Umjetnost, the real thing

Razlog su drugi. Ljudi. Nemoguće zanimljive osobe i njihov rad. Njihove knjige, predstave i filmovi. Evo recimo, Georgi Gospodinov svoj roman Fizika tuge započinje malim uvodom „Ja smo“ (njegovo ja je treće lice beskonačne množine), nabrajajući tko je sve bio i tko će sve biti. Muškarac, vinska mušica, dinosaur, „nešto što se tek predstoji“, grm, jarebica, ginko biloba, puž, oblak u lipnju itd. Uzmite sada u ruke novo izdanje Nemoguće varijante Stanislava Habjana iz 2020. godine i pročitajte uvodni tekst o autoru koji će se mijenjati i „predstojati“ sam sebi, pri čemu će ponekad biti pas, ponekad Kropi, drvosječa, Kropilak, kanister od pet litara, plesač, cvrčak, miš, mačak, medo, Sophia. Ili uvodno:

“Priče iz ove knjige – koja je drugo, prošireno izdanje Nemoguće varijante iz 1984. godine – pisali su različiti Stanislavi. One se donekle uklapaju u cjeline naznačene u sadržaju. Prvu cjelinu, Nemoguću varijantu, napisao je autor u svojoj dvadeset petoj i dvadeset šestoj godini; drugu Mailart Office, u dobi između tridesete i četrdeset i druge, dok treća cjelina, I druge priče, pripada razdoblju između njegove četrdeset i pete i šezdeset druge godine života. Logikom i ritmom stvari, za očekivati je da će idući, treći izbor priča, uklopiti i naslove koje će napisati zasad nepoznati Stanislav, između svoje šezdeset treće i osamdeset devete, dok bi pak četvrti, finalni uvez, mogao sadržati i naslove koji se iz ove točke života čine zbilja nemogućim (Povratak Nemeca i Hmeline, Pad Gologa carstva, Odljubljeni Mjesec, Smolekova bilježnica…). To bi tek bila, napokon, Nemoguća varijanta.”

Pratimo li paralelni opus Georgija Gospodinova, koji je u Frakturinu izdanju objavio nastavke svoje Fizike tuge (2011.) pod nazivom Vremensko utočište (2022.) i Sva naša tijela (2022.), odmah će nam upasti u oči da mimo ikakvog zajedničkog plana jedan bugarsko-svjetski pisac (premda bi točnije bilo reći „borhesovski“ ili primarno hispanoameričkim romanima oblikovani) te jedan svjetsko-hrvatski pisac (kojeg bismo točnije opisali kao rusko-francuskog avangardista), dva međusobno veoma različita i podjednako autonomna autora, dijele srodnu poetiku. Prihvaćaju svoju mnoštvenost i pišu tekstove u nastavcima koji stvaraju kompleksan alternativni svijet s mnogo grananja i vraćanja u početne korijenske koordinate. Habjanove knjige PostApoc dijalozi, Otok ili kit i Pjesma mladom umjetniku jednako su tako dio arhipelaga Nemoguće varijante, kao što su to i knjige Georgija Gospodinova.

Pitate kakve to ima veze s pisanjem kritike?
Ogromne.
Kritičar je osoba koja čini nevidljivi dio trokuta Habjan/Gospodinov.
Jer isto tako vidi arhipelag ili boravi u njemu.
I može nacrtati njegovu (barem djelomičnu) mapu.
Pa onda i nekoga uputiti na navigacije tekstovima.
Kritičar, dakle, ne smije nestati iz trokuta.
To je kao da iz trokuta nestane ruka koja ga crta.
I kao pisac, apsolutno trebam svog kritičara. A ako te točke nema, nema ni razloga za sazrijevanje u pisanju. Ni od koga nisam dobila toliko radne snage kao od svojih kritičara. Nekako sam sigurna da je tako i s drugima.

Umjetnost, pismo bez valute

Veli Postnikov: „Kritičari koji bjesne na klikbejt naslove, klikbejt naslovi koji nikamo ne vode, nepročitani tekstovi koji pokreću skandale, skandali koji nikoga ne pokreću na čitanje… shvaćate sada što pokušavam reći. Paranoja, priviđenja, loši tripovi: na takvoj sceni, dileri su suvišni.“ On moju kritičnu točku iz trokuta zove dilerom, a medijski svijet kratkog čitanja i senzacionalističkog pisanja lošim tripom. I nije da ne shvaćam o čemu govori. Postoji doza NEČITANJA koja zbilja jest smrtonosna i po autore i po kritičare. Usput, posve je identična. Baš zato, zašto bismo onda tako lako odustali od toga budemo protuteže klikbejtovima? Da se vratim Habjanu koji je upravo objavio Pjesmu mladom umjetniku (Zagreb: Petikat, 2022). Prva pjesma iz ciklusa:

NADAM SE SVOJ SI

Manjak je korova u hortikulturi
Svud okopava neka policija
Niti si cijep a nit za navrnut
Paše ti humus kontraindicija
Višak ti svako očitovanje
Živiš u vrtu svojih forzicija
Eventualno si zadnji vezni
Ako baš treba neka pozicija

Ne vidim nijednu povijest u kojoj taj „zadnji vezni“ nije ujedno bio i povlaštena pozicija. Hvala Muzama da se kritičar i/ili umjetnik osjeća beskorisno. Postoji jako puno društvenog nasilja koje se vodi isključivo za principom korisnosti kao zarade. Ali ako nemamo kulturu kao njegu smisla, zarada se nema na što potrošiti. Što radi Wellesov medijski mogul, građanin Kane, kad se obogati? Skuplja umjetnine. Jer očito ne možemo živjeti od bankarskog izvještaja. I umjetnost i kritika su pismo bez valute ili spomenici maksimalne civilizacijske vrijednosti, što naravno ne znači da nema razlika među državama koje njeguju i plaćaju svoje umjetnike i državama koje to ne čine, niti sam zaboravila da se same umjetnine skupljaju i zato što nakon nekog vremena dostižu vrtoglavu zaradu. Ali stvar je i u tome da se umjetnost konzumira i mimo tržišta nekretnina, masovno, svakodnevno, u čitavom nizu filmova, aplikacija, dizajnerskih predmeta, medijskih objava, gejmerskih platformi. Ona je tu, stalno s nama, koliko god da je devalvirana kad o njoj priča politika. Činjenica je isto tako da se u ovih tridesetak godina pisanja nisam susrela s Ministarstvom kulture Republike Hrvatske koje se usudilo priznati svoju političku moć i koje se zbilja bavilo svojim deklarativnim poslom: njegovanjem stvaralaštva kao političkog prioriteta. Sve ministrice i ministri kulture koje sam upoznala bili su krotki sluge i sluškinje (lošim) ekonomskim politikama. Bez čak i primarne artikulacije jakih programa i ambicioznih potreba kulture. S automatskim pristankom da kultura bude sluškinja ideologije. Kao da se podrazumijeva: „Opet ćemo svesti kulturu na prosjačenje“. Ali da se vratimo vokabularu Borisa Postnikova: čak je i najzadrtijem dileru jasno da se droga uvijek troši na neku vrstu vizije, kemijske ili socijalne, poetske, filmske, glazbene ili one mješovitog karaktera, odnosno da zarada nikako nije svrha samoj sebi. Ono o čemu ili od čega mi živimo upravo je sistemski podcjenjivana kultura, kao razlog zašto ljudi sele iz malih u velike gradove, zašto su spremni rintati da bi si platiti kvalitetne studije, zašto nakon čitavog dana rada posvećuju svoje najslobodnije vrijeme nekom kulturnom sadržaju, makar i u formi gledanja servisa za streaming pretplate.

Koga politika drži pod najstrožom paskom?
Kulturu.
O čemu se nikada ne govori kao o najvažnijoj alatki politike?
Kulturi.
Kako se gradi vrijednosna hegemonija, bilo da je gradi srp i ćepić (nije greška u pisanju) Komunističke partije nekadašnje Jugoslavije ili HDZ kao turistička organizacija vjersko-patriotskog kiča?
Kulturom.

Ako unutar kulture više ne djeluju kritičari, jer im se čini da je bitka unaprijed izgubljena, politika sretno trlja ruke jer se njoj čini da je lobotomija zajednice (odstranjivanje mozga) nadohvat ruke. Ali znakovito je da to dosad nije uspjelo nijednoj politici. Uvijek neki ljudi hodaju u krug i uče svoje omiljene knjige napamet. Pa mislim da ćemo polako izgraditi imunitet i na klikbejtove digitalnog svijeta.

