Možda više nego ijedna druga umjetnost, poezija živi na granici. U prostoru između onoga što se mora i onoga što se ne može reći. U poljskoj poeziji posljednjih stotinjak godina ta se granica pokazuje kao živahno mjesto: rubni ali najživlji teritorij jezika koji istovremeno pamti, svjedoči, protestira, sumnja, biva poražen i ne odustaje.

Ova je antologija pokušaj realizacije nekoliko ciljeva. Dvaju općenitih: da se čitateljima predstavi krivudava linija razvoja poljske poezije, njezinih skokova i stagnacija u posljednjih trinaest desetljeća, i da se na jednom mjestu okupe najvažnije poljske pjesnikinje i pjesnici. I trećeg, osobnog: da čitateljicama i čitateljima, među kojima mi je ponajviše stalo do studentica i studenata polonistike, darujem pokriće tvrdnji da je sve ono što je uistinu važno već rekla, ili da barem pokušava reći, upravo poljska poezija.

Antologija donosi najvažnija imena poljske poezije želeći njihovim pjesmama skicirati karakteristike nekoliko epoha: od Mlade Poljske, preko poezije međuraća, generacije ’56., „prokletih pjesnika”, novovalne poezije i pjesničkih dometa tranzicijskog perioda, i konačno suvremenih autorica i autora koji i dalje pišu.

Početkom 20. stoljeća jezik poezije je u Poljskoj, za razliku od dramskog i proznog, bio jedinim adekvatnim oruđem iskazivanja raspoloženja i strahova što su se nagomilali na šavu dvaju vjekova. U međuraću je bujala različitost poetskih struja i glasova. U prvim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata poezija je sudjelovala u obnovi povjerenja u pjesnički jezik, ali i u prevrednovanju značenja i otkrivanju istrošenosti tradicionalnih obrazaca. Na skromni estetski domet poezije pisane pedesetih godina po diktatu ideološke propagande odgovorilo se pjesničkom gestom koja je prije svega estetski odmak. Pokoljenje pjesnika vezanih za časopis Współczesność, koje debitira oko 1956. godine, donosi svježe struje poetskog ludizma, neoklasicizma, lingvističke poezije, ali i turpizma i neoavangarde. Generacija novovalnih pjesnika prozvala je alegorijski, ezopovski jezik svojih prethodnika i na nj odgovorila jezičnim eksperimentom koji je lavirao između zadanosti novinarske forme i etičke transparentnosti sadržaja. Poeziju društveno-ekonomskog perioda tranzicije predstavlja odabir pjesnika i pjesama koje se opiru patosu, političkim i društvenim očekivanjima, ali i zaboravu i banalizaciji povijesti ukazujući na višeslojnost pamćenja. Izborom pjesnikinja koje su obilježile poljsko 20. stoljeće prikazani su ženska perspektiva i iskustvo, oblikovano jednako u tjelesnom i čulnom, kao i u intelektualnom i distanciranom izrazu. Uvrštavanjem nekoliko i dalje aktivnih suvremenih autorica prezentirani su relevantnost i poetička snaga poljskih pjesnikinja te nastavljači visokog estetskog ranga poljske poezije.

Ovaj pregledni poetski krajobraz otvaraju klasična modernost Leopolda Staffa i samopouzdana senzualnost Marije Pawlikowske Jasnorzewske. Na vitalistički nerv Juliana Tuwima nadovezan je bolni egzistencijalni i metafizički lom Tadeusza Rózewicza. Konstanty Ildefons Gałczyński uvodi grotesku i humor kao obrambene mehanizme pred kaosom epohe. Pjesme nobelovaca Czesława Miłosza i Wisławe Szymborske svjedoče o unutarnjoj geografiji poljske poezije što nalazi putove u druge jezike, druge kulture, u kojima biva čitana kao vlastita. Feminističku budnost i potresnu empatičnost čitamo kod Anne Świrszczyńske, etičku rascijepljenost subjekta kod Zbigniewa Herberta, koji oživljuje dijalog s antičkom i humanističkom tradicijom, i Stanisława Barańczaka čiji subjekt lažljivost jezika dokazuje – jezikom. Ryszard Krynicki i Ewa Lipska uz generacijske, novovalne dimenzije u svom stvaralaštvu pokazuju i individualiziran rukopis koji natkriljuje društveno-političke okolnosti svog nastanka. Nalog Adama Zagajewskog da se pokuša opjevati osakaćeni svijet slijede Marcin Świetlicki i Tomasz Różycki birajući vrlo različitu dikciju i ton.

S vremenom, poljska poezija napušta „velike” teme. Umjesto sveobuhvatnih istina, uvodi nas u intimne prostore i pojedinačne rakurse. Ženski glas i žensko iskustvo kod Justyne Bargielske, Julije Fiedorczuk i Krystyne Dąbrowske ne donose samo nove teme, nego i nove oblike osjetljivosti: tijelo, šutnju, emocionalne strukture koje izmiču velikim pričama. Poezija postaje i mjesto unutarnje ekologije, ali i protest protiv različitih oblika nasilja – lingvističkog, društvenog i političkog.

Stvaralaštvo Małgorzate Lebde, Ilone Witkowske ili Michała Sobola, koje staje na stranu ne-ljudskih bića, pokazuje da napetost što postoji između čovjeka i životinje, čovjeka i prirode, traži buđenje nove osjetljivosti, a to prije svega znači da traži – novi jezik.

