Alem Ćurin podrijetlom je vezan za Hvar, a rođen je (1953.) i odrastao u Splitu, na Bačvicama. Maturirao je u splitskoj gimnaziji “Natko Nodilo“. Nakon mature upisao je više fakulteta, ali se na kraju odlučio na studij grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 1978. prekida studij i vraća se u Split da bi se posvetio stripu. Tijekom 1980-ih povremeno objavljuje u omladinskim listovima Omladinska iskra i Studenski list, a jednu je godinu proveo radeći kao ribar na kočarici. Neko vrijeme provodi u Parizu kao “umjetnički emigrant”, a u Split se vraća 1987. godine. Početkom 1991. postaje grafički dizajner za HNK u Splitu; autor je većine plakata kazališne produkcije za HNK te Splitsko ljeto sve do kraja devedesetih. Iste godine postaje suradnik Profila, podlistka Nedjeljne Dalmacije, kao ilustrator i grafički urednik te osniva samostalnu grafičku radionicu Think Ink. Godine 1993. nakon kontroverzne privatizacije Slobodne Dalmacije prelazi u najnagrađivaniji hrvatski tjednik Feral Tribune gdje ostaje do prestanka izlaženja lista 2008. godine. U društvu Ivice Ivaniševića i Ante Tomića 1997. pokreće kulturni časopis Torpedo. Član je i neformalne književne skupine “Utorkaši” te suautor zbirki kratkih priča koje skupina izdaje. Posljednjih dvadesetak godina povremeno objavljuje tekstove o stripu i njegovim fenomenima u različitim tiskovinama (Feral Tribune, Slobodna Dalmacija, Zarez, Kvadrat). Bio je stalni suradnik tjednika Novosti. Godine 2012. objavio je autorsku zbirku eseja o stripu, Egostriper. Autor je i serije od 10 plakata za 59. Splitsko ljeto 2013. godine. Kao samoprozvani striper koji se nikada nije prestao baviti autorskim stripom, Ćurin ga je držao svojom prvom profesionalnom ljubavi. Iza njega je ostalo preko tisuću političkih i ostalih ilustracija, ali većina njegovih stripova je ili neobjavljena ili izložena u galerijama. Strip List vode: Atlantida objavio je 2015. godine.
Preminuo je u Splitu 15. prosinca 2020. godine.

Predrag Lucić

ALEM ĆURIN
ili
BALADA O THINKU I INKU

On zna da je more okruglo
On zna da baš more je svit
On zna da je ankoru strglo
Da može se na vitru vit

On zna da i kopno je slano
Da leti i kolpomorto
Kroz nebo da skroz profundano
Ploviš sâm ka pas ka Corto

On zna di su krila dupina
Otkud izranjaju ždrali
On zna da je u tebi mina
I vidi – fitilj se pali

On zna da se bez perja tice
Gnijezde sred tvrdoga srca
On smrti zna tušem u lice
Ogolit masku od kurca

On zna da ta smrt – luda dvorska –
S životom po svu noć drinka
On zna da nebesa podmorska
Opija ludost Think Inka   

On zna da se plovi i cestom
Iz kože da uvik greš van
On zna da će majmun sa krijestom
I novi najavit nam dan

Pjesma iz zbirke poezije Predraga Lucića Mjesec iznad Splita

Ivica Ivanišević

Zlatne godine u mekom uvezu

(…) U javnosti ga obično predstavljaju kao autora stripova, što je u isti mah i neupitna istina i zgoljna laž. Ćurin se doista, dulje od tri desetljeća, predano i sa strašću koja je svojstvena samo najvećim zanesenjacima, bavi sekvencijalnim pripovijedanjem. Za taj je rad primio i međunarodne nagrade i komplimente kritike, no znamo li koliko je računa uspio poplaćati honorarima za štivo u sličicama, nikako ga ne možemo staviti u nišu stripovnih profesionalaca – cijeloga života izdržavao se radom u drugim grafičkim disciplinama, osobito kao plodni novinski ilustrator. (…)