Činjenica je isto tako da se u ovih tridesetak godina pisanja nisam susrela s Ministarstvom kulture Republike Hrvatske koje se usudilo priznati svoju političku moć i koje se zbilja bavilo svojim deklarativnim poslom: njegovanjem stvaralaštva kao političkog prioriteta. Sve ministrice i ministri kulture koje sam upoznala bili su krotki sluge i sluškinje (lošim) ekonomskim politikama

Umjetnost, pa makar se i posvađali

Veselko Tenžera u eseju „Što mislite o kritici“ iz knjige Makar se i posvađali:

“Plašeći se da vlastito kritičko pisanje zasnuje kao samostalnu akciju, koja je prije svega pisanje, sa svim konotacijama koje idu uz taj pojam, mnogi se kritičar držao i dalje Potemkinovih sela cehovske književnosti. Prsio se kako je on samo cipelar, kojeg nije briga za statue zbilje. I gotovo prestao pisati, što se osobito zamijetilo jer su mlađi ljudi, ti vječni mučenici kritike, na početku puta, okrenuli književnosti leđa. Kritički prilozi u časopisima su bili sve tanji, eseji sve rjeđi, a prijatelji prema prijateljima sve izdašniji.”

Onoliko koliko je lako odustati od umjetnosti, toliko je lako odustati i od kritike. Ima toliko poslova koji se više isplate. Samo ih nema u kulturi. Bez kritike u kulturi i umjetnosti nema ničega. Opet nedostižni Tenžera:

“Svaki naš čin, svaka gesta, svaka misao eminentno je kritička djelatnost, jer izabire, oblikuje i formulira, oduzimajući radi tog čina, te geste i te misli opstojnost svemu drugom. Stoga recimo, što mislimo o sebi? Odatle počinje i književnost i kritika, imajući svijet ili djelo za polje svoje akcije. Ono što je književnost izgubila, kritika nije našla, jer s tim i sama zakopana. A novo? Prejako pitanje za naše navike, znam.”

Moji razlozi za pisanje kritike imaju veze s tim Tenžerinim razabiranjem i s tim Tenžerinim novim. To je ono što me zanima u svakom pisanju. Baš kao i čitanju, slušanju, gledanju. Ne trudim se pratiti štancanje filmskih klišeja; nema potrebe da još jednom iznova (ako baš ne moram) uronim u obrazični literarni amaterizam; nedostaje mi vremena za kazališne plićine. Nije stvar u tome da njih dopada „negativna kritika“, nego da kritika, kao skeptička procedura, tu nema o čemu dvojiti. Misliti. Razabirati. Sve je previše jasno. Ali uvijek imam volje i snage hrvati se s eksperimentom. To je ono čega sam gladna. I ono što će me nahraniti. Kao kritičarku, jednako i kao književnicu. Zbog toga pišem. Akutno sam i kronično svjesna da je to zajednički posao. Svi koje čitam postaju dio mog tekstotoka, kao i ja njihovog. Ne samo zato što smo mi mala i incestuozna sredina. Naprotiv, ovo kolanje sustvaranja jednako tako vrijedi i za mali planet. Što sam starija, imam sve jači osjećaj da pisci diljem globalne naše rade isti posao i da sjede za istim stolom, u kojem je svaki doprinos jedan sloj razumijevanja koji nam svima treba. Kad bismo iz toga isključili kritičko mišljenje, tekstovi bi se utopili u narcizmu. A ako isključimo nesvjesno i intuiciju, tekstovi se guše u plinskim komorama sračunatosti i svrsishodnosti. Trebaju nam, avaj i hura, obje polovice mozga.

Uvijek imam volje i snage hrvati se s eksperimentom. To je ono čega sam gladna. I ono što će me nahraniti. Kao kritičarku, jednako i kao književnicu. Zbog toga pišem. Akutno sam i kronično svjesna da je to zajednički posao. Svi koje čitam postaju dio mog tekstotoka, kao i ja njihovog

 Umjetnost ili grafija, bio, out

Čitam Habjana, čitam nobelovku Annie Ernaux, iz čega nastaje još jedan trokut: njene apotekarski distancirane autobiografije, njegovih intimnih fikcija posve otvorenog autorstva koje potpisuje skupa s Beatlesima i ribarima otoka Paga. Onda uzimam knjigu Vlade Marteka Akcije pisanja i u njoj tekst „Istraživanje pisanja kao autobiografija“. Veli Martek:

“Autobiografija je nužna, zbog ogromnog trajanja i upornog inzistiranja na novom. Ona je istodobno diskurs ljubavi, predanja, isključenosti i izbora, apsolutni specifikum – kao i svako ljudsko istraživanje.”

Pišem kritiku jer je grafija uvijek out (of) me, a u kritici se već malo bolje poznajem, gledajući se kroz drugoga. Jer nije nužna „samo“ autobiografija. I njena trauma. Novija hrvatska književnost puna je pisaca koji grcaju od osobnih povreda koje je teško pratiti kao književnost. Više su nalik na terapijske istrese. Kao što smo u prethodnoj generaciji pisaca imali poplavu „fikcija“, tekstova s likovima u narativno ziheraškom trećem licu jednine, ali čije su unutarnje oluje kompozicijski i dikcijski toliko rudimentarno privatne da se čitatelj osjeća kao da dijeli srednjoškolsku klupu s dečkima punim seksualnih frustracija. Tome nasuprot, kad otvorimo Ingeborg Bachmann, svejedno poeziju ili roman Malina, opet je tu vrlo stabilan trokut: ispovjedna intimnost-erudicija-unutarnja distanca. Neka kritika je uvijek unutra, u piscu. Neki pisac je isto tako uvijek u samoj kritici. Odustati od kritike je isto kao odustati i od pisanja i od čitanja. To se ne radi, veli Don Quijote i nakon svih batina koje je pokupio putem. Don Quijote je, usput budi rečeno, posredstvom svog autora Cervantesa i kritičar viteških romana i njihov najpredaniji protagonist. Malo govori zatvorenih, malo otvorenih očiju. I nisam primijetila da ima relevantnih autorica i autora koji se mogu odlučiti za samo jednu od tih varijanti. Kako veli kritičar Ivan Milenković o kompleksnom, transžanrovskom literarnom pismu Miljenka Jergovića:

“Jergovićevi zapisi o knjigama nekom su vrstom svedočenja o činu čitanja, ili opis susreta jednog pažljivog posmatrača sa slikom. Istina čitanja se, otud, ne nalazi samo u onome što se čita, već i u izveštaju o čitanju, ili u priči o gledanju. Zbog toga Jegovićevi nefikcijski tekstovi i imaju strukturu priče: on pripoveda o onome što čita ili gleda. (…) Da ne znamo da je reč o kritici, ili ogledu, verovatno bismo pomislili da je ovaj odlomak izvađen iz romana, jer u njemu pronalazimo pregršt tananih detalja koji ne pripadaju žanru kritike.”

Svi tekstovi, dakle, koji ne vjeruju u kritiku, nemaju za nju snage ili od nje odustaju jer je situacija ne terenu previše nepovoljna (nije mi poznato da je ikad bila naklona osobi čije je pero ispunjeno idejama, a ne trgovačkim trikovima) ne podrivaju samo analitičku platformu svoje kulture, nego i samu umjetnost. Pokušavaju joj odstraniti jednu polovicu mozga. A kultura s pola mozga zapravo je kultura u šok-sobi. S ne baš izvjesnim šansama za preživljavanje. Bolje onda prihvatiti kritiku kao dio našeg kolektivnog uma. U toj varijanti možda čak nastane nešto što će samo pronaći svoj Babilon, toliko je prenošeno iz ruke u ruku, čitano, prevođeno, promišljano. Taj rad s obje polovice mozga najbolje je formulirao Ivo Andrić, pa njemu prepustimo i završnu riječ:

“Da bi se stvorilo jedno umetničko delo, potreban je ogroman rad mašte. I taj napor ne treba prosuđivati samo po onome što je stvoreno i uspelo nego i po onome što je neuspelo i odbačeno prilikom rada i što će nama čitaocima i gledaocima zauvek ostati nepoznato. Kad se pomisli na sve to, čovek se pita kako pisac može izdržati takav poziv. Kako mu u rukama ne eksplodira oruđe kojim se služi i ne ubije njega samog umesto da stvara po njegovoj volji. Ali izgleda da su oni koji rade takve opasne poslove zaštićeni upravo time što žive u unutrašnjosti događaja, u samom srcu opasnosti.”