Panorama poljske poezije prošlog i prvih dviju dekada ovog stoljeća, koja je oslonjena na čvrsta estetička mjerila – neka ta formulacija posluži kao zamjena za danas nepopularnu riječ kanon – svjedoči i o podzemnoj uvezanosti poljskih pjesnikinja i pjesnika različitih generacija i estetskih pravaca, o njihovom živom razgovoru u stihu. U toj poetskoj diskusiji ima pjesama što su neskriveno iskazivanja respekta autoritetima, drugdje ćemo pak iščitati osporavanje ili podsmjehivanje, a kadšto naći i nestrpljivost da se dovede do izraza vlastiti odgovor na davno postavljeno pitanje nekog pjesničkog uzora. Tako je stvorena kapilarna mreža odnosa u kojoj nema zborskog pjeva. Međutim, iako progovaraju iz različitih razdoblja, estetskih formacija i poetičkih registara, povezuje ih stalno preispitivanje uloge pjesme: kako još možemo govoriti? I čuje li tamo tko?

Ako pjesma ima smisla, a ova je antologija argument da ima, onda je to možda zbog toga što ona prenosi ono što drugi oblici govora ne mogu. Poljska poezija to čini s rijetkom etičkom i emocionalnom osjetljivošću. U europskom, a možda i u svjetskom okviru, ona je važna dionica u živom dijalogu i s književnom tradicijom i sa suvremenim čitateljima. Zato ne sumnjam da će i kod nas naći svoje sugovornike i sukreatore u povlaštenom čitalačkom činu.

Iako vođena subjektivnim naklonostima barem jednako koliko i imperativom da predstavim najreprezentativnije autorice i autore, nastojala sam uzeti u obzir recepcijski pejzaž poljske poezije koji su na južnoslavenskom prostoru zacrtali prije svega Petar Vujičić i Zdravko Malić, i tek onda ga proširiti novim tonovima.

Stroge će čitateljice i čitatelji zamjeriti baš ovakav izbor pjesnika, ili barem odsutnost nekih važnih pjesama među odabranima. Ali i u antologijama, kao i u poeziji, u konačnom učinku djela važnu ulogu ima i ono čega u njemu nema.

CZESŁAW MIŁOSZ
1911. – 2004.

Rodio se u naselju Šeteniai, u ondašnjem ruskom carstvu (danas Litvi), 30. lipnja 1911. godine, u multikulturnoj, višejezičnoj sredini. Umro je u Krakovu, 14. kolovoza 2004. U djetinjstvu je s obitelji živio u Sibiru, a srednju i visoku naobrazbu na studiju polonistike i prava stekao je u Vilnu, gdje je u periodici debitirao kao pjesnik.

Kretao se u ljevičarskim krugovima, za vrijeme Drugog svjetskog rata surađivao je s pokretom otpora i radio u knjižnici. Nakon rata prihvatio je namještenje u poljskoj diplomaciji nove komunističke vlasti, najprije u SAD-u, potom u Parizu. Godine 1951. daje otkaz, sklanja se u krug poljske inteligencije okupljene oko emigrantskog časopisa „Kultura”, gdje dočekuje politički azil. Poljska ga vlast briše iz službene kulture, a emigrantska stvarnost otkriva da nema puno čitatelja za pisca koji na Zapadu tvrdoglavo ostaje u svom jeziku. Nije mogao računati ni na sunarodnjake s kojima je dijelio sudbinu apatrida jer ga je u njihovim očima grubo kompromitirala poslijeratna suradnja s komunističkom vlašću. Godine 1953. objavljuje Zasužnjeni um (Zniewolony umysł) na poljskom jeziku – analizu psiholoških mehanizama kojima intelektualci u Istočnom bloku prilagođavaju svoje misli i ponašanje totalitarnim režimima. Miłosz je u njoj pod šiframa opisao četiri slučaja (J. Andrzejewski, T. Borowski, J. Putrament i K. I. Gałczyński) i prikazao različite modele kompromisa, podčinjavanja i unutrašnje borbe. Od sredine 60-ih radi kao sveučilišni nastavnik na Berkeleyju. Posao na fakultetu omogućio mu je da promovira poljsku književnost u anglojezičnom svijetu. Jedan je od prvih prevoditelja i popularizatora Herbertove i Różewiczeve poezije na engleski jezik. Objavio je i antologiju poljske poslijeratne poezije u svom prijevodu pod naslovom Postwar Polish Poetry 1965. godine. Godine 1980. dobio je Nobelovu nagradu. Otada povremeno dolazi u Poljsku, a nakon 1989. češće, sudjeluje u javnom i kulturnom životu, piše i objavljuje.

Iako je prvu zbirku Poema o ukočenom vremenu (Poemat o czasie zastygłym) objavio 1933. godine, tek je drugu zbirku Tri zime (Trzy zimi, 1936) smatrao pravim pjesničkim početkom. U njoj se referira na eshatološke biblijske motive: kraj svijeta i posljednje stvari čovjekove egzistencije, ali nema u njoj slika raja ni kraljevstva božjeg. Miłoszev historiozofski katastrofizam prožimat će i njegove kasnije zbirke, iako se u Spasenju (Ocalenie, 1945), koju je pisao za vrijeme a objavio netom nakon Drugog svjetskog rata, uništenju ljudskosti i gubitku vjere u ideologiju suprotstavlja pjesničko svjedočenje kao jezgra smisla i moralne odgovornosti. Pjesnik je raznorodnih tema, dijalogičan, blizak kulturnom sinkretizmu, kombiniranju kulturnih simbola, slika i književnih aluzija iz različitih epoha. U svojim kasnijim zbirkama otkriva se kao jedan od najvećih pjesničkih filozofa 20. stoljeća. U njima spaja historijsku svijest, teološke motive, osobnu perspektivu i tihu radost postojanja.

