Čitateljske tendencije u digitalnom svijetu

Desetljeće je dovoljno blizu i dovoljno daleko da se spekulativne fikcije i fakcije međusobno dodiruju i miješaju. Digitalna sfera je sloj stvarnosti na kojemu neprestano postojimo, bez obzira jesmo li ulogirane, a kako je riječ o dominantno tekstualnom mediju, unatoč ustanovljenoj prevlasti slike u posljednjem milenijskom zaokretu, digitalna je i internetska kultura na nebrojene i nesagledive načine već utjecala na književnost kao umjetničku praksu, medij, biznis i instituciju. Najočitije su promjene u mogućnosti slobodnije cirkulacije tekstualnih materijala i otvaranju prostora u kojemu svatko s pristupom internetu može pred (kakvom-takvom) javnosti objaviti (kakve-takve) tekstove. Blogovi su iznjedrili generacije autor/ic/a, digitalne platforme izmijenile način na koji književni marketing i pripadajuće novinarstvo funkcioniraju, društvene mreže postale međuprostor kritike i PR-a, pa i novi okvir za književno stvaralaštvo. U posljednjih nekoliko desetljeća spontano su se istraživali potencijali internetske književnosti, no nijedan nije zaživio kao puno više od u trenutku uzbudljivog eksperimenta. Po svemu sudeći, književnost još uvijek dominantno tendira papiru. Riječima Luke Ostojića, pisca, novinara, kolumnista, urednika, trenutno aktivnog na projektu istraživanja pamćenja (o) književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u sklopu kojega je intervjuirao nekoliko stotina neprofesionalnih čitatelj/ic/a diljem Hrvatske:

Budućnost nam vjerojatno priprema svakakva iznenađenja i prevrate, ali čitateljske tendencije mogle bi ipak ostati relativno iste. Dva su smjera kojima se čitatelji već godinama kreću. Prvo, vole čitati lektirne klasike – naravno, ne bilo koje, nego ponajprije one koje nalazimo u kasnim razredima srednje škole. Ruski realizam i europski modernizam postaje su na kojima mladi čitatelji desetljećima zastaju i s čudom otkrivaju da čitanje književnosti može biti uzbudljivo i lijepo. Hoće li Ana Karenjina, Raskolnjikov, Mersault i barunica Castelli biti jednako zanimljivi i 2033. godine? Naravno.

Drugo, ljudi vole čitati djela za koja su čuli da su u trendu. Trenutni đir čine skandinavski trileri i europska autofikcija. Malo tko bi očekivao da će omiljeno čitateljsko štivo činiti turobne i mučne drame mračnih sjevernjačkih gradova (radilo se tu o Nesbou ili Knausgaardu), ali doista je tako. Stoga je teško predvidjeti trend za deset godina, jedino je evidentno da će ljudi čitati nešto sasvim drugo, a tek će se u izmaglici prisjećati da su nekad, tko zna zašto, čitali baš ove romane kojih se uopće više ni ne sjećaju. Što će 2033. biti in? Brazilski neorealizam? Kineska ekološka fikcija? Povratak grčke tragedije? Kad bismo znali, mogli bismo se obogatiti.

Poznajući praktične sposobnosti zarade na domaćoj književnoj sceni, vjerojatno se ne bismo obogatile čak ni sa specijaliziranim književnim proročištem, ali u međuvremenu pisce muče drugi elementi manjinskog izvještaja, poput recimo ideje da će im roboti ukrasti poslove. Fenomen književne artificijelne inteligencije pored egzistencijalne tjeskobe vuče osovinska pitanja o tome što konstituira (kritički dobru, tržišno poželjnu, nišnu, masovnu, bezvremensku) književnost, kako je i zašto tko konzumira, koje mjesto zauzima u svijetu. S time da s književnim eksperimentima artificijelne inteligencije u filozofsku spekulaciju ulaze nove informacije i varijable. Moralna i ina panika uglavnom je neumjesna, barem što se književnosti tiče. Razvoj artificijelne inteligencije ima realne hororične projekcije u ovome svijetu koji na nekoliko različitih načina srlja u propast i posve je izgledno da će se tehnologija, kao i dosad, čak i kada je stvorena s najboljim namjerama, koristiti na niz destruktivnih načina. No kanali za tu destruktivnost još uvijek su posve u rukama ljudske inteligencije i uvjetovani društveno-političkim asimetrijama; problem nije AI, nego sve oko njega.

