegija u međuvremenu su ušli u kritičarske vode i s veseljem ih pratim i čitam njihove tekstove. To su primjerice izvrsni Filip Kučeković, Nika Pulig, Pablo Srdanović, Maja Vuković, Anamarija Mrkonjić, a da ne zaboravim i bivše studente, a danas sjajne kritičare Luku Rovčanića i Teu Sesar, tvoju suradnicu na Području signala.

Imaš li uvid i u to što čitaju današnje generacije studenata književnosti?

Nedavno sam sa studentima provela jedno istraživanje o čitateljskim preferencijama među studentskom populacijom. Zanimao nas je čitateljski profil generacije Z, što i kako čitaju u slobodno vrijeme, dakle izvan fakultetskih silaba. Rezultati su bili zanimljivi, osobito u pitanju o omiljenim žanrovima i autorima. Što da kažem, nerijetko sam morala guglati neke odgovore da doznam što su, primjerice, xianxia i kineski transmigracijski roman, tko je Leigh Bardugo i što je to Grishaverse, kako funkcionira kolaborativno autorstvo na Wattpadu… Dakle, svakako su tu neki novi trendovi vezani uz život književnosti u virtualnom prostoru i utjecaj televizijskih serija (npr. književno bindžanje i performativno čitanje), no načelno se može reći da studenti (očekivano) preferiraju znanstvenu fantastiku, fantasy i krimiće, da sukladno tome uglavnom čitaju stranu književnost, da su još uvijek pod snažnim utjecajem lektire pa domaći i strani klasici među njima dobro kotiraju te da od suvremenih hrvatskih autora najčešće navode Dubravku Ugrešić, koju vjerojatno prepoznaju kao autoricu svjetskoga kalibra, i Kristiana Novaka koji se posve uklapa u literarne preferencije generacije Z jer piše onaj tip književnosti kojega kod nas nasušno nedostaje – napete, žanrovski kodirane fabule s punokrvnim i zanimljivim likovima; njegov stil je pritom pitak i prohodan no ne i banalan, a u realističku matricu ubačeni su i elementi misterija i fantastike. Novakovi romani su osim toga i vrlo scenični i prikladni za ekranizaciju što mladi čitatelji odmah mogu nanjušiti. Zbog toga je Novak naš jedini suvremeni pisac koji se u popularnosti može natjecati sa stranim književnim zvijezdama. To pokazuju brojke njegovih prodanih knjiga i reizdanja, liste za čekanje u knjižnicama, ali i recepcija na društvenim mrežama i platformama na kojima mlađi čitatelji vrlo često i vrlo afektivno komentiraju njegove romane.

Zanimljivo je iz perspektive današnje opće korektnosti i kulture otkazivanja komentirati Matoševe i Mandićeve retoričke eskapade, ne samo kao tip govora koji bi danas bio nemoguć, nego i kao jezičnu i stilsku virtuoznost i ideju da je ono što kritiku nosi prije svega osoba samog kritičara i njegov stil

Zalupljena vrata

Suvremena književna stvarnost bitno je drukčija od nacionalnog kanona; između ostalog i zbog pisaca koji u svojim tekstovima prelaze jezične i političke granice, ne pristaju na jednostruki identitet, transnacionalnih pisaca koji participiraju u više književnih prostora… Pitanje koje postavlja Boris Postnikov u jednom svome tekstu, pitajući se o kanonu, jest tko uopće smije pokucati na vrata, a kome je ulaz već unaprijed zabranjen?  

Pa evo, to o čemu govoriš upravo je jedna od mogućih poveznica, premda je prilično široka jer se većim dijelom tiče biografija tih autora i uvjeta u kojima oni djeluju, a u same se tekstove upisuje na vrlo različite načine. Tako primjerice divlji poetski putopisi Marka Pogačara na posve drugačiji način posvajaju prostor Južne Amerike no što to Semezdin Mehmedinović čini u prikazu SAD-a. Ili, raspisivanje egzila kod Dubravke Ugrešić u poetičkom i stilskom smislu neusporedivo je s nomadsko-bitničkom prozom Bekima Sejranovića, premda su oba pisma usidrena u iskustvu izmještenosti. To su sličnosti koje ne obvezuju, no ipak mogu poslužiti kao prošivni bodovi za neki budući opis našeg književnog prezenta.

Što se pak tiče zalupljenih vrata, namjerno neću navesti Dubravku Ugrešić koja u Hrvatskoj ipak ima ozbiljnu publiku, izdavače i status, nego primjerice Gorana Babića, to „mitsko čudovište“ kako ga je nazvao Jergović, čija bi izbrisanost iz povijesti hrvatske književnosti mogla poslužiti kao studija slučaja naše kulturne neuroze koju tek donekle ublažava podatak da su mu prošle godine u Frakturi izašle izabrane pjesme u izboru Sanjina Sorela. Zanimljiv je i primjer pokojnog Predraga Lucića, čiji je izvanredan književni opus platio cijenu njegovog novinarskog i građanskog aktivizma pa mu se vrata povjerenstva za dodjelu potpora književnom izdavaštvu za 2024. nisu ni odškrinula. Ili, recimo, još uvijek čudi s kojom se lakoćom hrvatska kultura odrekla Mediteranskog brevijara Predraga Matvejevića, te naše najprevođenije i u svijetu najpoznatije knjige. S druge strane, nedavni „slučaj“ Semezdina Mehmedinovića dobio je ponešto medijske pažnje; tom je prigodom Viktor Ivančić pisao o desemezdinzaciji hrvatske kulture i pritom precizno nanišanio: „Hrvatska kultura uzdiže se metodom ukidanja.  Eliminacija, likvidacija, ekskomunikacija – to su najpoželjnije kreativne tehnike kojima se gradi konstrukt nacionalne kulture.“

Spomenula si Dubravku Ugrešić; bavila si se njezinom književnošću, tvoja knjiga u naslovu sadrži sintagmu iz naslova njezina romana. Što nam, ipak spomenimo, slučaj pokušaja da (p)ostane nevidljiva u hrvatskoj književnosti govori danas?

Taj slučaj Dubravke Ugrešić i drugih intelektualki-vještica nudi produktivan ulaz u proučavanje mehanizama regulacije hrvatskog nacionalističkog diskursa devedesetih i njegove cinične inačice s početka dvijetisućitih. Ako se afektivno odmaknemo od te priče, ako ju ne promotrimo kao slučajnu nego kao simptomatsku, otvorit će nam se niz tema koje je u izvrsnom tekstu „Egzil i hrvatska ženska autobiografska književnost 90-ih“ već detektirala Renata Jambrešić Kirin: sraz individualističkog (intelektualnog, racionalnog) i kolektivističkog (organskog, iracionalnog) diskursa, ženski egzil kao protuzaplet tipične muške egzilantske hagiografije, egzil kao mjesto kulturne nelagode i podrivanja rodnih uloga u patrijarhalnom domoljubnom diskursu, status pobunjenih intelektualki koje ne žele izboreno pravo na “vlastitu sobu” u matičnoj kulturi žrtvovati za povratak na patrijarhalno ognjište, egzil kao prostor etičke i političke odgovornosti intelektualca (Ugrešićkina antipolitika)…  No Dubravka Ugrešić nije i neće ostati nevidljiva. U međunarodnoj akademskoj zajednici njezin se opus aktivno proučava i neka od tih istraživanja uskoro će se predstaviti na znanstvenom kolokviju Poduplani autorski štep: Dubravka Ugrešić od postmoderne do postsocijalizma koji s Mašom Kolanović i Danijelom Lugarić organiziram na Filozofskom fakultetu 13. i 14. prosinca. Usporedno se priprema i veliki zbornik radova o Ugrešićkinom opusu koji će izaći u Americi, a ja od ove jeseni na zagrebačkoj kroatistici izvodim i kolegij koji nosi njezino ime.

U jednom si intervjuu već posumnjala u instituciju nacionalne književnosti kao anakronizam i izjavila, polucitirat ću, kako te zanima što pisci čine s jezikom koji im je danas na raspolaganju, bez obzira na to kako oni taj jezik zovu i kako se određuju prema matičnoj književnosti. Slažem se kako je to put kojim bi trebala ići buduća kanonizacija, no što s onime što u svojoj knjizi „Svjetska književna republika“ spominje i Pascale Casanova, kako je naše ‘književno nesvjesno’ uvelike nacionalno?

Prema Casanovi, književno nesvjesno je nacionalno jer su, a znamo to dobro i sami, nacionalni naši alati analize i evaluacije. Zato ona smatra da je zadatak suvremenih pristupa metodološki denacionalizirati proučavanje književnosti. To se u postojećim uvjetima i konstelacijama može raditi samo izvaninstitucionalno budući da je način na koji književnost definiraju naše akademske i kulturne institucije upravo nacionalni (uostalom i kroatistika se definira kao nacionalna filologija), a politički pritisak na te institucije svakim je danom sve snažniji – primjerice, vidjeli smo nedavno kako je prošao pokušaj uvođenja rodnih studija na Filozofskom fakultetu – i ja ne mislim da će se tu u neko dogledno vrijeme nešto promijeniti.

U kojoj mjeri regionalni književni festivali, mobilnost i umrežavanje pisaca, neki nakladnički nizovi, nagrade i kritičari rade na razbijanju takvog ‚književnog nesvjesnog’, a koliko su tu dominantni zakoni tržišne logike?

To se međusobno ne isključuje. Tržišna logika nadilazi domoljubne osjećaje, no ako to regionalno umrežavanje i jest nuspojava nekih posve prizemnih interesa, ono ipak može promijeniti percepciju književnosti, učiniti vidljivima neke autore i veze i generirati čitateljski interes. Svakako je dobro da se to otvaranje napokon događa, no pred književnom javnosti je još jedan ključni zadatak, a to je učiniti knjige regionalnih autora dostupnijima. Tek kad se one pojave u knjižarama i o njima se počne pisati i govoriti u medijima moći ćemo reći da je tržišno nadvladalo nacionalno. Na korist čitatelja, nadam se.

Što se pak tiče zalupljenih vrata, namjerno neću navesti Dubravku Ugrešić koja u Hrvatskoj ipak ima ozbiljnu publiku, izdavače i status, nego primjerice Gorana Babića, to „mitsko čudovište“ kako ga je nazvao Jergović, čija bi izbrisanost iz povijesti hrvatske književnosti mogla poslužiti kao studija slučaja naše kulturne neuroze

Rasprava o terminu i permanentna tranzicija

Kritičari danas u praksi barataju različitim terminima –  regionalna književnost, književnost sličnih jezika, književnost za koju ne treba prijevod i postjugoslavenska književnost… Koji je po tvom mišljenju najprecizniji  i gdje su njihove ideološke i poetičke zamke?