Posljednje godine života proveo je u Krakovu, gdje je i umro 14. kolovoza 2004.

SUSRET
(Spotkanie)

Vozili smo se pred zoru po smrznutim poljima,
Crveno se krilo podizalo, noć je trajala.

Odjednom je zec protrčao tik ispred nas,
jedan od nas pokazao ga je rukom.

To je bilo davno. Danas više nisu živi
Ni zec, ni onaj što ga je pokazivao.

Ljubavi moja, gdje su, kamo idu
Bljesak ruke, linija skoka, škripa mraza –
Ne pitam to u tuzi nego u zamišljenosti.

LJUBAV
(Miłość)

Ljubav, to znači promotriti sebe,
Kako se motre stvari nama strane
Ta tek si jedna od stvari što kruže.
Tko tako motri, premda sam to ne zna
Od tuga raznih srce liječit stane,
Ptica i drvo govore mu: druže.

Sebe i stvari želi naučiti,
Pod mjesečinom da zastat umiju.
Ništa zato što ne zna čemu služiti:
Ne služe najbolje koji razumiju.

TADEUSZ RÓŻEWICZ
1921. – 2014.

Pjesnik, prozaik i dramatičar rodio se u Radomsku 9. studenoga 1921. godine. U rodnom gradu je maturirao, ali mu je nastavak školovanja prekinut ratom. Za vrijeme okupacije bori se u partizanskim jedinicama Zemaljske armije.

Prvu knjigu Šumska jeka (Echa leśne), koja sadrži poeziju, satiru, humoreske i pjesme u prozi u domoljubnom registru, objavio je s bratom Januszem 1944. godine u konspiraciji. Brat mu je ubijen iste godine, a Różewicz će znatno kasnije objaviti njegove pjesme iz perioda od 1918. do 1944. u zbirci Naš stariji brat (Nasz starszy brat, 1992).

Nakon rata seli se u Krakov i upisuje studij povijesti umjetnosti, koji neće završiti. Godine 1947. objavljuje Nemir (Niepokój), a 1948. Crvena rukavica (Czerwona rękawiczka), dvije pjesničke zbirke koje su u poetičkom smislu znak kontinuiteta međuratne avangardne poezije, a u etičkom dijalog s moralnom krizom jezika i idejom da je moguća poezija koja je odvojena od historije. Pjesnik, antologičar i kritičar Stanisław Grochowiak važnost Różewiczeva mjesta u poeziji druge polovice 20. stoljeća opisao je riječima: „Nakon rata je nad Poljskom proletjela kometa poezije. Glava te komete bio je Różewicz, a ostali tek rep”.

U zbilji čiji su temelji ruševine prethodnog svijeta i relativizacija svih humanističkih vrijednosti, Tadeusz Różewicz početkom pedesetih godina povlači se u šleske Gliwice, daleko od poljskih kulturnih centara, i piše poeziju posve lišenu estetizacije i uzvišenog tona. Kratki stihovi čija je mjera ritam ljudskog daha, ogoljen jezik svakodnevice i suzdržan ton njegovi su načini govora o biološkom preživljavanju i etičnom svjedočenju. Poezija za nj nije alat kojim svijet treba ukrasiti nego – izraziti i ispočetka imenovati.

U svojoj Kartoteci (Kartoteka, 1960), jednom od najpoznatijih dramskih tekstova poslijeratne poljske književnosti, raskida s klasičnom dramaturgijom na razini forme, prostora, vremena i karakterizacije tematizirajući identitetski rasap u moralno urušenom svijetu. Tekst je kreiran kao kartoteka tipskih likova, simbola, trauma i sjećanja. U njemu namjesto radnje imamo nemotivirane rezove i fragmentarnost, a umjesto uobičajenog  dramskog jezika – šutnju i nedorečenost.

Różewiczevo poetsko i dramsko pismo, kao i njegovi autopoetički tekstovi i eseji, otkrivaju etičku i egzistencijalnu nelagodu i ustrajan pjesnikov trud da je opiše, svjestan da se to ne dâ učiniti na svidljiv i lak način.

Umro je 24. travnja 2014. u Wrocławu.

DEZERTERI
(Dezerterzy)

1

ja čovjek
slabe vjere
molim se za pokoj
tih smrtnih duša
za sjene
koje ne mogu
naći mjesto
vječnog počinka
zalutale između pustog neba
i domovine
ja čovjek dobre volje
i slabe vjere
čekam spomenik
neznanom vojniku dezerteru
iz svih vojski
iz svih ratova

spomenik podignut
kriomice do neba
pod zemljom
spomenik podignut očima
majki žena sestara ljubavnica

spomenik podignut
od srama očaja straha
ljubavi i mržnje
spomenik bez imena i prezimena