Digitalna sfera je sloj stvarnosti na kojemu neprestano postojimo, bez obzira jesmo li ulogirane, a kako je riječ o dominantno tekstualnom mediju, digitalna je i internetska kultura na nebrojene i nesagledive načine već utjecala na književnost kao umjetničku praksu, medij, biznis i instituciju

Književnost kao pokretač empatije

Književni prostor u kojem bi AI mogao eventualno naći funkcionalni smisao žanrovska je masovna literatura čija je svrha ionako formulaična reprodukcija radije nego literarna kreativnost i čitateljski izazov. Promatrajući benjaminovskom paradigmom masovne reprodukcije, možda će književni AI moći zamijeniti književnost ondje gdje su fotografije mogle zamijeniti slikarstvo, možda će se umjetnička književnost time emancipirati, a možda će književna umjetnost biti kodiranje i korištenje programa za stvaranje književnosti pa će tako postojati i umjetnost artificijelne inteligencije s pripadajućom androidnom Muzom. A kao i mnogošto drugo za što tehnički postoji tehnologija, šanse su da će ljudi ostati jeftinija radna snaga i još uvijek precizniji i sigurniji mehanizam proizvodnje. Tako je recimo poznato da se ponegdje u korporacijama koristi simulacija artificijelne inteligencije koju vodi i nadgleda ljudska inteligencija, u ovome slučaju nazvana artificijelnom artificijelnom inteligencijom.

No i artificijelno inteligentna književnost blijedi u spektakularnosti pred virtualnom realnošću čiji se potencijali istražuju u različitim smjerovima ubrzanim ritmom, između ostaloga slijedeći i ideju VR-a kao mašine za proizvodnju empatije. Statična slova na papiru koja zahtijevaju imaginativno prepuštanje za empatičku investiciju teško mogu parirati ataku na čula koji donosi VR. Virtualno iskusiti ratno stanje, izbjeglički put ili prizore topljenja ledenjaka (redom scenariji s ciljem osvještavanja suvremenih hiperproblema kod dijelova populacije koji im nisu izloženi) ima dokazani impakt na tjelesne doživljaje, a mnogi od njih svjedoče o transformativnim učincima na njihovu percepciju i djelovanje. No jednako je dokazano da je većinom riječ o privremenim efektima koji s vremenom troše ljudske kapacitete za intenzivne doživljaje. To će reći da artificijelna objektna empatija, koja još uvijek drži, možda i potencira raskorak između polazišta i mete empatije, s vremenom gubi na učinkovitosti emotivne investicije i posljedičnog djelovanja, i zajedno s drugim podražajima, traži veći intenzitet za sve slabije osjećaje. S vremenom svi osjećaji pomalo trnu. A književnost, sa svojim rudimentarnim moćima aktivacije empatije i razumijevanja preko različitih barijera, ne nosi prijetnju afektivno-nervnog trošenja.