Prije rasprave o terminu prvo bi trebalo odrediti koji se korpus tim pojmom zapravo želi obuhvatiti jer svi navedeni termini imaju različita značenja, ali i konotacije. Regionalna književnost je najneutralnija i najšira, ona doslovno označava književnost koja se piše na prostoru Hrvatske i okolnih zemalja (za pretpostaviti je, južnoslavenskih), ali ne naglašava njezinu unutarnju prožetost. Književnost sličnih jezika je eufemizam za BHSC književnost kojim se izbjegava kontroverzan pojam zajedničkog jezika, a književnost za koju ne treba prijevod to dodatno ublažava i funkcionira kao administrativna pilula koju različita povjerenstva mogu progutati jer nema političkih konotacija. Postjugoslavenska književnost je pak mnogo konkretniji i sadržajniji pojam jer istovremeno upućuje na konkretan prostor i specificira iskustvo koje se u određenom korpusu tekstova tematizira, evocira ili prerađuje, a koje je, kako i sama primjećuješ, premreženo elementima jugoslavenske popularne kulture, svakodnevice i sjećanjima na djetinjstvo i odrastanje u Jugoslaviji kao i na posljedice njezina raspada. Zato taj pojam, kako piše njegov najžustriji zagovaratelj Boris Postnikov, kao i svaki postizam, obznanjuje kontinuitet u diskontinuitetu u smislu da se istovremeno odmiče od prethodnog stanja, ali i  artikulira vlastitu nemogućnost da novo stanje koncipira mimo prizivanja onoga s kojim deklarativno raskida. Za postjugoslavensku književnost pojam jezika ne bi trebao biti ključan i u taj korpus bismo trebali uključiti i slovensku i makedonsku književnost kao i onu pisanu na albanskom jeziku. Naravno, postjugoslavenska književnost je crvena krpa i zato što dolazi u jednini pa nacionalno osviješteni kritičari u njoj vide nastojanje da se obnovi neki jugoslavenski narativ. No meni se čini da je stvar zapravo prilično benigna: tim se pojmom naprosto registrira postojanje korpusa koji jednim dijelom jest upisan u onaj nacionalni, ali ga i nadilazi; pritom se kohezivne sile u tom korpusu mogu, osim na tematskoj razini, odčitati i na razini „nečistog“ jezika, autorskih biografija, disidentstva, hibridnih identiteta i antinacionalističkih pozicija koji povezuju autore kao što su Dubravka Ugrešić, David Albahari, Aleksandar Hemon, Aleš Debeljak, Lana Bastašić i Rumena Bužarovska, a nad kojima lebdi duh Danila Kiša.

Pitanje periodizacije književnosti uvijek je opipljiva zadaća, spominjala si u svojim tekstovima ratno, tranzicijsko i posttranzicijsko pismo, no kako bi u kratkim crtama periodizirala zadnjih desetak godina suvremene proze, odnosno u kojim se smjerovima razvija posttranzicijsko pismo?

Tu sam grubu podjelu predlagala prije desetak godina, više kao orijentir za lakše snalaženje u obimnom korpusu suvremene proze, a manje kao sustavno promišljenu periodizaciju. Danas sam puno svjesnija koliko je pojam tranzicije kompleksan, nestabilan i proturječan, ovisno iz kojeg ga diskurzivnog polja promatramo, pa se onda i posttranzicija čini vrlo problematičnim, ako ne i nemogućim terminom. Uostalom, vidimo da u doba fluidne modernosti živimo u stanju permanentnih tranzicija, zelene, digitalne, demografske… i da se ta struktura osjećaja itekako zrcali u književnosti. Mislim da rukavce u koje se grana naša prozna produkcija u posljednjih desetak godina ovdje ne mogu sažeti bolje no što si ti već učinila u predgovoru Području signala, mogu samo načelno reći da bilježimo veliku žanrovsku hibridnost i dekonstrukciju žanrova, odmicanje od sirovog realizma i njegovo labavljenje uplivom fantastike, groteske, satire ili pak poezije, odmak od urbanog i generacijskog a prema intimnom, obiteljskom i ruralnom, dominaciju autofikcije te njezinu zaokupljenost temom identiteta, nasljeđa i traume.

Za postjugoslavensku književnost pojam jezika ne bi trebao biti ključan i u taj korpus bismo trebali uključiti i slovensku i makedonsku književnost kao i onu pisanu na albanskom jeziku

Rodno rebalansiranje kanona

Za razliku od tipičnih protagonista stvarnosne proze, branitelja, profitera, dečki za šankom…, trenutno svjedočimo brojnim ženskim pripovjednim glasovima i iskustvima. Jesu li oni što ‘poremetili’, pokrenuli u poetičkom smislu i hijerarhiji književne moći?   

Ohrabrujuće zvuči pojava tog ženskog vala, no bojim se da je on prije svega simptom gubitka temeljne pozicije koju je književnost imala u širem društvenom kontekstu. Vrlo uopćeno gledano, čini mi se da književnost danas jednostavno nema onu potrebnu količinu prestiža i simboličkog kapitala da bi privukla mlađe muškarce od pera pa se oni radije okreću marketingu i pisanju scenarija za serije i sapunice koje su puno više seksi, a na njima se može i zaraditi. Ženama se tako, više stihijski nego strateški, otvorio prostor koji one mogu (p)osvajati i to čine uglavnom intimnim pričama, ispisivanjem osobnih i generacijskih trauma, kritikom patrijarhata i kapitalizma te dekonstrukcijom nekih tradicionalnih, muških žanrova kao što su Bildungsroman, roman ceste i obiteljska saga. No, implikacije toga trenda veće su no što je to na prvu vidljivo jer se u pozadini potiho odvija rodno rebalansiranje kanona. Od Marka Marulića naš je kanon muški, a doista rijetka ženska imena u njemu (npr. Zagorka, Ivana Brlić Mažuranić, Vesna Parun, Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić) redovito su obilježena nekom stigmom i strpana u uske niše. Zato se u našoj književnosti nije mogao uspostaviti kontinuitet ženskoga pisanja, nasljedovanje u pravom smislu. I zato autorice i autori mlađe generacije kao neuralgičnu točku naše patrijarhalne književnosti detektiraju upravo asimetričan odnos kćeri i očeva (npr. Andrijašević, Tulić, Lujanović) te usporedno ispisuju alternativne, ženske povijesti i genealogije (npr. Savičević-Ivančević, Verde, Periš, Blažević, Bodrožić).

Jezik nove nove proze također je bitno drugačiji od onoga stvarnosne koji je bio denotativan, plošan i jednostavan?

Stvarnosna proza bila je u stilskom smislu posve neambiciozna, vrhunac njezina rada s jezikom bilo je korištenje dijalekta i žargona. Također, ona je robovala naraciji, to su bile priče i romani koje se moglo prepričati bez nekog velikog gubitka. Danas imamo bitno drugačiju situaciju, pripovjedna faktura romana posve se rastočila i taj naš suvremeni roman katkada je bliži putopisu, pjesmi u prozi, memoarima i eseju nego velikoj priči (uz iznimku vrsnih pripovjedača kao što su primjerice Novak, Periš, Šnajder pa i Jergović). Uzmimo samo romane-finaliste za ovogodišnju nagradu Tportala. Osim Novakova Slučaja vlastite pogibelji, ostali romani (M. Tomaš Knjiga za Maju, T. Tulić Strvinari novoga svijeta, M. Blažević Sezona berbe, D. Karakaš Potop) plešu na rubu autofikcije, njihov je jezik izrazito poetiziran, struktura fragmentarna ili nelinearna, a atmosfera onirička… No kada govorimo o smjeni proznih matrica, ona se najbolje može prikazati na opusu Roberta Perišića, nekoć stožernoga imena stvarnosne proze, koji je posljednjim, izvrsnim i poetički inovativnim romanom Brod za Issu radikalno preosmislio vlastiti prosede i artikulirao neke posve suvremene teme i senzibilitet.

Ohrabrujuće zvuči pojava ženskog vala, no bojim se da je on prije svega simptom gubitka temeljne pozicije koju je književnost imala u širem društvenom kontekstu 

Književnost i razgovor o drugim stvarima

Naslov jednog intervjua koji si dala povodom objavljivanja knjige bio je indikativan: Odbijam književnost tretirati samo kao povod za govor o drugim stvarima. Koje su, danas, te najizraženije ‘druge stvari’? Znači li to da si još uvijek pripadnica old school kojoj je polazište tekst i njegova estetska funkcija?

Uvijek postoje aktualne teme i goruća društvena pitanja koje izbijaju u prvi plan čak i kad govorimo o književnom tekstu kojega bi fikcijska opna trebala barem donekle štititi od doslovnosti i priskrbiti mu slobodu da o stvarima govori kako god hoće – ili da uopće ne govori. Prije dvadesetak godina razgovor o stvarnosnoj prozi bi redovito isklizavao u raspravu o poraću, privatizaciji, tajkunima i slično, kao da su književni tekstovi novinarski prilozi na početku kakve političke emisije. Danas mi se čini da se slično događa s temom identiteta koji je kao pojam doživio inflaciju u javnom diskursu, što se posebno uočava kod rodnog identiteta. Tako primjerice roman u kojem je glavni lik transrodna ili queer osoba automatski postaje prilog temi rodnih i seksualnih manjina, a tek se sekundarno doživljava kao roman. Takvi romani uopće ne moraju biti intonirani tendenciozno ili aktivistički, no njihova su čitanja često aktivistička. Općenito se književnosti danas nameće obaveza da osudi neke pojave, promovira neki poželjan sklop vrijednosti i bude osjetljiva na određene društvene probleme. I književnost to doista i čini, no ne uvijek doslovno i ne uvijek samo na tematskoj razini. Tu vjerojatno do izražaja dolazi moja stilistička orijentacija – u zazoru od čisto tematske kritike i u vjeri u emancipatorski potencijal jezika, u važnost forme i izraza koji također mogu biti nositelji društvene kritike, a često su i učinkovitiji u tome. Suvremena, diskursna stilistika polazi upravo od toga, od teze da odabir određene forme, žanra, stila, pripovjednih postupaka može neku temu iščupati iz već ustaljenih, automatiziranih tipova govora i preoblikovati našu percepciju i znanje o njoj. Ako želimo reći nešto doista novo, onda moramo progovoriti novim jezikom.

Urednica si portala Stilistika.org, koliko si zadovoljna njegovom dinamikom i misliš li da su zapravo portali trenutno najvažniji prostori ozbiljnijeg promišljanja o književnosti?