Hrabrost dezertera
je teško podnošljiva bližnjima
tko je pobjegao s polja slave
tko je pobjegao od klanja
neće dobiti oprost
od suvremenika
i potomaka

tko je izbjegao ubijanje
sam je sebe ubio
i živog pokopao
u zaborav

ovjenčan hrastovim lišćem
na grani drvetaili na uličnoj svjetiljci
obješen u cvijetu života
dezerter
déserteur
Fahnenflüchtiger
Landesverräter
bježi na kraj svijeta

„jao onom
tko je u cvijetu mladosti
ne utaživši žeđ za životom
pao žrtvom
neprijateljskog noža
jao njemu i jao nama
njegovim sunarodnjacima
ili sugrađanima
duša mu neće naći mir
ostat će među nama
ponižena i uvrijeđena”

2

pjesnik se moli za dušu
neznanog dezertera

mòlimo se
i oni koji vjeruju u Boga
i oni koji vjeruju u Ništa
za smrtne duše
koje lutaju
po poljima šumama livadama
po ulicama gradova
po crkvama i grobljima
mòlimo se za dezertere
prvog i drugog svjetskog rata
pokoj vječni
daj im Gospodine
Mòlimo se za dezertere
ratova obrambenih i osvajačkih
ratova pravednih i nepravednih
mòlimo se za one što su odbacili
oznake uniforme
oružje i zastave
„Ne ubij”
rekao je Gospodin
i šuti
„Gott mit uns”
rekao je čovjek
i krenuo u rat
s križem
u ruci

Pozivam Vas
na Prozivku Poginulih…
Dezerteri!
Svih vojski svijeta!
neka počasna garda
ispali salvu uperenu
u vaša srca glave
zavezane oči

neka vaši kolege
pucaju još jednom u
vaša imena
vaše sjene
uspomenu na vas

apoteoza vođa
generala koljača
ljudoubojica traje

oni proglašavaju rat
i mir
pravo na život
pravo na smrt
a majke i dalje rađaju
rađaju heroje
rađaju dezertere
rađaju ljude

jadna ljudska bića
jedini sisavci obučeni
u groteskne uniforme

pod raznobojnim zastavama
spremaju se za rat
za rat za rat
spremaju se za zadnji
nastup
u teatru rata

a ja čekam
spomenik neznanom dezerteru
iz svih vojski svijeta

WISŁAWA SZYMBORSKA
1923. – 2012.

Jedina poljska pjesnikinja nobelovka rodila se 2. srpnja 1923. godine pokraj gradića Kórnika u zapadnoj Poljskoj. Godine 1931. seli se u Krakov u kojem ostaje do kraja života. Započela je studirati polonistiku pa sociologiju, ali zbog financijskih problema studije nije završila. Ubrzo se počela profesionalno baviti pisanjem i raditi u književnim časopisima kao urednica, feljtonistica, esejisica i kritičarka. Prve zbirke objavljuje u socrealističkom duhu za što će joj, kad desetljećima poslije dobije Nobela, stići prigovori zdesna, združeni sa zahtjevima za moralnom lustracijom. Iako nije marila za te propagandne pjesme, što je pokazala njihovim neuvrštavanjem u kasnije izbore vlastite poezije, u polemike nije ulazila. Pronicljiv bi čitatelj međutim morao primijetiti da su se kolokvijalni stil i komunikativnost njezine poezije, koji odlikuju te rane pjesme, zadržali i kroz sve kasnije faze stvaralaštva, što je nesumnjivo pridonijelo tome da postane najpopularnijom poljskom pjesnikinjom dvadesetog stoljeća.

Poetiku Wisławe Szymborske karakteriziraju humor, ironija, intelektualna distanca i filozofski minimalizam. Njena poezija često poseže za svakodnevnim, trivijalnim situacijama koje apstrahira do razine univerzalističkog govora o ljubavi, smrti, prirodi i – jednoj od njezinih omiljenih tema – ljudskoj nesavršenosti. Koristila je transparentan i štedljiv jezik, lišen patetike. S mjesta potencijalno sveznajućeg, decidiranog autorskog glasa koji moralizira, u poeziji Szymborske progovara znatiželjna, benevolentna promatračica, koja češće postavlja pitanja negoli daje odgovore, vjerujući, kako je sama pjesnikinja rekla, da „ne znam” ima veću težinu od „znam”.

Danas više negoli prije do izražaja dolaze brojne njezine pjesme u kojima premješta očište prema ne-ljudskim lirskim glasovima. Pjesnikinja razgrađuje samorazumljivost humanističkog središta i pokazuje da su hijerarhije vrijednosti života i smrti ponajprije ljudska projekcija. U tom je smislu njezin bestijarij poetički prostor etike brige i poziv da moral ne gradimo na svojim pravilima, nego na uzajamnosti, ranjivosti i odgovornosti, što pronicljivijeg čitatelja nužno vodi prema preispitivanju vlastitog antropocentrizma i vrstizma.

Rijetko je davala intervjue i nerado javno govorila o svom pisanju, smatrajući da se o svemu što je važno u njezinoj poetici treba iščitati u samim pjesmama. Držala je do prijateljstava, koja je pomno njegovala čitav život. Ali i do književnosti – sav je novac od Nobelove nagrade oporučno ostavila za promociju poezije i potporu piscima.

Njezin nobelovski govor u Stockholmu Pjesnik i svijet bio je jedan od najkraćih u povijesti te nagrade. Niz od svega petnaestak opsegom nevelikih pjesničkih svezaka koje je objavila za života, završava zbirkom što sadrži samo 13 pjesama, naslovljenom Dovoljno je (Wystarczy, 2012).