Književni prostor u kojem bi AI mogao eventualno naći funkcionalni smisao žanrovska je masovna literatura čija je svrha ionako formulaična reprodukcija radije nego literarna kreativnost i čitateljski izazov

 Digitalni čitači nisu progutali knjige

Možda s vremenom postane jasnije zašto čitamo, što i kako proživljavamo dok živimo paralelne stvarnosti u dodiru s pripovijestima na papiru, ali i ljudska znanost staje pred magijom koja je inherentna življenoj afektivnoj kompleksnosti. Kada je riječ o pitanjima što i kako čitamo, a onda što će i kako čitati buduće generacije, redovita profesorica na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti s višegodišnjim iskustvom na području kognitivnog istraživanja (koje će, u suradnji s FER-om, uskoro postati samostalni Odsjek na Filozofskom fakultetu), Anita Peti-Stantić ima za reći:

Ta nam se pitanja nameću zbog uronjenosti u digitalni svijet koji se uvelike razlikuje od svijeta u kojem smo još donedavno živjeli i, posljedično, zbog brige o kognitivnoj disonanci u kojoj osjećamo da se nalazimo. Zbog toga mislim da treba otvoriti prostor za razgovor o nama i o tehnologiji. Naime, mnogi od nas koji smo svjesni što će biti izgubljeno ako ljudi budućnosti budu čitali kraće i jednostavnije tekstove, a onda budu čitali i površnije, što se čini da ubrzano uočavamo, nerijetko zazivamo i zagovaramo neka prošla vremena u kojima se čitalo „kako treba“. Pitanje je, dakako, je li to doista točno. S tim se u vezi vrijedi zapitati što je i kakvo je doista to staro i to novo i znamo li, bez predrasuda, izgraditi most u kojem će biti nešto staro, nešto novo, nešto sporo, nešto brzo i znamo li to novo, kako god ga definirali, uključiti u odgoj i obrazovanje budućeg čitatelja. Kako bismo to mogli, moramo početi gledati iz sadašnjosti unazad i unaprijed, a ne samo omjeravajući sadašnjost o prošlost.

U tom se kontekstu treba prisjetiti da sposobnost čitanja, koja nesumnjivo proizlazi iz želje za čitanjem, nije biološka datost, nego je s jedne strane kulturna nadgradnja našega mozga, a s druge strane našega umnoga svijeta. Kao takva, ona proizlazi iz jezične sposobnosti s kojom je čvrsto isprepletena do te mjere da možemo reći kako jedna hrani i oblikuje drugu. Zbog svega toga, pomirimo li razvoj predčitalačkih vještina među kojima se ističu razgovor, igra (pa onda i jezična igra) i zajedničko čitanje i tehnoloških dostignuća koje danas ne možemo ni zamisliti, generacije koje dolaze sasvim će sigurno čitati i tekstove kakvi su nekad bili i nove, multidimenzionalne, digitalno stvorene, vjerojatno višeautorske, otvorene tekstove kakvi već nastaju i kakvi će se boriti za svoj prostor s klasičnima, na sličan način kao što se već događa s medijem. Iako se prije nekoliko godina i moglo učiniti da će digitalni čitači progutati klasične knjige, to se ne događa. Zbog toga nisam zabrinuta ni za čitanje. Mladi već danas sve jasnije vide što im je u digitalnom svijetu korisno, a što nije i sve se više okreću i „tradicionalnim“ načinima stvaranja svjetova, među kojima su priče jedan od najuzbudljivijih.

Srce na cesti Dubravke Ugrešić i Goli život Miljenka Jergovića

Ako pitate zasad dostupni AI prototip, ChatGPT, da prognozira trendove u čitanju za deset godina, reći će vam da će se po svemu sudeći nastaviti razvijati književnost na digitalnim platformama, uz širenje područja interaktivnog i imerzivnog (to jest sadržaja u koji je moguće uroniti), uz veći interes za kratke forme oblikovane prema obrascima društvenih mreža i publicistiku fokusiranu na osobni razvoj. Kako je došlo do tog algoritamskog prorokovanja nije teško rekonstruirati s obzirom na to da chatbot barata informacijama koje dominiraju na internetu, sa svim površnim repeticijama i kratkovidnim nagađanjima koja čine suvremenu hiperproduktivnu simulaciju novinarstva. No sve točke prognoze zvuče razumno, iako će s obzirom na brzinu zaokreta i reflekse povratka na estetike, poetike i politike prošlosti trendovi unutar desetljeća gotovo sigurno skrenuti s ove linearne vremenske putanje.