Stilistika.org je jedan od tih entuzijastičnih projekata koji je nastao iz potrebe da se ono što se proizvodi i objavljuje u stilističkom i širem filološkom polju učini vidljivijim i dostupnijim. Portal je u deset godina rada objavio popriličan broj članaka, rasprava, knjiga i studentskih radova, neka vrijedna starija izdanja su digitalizirana, a pokrenut je i književnokritički podcast Slobodnim stilom u kojem studenti razgovaraju s našim suvremenim piscima i komentiraju njihova djela. No, budući da je to jedan od onih projekata koje sveučilišna birokratska logika ne predviđa, problem je nastao s financiranjem pa se i dinamika rada malo usporila. Portal odnedavno funkcionira u okviru Hrvatskog filološkog društva što će mu, nadam se, omogućiti redovito financiranje i normalan rad. Portali su svakako danas glavna platforma za razgovor o književnosti, no tu prvenstveno mislim na one koji imaju ozbiljnu uređivačku politiku i naručuju kvalitetne tekstove, temate i intervjue. Nema takvih kod nas mnogo, no s obzirom na veličinu književne scene, možda ih je i dovoljno. Mene doduše uvijek brine trajnost digitalnih arhiva, vidimo na primjeru Zareza i Sarajevskih sveski kako stranice postupno propadaju kad se prestanu održavati pa se pitam koliko će digitalnog sadržaja koji se danas proizvodi biti dostupno istraživačima za dvadesetak ili više godina.

Koliko imaš vremena za pisanje književne kritike i žališ li što se ne možeš više njoj posvetiti?

Nemam više takvih ambicija. Odustala od pisanja kritike sam kad sam shvatila da se tome ne mogu posvetiti koliko bih željela odnosno onoliko koliko taj žanr traži. Naime, smatram da bi jedno od osnovnih načela kritičarskog posla trebao biti kontinuitet. Da bi kritičar izgradio svoj kritičarski autoritet on mora čitati široko, uzduž i poprijeko, mora poznavati različite žanrove, stilove i opuse, mora iz teksta u tekst graditi neki svoj aksiološki sustav i tako stjecati kredibilitet. Kod kritike nije samo važno što nam neki tekst govori, nego i tko ga je napisao, je li to osoba čijem ukusu i sudu vjerujemo, koja nam se već dokazala kao književni znalac, profesionalni čitatelj. Naravno, takav tip posvećenosti podrazumijeva i profesionalizaciju toga posla što je u današnjim uvjetima nemoguće i zamisliti. Zato mladi kritičari, studenti koje pune entuzijazma i zaražene ljubavlju prema pisanju upućujem u svijet kritike vrlo brzo od tog posla odustaju.

Uredila si zbornik čitanja hrvatske proze Vila-kiklop-kauboj (2012), koji bi suvremeni  autori/ce, odnosno njihova „čitanja“ bili zastupljeni u nekom današnjem zborniku?

Voljela bih na jednom mjestu okupiti interpretacije romana i priča koji su u zadnjih desetak godina inovirali naš književni izraz, ponudili neki tip iskliznuća iz mainstreama, bilo tako što su otvorili neke nove teme, ponudili neku novu perspektivu ili eksperimentirali s formom. Ta bi se čitanja potencijalno bavila raskošnom pripovjednom ekonomijom Perišove Mladenke kostonoge, ekokritičkim čitanjem Broda za Issu Roberta Perišića, melankoličnom i nepouzdanom naracijom Lane Bastašić u romanu Uhvati zeca, groteskom i angažmanom u Poštovanim kukcima Maše Kolanović, ženskom mediteranskom genealogijom u romanima Zemlja bez sutona Marije Andrijašević i Ljeta s Marijom Olje Savičević Ivančević, nepripitomivom strukturom Ugrešićkine Lisice, poetskom dokufikcijom Lore Tomaš, hrvatskim weird (non)fictionom kakav pišu Bekavac, Bakić i Roško…

* Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

Na polju internacionalne slavistike itekako cijenjen, na domaćim znanstvenim nasadima manje prisutan, a izvan njih, u hrvatskom vaninstitucionalnom književnom mainstreamu prilično nepoznat, Davor Beganović spada među nekoliko znanstvenika čiji tekstovi i pristup književnosti imaju za suvremenu postjugoslavensku ili južnoslavensku znanost o književnosti znatan modernizacijski potencijal. Njegova knjiga o Danilu Kišu Pamćenje traume: Apokaliptička proza Danila Kiša (2007.) lišena je mitologizacija koje često prate toga pisca te posvećena onom supstancijalnom u Kiševoj poetici: načinu na koji se trauma na estetski vrijedan način transponira u književnom tekstu. Njegove analize bosanskohercegovačke književnosti u knjigama Poetika melankolije (2009.) i osobito u posljednjoj Pripovijedanje bez kraja (2022.) – u kojoj originalno tumači „hrvatsku pripovjedačku Bosnu“ u dugom trajanju od Andrića do Lovrenovića, Jergovića, Mlakića i Lujanovića – vrlo su važne za razumijevanje ovdašnjih interkulturnih veza, književnih heterogenosti i mikropoetika. Uz to, Beganović se bavi i drugim temama, među ostalima, crnogorskom književnošću, egzilom, emigracijom i periferijom te suvremenom ukrajinskom i bjeloruskom književnošću o kojima je u protekle dvije godine objavio preko pedeset tekstova u rubrici Ajfelov most na autorskoj stranici Miljenka Jergovića.

Kad svemu dodamo dugogodišnje iskustvo predavanja na inozemnim slavistikama, svojevrsni znanstveni nomadizam, te teoretski kapital njegovih tekstova jasno je da tema koje vrijedi bistriti s ovim slavistom ima doista mnogo. Geografija i emigracije, Andrić i mikrokozmi bosanskih pripovjedača, feminizam i emancipacija, pamćenje trauma i njihova književna prerada, nova postjugoslavenska znanstvena scena i horizonti nadolazećih generacija – neke su od tih tema koje je otvorio ovaj razgovor. A njega smo, s obzirom da Beganović živi i radi u Njemačkoj, vodili putem maila. Ipak, ta fizička distanca nije uopće naštetila sadržajnosti razgovora, jer gotovo svaki Beganovićev odgovor koji je sletio u moj inbox čini se poput zasebnoga preludija na neku od uistinu bitnih tema književnog prezenta.

Biti uvijek između

Započnimo „pitanjem optike“, perspektive iz koje promatrate književnost, a na koju svakako utječe geografija, Vaše privatne migracije i dugo iskustvo življenja u više kultura. Predavali ste i surađivali na raznim inozemnim slavistikama: u Beču, Berlinu, Konstanzu, Tübingenu, a danas ste zaposleni u Münsteru na projektu o odnosu prava i literature u južnoslavenskim književnostima. Na koji način su Vaša seljenja, znanstveni nomadizam i distanca s koje promatrate postjugoslavenski / južnoslavenski književni prostor utjecali na teme koje birate i pristupe u interpretiranju književnosti? Iako nas sve određuje prostor, čini mi se, onaj tko ima iskustvo migracija i saidovskog nepripadanja, „geografiju“ ipak osjeća na poseban način.

Moja osobna sudbina niti je posebno zanimljiva ni neuobičajena. Studirao sam komparativnu književnost, na magistarskom studiju u Zagrebu položio sve ispite i pod mentorstvom Miroslava Bekera privodio kraju magistarsku radnju čija je tema bio gotski roman. Od svega toga ostalo je jedno poglavlje, objavljeno u zborniku Romantizam, ispisano potpuno drukčijim metodološkim aparatom od onoga, naratološkog, na kojemu se zasnivala prvobitna ideja. Izbjeglištvo, nemogućnost rada u struci, svakojaki poslovi, konačno boravišna dozvola i mogućnost ostajanja u Njemačkoj i kao jedan od prvih koraka pokušaj (uspješan) dolaska na Sveučilište Konstanz gdje moja ideja o disertaciji s temom „gotski roman“ nije naišla na osobito oduševljenje. I prekrasni iskaz moje buduće mentorice Renate Lachmann: „Kao komparatist u Njemačkoj nemate šanse. Ni kao slavista. Ali to bar vrijedi pokušati.“ Takvo ohrabrenje je možda potaklo moj inat i evo me tu gdje jesam. Dogovorili smo se da pišem o Kišu što će nakraju postati moja disertacija.

Polagano uključenje u nastavni program primoralo me da ostavim komparatističku aroganciju i posvetim se južnoj slavistici. Time se južnoslavenski prostor nametnuo kao središnje mjesto istraživanja. Unutar njega egzil kao važna, autobiografski obojena, tema, Saidov esej Reflections on Exile uvijek mi je predstavljao tekst na koji se vrijedilo vraćati. Ne treba zaboraviti da se moja produkcija realizira na tri jezika, tako da mogu pretpostaviti da su ona engleska i pogotovo njemačka manje poznate na našim prostorima. Moj habilitacijski spis Zwischen Karneval und Existentialismus. Literatur und Kultur im Jugoslawien der sechziger Jahre objavljen je tek u izvacima, do publikacije u obliku knjige proći će još malo vremena… Kolika će biti rezonanca u zemljama bivše Jugoslavije, teško mi je procijeniti, ali pretpostavljam mala. U jednu riječ: geografija je za mene lutanje između prostora i nepripadanje nijednome – uvijek između.

Dijeljenje jednog jezika – vitalan element književnosti

Dominantan znanstveni pogled na književnost u Hrvatskoj uglavnom je etnocentričan. Nekoliko desetljeća etnizacije književnog polja učinili su svoje, a slično je i u drugim zemljama bivše Jugoslavije. Ipak, zadnjih godina objavljeno je nekoliko knjiga i tekstova u kojima se iscrtavaju drukčije transnacionalne mape i uvažavaju interkulturne postjugoslavenske veze. Koliko je etnizacija kontaminirala ovdašnju znanost i povijest književnosti? Kako „s druge obale“ djeluje ovdašnja nacionalistička parcelacija književnog polja? Koliko smo daleko od transnacionalnih i interkulturnih čitanja, od deprovincijalizacije književnosti?