Već desetljećima se najavljuje smrt književne kritike, o srozavanju njenog statusa i gubitku utjecaja kruže različita objašnjenja i teorije. U serijalu tekstova “Zašto ne pišem kritiku” zato smo se odlučili informirati iz prve ruke: ugošćujemo bivše kritičarke i bivše kritičare koji će podijeliti vlastite razloge zbog kojih više ne pišu kritičke tekstove, ili barem to ne čine redovno.

U gadnom sam se problemu našao kada sam sjeo da napišem tekst za rubriku Zašto ne pišem kritiku. Ne zato što bi takav tekst bio potpuno besmislen: književna kritika, kažu upućeniji, nepovratno nestaje, nitko to više ionako ne čita, vrijeme je za karmine, teorija književnosti odavno je najavila dolazak doba „postkritike“… A tko da o smrti kritike posvjedoči bolje od onih koji su je nekada pisali pa zatim prestali? Ja sam je, eto, pisao, pa sam i prestao: u redu. Problem je, međutim, bio složeniji. Već sam, naime, napisao i tekst o tome kako sam kritiku pisao, pa zatim prestao. Ako nekoga zanima, može kroz njega, pod naslovom „Ispovijest liječenog kritičara“, proskrolati ovdje. Kome se ne da, evo kraćeg recapa. Tužna je to priča o naivnom mladiću koji izlazi sa studija književnosti željan da se posveti književnoj kritici, ali onda upada u klopku okorjelih dilera, urednika kulturnih rubrika i novina, koji ga uvlače sve dublje u vrtlog ovisnosti, e da bi se, nadljudskim naporima, spasio tek mnogo kasnije, izliječivši se od književne kritike, pa sada svoja traumatična iskustva dijeli s mladima…

I što se tako potresnoj pripovijesti uopće može dodati? Ima li je smisla opet ispričati? I koliko puta? Kakva je to ustvari, zapitao sam se, poremećena ideja: ne samo što sam već pisao o tome da više ne pišem, što je samo po sebi problematično, nego sada istu stvar planiram napisati ponovo. Čemu to? Gdje je kraj? Ako isti tekst napišem po drugi put, tko garantira da neću i treći? Pa četvrti, peti? Pretvaram li se ja to u prvog pravog postkritičara u povijesti književnosti? Postajem li netko tko redovno piše isključivo o tome da više ne piše? I ako više ne pišem, zašto opet pišem? A kad već pišem, zašto bi to bilo tko čitao? Ako one koji pišu kritiku ionako nitko ne čita, tko će čitati nekoga tko je niti nije napisao? U gadnom sam se, kažem, problemu našao. Umjesto da tekst započnem po pravilima žanra – uvod, teza, mala anegdota iz kritičarskog života – već sam se pogubio po zbrkanim metarazinama, nepovratno zalutao u autoreferencijalnim petljama, dezorijentiran u dvorani ogledala… A onda mi je sinulo.

Ne piše nam se dobro

Ogledala, naravno. U jednom od njih ugledao sam svoj lik: ono što sam vidio nije mi se svidjelo. Nisam ja naime, shvatio sam na vlastiti užas, nikakav liječeni ovisnik. Nego nešto mnogo gore: ja sam, božemiprosti, urednik. Tu sam sitnicu, eto, u prethodnom tekstu lukavo sakrio i od naivne publike i od još naivnijeg samog sebe: nakon što sam se sam uspješno skinuo s pisanja, nastavio sam s uredničkih pozicija nekim novim naivcima dilati recenzentske primjerke knjiga pa im za sitne honorare objavljivati kritičke radove, znajući da će se sigurno vratiti po još. Naći ćete me pokraj Filozofskog fakulteta, gdje iz mračnog kutka dozivam friško diplomirane komparatiste – psst, dvije kartice, rok u ponedjeljak – prepoznat ćete me dok težim slučajevima u prolazu uvaljujem dvotomne knjižurine. Vidjet ćete kako dižem pare na tuđoj nevolji. Sumnjam da će vam se prizor dopasti.

U moju obranu: nije ni nama, dilerima književne kritike, danas sasvim lako. Posao se sve manje isplati. Najbolje punktove oko fakulteta zauzeli su STEM-ovci pa vabe klince da pišu scenarije za videoigrice: njihova je roba bolja. Tržište su preplavili sintetički PR-ikazi, tripoidne reklamne preporuke, sav taj marketinški tekstazi na kojem baš svaka stranica baš svake knjige vodi u euforiju: njihova je roba lošija, ali jače udara. Napokon, tu su i kućni laboratoriji, čitava dobro povezana zajednica youtubera, booktokera i bookfluencera: njihova je roba najjeftinija, svima lako dostupna. Piše se sve više, piše se sve umreženije, piše se sve oduševljenije. Ili, kako mi dileri volimo reći: ne piše nam se dobro. Neka ovaj tekst zato bude posveta umirućem umijeću dilanja književnih kritika. Nešto kao ispovijest propalog dilera. Umjesto teksta o tome zašto ne pišem književnu kritiku, drugim riječima, evo teksta o tome kako književna kritika izgleda s one strane ogledala, iz perspektive urednika.

Naći ćete me pokraj Filozofskog fakulteta, gdje iz mračnog kutka dozivam friško diplomirane komparatiste – psst, dvije kartice, rok u ponedjeljak – prepoznat ćete me dok težim slučajevima u prolazu uvaljujem dvotomne knjižurine. Vidjet ćete kako dižem pare na tuđoj nevolji. Sumnjam da će vam se prizor dopasti

Teza prva: piše se neredovito

Rubriku kritike, osim na ovom portalu, uređujem u tjedniku Novosti. Ondje o knjigama, filmovima, predstavama i izložbama, uz povremene goste, piše sedmero stalnih suradnica i suradnika. Neki su pisali kada sam u Novosti došao, druge sam sam pozvao. Neki pišu češće, drugi rjeđe. Neki su oštriji, drugi znaju biti blaži. Ali svi pišu prepoznatljivo, upućeno i dosljedno, što je valjda presudno. Ovoga ljeta, međutim, jedna po jedna kritičarka, jedan po jedan kritičar prestali su mi slati svoje tekstove. Na kraju – otprilike kao u onom romanu Agathe Christie – ostalo je samo dvoje malih kritičara. Nije to bio baš tako veliki misterij, saznao sam čim sam sam locirao nestale: nekome se dogodio važan životni zaokret, netko se posvetio knjizi koju odavno želi završiti, ovaj već priprema novi tekst, onaj se planira uskoro vratiti… Razlozi su razni, ali u zbroju daju nešto nalik na statistički uzorak. A uzorak kaže da kritičarima – uz rijetke iznimke – kritike nisu i ne mogu biti pri vrhu liste prioriteta. Biti kritičarka ili kritičar većini je danas samo jedna od uloga koje igraju u kulturnom polju: uz onu kustosice ili predavačice, uz onu promotora ili autora. Za bilo što više od toga neophodna bi bila ambiciozna kulturna politika, koja će osigurati medijski prostor i materijalne uvjete za redovno pisanje kritike, a od nečega takvog nismo samo vrlo daleko, nego smo svakim danom sve dalje i dalje. Polako tako nestaju figure kritičarke i kritičara koji bi u stalnom ritmu, na isturenoj medijskoj osmatračnici, funkcionirali kao neka vrsta orijentira u književnoj produkciji. Ili, da vam stvar približim iz perspektive propalog dilera. Sjećate se kako su devedesetih dr. Slavko Sakoman i časna sestra Bernardica tumačili pravocrtni put u pakao droge? Danas zapališ cigaretu, već sutra motaš džoint; sutra si pripalio džoint, prekosutra, eto te na igli. E pa u kritici je danas obratno: mnogi koji su počeli kao teški ovisnici brzo su se pretvorili u vikend narkose, a još brojniji davno su se skinuli.

Za publiku, to je gubitak. Za one koje vode kulturnu politiku, to je svejedno. Za dilera, to je porazno.