Umrla je 1. veljače 2012. godine u Krakovu.

KRAJ I POČETAK
(Koniec i początek)

Nakon svakog rata
netko mora pospremiti.
Kakav-takav red
sam se neće napraviti.

Netko mora odgurnuti ruševine
na rubove cesta,
da mogu proći
kola puna leševa.

Netko mora zapinjati
u mulju i pepelu
oprugama kauča
krhotinama stakla
i krvavim krpama.

Netko mora privući grededa se podupre zid,
netko ostakliti prozor
i postaviti vrata na šarke.

To nije fotogenično
i traje godinama.
Sve kamere već su otputovale
u drugi rat.

Mostove treba opet
i kolodvore od temelja.
U dronjcima će biti
rukavi od zasukavanja.

Netko s metlom u rukama
još spominje kako je bilo.
Netko sluša
kimajući neotkinutom glavom.
Ali već se u njihovoj blizini
počinju motati oni,
kojima je to dosadno.

Netko će još s vremenom
ispod grma iskopati
hrđom prošarane argumente
i prenijeti ih na stog smeća.

Oni koji su znali
o čemu se tu radilo,
moraju ustupiti mjesto onima,
što znaju malo.
I manje od toga.
Konačno skoro pa ništa.

U travi koja je prerasla
uzroke i posljedice,
netko mora ležati
s klasom u zubima
i blejati u nebo.

O SMRTI BEZ PRETJERIVANJA
(O śmierci bez przesady)

Ne razumije se u humor,
u zvijezde, u mostove,
u tkalaštvo, rudarstvo, ratarstvo,
gradnju brodova i pečenje tijesta.

U naše razgovore o planovima za sutra
ubacuje svoju zadnju riječ
koja nije na tu temu.

Ne zna čak ni ono
što je neposredno vezano uz njezin fah:
ni grob iskopati,
ni kovčeg sklepati,
ni pospremiti za sobom.

Zauzeta ubijanjem,
čini to šlampavo,
bez sistema i pripreme.
Kao da tek uči na svakom od nas.

Na stranu uspjesi,
ali koliko fijaska,
promašenih udaraca
i ponovljenih pokušaja!

Katkad joj ponestane snage
da sruši muhu u zraku.
S mnogim gusjenicama gubi
natječući se u puzanju.

Svi ti gomolji, mahune
pipci, peraje, traheje
ukrasno perje i zimsko krzno
svjedoče o zaostacima
u njezinom zlovoljnom poslu.

Loša volja nije dovoljna
a čak i naša pomoć u ratovima i prevratima,
pokazala se, zasad, nedostatnom.

Srca kucaju u jajima.
Rastu skeleti dojenčadi.
Sjemenke dobivaju prva dva lista,
a često i visoka stabla na obzoru.

Tko tvrdi da je svemoguća,
sam je živim dokazom
da svemoguća nije.
Ne postoji život
koji barem na trenutak
nije besmrtan.

Smrt
točno za taj trenutak uvijek zakasni.

Uzalud trese kvaku
nevidljivih vrata.
Tko je koliko postigao
to mu oduzeti ne može.

Magarci apokalipse

„Uvijek sam doživljavao i zamišljao novinarstvo kao sidro u moru kaosa koji nas okružuje na svim razinama: političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i svakoj drugoj. Novinarstvo treba biti točka za koju se građani, najšira javnost mogu uhvatiti kao za nešto što je vjerodostojno, što će u pravom času dati pravu i istinitu informaciju… Međutim, svjedočimo tome da – ne samo kod nas, ali kod nas je to primjetnije jer smo mali – novinarstvo gubi bitku s vremenom u kojem živimo… I mediji i novinarstvo počeli su služiti kao poluge za ostvarivanje nekih unosnijih ciljeva. A kad god novinarstvo nije samo sebi svrha, ono iznevjerava svoje poslanje.“ Tako je zimus u jednom televizijskom intervjuu govorio Ivica Đikić. Tumačio je tom prilikom da je novinarstvo javno dobro, poput zdravstva ili obrazovanja, i da je danas nužna državna intervencija kako bi se ono sačuvalo i ljudima osiguralo pravo na informiranje. Đikićev apel za obranu ugrožene novinarske profesije nisu čuli ni vlast niti opozicija. Nisu ga čuli ni u Ministarstvu kulture kojemu su mediji već dugo prikačeni u naziv, a koje novinarstvo shvaća kao politički privjesak – ne sidro javnosti! – koji sija samo kad odražava idealnu sliku Plenkotanije.

Đikićevih riječi sjetila sam se mnogo puta proteklih mjeseci, čak sam malko lobirala (ako se to može reći, s obzirom na moju averziju prema svakom antišambriranju) kod nekih utjecajnijih ljudi od mene da pogledaju taj intervju i promisle o stanju stvari. Njegovih sam se riječi sjetila iznova i ovog srpnja dok sam čitala knjigu Četiri magarca apokalipse Heni Erceg sastavljenu od intervjua koje je ta novinarka i urednica Ferala vodila tijekom 1990-ih s onima koji su javno pružali otpor nacionalizmu i u smutno vrijeme utjelovljavali časnu (danas često omalovaženu) poziciju kritičkih intelektualaca. Većina njih je u trenutku intervjuiranja već proglašena nacionalnim neprijateljima, izdajicama naroda ili vješticama, pa su stoga izbor tih sugovornika i davanje prostora „izopćenicima“ predstavljali čin novinarskog otpora vladajućoj politici i društvenoj energiji epohe.