Nadalje, u čitavome svijetu teško je i zamisliti dogmatičnijeg zagovornika klasičnog narativnog stripa od Alema Ćurina. Kao da je zanimanjem kustos u muzeju koji se skrbi o djelima starih majstora, on će vam dugo i natenane izlagati presudne epizode iz povijesti stripa da bi naposljetku zaključio kako su sve veliko i važno već odavna smislili i nacrtali genijalci iz prvoga vala, koji su svojim radom opisali “prirodne” granice medija. Od svetih principa obrane i zaštite pokojnih zaslužnika, taj zakleti ambasador klasike neće odstupiti ni za milimetar sve dok mu pod nos ne gurnete komad hamera. Jer, čim krene crtati vlastiti strip, najkasnije do posljednjega kadra u prvoj pasici, s terena kanoniziranih vrijednosti skrenut će u meandre toka svijesti i dok si trepnuo, ono što je počelo kao priča starinskoga štiha i rukopisa, pretvorit će se u razularenu orgiju ljute alternative.

Ulomci iz teksta „Zlatne godine u mekom uvezu“ pisanog za knjigu Egostriper

Vladimir Šagadin

Kartografija ljubavi Alema Ćurina

(…) Alema Ćurina ljudi poznaju najprije po ilustracijama iz Ferala. Svaki tjedan je na novinski papir izlivao neki svoj crno-bijeli svijet prepun sivih nijansi i uspio u nečemu što je privilegij samo nekolicine hrabrih. U svojim je ilustracijama slao jedinstvene slikopisne poruke i zadržao poziciju autora, nikad ne dopustivši da ga se gurne u nekakav oblik nijeme dekoracije. Zbog toga je Ćurin naš najbolji ilustrator u posljednjih dvadeset godina i to nije nikakva smjela izjava ili privlačenje pažnje, to je naprosto – fakt. Danas objavljuje redovito u Novostima i na Profilovim knjigama, a čim ugledate njegovu ilustraciju, odmah znate da je to Alem Ćurin. I zato je najbolji.

Ulomak iz teksta „Kartografija ljubavi Alema Ćurina“ pisanog za knjigu Egostriper

Jurica Pavičić

Tusti utorak s motornom pilom

Jer, Ćurin jest ekstreman. Ekstreman je kao pisac, kao strip autor i kao ilustrator. On je radikalan i u grafičkoj likovnoj formi, i u tretmanu jezika sazdanom na kalamburu i nonsensu, i u sadržajnoj žestini kojom se obara na tabuizirano i neugodno u ideologiji, seksualnosti, politici tijela i politici duha. Njegov ekstremizam izaziva dvojake reakcije. „On nije normalan“, komentira katkad hrvatski commom sense kad je suočen s pogledom na Ćurinove penise probužane borerom, ili nadrealne grafičke konstelacije u kojima se ideološko, fiziološko i fetišističko orkestrira u radikalnu kvintisencu neugode. Štos je u tome što nije Alen Ćurin „nenormalan“. Štoviše, on je jedini „normalan“. Kao čovjek konstitutivno oblikovan kulturom reda, on na nadrealni metež svakodnevice reagira ticalom za nered. U kulturi koja je kolabirala pod šumom krepanih ideologija, proturječnih mitologija i zapuštenih političkih boleština, Ćurin na zbilju reagira tako što povezuje seks i političko, tijelo i ideologiju, bolest i zastave. On u svojim ilustracijama spontano opipava vizualni jezik kojim može izreći metež podivljalog društva. On jedini vidi bistro i crta pejzaž koji vidi – crta društvo kao organ obrastao gubom, ideologiju kao veneričnu bolest, ljude kao zoomorfna bića iz pokladne povorke. Ćurinova vizija nalik je Felliniju na tripu, križancu tustog utorka i garažnog horror filma. Ona nije laka ni ugodna – ali, umjetnost je onda kad je dobra uvijek gorak lijek u maloj bočici, pa je tako i u Ćurinovom slučaju.