Biti kritičarka ili kritičar većini je danas samo jedna od uloga koje igraju u kulturnom polju: uz onu kustosice ili predavačice, uz onu promotora ili autora. Za bilo što više od toga neophodna bi bila ambiciozna kulturna politika, koja će osigurati medijski prostor i materijalne uvjete za redovno pisanje kritike

Teza druga: ne piše se negativno

Ovo je vezano uz prethodnu natuknicu: sve je više autorica i autora koji požele napisati kritiku, ali kao da se boje izreći negativan stav. Valjda zato što se već sutra mogu na književnoj sceni susresti s ljudima o čijim su knjigama pisali, ali ovog puta u nešto drukčijem rasporedu uloga. Atmosfera tada, u boljem slučaju, zna biti nelagodna. Postoje i polovična rješenja: pozitivno intonirana kritika s proračunato instaliranim sitnim prigovorom, obično pri kraju teksta, čisto da se fingira kritička distanca. Takva su rješenja najgora. Urednik pritom, naravno, nikada i nipošto ne smije utjecati na ocjenu koju kritičar daje. A opet, inflacija pozitivnih kritika tolika je da smo se u uredništvu ovoga portala ozbiljno bavili idejom da buduće suradnice i suradnike unaprijed upozorimo kako ponekad, eto, valja napisati i nešto negativno. Koristim zato priliku da im to prenesem. Ne može, naprosto, sve biti dobro. Nešto mora biti osrednje. Nešto i loše. Slušajte svoga dilera: jednom kada probate, nije tako loše.

Postoje i polovična rješenja: pozitivno intonirana kritika s proračunato instaliranim sitnim prigovorom, obično pri kraju teksta, čisto da se fingira kritička distanca. Takva su rješenja najgora

Teza treća: kritika se ne čita

Dobro, ajde, nije da kritiku baš nitko ne čita, ali nije ni daleko od istine. Kada su je, prije dvadeset i kusur godina, urednici mainstream novina trijebili sa svojih stranica, činili su to u ime diktata čitanosti na sve komercijalnijem medijskom igralištu. Danas, kada svaki urednik ima direktan uvid u klikanost i čitanost tekstova na svom portalu, može se brzo uvjeriti da su njegovi prethodnici bili u pravu: kritika je zaista, u konkurenciji raznih kulturno-novinarskih žanrova, među klikalabilnijima. Tek poneki kritički tekst odskoči čitanošću, ali za to najčešće nisu krivi sami tekstovi, nego njihovi povodi: ako je kritika posvećena romanu nove zvijezde književne scene ili filmu koji polarizira stavove, onda može računati na malo više šeranja i komentara po društvenim mrežama. Pravo pitanje, međutim, uopće ne mora glasiti zašto kritika nije čitana. Nego obratno: što to među kulturno-novinarskim žanrovima i formama, za razliku od kritike, čitano jeste?

I tu je situacija prilično jasna: čitane su čitulje. Zanemarimo li periodične skandale, daleko najbolje prolaze in memoriami. Na jednom našem komercijalnom portalu, recimo – sve dok nedavno nije odlučio uljepšati svoj imidž malo ambicioznijim kulturnim prilozima – kulturna se rubrika godinama nije razlikovala od novinske stranice s osmrtnicama. U kulturnoj rubrici koju uređujem sam, unaprijed znam: kritičar danas može napisati odličnu kritiku koju će pročitati malo tko, ali ako sutra umre ova poznata književnica ili onaj slavni režiser, njegov će in memoriam danima biti među najpopularnijim tekstovima. Možda zvuči morbidno, a opet je normalno: svi se imamo potrebu oprostiti od autorica i autora koji su nam nešto značili.

Problem nastaje kada se iz slabe čitanosti kritike povlače razlozi za njezino gašenje. Vidjevši da mu prolaze samo tekstovi o mrtvim ljudima, naime, ražalovani kritičar će prije ili kasnije doći na ideju da neke od živućih kulturnih aktera eliminira sam. Kad već in memoriami tako dobro prolaze – zapitat će se s razlogom – zašto malo ne ubrzati produkciju? I zašto bismo tako često govorili o smrti književne kritike – logično zaključuje – ako možemo još češće govoriti o smrti književnih autora? Nije li ono još Roland Barthes objasnio da se iz smrti autora rađa čitanost, čitatelj, kako je to već išlo? Čovjek je očito bio u pravu. Samo što iz svoje teorije nije povukao odgovarajuće konzekvence. A čim povučemo konzekvence, povući ćemo i okidače, i književna se scena u trenu pretvara u društvo mrtvih pjesnika.

Slušajte opet svoga dilera: to nam ne treba. Nasilje je loše za posao. „Ne volim nasilje, Tome, ja sam biznismen“, davno je Virgil Sollozzo u „Kumu“ rastumačio Tomu Hagenu: „Krvoproliće je veliki trošak.“ Ne opterećujte zato kritičare podacima o slaboj čitanosti njihovih tekstova. Pustite ljude da rade na miru; bolje i to nego da vam rade o glavi.

Problem nastaje kada se iz slabe čitanosti kritike povlače razlozi za njezino gašenje. Vidjevši da mu prolaze samo tekstovi o mrtvim ljudima, naime, ražalovani kritičar će prije ili kasnije nadoći na ideju da neke od živućih kulturnih aktera eliminira sam

Teza četvrta: ali stvarno, kritika se ne čita

Ponekad, neočekivano, čak i u ovako nesretnim okolnostima, neka književna kritika medijski eksplodira: zakotrlja se polemička lavina, vuku se repovi komentara i sukoba. Posljednji poznati primjer datira u prošlo ljeto, kada je portal Jutarnjeg lista objavio kritiku Jadranke Pintarić posvećenu autobiografsko-memoarskoj knjizi Velimira Viskovića O drugima, o sebi, na što je autor, iznerviran time što se u tekstu – mada u sasvim benignom kontekstu – spominje njegova kći, krenuo na svome Facebook profilu rovati po kritičarkinoj utrobi kako bi svima objavio da dotična nikada nije rodila dijete, praćen ovacijama društvenomrežnih adorantica i adoranata. Osim što – pardon – portal Jutarnjeg ustvari nije objavio kritiku, nego samo kratki isječak iz nje, sakrivši ostatak teksta iza paywalla. I osim što – isprike – Visković zapravo nije reagirao na skriveni tekst, jer ga po vlastitom priznanju nije ni pročitao, nego je reagirao na tabloidno tupoglavu klikbejt opremu književne kritike. I osim što se – sorry – nije zadržao samo na komentaru prokreacijskih preferenci književne kritičarke, nego je usput seksistički izvrijeđao još poneku Facebook-komentatoricu, poručivši jednoj da „bude i dalje lijepa“ jer je „u tome najbolja“ i ne izdržavši a da na kraju ne spomene famozne „ženske falange“, izravno se tako upisujući u najsvjetliju tradiciju suvremene seksističko-kritičke misli.

A sada da sumiramo, na primjeru uvjerljivo najutjecajnije ovogodišnje kritike, kako točno izgleda svijet psihodeličnog apsurda koji se od milja naziva hrvatskom kulturno-medijskom scenom. Za početak, tabloidni portal stavlja klikbejt opremu na književnu kritiku. Već ova rečenica obećava ludu vožnju. Zatim, klikbejt oprema, koja služi da publiku navuče na čitanje, većinu čitatelja ne vodi nikamo jer na portalu ustvari nema obećane kritike, osim za rijetke pretplatnike. U skladu s tim, ugledni bivši književni kritičar napada autoricu teksta koji ona jeste napisala, ali ga on nije pročitao, optužujući je zbog naslova koji on jeste pročitao, ali ga ona nije stavila. Da ukloni bilo kakav nesporazum, nekadašnji kritičar u svojim Facebook-istupima više puta ponavlja kako kritiku koja ga je razbjesnila ne samo što nije pročitao, nego niti ne namjerava. Ohrabrena primjerom uglednog bivšeg književnog kritičara, uskoro se čitava književna scena svađa i sukobljava oko teksta koji, po svemu sudeći, velika većina posvađanih nikada nije vidjela. Dobar dio ih se svrstava uz ugroženog bivšeg književnog kritičara, spominju se „ženski lobiji“ i strepi se pred strašnom kulturom otkazivanja: niti dva i pol mjeseca kasnije, eno knjige uglednog kritičara u izlozima svih knjižara, eno i njega kako je spokojno promovira, eno ga, uostalom, i dalje na poziciji potpredsjednika Hrvatskog društva pisaca, izdavača ovog portala. Sve to, da ne bude zabune, zapisujem sasvim usputno: čisto da ne promakne kako točno izgleda kulturna scena koja kolektivno strepi od kulture otkazivanja, a kako na njoj istovremeno prolaze oni kojima se priviđaju ženske falange dok prebrojavaju rodilje i ženama poručuju da ostanu lijepe jer su u tome najbolje.