Dominantan znanstveni pogled nikad nije presudan. Uvijek će se pronaći znanstvenici i znanstvenice koje će mu se oduprijeti, ponekad i po cijenu marginalizacije. Opirem mu se, uostalom, i sam, ali sam pri tom izložen daleko manjem pritisku od onih kolegica i kolega koji djeluju na sveučilištima na prostoru bivše Jugoslavije. Dopustit ćete mi da navedem nekoliko primjera. Kolegice Zrinka Božić i Ivana Perica, jedna u Zagrebu druga u Berlinu, sa svojom šarolikom ekipom uspjele su na natječaju Europske Unije dobiti sredstva, koja nisu mala, za projekt o političkom romanu. Ne zanima ih samo hrvatska književnost, već, dapače, i cijeli nekada zajednički kulturni prostor – pa i šire. Prvi su rezultati vidljivi u uspješnoj organizaciji konferencija, a uskoro valja očekivati i zbornike tekstova. Potom će, siguran sam, slijediti i monografije. Tomislav je Brlek napisao izvrsnu knjigu Tvrdi tekst u kojoj nema ni trunke etnocentrizma koji spominjete na početku svoga pitanja. Tatjana Jukić u svojim knjigama i člancima vješto, s komparatističke pozicije, uspoređuje jugoslavenske s europskima, ponajprije anglosaksonskim, književnostima. Ne treba zaboraviti ni Vašu studiju Balkan – od geografije do fantazije. Makar nastala u izvansveučilišnim okvirima, ona nam nudi lijep uvid u dostignuća kulturologije. U Beogradu Tihomir Brajović predano radi na konstruiranju južnoslavenske komparatistike, dok se Predrag Brebanović u svojim bavljenjima avangardom pokazuje neizostavnim interpretom Miroslava Krleže i njegove pozicije unutar toga pokreta. Njegovi najnoviji eseji revaloriziraju mjesto i ulogu Svetozara Petrovića u jugoslavenskoj znanosti o književnosti. Za mene su važni jer evociraju uspomene na studentsko doba u kojemu sam imao čast učiti od tog sjajnog znanstvenika i pedagoga. Enver Kazaz u Sarajevu izučava isprepletenost jugoslavenskih i postjugoslavenskih književnosti i kultura… Sve su to dragi ljudi s kojima rado surađujem i izmjenjujem iskustva. Znači: radi se, stvara se. Kako stoje stvari s najmlađom generacijom? Ne znam. Ali vjerujem da će njezini pripadnici i pripadnice znati procijeniti u kolikoj je mjeri dijeljenje jednog zajedničkog jezika vitalan moment u njegovanju različitih ali srodnih literatura. Usko shvaćene nacionalne filologije bile su i ostale mrijestilišta jednosmjernih i jednostranih čitanja. Ta me čitanja, iskreno, vrlo malo zanimaju.

Koji su Vam autori/ce, djela, poetike najzanimljiviji u današnjoj postjugoslavenskoj/im književnosti/ima? Koja djela na BHS-jeziku najbolje komuniciraju s iskustvima Vaših studenata?

Nakon prestanka pisanja književne kritike lokalnu produkciju pratim sporadično, slušajući preporuke prijatelja i prijateljica, čitajući, nažalost sve rjeđu, kritiku na portalima, prekopavajući samostalno po knjižarama. Pri tome ostajem blizak, evo oksimorona, suvremenom kanonu. U izboru onoga što mogu ponuditi studenticama i studentima sam ograničen i prijevodima na njemački ili engleski. Studentice i studenti dobivaju porcije onoga što je vrijedno i dostupno. Dubravka Ugrešić i David Albahari, autorica i autor čiji smo bolni gubitak bili prinuđeni oćutjeti prošle godine. Nezaobilazan je Miljenko Jergović. Predstavljajući suvremenu hrvatsku prozu radio sam na ranom Zoranu Feriću, Romanu Simiću i Ivici Đikiću. Na prilično oduševljenje naišla je Olja Savićević Ivančević, dok sam meni dragu knjigu Kosa posvuda Tee Tulić obrađivao samo s naprednim studentima i studenticama, zbog nedostatka prijevoda. Još kompliciranija je priča s briljantnim Kristianom Novakom čiji prekrasni roman Črna mati zemla nipošto nisam smio preskočiti. Ne pitajte me kako sam uvjerio studenticu hrvatskog porijekla, čak i djelomičnu kajkavku, da drži referat o njemu. Jedna master-radnja koja nikada, nažalost, nije dovršena bavila se romanom Ciganin, ali najljepši. U srpskoj je književnosti, naravno, u seminarima bio dominantan Danilo Kiš, pokušavajući studenticama i studentima približiti fantastiku obrađivao sam Basarinu Famu o biciklistima i Strah i njegov sluga Mirjane Novaković.

No dosta nabrajanja. Ono što me zabrinjava, a i čini tužnim, jest sve manji broj onih koji-e se odlučuju na studij književnosti. Veće nacionalne filologije (njemačka, engleska, francuska) na kojima se obrazuju nastavnice i nastavnici za rad na srednjim školama, još uvijek se nekako drže, ali i one bilježe bitno smanjenje polaznica i polaznika, pogotovo ako ne studiraju, što je njemački specifikum, pripremajući se za nastavničku službu. Takozvani mali predmeti suočavaju se s pritiscima proizašlim iz sve bezobzirnije sveučilišne koncentracije na tržišnu ekonomiju. Rezultati su te surove borbe zatvaranja odsjeka, zaustavljanje nivoa studija na bacheloru, bigotno integriranje master-studija slavistike ili judaistike, na primjer, u nedomišljenju i kadrovski nedovoljno opremljenu komparatistiku, ukidanja radnih mjesta, na svim nivoima – od lektorskih do profesorskih. Možete rečeno shvatiti kao kukanje ostarjelog čovjeka koji se okreće prema prošlosti i u nju projicira nikad postojeća zlatna vremena. No bojim se da književnost postupno nestaje, vrlo polako ali sigurno, iz naših života. A to se najbolje može osjetiti na fakultetu.

Usko shvaćene nacionalne filologije bile su i ostale mrijestilišta jednosmjernih i jednostranih čitanja. Ta me čitanja, iskreno, vrlo malo zanimaju

Agonija jedne mikrokulture

U vašoj posljednjoj objavljenoj knjizi Pripovijedanje bez kraja postavljate tezu o „hrvatskoj pripovjedačkoj Bosni“ koja danas uspostavlja poetički kontinuitet s Andrićem, franjevačkim kronikama i dr. Izdvajate tako jedan specifičan mikroidentitetski, ali i etnički sloj unutar amalgama bosanske književnosti pa interpretirate pripovjedačke modele koji ga opet vežu uz širu bosanskohercegovačku, transnacionalnu tradiciju. Koji su temelji na kojima počiva suvremena hrvatska pripovjedačka Bosna? Kako se tradicija transformirala u tim tekstovima? Konačno, što znači „pripovijedanje bez kraja“ i kakav je njegov efekt u čitateljskoj recepciji?

Melankolično-pesimistična knjiga Ivana Lovrenovića Bosanski Hrvati nosi prekrasan podnaslov: Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture.

Boljeg svjedoka od njega na tu temu nema. Kad postavlja takvu dijagnozu, valja mu vjerovati. Egzistencija bosanskih Hrvata je temeljito ugrožena. Kao netko tko tu situaciju promatra dvostruko sa strane – kao prvo nisam bosanski Hrvat, kao drugo živim i djelujem daleko od žarišta zbivanja – imam privilegiranu poziciju promatrača. To što on vidi nije svijetlo. Pođimo od franjevaca. Njihova je uloga kao kulturalnih i intelektualnih predvodnika sve manja. Oni koji se usuđuju suprotstaviti rigidnom dogmatizmu katoličke crkve u Bosni nametnutom iz Vatikana (a u povijesti je bosanskih franjevaca taj otpor, diskretan ali snažan, uvijek bio centralan) u suvremenoj su Bosni Srebrenoj uglavnom marginalizirani (Ivan Šarčević) ili potpuno odgurnuti u stranu (divni fra Drago Bojić). Nezamislivo je, ili mi se bar tako čini, da moralna i intelektualna vertikala poput pokojnog fra Petra Anđelovića zauzme čelno mjesto u Provinciji.

Drugi stup bosanskoga hrvatstva tvorio je njegov sekularni sloj. Uglavnom koncentriran u glavnome gradu, u skladu s centralističkim uređenjem Bosne i Hercegovine unutar federalne Jugoslavije, njegov je zadatak bio proširenje perspektive prema suvremenim, duboko virulentnim, temama koje su sezale od politike preko povijesti do književnosti, likovne umjetnosti i filozofije. Vitomir je Lukić spisatelj kasnog modernizma, a njegovi romani Album i Hodnici svijetlog praha te zbirke pripovijedaka (Zaustavljeni kalendar, Životinje, ljudi) svjedočanstva su gotovo nevjerojatne aktualnosti tog djela unutar korpusa bosanskohercegovačke i jugoslavenskih književnosti. Na sličnom se, hermetičkom putu, nalazi i mladi Ivan Lovrenović čiji prvi roman Hodočašća Ivana Frane Jukića i zbirku lirskih zapisa Obašašća i basanja također karakterizira unutarnji dijalog s avangardom. (Na rubu zapisano: upravo stoga Lukić i mladi Lovrenović nisu našli mjesta u mojoj knjizi.) Filozofija Ivana Fohta ili briljantna medijevistika Ante Babića govore o snazi intelektualne misli u sekularnoj Bosni i Hercegovini. Rat je temeljito uništio jedno od glavnih uporišta te sekularnosti – multikulturalnost. Rigidna etnička parcelizacija slijedila je brutalno etničko čišćenje. O tome su, opet, najuvjerljivije pisali Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović u zajedničkoj knjizi Bosna i Hercegovina. Budućnost nezavršenog rata. Valja opet pogledati podnaslov. Retorička je njegova moć sakrivena u oksimoronskoj konstrukciji, u sintagmi koja se otima semantičkom discipliniranju i racionalizaciji. Upravo u toj konstelaciji krije se njezina razorna preporuka. Nema budućnosti dok se rat ne završi. Konzekvenca: samo novi rat može donijeti kraj nedovršenome. Užasno, zar ne?

Pa otkud onda energija za novo stvaralaštvo? Sama pitanja. Dakle, model kojega sam opisao može se smatrati dijelom književne povijesti. Nebojša Lujanović, kao posljednji meni poznati njegov ispisivač samo ga je, u Orguljama iz Waldsassena, ponovio, a da u njega nije upisao ništa inovativno. Njegovi su kasniji romani odmak od „pripovijedanja bez kraja“.

Pripovijedanje bez kraja

To bi bio odgovor na onaj dio vašeg pitanja koji se tiče perspektive. O samome modelu kojega sam razvio, uglavnom naratološkom metodologijom, mogu reći sljedeće, sažimajući uvod u knjigu. Polazim od dvostruke determiniranosti – regionalne i nacionalne – pripovjedne književnosti bosanskih Hrvata. Na njezinome izvorištu otkrivam franjevačke kronike. U njima se pripovijeda linearno, ali s uvijek već otvorenim krajem. U prirodi se žanra kronike nalazi činjenica da ona, bar ne prirodnim putom, ne može završiti. Izbjegavanja je kraja svjestan već rani Andrić, a njegovo apliciranje kroničarskoga pripovjednog modela svoj vrhunac pronalazi u zreloj Prokletoj avliji. Tamo se beskonačnost suplementira cirkularnošću. Cirkularnost, kao vječito vraćanje istoga, može se smatrati i simbolom neprekidnosti egzistencije, vječitoga života. Hoćemo li tu koncepciju protumačiti pesimistično, kao Andrić u Avliji, ostaje dijelom našeg interpretacijskog habitusa. Moj mi veli da je Andrić u pravu. Generacije koje mu slijede ostaju u okviru istoga naratološkoga modela kojega dopunjuju u procesu osuvremenjivanja. Lovrenović i Jergović uvode u svoju prozu (slijedit će ih u tome i Mlakić i Lujanović) fragmentarnost, a njihov je interes za povijest također usklađen postmodernom dobu. Osobito je to vidljivo kod Jergovića koji povijest promatra kao prizorište poigravanja s činjeničnošću i dokumentarizmom. Prostori za inovaciju postoje, ta se pripovjedna forma pokazuje otporna okoštavanju. Hoće li je slijediti još netko u mlađim i dolazećim generacijama ostaje otvoreno. Meni bi bilo drago kada bi tomu bilo tako. Bio bi to znak da kultura bosanskih Hrvata, u Bosni, ima potencijal preživljavanja.