Ulomak iz teksta „Tusti utorak s motornom pilom“, pisanog za knjigu Egostriper

Štos je u tome što nije Alen Ćurin „nenormalan“. Štoviše, on je jedini „normalan“

Renato Baretić

Pjegavi doberman

„Vlada jednostavno mora popustiti pred zahtjevima MMF-a, bez obzira na to što će time izigrati birače koji su naivno povjerovali predizbornim obećanjima. Kao i sve drugo, i ta će lakrdija, ionako tek još jedno u nizu poglavlja iz kronike hrvatskog beščašća, ubrzo pasti u zaborav. Svuda osim na sindikalnoj sceni, gdje se turbulencije, tobože primirene nedavnim sporazumom, zbog svega toga nanovo zahuktavaju. Eto, to je otprilike ključna teza komentara, pa ti napravi ilustraciju. Ako može, bez ijednoga glavića na kanarincu ili kurca s glavom dobermana, okej? Do sutra ujutro, ka i obično. Ma daj, ne zajebaji, šta je to tebi, tako si i prošli tjedan govorija za oni esej o Andriću, pa si ga onda isto vrhunski nacrta! Ajde, ajde…“

Tako nekako ja zamišljam narudžbe što ih Alem svakotjedno dobiva. Urednici ko urednici, svuda isti. Ako znaju da možeš dobro pisati, misle da moraš i brzo. Ako znaju da odlično crtaš, uvjereni su da je tebi to čas posla, neš ti, imaš gotov tekst pred sobom i treba ga samo ilustrirat… (…)

Dva dana kasnije u novinama izlazi ilustracija stručne analize globalno-makroekonomskih reperkusija na sindikalnu scenu u Hrvata: dopola oguljena jabuka iz čije vagine (a iz čega bi drugo?!) namiguje crv s glavom kanarinca i sa zmijskim jezikom koji na vrhu svakoga kraka nosi po jedan ljudski glavić. U pozadini je, jasno, golemi križ s hrvatskim pleterom oko kojega se natiskuju nervozni spermatozoidi (jedan ima glavu dobermana!) željni proboja opne, a u desnom donjem kutu ispisana je poruka: “Jedon ni ka ča su tri”. (…)

Ulomci iz teksta „Pjegavi doberman“ za katalog izložbe, FALIŠ, Šibenik, 2015.

Boris Dežulović

Alem Uekhber

Stoga, kad smo pokrenuli nezavisni Feral Tribune i zamislili ga kao list u kojemu se Zagor neće morati, a Zagorac neće moći skrivati, kad je Feral vrlo brzo postao tjednik i kad sam inzistirao na poštivanju načela da svaki tjednik koji drži do sebe mora imati kućnog ilustratora, u obzir su na cijelom svijetu dolazila samo dvojica dovoljno beskompromisnih crtača. Kako se pak drugi takav feralovac među njima još nije rodio – a nije se, prema dostupnim informacijama, rodio do danas – preostao je samo Alem Ćurin, čudovište s glavom Charlesa Bukowskog i rukom Hala Fostera. (…)

S vremenom, Alemova je ilustracija u Feralu stekla kultni status i, suprotno svim pravilima novinske i grafičke profesije, otela se kontroli, otrgla s mula i zaplovila sama. Jest, relativno je lako u njoj naći nova čitanja teksta kojeg ilustrira, ali – da se mi ne zajebavamo – Alemov je crno-bijeli svijet preširok, a njegovo fantastično stanovništvo odveć divlje za onaj krhki slog iz kojeg izranjaju moćno i oštro poput vulkanskog otočja na nekom Cortovom dalekom horizontu. Nije stoga ni čudo što je među Feralovim autorima stvar prestiža biti oslikan Ćurinovim tušem, kao što nije čudo da se njegova ilustracija čita sama za sebe i sama od sebe.