A evo kako još izgleda: kritičari koji bjesne na klikbejt naslove, klikbejt naslovi koji nikamo ne vode, nepročitani tekstovi koji pokreću skandale, skandali koji nikoga ne pokreću na čitanje…

Shvaćate sada što pokušavam reći.

Paranoja, priviđenja, loši tripovi: na takvoj sceni, dileri su suvišni.

Već desetljećima se najavljuje smrt književne kritike, o srozavanju njenog statusa i gubitku utjecaja kruže različita objašnjenja i teorije. U serijalu tekstova “Zašto ne pišem kritiku” zato smo se odlučili informirati iz prve ruke: ugošćujemo bivše kritičarke i bivše kritičare koji će podijeliti vlastite razloge zbog kojih više ne pišu kritičke tekstove, ili barem to ne čine redovno.

U vrijeme kad sam imala možda pet objavljenih književnih kritika urednik tadašnje radijske emisije “Rječnik Trećeg programa” predložio mi je da napišem kraći esej za natuknicu kritičar. Tekst nisam napisala, a zapravo nisam ni ozbiljnije razmatrala taj usput izrečen prijedlog. Taj bi mi tekst, da sam ga napisala, sada možda dobro došao: pomogao bi mi evocirati to razdoblje. No o svakoj je temi moguće naći više ili manje inspirativan zapis, književnost je riznica svega i svačega, samo se čovjek treba domisliti gdje potražiti. U ovom slučaju lako se sjetiti „Knjige o kritičarima“ Roberta Bolaña, prvog dijela romana pod naslovom 2666, koja, gle čuda, prikazuje upravo razdoblje kritike pri kraju prošlog milenija, prije nego što su književno polje zahvatile totalne promjene, iščeznuli časopisi i knjižare kao mjesta dijaloga i susreta, namnožili se festivali i razne književne manifestacije, niknuli književni blogovi i književne stranice na društvenim mrežama, ukratko prije vremena kada kritika postaje ravnopravna starleta u šarenom pejzažu suvremenog književnog života.

Knjiga o kritičarima

Bolañovi junaci iz bogatijih su zemalja, Francuz, Španjolac, Talijan i Engleskinja, dakle iz sredina gdje devedesete nisu bile doba oskudne produkcije. Bolañovi kritičari egzistiraju u malo drukčijoj verziji kapitalizma, gotovo u državi blagostanja. To je razlika. A osim toga svi četvero su profesori sa sveučilišta, ali i sveučilište je tada bilo nešto drugo, prije Bolonjske reforme, tako da Bolañovih četvero zapravo funkcioniraju upravo kao kritičari. Nezavisni su i čitanje im je gotovo najvažnija obaveza, spremni su da se oduševe nekim piscem kojeg su, eto, baš oni otkrili i prvi promovirali. Vraćajući se ovih dana Bolañovoj „Knjizi o kritičarima“, uočavam da famozna promjena situacije gotovo da i ne igra najvažniju ulogu, sve što se događa s četvero Archimboldijanaca podsjeća na ono što se kritičaru može dogoditi i danas. Bolañovu četvorku veže divljenje prema Archimboldiju, razmjerno nepoznatom piscu kojeg je svatko od njih otkrio u mladim kritičarskim danima, dok su najradije provodili vrijeme u samotnom uživanju u tekstu. Upoznavanje s istomišljenicima Bolañove će junake itekako obodriti, oni koji su počeli kao usamljeni istraživači postaju skloni društvenim okupljanjima, odjedanput sigurni u svoj stav i njegovu opću valjanost. S vremenom sve su više zaokupljeni zagonetnom osobnošću Archimbodija, pisca o kojem se gotovo ništa ne zna. Sada rado polemiziraju s onima koji o književnosti razmišljaju drukčije. S ironijom će se očešati o mlade kritičare, racionaliste, tvrdeći da ih ne zanima književnost nego samo književna kritika, ali i sami sve će se više udaljavati od interesa za književni tekst.

Bolaño nije sarkastičan prema kritičarima. Uočava da su zaglibili, to koristi u zapletu, no nije mu to najvažnije. U jednom trenutku bit će izravniji i reći će da kritičari zapravo ništa ne razumiju, ali njega zapravo zanima nešto drugo. Bauljajući po konferencijama u potrazi za svojim omiljenim, totalno samozatajnim Archimboldijem, kritičari se na koncu susretnu samo s prazninom u sebi i zlom u svijetu. To je Bolañova tema. Kada napuštaju svijet knjiga i rada na tekstovima, za Bolañove Archimboldijance korak u stvarnost neće biti samo osiromašenje pozicije i uranjanje u trivijalno nego ponajprije susret sa sveprisutnim zločinima, na koje likovi romana zloslutnog naslova 2666 nailaze na svakom koraku. Bolaño će dakle svoje kritičare, skupinu Archimboldijanaca, privesti romanesknim zapletom onome što su i sami, kao kritičari, mogli uočiti: jadnom stanju svijeta. Premda, kao što sam spomenula, oni dolaze iz bogatijeg i malo kulturnijeg dijela svijeta. Je li tako doista? O time Bolaño upravo piše, katastrofa je globalna.

Umnažanje kritičara i glasnost amatera

Kritika teško može biti eskapistička aktivnost, izolirana od okolnosti u kojima djeluje, od općeg stanja medijske scene, na koncu književna kritika pomalo je i društvena kritika, ili ako to nije, tupost ne može proći bez posljedica po same kritičare, što vrijedi za Bolañove Archimboldijance, ali i za ostale. Pisanje i čitanje samotne su aktivnosti, ali kritika nije samo to, ona želi biti glas koji će se čuti, iskazivanje stava. Granica između slobodnog iskazivanja vlastitog mišljenja i nametljivog arbitriranja zna biti tanka i propusna, ali to je druga tema.

Danas smo daleko od vremena Bolañovih Archimboldijanaca kada je svaki medij koji je držao do sebe imao svoje filmske, kazališne, književne i likovne kritičare, po jednog ili dvoje-troje za svako područje, s dugogodišnjim angažmanom. Novo umnažanje kritičara kao i glasnost amatera nisu posve nezanimljivi. U čitavoj toj gunguli ipak se razmjerno lako snaći. No postoji li danas još uvijek i profesionalni kritičar, profesionalac kojemu je književna kritika jedini posao? Jedino tako on bi mogao biti doista temeljit i nezavisan – mogao bi dotaknuti i pitanja izdavačkih politika, kulturne i medijske politike.

Zahvaljujući predahu, osvijestila sam i morala sebi priznati da kritičarski tip marljivosti nameće i obaveze koje gotovo da priječe užitak u čitanju. Iskustvo pisanja kritike je nenadomjestivo, no u jednom trenutku može postati ograničavajuće

Nestali kritičari

Negdje od početka devedesetih godina povremeno sam pisala književnu kritiku, najviše za književne časopise i dvotjednike. Jedino razdoblje intenzivnijeg pisanja kritike bila mi je trogodišnja suradnja s tjednikom Feral Tribune, koja je završila 2008., kada se tjednik ugasio (naime, ljubavni zagrljaj politike i marketinških agencija nije mogao proći bez gadosti prema onom trećem, nezavisnom mediju). S obzirom na to da je taj nezavisan tjednik doista bio poticajna sredina, s urednicima koji su držali do književne rubrike, u tom trenutku doista nisam imala volje pokušati pisati drugdje. Budući da mi pisanje kritike nije bio jedini posao, mogla sam si dopustiti predah. Ubrzo, zahvaljujući predahu, osvijestila sam i morala sebi priznati da kritičarski tip marljivosti nameće i obaveze koje gotovo da priječe užitak u čitanju. Iskustvo pisanja kritike je nenadomjestivo, no u jednom trenutku može postati ograničavajuće. Kao kritičar ili član nekog žirija, trudiš se ne ostaviti knjigu na pola, čitaš sve po redu, ono što te zanima i ono što ti ne znači mnogo. Kao ponovno pasionirani čitatelj, koji više ne piše kritiku, ne čitaš više stalno aktualnu produkciju. Određene knjige ne pročitaš do kraja, ostaviš ih na pola, to činiš prvi put u životu, a već je bilo i vrijeme. Nemaš grižnju savjesti što ne pročitaš pisca tog i tog. Otvaraš folder „lektira“ u koji zapisuješ bilješke o knjigama, ali ne o svakoj knjizi koju pročitaš. Ne postoji čitatelj koji može imati podjednako lucidna zapažanja o svakoj lektiri. Neke knjige, možda i solidne, više će pružiti nekome drugome. Slobodno odabireš hoćeš li čitati suvremene pisce, domaće ili strane, ponešto iz teorije, ili pisce s početka dvadesetog stoljeća, ili još starije. Zanimljivo, povijest književnosti puna je disidenata, neshvaćenih očajnika i raznovrsnih odmetnika, jedino danas uloga neprilagođenog pojedinca dočekuje se kao dobrodošlo osvježenje na šarenoj pozornici. Ostala ti je navika da zaviriš u mnoge najnovije knjige, ali nećeš ih sve pročitati. Ne vidiš to kao odustajanje, više kao novo iskustvo. Ali postoji još nešto. Čitaš i kritike. Kao urednica čitam naravno kritike suradnika emisija “Bibliovizor” i “Do korica” iz tjedna u tjedan. Ali pogledam i druge kritike u drugim medijima. Zapazila sam kritičare koji su me zainteresirali i počela sam ih redovito čitati. Ali baš ti koje sam počela pratiti, odjedanput su nestali. Prestali pisati. Nije ovo pokušaj da završim tekst nekakvom piruetom. Doista se to dogodilo. Baš ti koji su me zainteresirali, više nisu aktivni. Možda je to slučajno, privremeno, ili je ipak vezano uz opće stanje kritike danas?