Među kritičkim intelektualcima s kojima je Erceg razgovarala su i pisci: Slobodan Šnajder, Bora Ćosić, Vesna Parun (njezin magareći kalambur uzet je za naslov knjige), Dubravka Ugrešić, Ivan Lovrenović, Slavenka Drakulić, Mirko Kovač, Filip David, Fulvio Tomizza i drugi. U vrijeme kad su u književnom mainstreamu dominirali retuširanje biografija, švercanje u novi poredak i plaženje oko predsjedničkih kabineta, oni su iskoračili iz sigurnosti mase. Javno su, bez kalkulacija, kritizirali nacionalizam i autoritarizam, kršenje građanskih sloboda, hajke na nepodobne i kulturnjački oportunizam, neoustaško desnilo i velikosrpsko besnilo. Ta činjenica da nisu svi pisci štancali nacionalističke pamflete niti proveli 1990-e drijemajući na predsjednikovom noćnom ormariću važna je za sve koji se bave književnošću i drže do etike u umjetnosti. Ta kultura otpora naše je naslijeđe. Na nju se možemo nadovezati. Ona može inspirirati daljnju borbu za slobodnije društvo – ako ga još želimo.

Neke od intervjua uvrštenih u knjigu dobro pamtim iz 1990-ih, kao i uzbuđenje s kojima su se čitali i reakcije koje su izazivali. Pamtim naslove i rečenice poput: „Da, ja sam izdajica domovine“ koju je izgovorila Dubravka Ugrešić 1993. godine, u jeku lova na „vještice iz Rija“, kao i neke meni tada važne poruke poput one o stoljetnom suživotu (riječ tada nije bila ispunjena cinizmom) u Bosni i Hercegovini koje je izgovorio Ivan Lovrenović u vrijeme prve faze HDZ-ove kolonijalizacije bosanskih Hrvata i sukoba HVO-a i Armije BiH. Pamtim i neke od ovdje reprintanih fotografija na kojima su novinarka i neki od njezinih sugovornika ulovljeni dok razgovaraju, okrenuti jedno prema drugome, a ne dok poziraju, međusobno otuđeni i zagledani u objektiv, kako je uobičajeno u današnjim medijima.

Svevremenski prezent

Obnavljanje vlastite memorije i sjećanje na mladost u olovnom vremenu ipak nisu ono najvažnije što me nosilo dok sam čitala knjigu niti takvo što smatram pogodnim za javno dijeljenje. Ono što je važno i što mi je stalno bilo u fokusu tiče se drugoga – novinarske kvalitete tih intervjua i rezonancije riječi izgovorenih prije tridesetak godina.

Prvo, o kvaliteti. To da je Heni Erceg odlična novinarka (ne samo kolumnistica, nego terenska novinarka) bilo je jasno početkom 1990-ih, kada je, prije nego je osnovan samostalni Feral, radila kao reporterka HTV-a. Ova knjiga samo potvrđuje tu davnu ocjenu. Novinarski standard koji Erceg slijedi u intervjuima čini se teško dostižnim u današnjim medijima u kojima prevladavaju kriteriji klikabilnosti, interesna sponzorstva i sadržajna pličina. Taj standard, jasno, nije pao s neba početkom 1990-ih: on je bio rezultat liberalizacije medija u 1980-ima i borbe koju su pojedini novinari i urednici vodili u kasnom socijalizmu. Ali, održavanje takvog novinarskog standarda tijekom čitavog desetljeća – u vrijeme kad vladajuća stranka kontrolira većinu medija, kad neki novinari izjavljuju da bi „i lagali za domovinu, ako treba“ i kad Feral (jedini od političkih medija) plaća porez na šund prema odluci komisije tadašnjeg Ministarstva kulture – bilo je moguće samo zahvaljujući osobnoj hrabrosti, možda i inatu da se radi najbolje u najgorim vremenima.

Konkretno: pitanja koje Erceg postavlja u ovim intervjuima i njezina impostacija prema sugovornicima pokazuju da je riječ o novinarki koja precizno dijeli javno angažiranje od političkog regrutiranja. Nju zanimaju istina i kritika; zaštita osobnih sloboda, pluralizam i pacifikacija društva. Također, ona artikulira složene društvene probleme u jezik razumljiv različito profiliranoj publici, dok su polemički dijelovi u nekim intervjuima proizašli iz analitičkih uvida. Nema tu stupidnih brzopoteznih pitanja (tipa: „Andrić il’ Krleža?“), čeprkanja po intimi, zamagljivanja stavova i ulizivanja sugovorniku. Nema jahanja na fake valovima, tračeva pretočenih u novinarstvo i nepoznavanja činjenica. I kad usporedim novinarstvo koje je Erceg, uz druge nezavisne novinare, tada stvarala – a koje je nota bene bilo operativno kompliciranije nego danas (za intervju: susret uživo, snimanje diktafonom, skidanje s trake, autorizacija) – s onim koje nastaje u sadašnjem medijskom mainstreamu, uviđam da smo dobrano otklizali prema dolje. Novinarstvo sve rjeđe služi kao pouzdano sidro u moru kaosa, a češće stvara i muti taj kaos.