Alem Ćurin, ako mene danas pitate, nikad zapravo nije ni bio novinski ilustrator. On je Feralov kolumnist, a naplavine slova oko njegova kvadra tek više ili manje – a više manje nego više – uspjele ilustracije Ćurinovih snoviđenih priča.

Ulomci iz teksta „Alem Uekhber“ za katalog izložbe, FALIŠ, Šibenik, 2015.

Nije stoga ni čudo što je među Feralovim autorima stvar prestiža biti oslikan Ćurinovim tušem, kao što nije čudo da se njegova ilustracija čita sama za sebe i sama od sebe

Ante Tomić

Umjetnost za koju nemam petlje

(…) Surađujete li, naime, s Alemom izlažete se smrtnom riziku da će on napraviti nešto radikalno. To vam je kao amen. Umjetnik će nacrtati nešto od čega će se prevrnuti vaš malograđanski želudac, a nećete znati kako da ga odbijete da on ne podivlja. Treba puno strpljenja i poniznosti da biste Alemu objasnili da su Milošević i Tuđman kako cuclaju dva penisa što se dvoglavi uspravljaju iznad jednih mošnji, čak i za Feral, bar korak predaleko. Morate brižljivo vagati riječi kada Alemu objašnjavate da je njegov Zagor prelijep, da darkwoodski Duh Sa Sjekirom doista nikad nije tako dobro izgledao, da je u jednom jedinom njegovom kadru vjerojatno više crtačke vještine nego u čitavoj povijesti ovog stripa, ali da se s priličnom pouzdanošću da pretpostaviti kako se urednicima u Bonelliju, jebeš mu mater, neće dopasti prizor gdje se Zagor i Chico kupaju goli. (…)

Ulomak iz teksta „Umjetnost za koju nemam petlje“ za katalog izložbe, FALIŠ, Šibenik, 2015.

Kruno Lokotar

I kalamburi i kalemi, i kalemi i kalamburi

I onda na stranici sine, ako tinta može sinuti, ilustracija Alema Ćurina. Prvo se čovjek zapilji, točno kao na psihijatriji kada mu se predoče Rorschachove mrlje, pa razabire. Na crtežu se pojavljuje čisti rad podsvijesti, spaja se ono što je s ovu stranu jastuka nespojivo, sjajno nacrtani motivi nevjerojatnih ekstenzija se susreću s bilo čime, zamislite recimo, srdelu-trubu, slova od žohara, zastavu koja vijori kao more sa šalicom vruće kave i ljepoticom čija crvena čarapa kaplje, labuda koji plovi asfaltnom rijekom s isprekidanom linijom… Po srijedi je vrlo bezglava ekonomija podsvijesti, realizirani Rorschach u HDTV izdanju: ovdje je sve nacrtano michelangelovskom voluminoznošću, dürerovski raskošnim i rastrošnim linijama, po potrebi stripovski, baš onako kako to Ćurin u dosluhu sa svojim moćnim unutarnjim diktatorom želi. A taj dosluh koji barata jezikom podsvijesti, groteske, nadrealizma je vrlo vrlo racionalan rad, ilustracija kojoj tekst i ne treba, jer kao da oslikava kaos i podsvijest društva, s povodom. Možda je kalambur ta ključna kost oko koje se vrti Ćurinova poetika, pa on kalamburi i kalemi živo i neživo, tinta(ra) se prosipa i asocijacijama nas od prvog vodi u dublje, uznemirujuće.

Uglavnom, gledati Ćurinove ilustracije je posao, proces koji traje, jer tu se slojevi razgrću i isprepliću, i kada misliš da si pohvatao sve te stranputice pristojnog mišljenja na kojima su mozak i govno ponekad vrlo slični, zapneš o zapis, naravno, opet neki njegov kalambur. Pa ajde Jovo nano vo. A u potpisu već mozgom daklem curim: Thanks Ink.

Za izložbu Alema Ćurina na FALIŠ-u, Šibenik, 2015.

Izbor iz ilustracija i naslovnica knjiga Alema Ćurina pogledajte u našoj Galeriji