Već desetljećima se najavljuje smrt književne kritike, o srozavanju njenog statusa i gubitku utjecaja kruže različita objašnjenja i teorije. U serijalu tekstova “Zašto ne pišem kritiku” zato smo se odlučili informirati iz prve ruke: ugošćujemo bivše kritičarke i bivše kritičare koji će podijeliti vlastite razloge zbog kojih više ne pišu kritičke tekstove, ili barem to ne čine redovno.

Uživam razmišljati o književnosti barem u istoj mjeri u kojoj je uživam čitati i pisati. Ta se ljubav može očitovati kroz „profesionalne“ priloge u medijima – u kakve spada i ovaj tekst – ali i na „privatnoj“ razini, od aktivnosti na društvenim mrežama do usmene aktivnosti na kavi s prijateljima. Ukoliko se sve te djelatnosti mogu podvesti pod književnu kritiku, mogu reći da se s takvom, najšire shvaćenom književnokritičkom praksom kritike i danas mirne duše poistovjećujem. Drugim riječima, ako je „kritičar“ određena težnja, afinitet prije nego zadana uloga, senzibilitet prije nego posao – entuzijastično ću se svrstati u književne kritičare.

Međutim, kad se kod nas govori o književnoj kritici, o njenim toliko puta ožaljenim životima i proklamiranim smrtima, pod tom odrednicom podrazumijeva se nešto puno konkretnije: kontinuirano pisanje o tekućoj literarnoj produkciji u formi prikaza ili osvrta. Taj tip kritičke prakse razvijao sam i održavao godinama, u određenim periodima i u furioznom ritmu od po četiri teksta mjesečno; u književnom životu ušao sam u ulogu kritičara i neko je vrijeme predano igrao. U tom je smislu pak književni kritičar u meni već neko vrijeme bez daljnjega i do daljnjega na hijatusu. Razlozi za to dobrim su dijelom banalni: između pisanja poezije, proze, eseja i novinskih priloga na razne neknjiževne teme, bavljenja teatrom i poučavanja sporta, naprosto mi ne ostane vremena za kritičko praćenje aktualne produkcije. Međutim, za moje povlačenje iz kritike svakako postoje i suptilniji razlozi nego što je to činjenica da je dan ograničen na 24 sata.

Kulturni feudalizam

„Da mogu, zabranio bih ti da pišeš poeziju“, rekao mi je prije nekoliko godina prijatelj, inače pasionirani filmolog i fascinantan kritički um. Bilo je to razdoblje kad sam nakon skoro desetogodišnje pauze iznova počinjao objavljivati poeziju. Prijatelj mi je odmah pojasnio: nije riječ o tome da moju poeziju smatra lošom ili nedostojnom objavljivanja, nego o tome da bih se trebao držati onoga u čemu sam, po njegovom mišljenju, najbolji. U polju kritike i teorije, tvrdio je, pojavljujem se u svom najboljem autorskom izdanju; u kritici/teoriji, iz toga proizlazi, naprosto sam potrebniji nego u drugim književnim formama i registrima. „Teorija je tvoja poezija!“, patetično je konstatirao.

Premda je njegova reakcija bila najeksplicitnija – podebljao ju je cijelom teorijskom konstrukcijom – moj prijatelj nije bio usamljen u tome da mu je moj povratak pjesničkoj praksi izazivao nelagodu. Bilo je očigledno da ona postoji i kod niza mojih kolegica i kolega iz književnog polja na čiji sam radar prethodnih godina bio dospio kao publicist i književni kritičar. Za to sam bez sumnje dijelom i sâm kriv: u jednom razdoblju doista sam bio povjerovao da je „književni kritičar“ moj identitet, misija i poslanje, a ne uloga koja mi je dodijeljena u dogovorenom sistemu odnosa. Doživljavao sam se i predstavljao kao kritičar – a ne, recimo, kao netko tko među ostalim aktivnostima također piše i književnokritičke tekstove – a drugi su to ozbiljno shvatili. Bez obzira, međutim, na moje tadašnje samorazumijevanje, siguran sam da su spomenute reakcije povezane i s objektivnim strukturnim problemima u domaćem književnom polju.

U malim kulturnim sredinama kakve su postjugoslavenske zemlje, raspodjela uloga u književnom životu nerijetko je, paradoksalno, rigidnija nego što je to slučaj u tzv. velikim sredinama i jezicima. Svaku autoricu i autora koji dospije na radar akterki/aktera i institucija književnog polja valja što prije klasificirati, smjestiti, dodijeliti im položaj, oblast i ovlaštenja unutar samoga polja: analizirajući odnose u slovenskoj poeziji Jure Detela je u tom smislu još sedamdesetih godina pisao o „kulturnom feudalizmu“. Koliko god da su olakšale pristup književnom životu i povezivanje unutar polja, društvene mreže su na određenoj razini ojačale ove „feudalne“ tendencije. Facebook i Instagram podastiru nam iluziju da smo povazdan u dodiru s vlastitim čitateljstvom – koje u toj optici začas promoviramo u „publiku“ ili „javnost“ tout court – toliko da možemo očitati njegov puls. Na taj način začas projiciramo očekivanja, prema tim očekivanjima krojimo uloge i u njih još brže uskačemo: ponašamo se onako kako mislimo da drugi misle da bismo trebale_i i radimo ono što mislimo da oni misle da bismo trebale_i. Otkako se književno polje rekonfiguriralo u virtualnoj sferi, raspodjela uloga o kojoj govorim događa se, dogovara i stratificira brže i lakše nego ikad prije. Kad pak netko na očigled sviju odbaci dogovoreni casting, bez razrađene strategije i formata u koje bi upakirao_la svoja odstupanja – dolazi do dezorijentacije i konfuzije.

U malim kulturnim sredinama kakve su postjugoslavenske zemlje, raspodjela uloga u književnom životu nerijetko je, paradoksalno, rigidnija nego što je to slučaj u tzv. velikim sredinama i jezicima. Svaku autoricu i autora koji dospije na radar akterki/aktera i institucija književnog polja valja što prije klasificirati, smjestiti, dodijeliti im položaj, oblast i ovlaštenja

Nesvjesna autocenzura

Ipak, ne mogu reći da sam se umorio samo od uloge književnog kritičara. I konkretna književnokritička praksa itekako me je iscrpila; štoviše, kasnije sam se često pitao odakle mi je motivacija za štancanje tolikih prikaza, osvrta i analiza uopće dolazila. Na određenoj razini, svakako sam pisao za sebe: pokušavao sam si pojasniti zašto mi se određeni tekstovi sviđaju a drugi ne sviđaju, i ispitati je li tu intimnu valorizaciju moguće legitimirati argumentacijom. U nekoj drugoj ravni, u naporu kritič(ars)kog praćenja naših književnosti bez sumnje sam vidio svoj mali doprinos stanovitoj kulturnoj, pa i političkoj i aktivističkoj borbi. Na djelu je svakako bio svojevrsni ego-trip, pa ipak: strast koja je činila motor mog kritičko-prikazivačko-maperskog angažmana bila je nepatvorena. Možda je baš zato, poput svake istinske strasti, u nekom trenutku počela hlapjeti.