Nešto manje generičke odgovore GPT daje na isto pitanje u kontekstu hrvatske i regionalne postjugoslavenske književnosti. Pa kaže: „Posljednjih je godina obnovljen interes za književnost bivše Jugoslavije, s nizom novih prijevoda i izdanja djela prominentnih autora poput Ive Andrića, Danila Kiša i Aleksandra Tišme.“ Zatim među aktualnim trendovima izdvaja postmodernu i eksperimentalnu fikciju, autobiografsko pismo i memoarsku književnost, feminističku i društveno angažiranu književnost, i – krimiće. Za potonje piše: „Krimi fikcija sve je popularnija u Hrvatskoj i široj regiji, s nizom uspješnih autor/ica koje proizvode oštre i beskompromisne, napete romane koji istražuju mračniju stranu društva“.

Anita Peti-Stantić: Generacije koje dolaze sasvim će sigurno čitati i tekstove kakvi su nekad bili i nove, multidimenzionalne, digitalno stvorene, vjerojatno višeautorske, otvorene tekstove kakvi već nastaju i kakvi će se boriti za svoj prostor s klasičnima, na sličan način kao što se već događa s medijem

No poznato je i da ChatGPT, baziran na jeziku s algoritamskim predviđanjima optimalnog slaganja riječi i informacija, ponekad „izmišlja“ ono što nudi kao činjenice. I dok programeri pokušavaju iskorijeniti manjkavosti sustava kako bi ChatGPT postao vjerodostojni posrednik informacija, implikacija da fikcija čini neku vrstu organskog produžetka empirijske fakcije zvuči istodobno točno, komično i uznemirujuće. Kad nije siguran, chatbot se snalazi i laže pa mi je tako među najznačajnijim knjigama objavljenima prije deset godina nabrojao Srce na cesti Dubravke Ugrešić, Goli život Miljenka Jergovića i Zlatna vremena i crni oblaci Ivane Bodrožić. Ako me sjećanje i Google nisu posve izdali, nijedno od navedenoga ne postoji uopće ili makar nijedno ne potpisuju pobrojana imena, a kako su se ove književne pseudo-kreature pojavile kao referenca, nije posve jasno.

Kada je riječ o domaćoj produkciji, više nego paničariti oko AI-književnosti koja vjerojatno nikada neće naučiti male jezike, važno bi bilo afirmirati digitalne potencijale koji književnost mogu učiniti dostupnom što širim čitateljskim populacijama, nadilazeći geografske i klasne udaljenosti, kao i ekološki održivijim terenom umjetnosti i kulture. A hrvatska i isjeckana regionalna scena daleko su od toga da iscrpe potencijale elementarnih e-izdanja, između ostaloga kao mogućeg rješenja sumanutog problema nepostojeće regionalne distribucije. Mogućnosti koje nove tehnologije imaju za pedagoške prakse također su neistražene, a dokle god ne samo silabi nego i modusi prijenosa i kultiviranja znanja i promišljanja barataju pretpostavkama i vrijednosnim sustavima koji teško komuniciraju s mladim ljudima, bit ćemo u odnosima obostranog nepovjerenja i otpora. A dojam je da mladi, uključujući recimo Gen Z koja upravo odrasta i oblikuje svijet, a prva je generacija odrasla posve u kontaktu sa suvremenom tehnologijom, još uvijek čitaju, kupuju i posuđuju knjige.