Drugo, o rezonanciji. Intervjui skupljeni u Četiri magarca apokalipse dobro prikazuju entropiju devedesetih. Entropiju u Hrvatskoj, kao i šire: u Srbiji, bivšoj Jugoslaviji i Istočnoj Europi u kojoj je brzo splasnuo optimizam iz perioda „mirnih revolucija“ i prijelomne 1989. godine. Čitajući ovih šezdesetak intervjua postaje jasnije: kako su upravljali, kako su koristili rat, stradanja i strah ljudi za jačanje autoritarnosti i utemeljenje kulta vođe, kako su zatirali kritička mišljenja i proizvodili unutarnje neprijatelje itd. Ali, i kako se tome pružao otpor.

U entropiji 1990-ih leže temelji današnjeg stanja. Povijest se ne vraća u ciklusima, već je nacionalizam stalno prisutan, ali se iskazuje u različitim, manje ili više eksplozivnim varijacijama. Normaliziranje ustaštva, thompsonovanje kao dokaz domoljublja, targetiranje unutarnjih neprijatelja, prijetnje umjetnicima, mahnitanje desnice na stadionima. Hipodrom, Poljud, Benkovac. Sve je to rezultat akumulacije negativnosti u posljednjih tridesetak godina – normaliziranog nacionalizma, radikalizacije politike, slabljenja kritičke inteligencije, zamrzavanja slike povijesti, zapuštenog obrazovanja… Intervjui iz ove knjige stoga se čitaju ne kao svjedočanstva o jednom prohujalom vremenu, već i kao prikazi ovdašnjeg svevremenskog prezenta.

Ušiveni u porub prošlog stoljeća

Čitanje Magaraca apokalipse nije me, dakle, bacilo u prošlost, već zadržalo u sadašnjosti – i u rezignaciji. Ono što smo proživjeli 1990-ih određuje ovo što živimo danas. Ušiveni smo u porub prošlog stoljeća. Bez poznavanja tadašnje prošlosti teško je razumjeti sadašnjost. I moje opsesivno čitanje publicističkih, historiografskih, memoarskih i fikcijskih knjiga koje govore o tom vremenu proizašlo je iz želje da shvatim to vrijeme, ali i da rasparam taj porub i kliznem na slobodu.

Jedna od brojnih knjiga koje prikazuje tu za nas presudnu epohu: 1980-e i 1990-e godine, kasni socijalizam (dekadenciju) i ranu liberalnu tranziciju (prevaru), jest Slobodna Lee Ypi koju sam čitala nakon Magaraca Heni Erceg. Ypi je Albanka; odrasla je u periodu tvrdog, zamrznutog socijalizma i iznenadnog demokratskog prevrata, da bi 1997., kada izbija građanski rat, emigrirala u Italiju (gdje je studirala) i potom još dalje na zapad. Danas živi u Engleskoj, predaje na Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti i bavi se, uz ostalo, marksističkom teorijom. Slobodna me zbog teme odmah privukla, no slušajući autoricu na predstavljanju knjige u Zagrebu malko sam se ohladila zbog njezina mjestimično automatiziranoga govora (boljka uspješnih pisaca koji često javno nastupaju), povremene komodifikacije socijalizma i inzistiranja na anegdotalnosti. Pod dojmom toga, očekivala sam da će ona u ovoj autobiografskoj knjizi egzotizirati Albaniju, reproducirati balkanizme i stereotipove o socijalizmu te izbjegavati dublje uvide, kako bi zadovoljila očekivanja zapadne publike. Slobodnu sam stoga započinjala i prestajala čitati više od mjesec dana. Kad sam napokon odmakla nekoliko desetaka stranica, prošla prvo poglavlje „Staljin“ i zaboravila pop-efekt prve rečenice („Nikad se nisam pitala što znači sloboda do onoga dana kad sam zagrlila Staljina.“), predrasude su iščezle. Do kraja čitanja, Ypi me dobila, i to ne toliko zbog onog što i kako opisuje, koliko zbog načina na koji kroz pripovijedanje uspijeva problematizirati pojam slobode.

Slobodna se, naime, sastoji od dvije cjeline: u prvoj autorica pripovijeda o svom djetinjstvu kada je kao dobro socijalističko dijete vjerovala u istine režima i sudjelovala u njegovim ritualima. Njezin glas tu nije sasvim infantiliziran, već je riječ o kombinaciji djetinje modulacije s onom odrasle osobe. Nižu se tako priče o striku Enveru (Enveru Hoxhi), limenci Coca-Cole kao reliktu Zapada, svakodnevici života u najizoliranijoj zemlji socijalističkog arhipelaga koja je po mnogo čemu bila različita od socijalističke Jugoslavije. U središtu su brojni sitni nesporazumi između djevojčice i njezine obitelji koja u to vrijeme prikriva svoj građanski background i pretke nepoželjnih biografija. Potonuli socijalistički svijet prikazan je vrlo dobro, s osjećajem za komično i ironiju, ali da je knjiga svedena samo na tu dimenziju bila bi plošna i nevjerodostojna – kao što su plošne i nevjerodostojne brojne knjige o socijalističkoj svakodnevici pisane u postsocijalizmu.