Shvatio sam da moram popustiti s pisanjem o aktualnoj produkciji kad sam se uhvatio kako otaljavam. U nekom trenutku počeo sam osjećati da me inercija nemilosrdno gura u pravcu forme mlakoga, načelno afirmativnog osvrta, u kojem ću artikulirati jedno-dva izvorna zapažanja, a izbjeći bitniji analitički trud. Nijansiranije kritičko pisanje, a pogotovo ono koje tretiramo kao negativnu kritiku, zahtijeva veći napor i jasnije teze i argumente – što, opet, znači da je za njega potrebna motivacija. Alternativa tome bila bi da se pretvorim u jednog od onih kulturnjaka, kakvih u domaćem polju ne fali, koji o svakom filmu, knjizi, i drugom umjetničkom djelu formiraju sud i prije nego što ga uopće vide (čuju, dodirnu, iskuse). S obzirom na poziciju kritičara koju sam bio izgradio, i pripadajući simbolički kapital kojim sam raspolagao u polju, takav mi se ishod činio posebno odbojnim. Stoga sam požurio da se povučem i posvetim se istraživanju drugih formi i registara literarnog djelovanja.

U tijesnoj vezi s problematikom motivacije stoji i notorni problem autocenzure. Činjenica da u malim književnim i kulturnim sredinama „svatko svakoga zna“ poslovično se evocira kao ključna otežavajuća okolnost za kritičko mapiranje domaće produkcije: gotovo je nemoguće, kaže opće mjesto, biti konzistentno objektivan u vrednovanju rada ljudi koje poznaješ, koje neprestano susrećeš, s kojima u različitim ulogama i radiš, a ponekad si i povezan raznoraznim interesnim vezama i spregama. Budući da sam se bavio gotovo isključivo domaćom produkcijom, s ovim sam se problemom nosio gotovo na dnevnoj bazi, pa ipak: autocenzura se u mom iskustvu očitovala na malo drugačiji način nego što se to najčešće pretpostavlja. Problem nije bio u svjesnom zazoru od preoštrog kritiziranja ljudi koje poznajem, koji su mi u građanskom životu možda i dragi poznanici ili čak prijatelji; nisam vagao kritičku riječ, ili kalkulirao što ću o čijem tekstu kad napisati (premda je, jasno, bilo trenutaka i kad su me takvi sudari mučili). Problem mi je, zauzvrat, predstavljala spontana, nesvjesna autocenzura – ona čije sam djelovanje uvijek iznova morao osvještavati, da bih se s njim uopće mogao nositi.

Na djelu je svakako bio svojevrsni ego-trip, pa ipak: strast koja je činila motor mog kritičko-prikazivačko-maperskog angažmana bila je nepatvorena. Možda je baš zato, poput svake istinske strasti, u nekom trenutku počela hlapjeti

Višak uljuđenosti

Pritom, ne samo da sam u tih desetak godina iznimno rijetko bio suočen s nepovoljnim reakcijama na negativn(ij)e kritike – već se nerijetko događalo i upravo suprotno. Kroz bizarnu gestu auto-infantilizacije, autorice i autori o kojima sam pisao zahvaljivali bi mi na kritikama na račun njihovih tekstova, obećavali da će u budućnosti uzeti u obzir moje prigovore i učiti iz grešaka na koje sam im skretao pažnju, hvalili instituciju književne kritike. Osjećao sam se kao nekakav pedagog, tutor, što bi nekima zacijelo i godilo, ali je bilo u potpunoj disonanci u odnosu na zamisao književne kritike i književnog kritičara koju sam razvijao. Taj višak uljuđenosti i razumijevanja izazivao mi je nelagodu i djelovao licemjerno – pogotovo zato što sam znao kakve odurne i nasilničke reakcije na svoje književnokritičke tekstove istovremeno dobijaju moje kolegice, ponekad od istih autora (rjeđe autorica) koji su hvalili moje kritike njihovih knjiga. Činjenicu da je ono što je većina polja percipirala kao negativnu kritiku bilo miljama udaljeno od moje vlastite predodžbe te da bih većinu „negativnih“ osvrta koje sam potpisao u najgorem slučaju svrstao u one aksiološki umjerene, ili podijeljene, ovom prilikom ostavljam po strani.

I nakon svega rečenog, nisam siguran da bih se odredio kao „bivši kritičar“, kako to postulira tematski okvir ovoga teksta. U inkluzivnom smislu koji sam predložio na početku teksta, književnokritička praksa u mom radu i životu zauzima značajno mjesto, bez obzira na nelagodu koju osjećam s identitetskim odrednicama kao što su „kritičar“ ili „pisac“. Jasno, takve odrednice često su neophodne kako bi akterke i akteri književnog života uopće mogli organizirati vlastito djelovanje i međusobne odnose. Pa ipak, da bi naše klaustrofobično književno polje makar malo prodisalo, čini mi se da je nužno uvijek iznova promišljati raspodjelu uloga i snaga na kojoj počiva – a na koju većinu vremena tako olako pristajemo.

Već desetljećima se najavljuje smrt književne kritike, o srozavanju njenog statusa i gubitku utjecaja kruže različita objašnjenja i teorije. U serijalu tekstova “Zašto ne pišem kritiku” zato smo se odlučili informirati iz prve ruke: ugošćujemo bivše kritičarke i bivše kritičare koji će podijeliti vlastite razloge zbog kojih više ne pišu kritičke tekstove, ili barem to ne čine redovno. 

Da bih prestao pisati književnu kritiku morao sam je početi pisati. Ako vrlo precizno znam kada sam i zašto prestao pisati, do čega ćemo doći, puno mi je enigmatičnije pitanje − a ne čini mi se manje važnim, jer valjda uključuje neka očekivanja koja se vremenom i mijenjaju − zašto i kada i kako sam uopće počeo.

Prve kritike sam pisao u doba kada nisam razlikovao prikaz, recenziju i kritiku, ali nisu bile o književnosti, nego o glazbi, u školskim časopisima koje sam pokretao. Milost prolaznosti ih je učinila danas nedostupnima.

Studij komparativne književnosti i povijesti sam upisao 1987. godine. Nakon što sam položio obavezni kolegij „Uvod u književnost“ mlada asistentica Andrea Zlatar je nas troje preporučila za suradnju u Studentskom listu, uredniku Branku Kuzeleu.

Ionako čovjek spontano sebi tumači zbog čega ga se nešto tiče, a nešto ne, kreće vjerojatno u pravilu impresionistički, od dojma, pa se zapita što je taj dojam stvorilo, kako je u njemu zatitrano to nešto i pokušava to artikulirati tako da ga i drugi razumiju. Hoću reći, pisanje kritike je i put samoprovjere i samospoznaje. Ponudu sam prihvatio.

Ležerniji pristup

Za Studentski list sam napisao, koliko me sjećanje služi, s arhivom sam slab, prije prikaz nego kritiku, na pisaćoj mašini, neke tri kartice teksta, mislim da je to bio pristojan zadani format o knjizi Dore Maček Islandske sage i priče. Prije toga sam za obuku, analitički koliko sam umio, pročitao nekoliko književnih kritika, da vidim kako to drugi rade. Ne znam što sam naučio, ali tekst je bio objavljen i stigla je narudžba za novi. Idući tekst je bio o poemi Zlatka Tomičića Sunčeva djevica koja me se nije nešto dojmila, ali bio sam dosta blag. Zapravo nisam karakter za kritičara koji ipak treba biti nekakva prznica, s lakoćom nositi teret polemika i provokacija. Ja radije tražim poveznice bliskosti i točke podrške, nego slaba mjesta, osim kada se radi o mitovima i ikonama koji to ne zaslužuju biti. Posebno je to vrijedilo za godine kada nemaš samopouzdanja i fali ti kontekst, koliko god se trudio da ga dosegneš. Kada bih dobio knjigu nekog autora ambiciozno sam pokušao pročitati i druge njegove knjige, što je nemoguća misija, ali polako slaže sliku autorova opusa i književnosti, jer, ne zaboravimo, pravi kritičar uvijek upisuje djelo ne samo na koordinate sinkronije i dijakronije, nego u vrludavu povijest književnosti, a normalno je da si maksimalističke zahtjeve postavljaš u mladosti, pa ih vremenom stavljaš u okvire vlastite (ne)moći i gušta.