Plavo salo književne budućnosti

Nemoguće je racionalno razmišljati o budućnosti, čak i kratkoročnoj, bez svijesti o prijetnjama ekoloških katastrofa koje će pretvoriti svijet u patchwork distopija za života mlađe prosječne čitateljice, ako ne i prije. To više nisu katastrofične prognoze ili klimatska paranoja, nego znanstvena činjenica koja se i/racionalizira i tako uklanja iz svijesti većine populacije pod pritiskom nemoći. Shodno tome, sve je više fikcije koja se bavi već pristiglom i nadolazećom budućnošću s obzirom na apokaliptička događanja nepravilno raspoređena u svijetu, i ta literatura premješta se iz žanrovske niše u mainstream koji i kritika i publika ozbiljno uzimaju u obzir. Književnost pak kao motiv u autorefleksivnom potezu spekulativne fikcije i znanstvene fantastike redovito zauzima zanimljivo i promišljeno mjesto, često pretpostavljajući da će književnost biti sistemski uključena ili isključena iz svijeta budućnosti. Fahrenheitova je premisa u tom smislu kultna, ali zanimljive se stvari događaju i drugdje, poput vjerojatno jednog od najdojmljivijih i ujedno imaginativno najumobolnijih primjera pod naslovom Plavo salo ruskog pisca Vladimira Sorokina. Ondje autor zamišlja budućnost alternativnog slijeda povijesti, u kojoj je književnost izumrla, ali se ispostavilo da upravo književno stvaralaštvo proizvodi naslovnu supstancu, ultimativno gorivo neprocjenjive vrijednosti. Znanost se bacila na jedino čega se mogla sjetiti: kloniranje ruskih klasika. Knjigu otvaraju pisma znanstvenika koji razvija književne mutante i svome ljubavniku prilaže njihove tekstove, sumanute parodije Dostojevskog, Ahmatove, Nabokova…

No postoje i uvjetno rečeno sretnije sudbine za književnost ili makar pisce. U posljednjoj priči zbirke Gracija od čempresa naslovljenoj „O zanimanjima u doba Velikog sranja“ Želimir Periš (koji me prestigao vlastitim tekstom u dva dijela o AI i ChatGPT) kreira apokaliptičnu viziju po svoj prilici posljednje ljudske generacije koja se grupira u jata, sastavljena od optimalnog omjera različitih profesija odnosno praktičnih umijeća. Pokazuje se da pisci pritom imaju garantirano preživljavanje kao poželjan element skupine, dok su razni IT-jevci u svijetu divlje prirode potpuno beskorisni. Tako da u Periša knjige možda neće preživjeti Veliko sranje, ali pripovijedanje svakako hoće.

Nadalje, neki od najzanimljivijih autorica i autora relativno mlađe generacije istražuju potencijale spekulativnih fikcija, poput Dinka Krehe i Asje Bakić, Emine Žune, Maše Kolanović i Magdalene Blažević (ne/sistematičan pregled ovog literarnog smjera recentno je ponudila Maja Abadžija u knjizi Između otpora i trenda: tendencije u suvremenoj regionalnoj književnosti (Booksa, Zagreb, 2023.). No izvan spekulativne fikcije, na pitanje o budućnosti književnosti, prvi je odgovor Dinka Krehe: „Ne vidim nikakvu budućnost. Ičega. Uopće.“

***

Nakon razgovora i višednevnog razmišljanja na danu temu, Kreho još uvijek nema odgovor, ispričava se i ograđuje od klizavog nagađanja argumentom nejasne apstrakcije naslovnoga „mi“ i manjka pregleda nad produkcijom i recepcijom koja je bitno fragmentarna. Nadala sam se da će se slipstream autor lakše dati dovesti na tanak led, računajući na Krehin raspršeni uvid u različite segmente geek multiverzuma, i/li njegove kapacitete za stvaranje spekulativnih fikcija kao produžetaka faktičkog književnog polja na kojem se krećemo. Ali dok je autor u fikciji spreman maštati o proklizavanjima sadašnjosti u susjedne ili ovlaš buduće paralelne svjetove, primjerice o nestajanjima u igri i kôdu, književnim replikantima koji će spasiti postjugoslavensku književnost, u stvarnosti je daleko neugodnije ostaviti trag svojih futurističkih nagađanja u vremenskoj kapsuli teksta, na čitanje nepredviđenoj budućnosti.

*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.