Planet Andrić

Andrića imenujete u knjizi „začetnikom hrvatske pripovjedačke Bosne“, pa pomno interpretirate neke njegove tekstove, pripovijedanje i gradnju književnih svjetova, pri čemu se ne dotičete nadriinterpretacija i politizacija njegova djela. Prije toga napisali ste kritiku knjige Bitka za prošlost Zorana Milutinovića u kojoj on oštro secira bošnjačke demonizacije Andrića. U toj kritici (naslova „Kako razmišljati o Andriću”“) pišete: “Polemička knjiga, ma koliko inteligentno sačinjena bila, neće moći razuvjeriti sljedbenike bošnjačko-muslimanske recepcije našeg jedinog nobelovca a onima drugima sve je jasno i bez nje. Pa čemu onda trud?” Važna je to primjedba za sve koji se bave demontažama nacionalističkih konstrukata. Ako dobro razumijem, pledirate na nastanak novih, modernijih i slobodnijih čitanja Andrića, što je ujedno jedini pogodan oblik borbe protiv rigidnih, neznalačkih i mrzilačkih interpretacija?

Ja zapravo nikada nisam shvatio što smeta bošnjačkim znanstvenicima kod Andrića. To što su oni ispisali o njemu i njegovoj književnosti graniči, povremeno, sa stupidnošću. Zašto je Zoran Milutinović potrošio toliko dragocjenog vremena, koje je svakako mogao bolje iskoristiti pišući i istražujući o Andriću samome (kao što je, uostalom, i činio ranije) ostaje pitanje na koje se odgovor još uvijek čeka. Meni ga se ne da tražiti. Analogija: Trumpove pristalice će, bez obzira na to koliko ga se ogoljavalo kao bestidnoga lašca i osobu sklonu kriminalitetu, svoj glas uvijek dati njemu. Ne moramo ići do Amerike. Dosta nam je i ono s čim su odrastale generacije u Jugoslaviji: Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži!

Hoću reći: za nacionalno orijentirane Bošnjake Andrić će zauvijek ostati bošnjakomrzac koliko god energije vi investirali da ih uvjerite u suprotno. Drugima je jasno da takav pristup književnosti ne donosi ništa jer je znanstveno nelegitiman, a etički neprihvatljiv. Samim tim protiv njega ne vrijedi polemizirati. Problem s Milutinovićevom knjigom je drugi: u onome dijelu u kojemu se ne bavi Andrićevom recepcijom kod Bošnjaka ona postaje jednostrano zauzimanje „srpske strane“. O tome sam kritički pisao, kratko polemizirao sa Zoranom, takvu je poziciju uvjerljivo demontirao Damir Šabotić, a Zoranovu tvrdnju da ne postoji „srpska kritika Andrića“ vješto je osporio Nenad Veličković.

Doista plediram na čitanje Andrića koje će njegovu prozu smjestiti u više kulturalnih prostora, bez pokušaja fiksiranja, u ono što će, nakraju, postkolonijalna teorija označiti kao „hyphenated identities“. Primjeri su takvoga čitanja brojni, meni je vjerojatno najdraži tekst koji ide u tome smjeru onaj kojega je napisala Renate Lachmann pod naslovom „Mnemonički moment u romanu Na Drini ćuprija Ive Andrića“, a objavljen je u knjizi Metamorfoza činjenica i tajno znanje“ (2007, izvorno 2001.) Odveć je on velik i važan spisatelj da bi ga se moglo disciplinirati unutar jedne ograde. Njegova se veličina sastoji u tome što bježi od takvih ograničavanja. A ono što smeta kod srpske recepcije jest upravo odbijanje prihvaćanja njegove višestruke pripadnosti. On je rekao da je Srbin, prema tome njegovo se mjesto unutar nacionalno shvaćenog korpusa srpske književnosti ne smije dovesti u pitanje. Stoga je i biografija koju je sačinio Michael Martens, Im Brand der Welten (srpski prijevod U požaru svetova, U požaru svjetova, bosanski, Vatra u vatri, hrvatski) vehementno i neuvjerljivo osporavana od srpske znanosti o književnosti (Zoran Milutinović, Gorana Raičević) dok je u drugim postjugoslavenskim, ali i na njemačkom govornom području, zemljama primljena, gotovo, s oduševljenjem. Ostaje činjenica: Ivo je Andrić bosanski katolik, ergo Hrvat, koji je bio pristalica ideje jugoslavenstva. Nju je realiziranu vidio u Srbiji, zato ga se može smatrati i srpskim piscem. No ta je nacionalna klasifikacija, u krajnjoj liniji irelevantna za ozbiljnu znanost o književnosti. Slično vrijedi, uostalom, i za Mešu Selimovića.

Mjesto na kojemu se može zaustaviti ne postoji

Pisci o kojima pišete u spomenutoj knjizi u nekoj su vrsti konflikta s političkim, kulturnim i akademskim mainstreamom u svojim sredinama. Neki od njih, poput Lovrenovića ili Mlakića fizički žive u jednoj sredini (Sarajevo, Uskoplje), ali se glavnina njihove recepcije i literarnog habitusa odvijaju drugdje (npr. zagrebački izdavači od početka 1990-ih objavljuju njihove knjige). Oni imaju i status svojevrsnih „otpadnika“, kako tvrdi u knjizi Prostor za otpadnike Nebojša Lujanović. Ipak, nepripadanje uključuje jednu ambivalentnost: privatno su te situacije vrlo teške, ali književno često poticajne. Julija Kristeva, izbjegla iz Bugarske u Francusku, više je puta pisala o „dobrodošloj težini“ egzila i isključenosti. Kako vidite tu dvostrukost, ili pak ironiju, da dobra literatura često nastaje pod pritiskom surove svakodnevice u kojoj autor živi?

Na to je pitanje teško dati jednoznačan odgovor. S druge strane previše je tu i intimnog znanja koje bih želio zadržati za sebe, da ne bih povrijedio autore koje spominjete, a i neke druge koji bi se mogli svrstati u istu kategoriju. Pa da malo okolišam. Razlog tomu je svakako i moja pozicija na margini, rijetki posjeti Bosni i komunikacija s prijateljima koja mi ne omogućava neku osobito široku optiku. Pišući o otpadnicima Lujanović ima u vidu i autore poput Andrića koje ne vidi u tolikoj mjeri kao renegate koliko kao nositelje specifične bosanske melankolije o kojoj sam i sam pisao. Što se Lovrenovića tiče, njegov se radijus objavljivanja ne ograničava na Zagreb. Knjige koje objavljuje kod Frakture često su publicirane u suizdavaštvu sa zagrebačko-sarajevskom kućom Synopsis. Pronaći ćemo ga na Cetinju, u Rijeci, u Beogradu, kojekuda. Mlakić se doista od samoga početka etablirao kao zagrebački autor s mjestom prebivanja izvan Zagreba, svjesno birajući izolaciju koja je dublja i drukčija od Lovrenovićeve. No fizički otklon od Zagreba ni za jednog ni za drugog nije nužno štetan. Naprotiv, čini mi se da im boravak drugdje daje poziciju s koje preciznije izoštravaju točku gledišta. Ono što me puno više brine, što pokušavam, nažalost neuspješno, promijeniti jest njihovo odsustvo na njemačkom literarnom tržištu. Izdavaštvo je u mojoj zemlji iz meni neshvatljivih razloga ravnodušno prema njima. Radi li se doista o nečemu lokalnom u njihovoj književnosti? Nečemu što nije prihvatljivo za sliku svijeta koja se zrcali u globalnome, shvaćenom prije svega tematski? Ne znam. No uvjeren sam da bi Lovrenovićeva i Mlakićeva prisutnost na zapadnom tržištu knjiga pomogla izoštravanju sada, nažalost, odveć jednosmjerne optike.

Na koji se način prema pripovjedačkoj Bosni odnose Mehmedinović, Selvedin Avdić ili Saša Stanišić, pisci koji dijele sličnu mikrokulturu kao i pisci kojima ste se bavili u knjizi?

Niste spomenuli vjerojatno najvažnijeg, Aleksandra Hemona. Semezdin Mehmedinović ipak nije pripovjedač, čak i kad piše prozne minijature on ostaje pjesnik. Selvedin Avdić predstavlja, unutar bosansko-hercegovačke književnosti, nešto što bih nazvao pisanje kratkih formi. Sedam strahova je bio roman s potencijalom, osobito što se u njemu nalaze elementi fantastike, inače iznimno rijetki u bh-književnosti. Avdić je mogao napisati dulji, pripovjedno bolje razvedeni roman, ali nije. Kao da se zaustavio na pola puta. No njegov kasniji razvoj, i sada govorim kao kritičar, nije opravdao očekivanja, a onda je, ako me dotok informacija ne vara, i utihnuo.

Saša Stanišić i Aleksandar Hemon moja su stalna fascinacija. Kod obojice se može promatrati fenomen multilingvalnosti koji je sve češće (bar u Njemačkoj) interesno područje kako lingvistike, tako i znanosti o književnosti. Njihov je pristup Bosni generacijski uvjetovan. Hemon je napušta neposredno prije izbijanja rata u trenutku u kojemu je već započeo – na bosanskom – spisateljsku i novinarsku karijeru. Stanišić Bosnu napušta kao četrnaestogodišnjak, upravo u onoj dobi u kojoj materinji jezik još uvijek nije u potpunosti formiran, a u tuđi se stiže treptaj oka prekasno. Kako njih dvojica izbjegavaju zamku nesavršenog poznavanja tuđeg jezika, prevladavaju prepreke koje pred njih stavljaju gramatika, prije svega sintaksa, i nova kulturna sredina? Jedino rješenje pronalaze u višejezičnosti, s njezinom dijalogičnošću suprotstavljenoj konvencionalnoj monologičnoj strukturi jezika. Oni rade na principu kojega je etablirao rani Salman Rushdie: riječi iz materinjeg jezika inkorporiraju se u tekst koji se ispisuje na tuđem/usvojenom, ali ne samo riječi – segmenti iz kulturalnog polja u kojemu se odrastalo i sazrijevalo dekontekstualiziraju se i implementiraju u novo. Tako vicevi ili popularne pjesme, koje recipijentima u sredini u koju se emigriralo ne znače ništa, postaju odlučujući moment očuđavanja. Hemonovi su romani gotovo uvijek priča o bijegu, zamišljena kao bosanska. Novi, Svijet i sve ono što drži, proširuje tu priču na azijski svijet do kojega se stiže i kroz koji se prolazi, bježeći od pošasti Prvog svjetskog rata, u stalnoj potrazi za nekom čudnom istinom, za mjestom za koje se može reći: stigao sam. Tek da bi se iznova pokazalo: mjesto na kojemu se može zaustaviti ne postoji. Dakle, pripovijedanje bez kraja. Novi Stanišićev roman, valjda ću uspjeti prevesti naslov, zove se Ako udovica želi da joj se netko obrati, kantu za zalijevanje na grob postavlja sa siskom (otvorom, žlijebom) okrenutim prema naprijed dražesna je priča o mladome egzilantu koji sazrijeva u pripovjedača. Na mjestima se taj roman doima kao istinska stilska vježba koju je ponekad teško pratiti – upravo zato što se radnja opire narativnom discipliniranju. Čest Stanišićev poetički postupak.