Uglavnom, nakon Studentskog lista dobio sam priliku za radijsku emisiju Bibliovizor napisati tekst o časopisu Gordogan koji sam sretnim slučajem imao kompletiran. Virovi Gordogana bili su jaki i uzbudljivi, svako malo bih se začitao. Urednica Gordana Crnković bila je zadovoljna pa naručila idući, a jednom i rekla: „Ti to napišeš nekako drugačije, pa se to onda i zapamti.“ Bilo je to veliko ohrabrenje za jezično ležerniji pristup kritici. Tada sam imao dojam da sam svakom kritikom iscrpio sva svoja znanja, taj dojam je trajao još neko vrijeme.
Onda se zaredalo, ne znam gdje sam sve objavljivao, pamtim da sam u Vjesniku dosta pisao u doba kada je tamo urednica bila Mirjana Dugandžija, pa povremeno u Arkzinu, dosta redovito u Quorumu, pa u Vijencu, kritike su rasle prema esejima i različitim hibridnim žanrovima kako sam se oslobađao stege žanra i ozbiljnosti koja prije jamči dosadu nego čitkost i posredovanje između knjiga i publike. Kako je znanje i samopouzdanje raslo, apetiti su bili veći, pa su se zalomile i neke polemike.

Zapravo nisam karakter za kritičara koji ipak treba biti nekakva prznica, s lakoćom nositi teret polemika i provokacija. Ja radije tražim poveznice bliskosti i točke podrške, nego slaba mjesta, osim kada se radi o mitovima i ikonama koji to ne zaslužuju biti

A onda je zazvonio telefon

No temeljno pitanje kojim sam se sve vrijeme bavio je bilo kako pisati kritiku? Na početku bavljenja imao sam ideju da mora postojati formula za univerzalni pristup tekstu, ali praksa mi je nije potvrđivala. Različiti tekstovi su tražili različite ključeve, da ne kažem teorije. Vremenom sam shvaćao da je barem jednako važno da kritika bude literarno dobro napisana, jasno, duhovito, argumentirano, s frazama koje se pamte i odmah daju izvući u opremu.

Paralelno sam i uređivao časopise, podučavao maturante kako upisati komparativnu i promovirao knjige tako da to meni ne bude dosadno, kažu da mi je govorništvo dobro išlo. Tremu nisam imao, navodno je to vezano s niskim očekivanjima od sebe sama. S tim bih se mogao složiti.

Sve to je vremenom dovelo do stanovite vidljivosti, a bilo je i važan izvor prihoda u skromnom studentskom i poststudentskom budžetiranju, premda sam više zarađivao kao dezinsektor. Sjećam se da je cijena ipak bivala sve nižom, ali da je sigurno bila viša od današnjih cijena. Otkada sam se zaposlio u knjižnici smanjio sam broj kritika, egzistencijalno sam se mogao opustiti. Ipak, uređivao sam stranice koje su predstavljale nove glasove na stranicama Vijenca.

Lijep pregled književnosti donio mi je posao u knjižnici i studij bibliotekarstva. A onda je zazvonio telefon i glas nekog Janislava Šabana me pitao bih li bio zainteresiran za radno mjesto urednika u AGM-u. Otišao sam na razgovor i, nekim čudom, dobio taj posao. Janislav, mladi direktor, pratio je Godine nove i FAK kao najvitalnije dijelove scene, a taj magazin i FAK je spajalo moje ime, i eto…

Od te 2002. godine nisam napisao nijednu kritiku knjige domaćeg ni regionalnog autora, jer sam rigorozno i osamljeno smatrao da sam u sukobu interesa. To je bio dio poslovne etike koju sam si nametnuo, koja je uključivala i odnos s autorima i drugim urednicima i izdavačima: prvo sam objavljivao isključivo prvijence, a poslije svakog autora koji bi mi se obratio pitao je li o svojoj odluci da promijeni izdavača i urednika njih obavijestio. Odluka je bila autonomna, poslodavac o tome nije vodio računa. Tako je ostalo do danas, jer još uvijek sam urednik. To nije praksa u Hrvatskoj, a bogami ni u drugim zemljama. Pitao me nedavno Semezdin Mehmedinović kako rješavam taj problem. Jednostavno, rekao sam, nisam ni u jednom žiriju koji odlučuje o knjigama, autorima, poticajima. Osim u onima za natječaje za rukopise mladih autora koje sam pokrenuo (Prozak, Na vrh jezika i Post scriptum).

S tim u vezi moram odmah i dodati, jer mnogima to očito nije jasno, da sam nagradu Fric koncipirao, ali da u radu žirija sudjelujem kao semafor koji broji bodove i sudac koji pazi da se sve odvija prema Pravilniku nagrade, da nemam pravo glasa ni sugestije.

Odustao sam dakle od pisanja kritika djela domaćih autora, jer zadnjih godina isključivo njih uređujem. Otkada nisam matično vezan ni za jednog izdavača, dopustio sam si tu i tamo tekst o kojoj stranoj knjizi, no uglavnom pišem kritike stripova, jer od tog sam polja daleko i ne vidim mogući sukob interesa, a strip volim.

Na početku bavljenja imao sam ideju da mora postojati formula za univerzalni pristup tekstu, ali praksa mi je nije potvrđivala. Različiti tekstovi su tražili različite ključeve, da ne kažem teorije. Vremenom sam shvaćao da je barem jednako važno da kritika bude literarno dobro napisana, jasno, duhovito, argumentirano

Mala sredina

Nije laka bila odluka da ušutim, ali urednik koji piše kritike ipak je u solidnom sukobu interesa, koji su, btw., uvijek splet interesa, izravnih i neizravnih. Pozitivna kritika bi se podržala, ali suzdržana ili negativna možda odmah tumačila konkurentskim interesima, a tome nisam htio davati povoda. Jasno mi je da u ovako maloj sredini nije lako ne biti u nekom stupnju sukoba interesa, pisci pišu o drugim piscima, urednici o autorima koje objavljuju druge izdavačke kuće, mnogi su pisci i urednici i kritičari, i sve mi je to jasno, ali eto, načelno, ja sam se izmaknuo, što bih i mnogima drugim preporučio.

Unatoč tome stalno dobivam ne baš suvisle prigovore da previše radim, da sam sveprisutan i sveutjecajan (a freelancer!), nije mi jednom došlo da dignem ruke od svega. Pri tome se misli na uvredljivo bijedno potpomognute festivale koje sam s prijateljima pokrenuo i na kojima sam velikim dijelom volontirao (KaLibar, Prvi prozak na vrh jezika, FALIŠ) i za koje dijelom koncipiram program. Ako si dio scene, a ja sam i dalje književni i knjiški promotor, nužno si u nekom tipu sukoba interesa. Nije svejedno kojem i kolikom, hoćeš li zloupotrebljavati poziciju ili ne, ali čim postoji formalna mogućnost gospodski je povući se. Povući se pak iz svega i onemogućavati vidljivost autorima čije knjige uređuješ, iza kojih stojiš, po njih je destruktivno, to im ne smijem priuštiti.

Odnedavno odbijam i pozive na sudjelovanje u anketama o najboljim knjigama. Jer tada ne smijem spomenuti knjige koje sam uredio, a u nedavnoj, vrlo čudnom metodologijom sačinjenoj anketi u Expressu od pet knjiga koje su proglašene najboljima od 1991. uredio sam četiri: oba romana Kristiana Novaka, Adio kauboju Olje Savičević Ivančević i Osmog povjerenika Renata Baretića. Glupo je da autori pate zbog moje skrupuloznosti i da im umanjujem mogućnosti da se nađu u vrhu izbora.

No da se ne lažemo: ja sam i dalje kritičar, samo nevidljiv, jer sam urednik. Najvažniji dio uredničkog posla je, naime, odbijati rukopise, ne davati lošim autorima lažnu nadu i priliku za objavu, držati razinu struke i scene. Jasno je da su kriteriji različitih urednika različiti, baš kao i potencijali i profili nakladnika, često vidim objavljene rukopise koje sam prekrižio nakon nekoliko kartica teksta. Važno je da si kao urednik svjestan svojih limita i da ne preuzimaš posao iza kojega ne stojiš. Ako ništa, i danas mi ostaje zadovoljstvo i odgovornost da napišem blurb, tekst za poleđinu, pa tako po prvi put pošaljem neku knjigu u svijet. Time sam na neki sam način protokritičar koji se uzdržao negativnog vrijednosnog suda i zadržao na opisu i minimalnoj kontekstualizaciji. A nije da mi ne dođe da štošta poderem ili, rjeđe, pohvalim. Eto, i karakteri se mijenjaju, zahtjevnost raste. Dobro je, koliko god znalo biti sputavajuće, dok je primarno okrenuta prema samom sebi, dok smo stroži prema sebi, nego prema drugima.