Drugi dio daje balans priči; u njemu se opisuje albanska stvarnost od trenutka pada komunističke vlasti i prvih izbora do građanskog rata 1997. godine. Gotovo preko noći dvanaestogodišnja djevojčica otkriva tajne svoje obitelji i lažne mitove djetinjstva. Tada prvi put putuje u inozemstvo, s bakom u Grčku. U avionu prvi put vidi šarenu plastičnu vrećicu, a u Ateni prvi put jede banane, nosi traperice, čeka na semaforu i shvati da ljudi mogu voditi pse na povodcu. U postsocijalističkoj Albaniji tada vlada kaos, premda se osnivaju stranke, održavaju prvi izbori, restrukturiranju poduzeća i dozvoljava kritizirati stari režim. Nezaposlenost je velika, propadaju brojne tvornice, dok deseci tisuća Albanaca u prekrcanim brodovima odlaze u Italiju, gdje će mnogi od njih za koju godinu postati novo europsko roblje (Ypina majka njeguje stare Talijanke) ili se odati kriminalu i prostituciji (poput njezine najbliže prijateljice iz djetinjstva). Na djelu su prvobitna akumulacija kapitala, divlje poduzetništvo, grabež društvene imovine, stvaranje nove političke klike i sukobi novootkrivenih identiteta. Otac (ranije politički zatvorenik) ne može naći posao; pet jezika koje govori nedovoljni su da nadoknade njegovo nepoznavanje engleskoga. Iščezavaju snovi o kapitalizmu i životu kakav živi „ostatak Europe“. Pri kraju knjige umetnuti su i dijelovi autoričina dnevnika iz 1997. godine u kojima opisuje svoje tinejdžerske turbulencije u predvečerje uoči građanskog rata, nakon čega je uslijedila faza potpune nijemosti i naprasan bijeg iz zemlje. Atmosferu koja je vladala te 1997. godine opisuje riječima: „Kao da smo se vratili u 1990. Vladao je isti kaos, isti osjećaj nesigurnosti, isti kolaps države, ista ekonomska katastrofa. Ali s jednom razlikom. Te 1990. nismo imali ništa osim nade. A 1997. izgubili smo i to. Budućnost je djelovala tmurno. A morala sam se ponašati kao da i dalje postoji budućnost i donositi odluke zamišljajući sebe u njoj.“ (prevela Katarina Penđer).

Ypina priča o vlastitom „odrastanju na kraju povijesti“ (tim podnaslovom ona ironizira sintagmu Francisa Fukuyame) čini savršeno nategnuti luk – od bezbrižnog djetinjstva u zemlji socijalističke neslobode do nesigurnog mladenaštva u zemlji demokratske slobode. Pokazujući kako se društvene okolnosti reflektiraju na živote pojedinaca, ona demontira razne političke mitove poput onih o socijalističkoj tamnici, demokratskom prevratu ili uspjesima tranzicije. Također, preko pripovijedanja o svom životu problematizira samu prirodu slobode u različitim ideološkim sustavima. Pri tome, Ypi ne poništava razlike između Albanije prije i poslije 1990. godine niti zagovara depolitizaciju i eskapizam kao načine ostvarenja osobne slobode. Njezina priča nas potiče da promislimo kada smo i koliko slobodni te, možda najvažnije, što uopće činimo sa svojom slobodom.

Blejati u nebo

Ipak, suočavanje s 1990-ima, uopće suočavanje s prošlošću ima i svoje naličje – ono se iskazuje u vidu fiksacije na iste povijesne teme, događaje, ljude, interakcije. Na muzealizaciju i spomenike. Interpretacije i reinterpretacije. Udžbenike, heroje, pijetet. I koliko god sam i sama uvjerena da bez poznavanja prošlosti nema modernizacije u sadašnjosti, s vremena na vrijeme pitam se koliko je onima koji dolaze iza nas sve to zamorno. Nezanimljivo? Opterećujuće? Komično? Pitam se i može li se društveno pamćenje održati na drukčiji način, a ne samo tako da mlađim generacijama za nogu vežemo starudiju naših iskustava, mišljenja, sjećanja, očekujući da je oni nose dalje kao svoju legitimaciju? Ponavljamo li tim činom ono što smo i sami iskusili u mladosti kad su i naš korak otežavali tuđi utezi prošlosti?

Kad se zapetljam u takvu dijalektiku između nužnosti pamćenja kako bi se razumjela sadašnjost i nužnosti zaborava (ili slobode nepamćenja) kako bi se živio novi život, sjetim se pjesme „Kraj i početak“ Wisławe Szymborske. U njoj se ta dijalektika lijepo opjevava. Ona se tu ne rješava, već samo potvrđuje, moguće u želji da se one koji su poput mene fiksativno zagledani u prošlost podsjeti koliko je važno moći slobodno blejati u nebo. Pjesmu čuvam u mobitelu kako bih joj se mogla vratiti bilo gdje i bilo kad, na mjestima i u trenucima – poput ovoga – kad se naruši ravnoteža svijeta.

Za kraj ovog kolovoškog dnevnika čitanja prepisujem njezine prve i zadnje strofe.

Kraj i početak

Nakon svakog rata
netko mora pospremiti.
Kakav-takav red
sam se neće napraviti.

Netko mora odgurnuti ruševine
na rubove cesta,
da mogu proći
kola puna leševa.

(…)

Oni koji su znali
o čemu se tu radilo,
moraju ustupiti mjesto onima,
što znaju malo.
I manje od toga.
Konačno skoro pa ništa.

U travi koja je prerasla
uzroke i posljedice,
netko mora ležati
s klasom u zubima
i blejati u nebo.

S poljskoga prevela Đurđica Čilić