Saša Stanišić i Aleksandar Hemon moja su stalna fascinacija. Kod obojice se može promatrati fenomen multilingvalnosti koji je sve češće (bar u Njemačkoj) interesno područje kako lingvistike, tako i znanosti o književnosti

Vidljivost ženskih diskursa i oslobođenje od patrijarhata

Gdje su spisateljice u „pripovjedačkoj Bosni“? Naime, Lovrenović, Mlakić, Jergović i Lujanović čine jedan poetički krug za koji su karakteristične određene teme i tendencije: obitelj, pozicija oca, velika povijest koja se prelama u maloj, osobnoj povijesti, melankolija itd. Autorice poput Magdalene Blažević ili Lane Bastašić nemaju puno dodirnih točaka s tim krugom; njihove su teme, perspektive, duktusi bitno drukčiji, a cikličko pripovijedanje nije dominantno. Reći ću i to, s obzirom na Vaš akribičan interpretacijski pristup, šteta da se niste bavili književnošću koju danas pišu neke od tih spisateljica.

Mene je, u ispisivanju Pripovijedanja bez kraja, zanimao jedan model: pripovijedanje koje ne želi i ne može završiti. Model se realizira u dva pripovjedačka modusa – kroničarskom i cikličkom. Otkrio sam ga kod pripovjedača koji se mogu svrstati u skupinu bosanskih Hrvata. E sad, što tu nema žena doista nije moja krivnja. A ženskom sam se prozom bavio. O Lani Bastašić sam pisao kao kritičar Oslobođenja, Lamiju Begagić pratio i u znanstvenim i u kritičarskim tekstovima, pisao o Fadili Nuri Haver itd. Nijedna od tih spisateljica ne piše prozu prema onom modelu kojeg sam naratološki opisao. Što ne znači da ne piše u nekom drugom kojega znanosti o književnosti valja otkriti i definirati. O Magdaleni Blažević doista nisam pisao. No ona se pojavila nakon što sam se prestao baviti književnom kritikom, a njezini tekstovi leže izvan onog znanstvenog područja na koje sam trenutačno fokusiran – odnos prava i pravednosti u južnoslavenskim književnostima. Možda ću, kada završim taj projekt (za koji sam, uostalom, i plaćen), pisati i o Magdaleni Blažević, Dori Šustić, Julijani Adamović, Luizi Bouharaoua… Tko zna? Prostora za pristup koji će poštovati zasade književne teorije ima.

Pozicije pisaca i spisateljica bitno su različite u svim postjugoslavenskim književnostima. Možemo raspravljati o stupnjevima emancipiranosti, vidljivosti i kritičkog uvažavanja u srpskoj, hrvatskoj, bosanskoj, crnogorskoj sredini, ali činjenica je da posvuda u književnom životu i književnom stvaralaštvu prevladava patrijarhalni ili makar patronizirajući odnos prema književnosti koju pišu žene. Dubravka Ugrešić je na svoj istovremeno duhovit i razoran način često kritički upozoravala na isključivanje žena iz književnog polja i činjenicu da je ovdje književnost često poput muškog kluba. Meni se čini da su današnji studenti i generacije do 30-ak godina znatno svjesniji te strukturne neravnopravnosti i borbeniji u traženju prava na vlastiti glas. Vidite li Vi te promjene? Ako da, jesu li one utjecale i na Vaša čitanja? Jeste li kao profesor, slavist, kritičar i Vi – danas više nego jučer – osjetljivi na teme ravnopravnosti?

Naravno da sam osjetljiv na teme ravnopravnosti. Centralno mjesto u mojim poetološkim istraživanjima zauzima Dubravka Ugrešić za koju bez dvojbe mogu ustvrditi da predstavlja apsolutni vrhunac jugoslavenskih i postjugoslavenskih književnosti. Tomislav će me Brlek čak (doduše neuspješno) pokušati uvjeriti da je ono što je ona napisala prije rata vrjednije od cijele njezine poratne produkcije. Učeći od nje, čitajući je, ali i slušajući, u osobnim susretima, mogao sam spoznati koliko je važna dekonstrukcija uloge patrijarhata, u kolikoj je vezi on povezan sa svim mukama koje su nas zadesile u devedesetima, pogotovo s pošašću nacionalizma. I njezina posljednja knjiga, Brnjica za vještice rađena u obliku intervjua svojevrsni je konačni obračun sa teškim zaostacima društva koje je valjalo, a nije, prevladati.

Moje feminističko razdoblje već je jako staro, a korijene mu valja tražiti upravo u gore spomenutom bavljenju gotskim romanom, žanrom koji su dobrim dijelom stvarale žene za žene. (I parodirale žene: Northanger Abbey Jane Austen.) Upravo je ta činjenica intrigirala cijeli niz feminističkih znanstvenica čiju sam produkciju intenzivno pratio (makar je i kod mojih analiza gotskog romana prevladavala, iznova, naratološka perspektiva). Znači, i prije dolaska na Zapad moja je orijentacija bila senzibilizirana u vezi s ženskom ravnopravnošću, a na Zapadu se još više profilirala. Stoga se uvijek držim pravila po kojemu je nužno održavati balans, kako u istraživanju tako i u nastavi. Problem nastaje kada se valja baviti kanonom. Žene u njemu nisu reprezentirane jer im, jednostavno, društvena situacija nije dopuštala da se bave nečim tako dokonim a ipak važnim kao što je književnost. I veće kulture od južnoslavenskih imaju problema kada treba pronaći spisateljice u 19., a o ranijim da se i ne govori, stoljeću. Danas je situacija bitno drukčija. Oslobođenje ženskog diskursa od patrijarhata, „dopuštenje“ da se piše i proza, a ne samo navodno feminina lirika, potom, osobito značajno, zauzimanje profesorskih pozicija u humanističkim znanostima od strane žena, uvođenje obaveznih kvota vode ka obratu koji je prije šezdeset godina bio jedva zamisliv.

Osobito mi je drago kada taj fenomen mogu pratiti u ukrajinskoj i bjeloruskoj književnosti kojima se bavim na marginama, ali strasno. Upravo je zapanjujuća snaga kojom se autorice u njima etabliraju kao nositeljice cjelokupne kulture. Lektire Tanje Maljarčuk, Sofije Andruhovič, Oksane Lucišine, Volje Hapejeve ili Valžine Mort, da navedem samo neke, za mene su otkriće čudesne vibrirajuće snage koja pomaže u borbi protiv surove agresije, protiv prodora neobuzdanog barbarstva koje – i to ne treba zaboraviti – nosi snažan pečat mačoizma, vulgarne virilnosti. Otvoreno ga podržavaju političke strukture kako bi stvorile situaciju u kojoj će žena moći zauzeti pozicije unutar društva koje im pripadaju. Glasovi ruskih žena koje se suprotstavljaju svojemu režimu mogu se, nažalost, čuti gotovo isključivo iz inozemstva.

Oslobođenje ženskog diskursa od patrijarhata, „dopuštenje“ da se piše i proza, a ne samo navodno feminina lirika, potom, osobito značajno, zauzimanje profesorskih pozicija u humanističkim znanostima od strane žena, uvođenje obaveznih kvota vode ka obratu koji je prije šezdeset godina bio jedva zamisliv

Pamćenje trauma

Prva Vaša knjiga koju sam čitala bilo je Pamćenje traume, studija posvećena „apokaliptičkoj prozi“ Danila Kiša. U njoj tumačite odnose između povijesnog i fikcijskog pripovijedanja, dokumenta i književnosti, traume i njezine književne prerade, a za što je Kiš odličan predložak. Pod taj naslov „pamćenje traume“ mogli bi se podvući i drugi vaši tekstovi i književne preokupacije. Naravno, pamćenje je važno, pamćenje održava kulturu, iz pamćenja trauma nastaje nekad sjajna literatura. Ali, i sama se pitam nekada, može li pamćenje traume poticati transgeneracijsko prenošenje iste traume? Drukčije rečeno, opterećuju li možda sve te nama razumljive priče o ratu, stradanju, nestancima, egzilima… neke mlađe generacije? Ako se želi razumjeti književnost tih generacija, treba li drukčije naštimati frekvencije i rastati se od vlastitih kritičarskih očekivanja?

Transgeneracijsko je prenošenje traume iznimno važno. Njegovo mjesto unutar kulture društva mora se povezati sa stalnom prijetnjom zaborava. Naravno, zaborav po sebi nije ništa loše. Bez njega bismo bili s jedne strane preopterećeni obiljem senzacija koje ne bismo mogli filtrirati, a s druge neugodnim uspomenama kojih nam se valja riješiti kako bismo mogli normalno funkcionirati. No, kao što su to na polju znanosti o kulturi pokazala istraživanja Marianne Hirsch (čiji je termin postmemorija odigrao krucijalnu ulogu u izučavanjima pamćenja i sjećanja), osobito unutar obitelji preživjelih Holokausta razvija se prekaran odnos djece prema uspomenama roditelja. Hirsch u svoja istraživanja integrira tako različite žanrove kakvi su obiteljske fotografije, albumi, prepiske, dnevnici, paraliterarni tekstovi u kojima se oslikavaju skokovi između generacija, sukobi ali i pomirenja.

Naravno, moja je socijalizacija u Konstanzu presudno utjecala na oblast znanosti o književnosti kojom sam se bavio. Uz već više puta spominjanu naratologiju intenzivno sam izučavao kulturalno pamćenje – što je u sredini u kojoj su dominirale ličnosti poput Renate Lachmann ili Aleide Assmann bilo gotovo nemoguće izbjeći. Imati privilegiju učiti od njih a kasnije surađivati s njima, to je nešto što bih poželio svakome tko se bavi znanošću o književnosti. Kasnija emancipacija rezultat je sazrijevanja kojega ne bi bilo došlo da nisam bio dio te vibrirajuće sredine.

Briljantan je primjer književnog teksta koji se suočava s traumom uništenja recentni roman “Rat” Miljenka Jergovića. Strategija kojom se on koristi u predočavanju nepredočivog (onoga što antička retorika označava kao ineffabile) jest neimenovanje, izbjegavanje konkretnoga, svjesni odmak od prepoznatljivosti koja se stječe ako nam se pružaju informacije, drukčije od literarnih, o onome što se zbiva

Lovrenović i idealna estetika prijenosa

A sad na konkretni dio Vašeg pitanja. Trebaju li generacije koje su u svojoj povijesti doživjele traumatska iskustva ta iskustva prenositi, pripovijedanjem ili na kakav drugi način, na sljedeće generacije? Naravno da trebaju! Ne radi se tu samo o nužnoj psihološkoj preradi onoga što se zbilo ne samo pojedincima, već i kolektivima. Riječ je i o prosvjetiteljskom radu, upravo tom, onom što je Europu u 18. stoljeću učinilo onakvom kakva nam je danas, još uvijek, poznata: Aufklärung, Enlightenment, Siècle des Lumières. Literatura koja opisuje stravičnost Holokausta, Shoah, je ogromna. Intelektualna snaga investirana u znanstvena istraživanja je znatna, povijest, filozofija, znanost o književnosti, sve su te discipline, kako pojedinačno, tako i udruženim snagama (interdisciplinarno, ako hoćete) doprinijele predočavanju nepredočivoga. U isto vrijeme umjetnost, likovna i književnost, film i glazba, traže putove, još uvijek, kako bi se događaj osamdesetu obljetnicu čijega ćemo završetka obilježavati iduće godine približio svima nama koji ga nismo fizički mogli doživjeti, ali čiju nezamislivost svjedočimo kako u povijesnoj prisutnosti tako i u stalnoj opasnosti njegova ponavljanja. Ako Vam se to čini pretjeranim, prisjetite se pokolja od sedmoga listopada prošle godine. Dakle, generacije koje nisu doživjele apokalipsu Vukovara ili Srebrenice, protjerivanja i etničkog čišćenja, doista trebaju dobiti diferencirani uvid u traumatsku povijest zemalja bivše Jugoslavije. Ne da bi njegovale osvetničke narative, nego da bi stekle spoznaju o onome što, ma koliko indirektno, pogađa njih i njihovo osobno naslijeđe.

Briljantan je primjer književnog teksta koji se suočava s traumom uništenja recentni roman Rat u ovome razgovoru često spominjanog Miljenka Jergovića. Strategija kojom se on koristi u predočavanju nepredočivog (onoga što antička retorika označava kao ineffabile) jest neimenovanje, izbjegavanje konkretnoga, svjesni odmak od prepoznatljivosti koja se stječe ako nam se pružaju informacije, drukčije od literarnih, o onome što se zbiva. Žanr u kojemu se takva strategija može najpreciznije realizirati jest bajka. Otud i bajkolika struktura koja se prepoznaje u točno određenim segmentima najnovije Jergovićeve knjige. Sličan postupkom, no još – ako je to moguće – reduciraniji, slijedi bošnjačka spisateljica Nadija Rebronja u svojoj zbirci proznih minijatura 88. Prepoznati u njoj traumatsko iskustvo rata težak je, ali zahvalan posao. Bajka, ali i lirika (Rebronja je po vokaciji pjesnikinja), služe preplitanju motiva iza kojih se razaznaje slika razuzdanog nasilja. Ili Ivan Lovrenović koji već trideset godina varira istu priču tražeći odgovor na središnje pitanje: Zašto se otac odlučio ostaviti obitelj i slijediti zlikovački režim, s kojim se nije slagao i kojemu je tek nevoljko služio, na putu propasti motiviranom bijegom pred očekivanom osvetom pobjednika? Svoju osobnu traumu Lovrenović uvija u čudesni veo koji se sastoji od fiktivnih i stvarnih priča o bosanskim franjevcima, od ispisivanja kronike zavičaja, preko meditacija o lektirama i putovanjima pa sve do lista onih knjiga koje su tvorile zaostavštinu očeve biblioteke. Nestali u stoljeću i U sjeni fantoma romani su kojima se pokušava zatvoriti krug kojega je nemoguće zatvoriti. Ta je duboko intimna i melankolična proza svojom uzoritom reflektiranošću miljama udaljena od politikantskih lamentacija o „Križnom putu“ i tragičnoj sudbini hrvatskoga naroda. Dostojanstvo kojim se Ivan Lovrenović suzdržava inskribirati svoju osobnu tragediju u tragediju nacije, način na koji on odbija sudjelovati u sažalijevanju zločinačkoga režima koji je u propast odveo (i) nevine žrtve pri tom eficijentno spašavajući, nota bene uz velikodušnu pomoć Vatikana, svoje živote u Španijama i Južnim Amerikama, svjedoči o autorovoj nepokolebljivoj etičnosti u borbi s – „pamćenjem traume“.

Riječi Geoffreya Hartmana o nepredočivosti ultimativne traume iz The Longest Shadow i danas zadržavaju punu vrijednost: „U dalekoj ćemo se budućnosti sučeljavati s najuspješnijim preinačavanjima kao i s određenim tradicionalnim insceniranjima: postojat će svečanosti, molitve, pop-pjesme pa čak i stihovi bez jasnog ukazivanja na tragediju. Potrebni su nam oblici predočavanja koji se ne lome pod teretom realnosti, koji posreduju više od slika žrtava.“ Tu idealnu estetiku prepoznajem u tekstovima naših najvažnijih spisateljica i spisatelja. I mislim da ona, praćena optimalno razvijenom znanošću o književnosti i, općenito, kulturi može zaintrigirati i nove generacije u čiju sam radoznalost i sposobnost reflektiranja duboko uvjeren.

* Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

Knjiga “Hrvatski motivi u mađarskoj književnosti” prva je samostalna znanstvena knjiga Ćurković-Major objavljena na hrvatskom jeziku. Svi radovi u ovoj knjizi (osim jednog) već su ranije objavljeni u časopisima i knjigama (počev od 2007. godine), neki su od njih za ovu priliku prošireni ili od strane autorice prevedeni s mađarskog na hrvatski jezik. Riječ je o sedam studija koje afirmiraju novi analitički pristup književnoj građi, ukazujući na (inter)kulturalnu vrijednost tekstova koje nacionalna povijest književnosti najčešće zaboravlja; u fokusu su ovih studija tako putopisi, pisma, dnevnici, autobiografije ili memoari znanih i manje poznatih mađarskih književnika i intelektualaca, kao i neki romani i pjesme slavnih, ali u nekim slučajevima i zaboravljenih mađarskih književnika; najčešće je riječ o djelima u kojima nacionalni povjesničari književnosti ne nalaze veću književnu vrijednost. Međutim, za interkulturalnog istraživača načina i oblika reprezentacije drugih kultura i prostora u korpusu određene nacionalne književnosti, odnosno za nekoga tko istražuje “sliku Hrvatske u mađarskoj književnosti” (kako se zvao jedan od seminara koje je držala Ćurković-Major), ovi tekstovi dobivaju prvorazrednu važnost.

Pogled na more

U prvoj studiji “Thálatta! Thálatta! Trenutak kad se ugleda more” Ćurković-Major analiza različite primjere ekspresije zanosa mađarskih putopisaca i književnika putnika prilikom njihovog (prvog) pogleda na Jadransko more – i to od kraja 16. stoljeća, pa sve do mađarskog vojvođanskog književnika Otta Tolnaija (koji je rođen 1940.) i njegove poetike Jadrana. Motiv mora u mađarskim putopisima “pandan je beskrajnoj puszti”, ali ujedno ima i metaforičko značenje beskrajne žudnje. Razvoj motiva prvog pogleda na Jadran neposredno je povezan s razvojem prometne povezanosti Budimpešte, Karlovca i Rijeke: u prvoj polovici 18. stoljeća izgrađena je Karolinska cesta, a na početku 19. stoljeća Lujzinska cesta. Na najvišem vrhu Lujzijane nalazila se Porta Hungarica koju su Hrvati preimenovali 1848. u Banska vrata (u čast Bana Jelačića). To preimenovanje govori koliko je i pogled na more u to vrijeme bio politiziran, a najupečatljivije o tome svjedoči tekst poznatog političkog vođe Lajosa Kossutha iz 1846. godine “Na more, Mađaru! Pođi na more!” u kome opisuje osjećaje koje su ga obuzeli kada se našao na tom vrhu, te se retorički pita: “(…) koliko Mađara pada ničice na najvišem vrhu Lujzijane od 2936 stopa kada se ispred njih prostire Riječki zaljev poput ogromnih vrata koja je širom otvorio Svemogući?” U ovom retoričkom pitanju očigledan je čin sakralizacije toga prostora, no u tom pozivu na hodočašće mnogi su ugarski moćnici čuli konkretan političko-gospodarski poklič: nacionalizirati Riječki zaljev! 

Godine 1873. završena je željeznica koja povezuje Budimpeštu s Rijekom, te time putovanje do Rijeke postaje i za Mađare kraće i jeftinije; osim plemićkih obitelji sada na taj put kreću i članovi građanskih obitelji. Rijeka dobiva, pogotovo početkom 20. stoljeća, posebnu ulogu među imućnijim mađarskim mladićima: nakon mature, ona im je prva jadranska destinacija na putu do Venecije na izletu koji predstavlja njihov vid inicijacije u svijet beskonačnih mogućnosti, izlazak iz roditeljskog doma (Grand Tour na mađarski način). Od ove konkretne socijalne dimenzije pa sve do slojevitih intimnih i duhovnih značenja “vrata” s kojih se otvara pogled u “beskonačnost”, razrađuje se ovaj motiv u prozi Dezsőa Kosztolányija (1885. – 1936.), kanonskog pisca moderne mađarske književnosti (Subotičanina porijeklom), u njegovom djelu “Kornél Esti”. Drugi vrhunac književne artikulacije ovog motiva svakako je poezija Lőrinca Szabóa (1900. – 1957.), gdje, još više nego kod Kosztolányija, do izražaja dolazi orgazmička eksplozivnost doživljaja prvog pogleda na more s gorskih visina, kroz prozor vlaka koji juri.

Motiv mora u mađarskim putopisima “pandan je beskrajnoj puszti”, ali ujedno ima i metaforičko značenje beskrajne žudnje

Kvarnerske vedute

I u drugoj studiji “Putovanje po Kvarneru očima dvojice mađarskih putnika Ferenca Császára i Miklósa Wesselényija” Ćurković-Major ostaje na Kvarneru, današnjem hrvatskom prostoru koji je (uz, dakako, Dubrovnik) tada najatraktivniji mađarskim piscima. Podsjetimo: 23. travnja 1779. Marija Terezija izdaje ispravu kojom se Grad Rijeka s okolicom “pridružuje svetoj ugarskoj kruni” – što posljedično doprinosi uzletu putovanja iz Ugarske prema hrvatskim destinacijama, sve do Prvog svjetskog rata. U ovoj studiji Ćurković-Major uspoređuje putopise Császára i Wesselényija koji su zajedno krenuli na put po Kvarneru u lipnju 1836. godine. Mađarski putnici obilaze Krk, Rab, Lošinj i Cres, te ispisuju putopisne bilješke u duhu romantizma, odnosno buđenja nacije, pa tako Császár piše: “(…) mislim da u grudima nas domoljuba hodočašće, kojim se vraćamo u slavna stoljeća naše domovine (…) u slavnu prošlost našeg naroda, budi slatki osjećaj slobodnog lutanja među i danas živim uspomenama nekadašnje veličine, moći i slave.” Császára, kao i mnoge kasnije mađarske pisce, više privlače ruševine i tragovi povijesne povezanosti Kvarnera s Ugarskom, nego aktualni društveni život koji zatiče; nasuprot tome, bitna razlika Wesselényijevog pisanja upravo je u toj otvorenosti prema ljudima i prizorima sadašnjice.
Prije nego ukratko prikažemo sadržaj sljedećih tekstova, želimo naglasiti da se u svojim analizama Ćurković-Major oslanja na dva izuzetna djela hrvatske književne znanosti: na studiju o putopisima Deana Dude “Priča i putovanje. Hrvatski romantičarski putopis kao književni žanr” (1998.) te na djelo Aleksandra Flakera “Književne vedute” (1999.). Flaker tako predlaže da se književnim vedutama nazovu oni dijelovi književnih tekstova “koji se mogu izdvojiti iz strukture zbog njihove orijentacije na likovnost u predočavanju gradske zbilje, ili pak urbanih intervencija u prirodi”. Ovim pojmovljem koristi se Ćurković-Major i u sljedećem tekstu, trećem u ovoj knjizi, minuciozno analizirajući vedute u manje poznatom (odnosno manje cijenjenom) romanu “Igrač koji dobiva” velikana mađarske književnosti Móra Jókaija, romana koji se također događa odvija u Riječkom zaljevu. Roman je objavljen odmah nakon prve Jókaijeve posjete Rijeci, 1881. godine (a u Rijeci je bio četiri puta!), ali ono što privlači analitičku pozornost naše autorice činjenica je da se Jókai u svojim opisima mjesta radnje – Bakarskog zaljeva i Kraljevice – jednako koristi i literaturom i svojim doživljajima. Oslanjajući se na knjigu austrijskog nadvojvode Ludwiga Salvatora “Der Golf von Buccari-Porto Ré” (u hrvatskom prijevodu taj se tekst može pročitati u knjizi “Jahtom duž hrvatske obale (1870. – 1910.)”), Jókai romantizira i oplemenjuje Salvatorove opise, dokazujući ujedno i svoj izniman slikarski talent. Jókaijev je roman u vrijeme svoje čitanosti širokoj mađarskoj publici popularizirao krajolik riječkog priobalja.

Ljubav Hrvatice i Mađara

I sljedeći tekst Ćurković-Major prikaz je jednog zaboravljenog romana, ali ovoga puta pisac ne spada u mađarski književni kanon: riječ je o Gyuli Somogyváryju (1895. – 1953.) i njegovom romanu autobiografskog karaktera “Ne požuti, vrbo!” koji je objavljen 1939. godine, a u cijelosti se odvija u Karlovcu 1918. godine. Somogyváry je bio vrlo čitan pisac između dva svjetska rata; danas bi njegove romane ubrojali u “zabavnu književnost”. Za imagološka istraživanja ovakvi romani imaju veliko značenje, naime, rijetko je koji popularni mađarski pisac do Somogyváryja posvetio toliko stranica ne samo Karlovcu, nego i Hrvatima i hrvatskoj kulturi. Somogyváry ispisuje roman o ljubavi Hrvatice i Mađara u ratnim uvjetima, sa simpatijom prema hrvatskom narodu i krajoliku. U ovom prilogu, osobito je zanimljiva komparacija Somogyváryjevog romana s memoarskim zapisima karlovačkog književnika Stjepana Mihalića (1901. – 1984.) objavljenim u knjizi “Ćaskanja u suton” (1969.), Ćurković-Major uvjerljivo pokazuje koliko je razumijevanje gradskih prilika od strane mađarskog pisca simplificirano, naspram “insajderskih” Mihalićevih uspomena. 

U petoj studiji “Istočni Jadran u opisima mađarskog pjesnika Lőrinca Szabóa” Ćurković-Molnar vraća se temi kojom je i doktorirala na sveučilištu u Miskolcu. Lőrinc Szabó (1900. – 1957.) danas se smatra jednim od najvažnijih mađarskih pjesnika dvadesetog stoljeća, a Istočni Jadran imao je itekako značajnu ulogu u njegovim pjesmama. Autorica kronološki prati Szabóva putovanja po Jadranu, odnosno novinske članke, pisma i pjesme koji svjedoče o tome. A Szabó je tijekom života zaista proputovao Istočni Jadran. Počev od Trsta, preko Rijeke, Opatije, Raba, Splita, Korčule, pa sve do Dubrovnika i Boke kotorske. U analizama Ćurković-Major osobito je intrigantna razlika koju nalazi u Szabóvim pismima što ih je slao na dvije adrese: ljubavnici i supruzi. Isti jadranski prizori boje se znatno drugačijim emocijama i te su književne vedute realizirane u dva različita stila: izvanredan prilog za razumijevanja uloge recepijenta u procesu reprezentacije određenog krajolika! U ovoj studiji dolazi osobito do izražaja jedan moment koji je gotovo pa stalno mjesto mađarskog književnog pristupa hrvatskim motivima: Szabóa ne impresionira ljepota hrvatskih gradova koliko ljepota mora i priobalja. Suptilnost i nijansiranost pjesnikovih doživljaja Jadranskog mora čuvaju i danas neke od njegovih kanonskih pjesama, kao što su “Pred Trstom”, “Dostignuto čudo”, “Jednom dubrovačkom oleandru” i “Razgovor s morem”…

U analizama Ćurković-Major osobito je intrigantna razlika koju nalazi u Szabóvim pismima što ih je slao na dvije adrese: ljubavnici i supruzi. Isti jadranski prizori boje se znatno drugačijim emocijama

“Crvena grofica” u Dubrovniku

Sljedeći tekst u knjizi, koji panoramski opisuje “tragove hrvatske književnosti” u djelima mađarskih pisaca, potvrđuje gore spomenuti uvid: mađarski autori “(…) prije svega crpe iz ljepote krajolika ili egzotičnih pojava, ali ne upućuju na hrvatsku književnost i književnike, općenito na hrvatsku kulturu”. Od pisaca iz 19. stoljeća jedino se Mór Jókai nadahnjivao hrvatskom usmenom književnošću. Prije Drugog svjetskog rata izdvajaju se Margit Kaffka i Ferenc Fejtö u svojoj zainteresiranosti za zbivanja na hrvatskom književnom polju. Putujući na Jadran 1913. godine, Kaffka prekida svoje putovanje i zadržava se jedan dan u Zagrebu, gdje je dočekuje hrvatska i slovenska spisateljica Zofka Kveder. U Narodnoj kavani pregledavaju časopis Savremenik, te Kaffka dobiva osnovne informacije o aktualnim hrvatskim piscima o čemu piše poduži putopisni članak za vodeći mađarski književni časopis Nyugat (Zapad). No, podaci o hrvatskoj književnosti koje tim putem dobiva mađarska književna publika, vrlo su površni, Kaffka čak i svoju informanticu krivo imenuje kao Zotku Köeder… Prvi pravi književni posrednik je Ferenc Fejtö koji je i biografski vezan za Zagreb; preko njega mađarska javnost otkriva djelo Miroslava Krleže. Ipak, kako ističe naša autorica, o istinskom utjecaju hrvatske književnosti na mađarske pisce možemo govoriti tek nakon Drugog svjetskog rata, i to zahvaljujući djelima vojvođanskih mađarskih književnika.

Posljednji tekst u ovoj knjizi bavi se memoarima grofice Katinke Andrássy (1892. – 1985.), koji su u Londonu objavljeni na engleskom jeziku 1966. godine, a nekoliko godina nakon toga i u Mađarskoj na mađarskom jeziku, u dvije knjige. Riječ je o vrlo čitanoj knjizi među Mađarima – 2011. godine objavljeno je peto izdanje ovih memoara. Sudbina ove “crvene grofice”, inače supruge Mihálya Károlyija (1875. – 1955.), prvog predsjednika Mađarske republike (1919. godine), višestruko je povezana s hrvatskim Jadranom, ali i s povijesnim mijenama na prostorima tadašnje Jugoslavije. Na ovom mjestu ističemo samo dvije povijesne činjenice. Prva je da su se članovi obitelji Károlyi koji su od 1919. do 1946. bili u emigraciji, koristili od 1921. godine pa do kraja svoje emigracije jugoslavenskim putovnicama. Druga je, žalosna, činjenica da je mlađa grofičina sestra poginula u Dubrovniku uslijed talijanskog bombardiranja grada. Njezino ime je Klára Andrassy, udana Odescalchi (1898. – 1941.). Klára je posljednjih godina bila vrlo aktivna ljevičarka i okupljala je mlade intelektualce koji su bili protivnici nacizma, u Dubrovniku se zatekla bježeći od Nijemaca koji su je htjeli uhititi. Ćurković-Major istražuje peripetije oko posmrtnih ostataka Kláre Andrassy i na osnovu ovih memoara ispravlja krive podatke koji stoje na samoj nadgrobnoj ploči groblja Boninovo u Dubrovniku. Osobito je zapletena i uloga Károlyijevih u jugoslavenskom NOP-u krajem Drugog svjetskog rata, kada je čak postojao plan o osnivanju brigade Károlyi u Jugoslaviji… S obzirom na sve te uzbudljive momente, nadajmo se da će ovi memoari biti prevedeni i na hrvatski jezik! 

A naš prikaz zaključujemo s autoričinom rečenicom, koja se odnosi ne samo na ovaj memoarski tekst, nego na mnoge dokumentarističke tekstove koji se spominju u ovoj izuzetno vrijednoj knjizi Franciske Ćurković-Major: “Pisci memoara, opisujući događaje kojima su svjedočili, ujedno upućuju i na nepoznate i manje poznate pojedinosti i na taj način doprinose novim spoznajama određenih zbivanja, a istovremeno boljem razumijevanju povijesnog vremena.”