Pola sata nakon smrti tijelo postaje plavo. Slijeganje krvi u donji dio tijela nakon prekida cirkulacije jedan je od prvih znakova smrti, livor mortis. Tijela nekih bića, poput crva, postaju kompletno plava i nekoliko sati prije smrti. Iz crijeva im se širi val plave fluorescencije posebnim putevima nekroze; cijeli crv postaje bliješteće plav. Radi se o ionima kalcija koji signaliziraju stanicama da prestanu raditi. Crvi na YouTube snimci izgledaju kao nekakav rasplesani sustav grafema i dijakritičkih znakova. Plave vijuge, plave tilde, plavi gravisi.

Plavu boju primjećujem posvuda otkad je umro. Mama je pronašla njegovo tijelo. Za to vrijeme ja sam dodirima pokretala drugo tijelo na plesu. Bio je utorak, Noć vještica. Na početku svakog sata Eva nas potiče da podijelimo kako se osjećamo. Najčešće razgovaramo sjedeći u krugu na bijelom podu plesne scene, ali tog utorka smo crtale. Nisam znala kako prikazati osjećaj koji mi je cijeli dan vijao tijelom. Kao da sam neusidrena, otkačena od veza; noć je, a ja plutam na leđima na površini mora i ispod sebe osjećam bujice meduza i planktona. Ne vidim ih, samo znam da je blizu neko svjetlo jer ga vidim na obrisima stopala. Ispred mene crna plavet neba koja se kao nafta slijeva preko horizonta. Pritom sam puna, sve osjećam, i sama hladna bioluminiscencija. Sve je moguće. U engleskom jeziku idiom to be at sea označuje upravo to, stanje neizvjesnosti, kolebljivosti, stanje bez priveza. Pokušala sam to prenijeti na papir crtajući vijugave nepokretne linije plavom bojicom. Uskoro su se počele kretati, te linije, nadovezivati se, preklapati, sastajati u fazi, brijeg s brijegom, dol s dolom, i u kontrapunktu. Papir se mreškao, a kad je sat završio, saznala sam za tatu. Tijelo koje se maloprije kretalo poput vode smrt je skučila u blok leda.

U eseju Škola mrtvih Hélène Cixous piše da je pisanje znanost rastanaka. Spuštanje, iskapanje, uviranje, poniranje – silazna kretnja. Nije samo papir i tinta, već i blato, mulj, ocean. Prolaz između dviju obala. Pokušaj da se povrati, iskopa ta prvobitna slika u nama, koja nas plaši. Scena.[1]Prizor, dramski, filmski, koji bi scenaristički udžbenici nazvali turning point; prekretnica, prijelomni prizor, u kojem se cjelokupna ličnost prelama u novo. Prizor koji si ne možemo predočiti zbog čega se u svađi sa svojim očima odvajamo od vlastitog tijela. Svaki traumatični događaj je isprva poput sna. Poput onog sna u kojem želiš nešto reći, a ne možeš progovoriti. Ne vjeruješ da ti se to događa, ali znaš da se nešto događa zbog onih istih vijuga u tijelu koje sam osjetila i prije tatine smrti. Trauma je rana koju tijelo ne može samo procesuirati. Hiperadrenalinski šok rastače pikštele među satima kao žešći psihodelični trip. U istom se trenu odvija i umiranje i rađanje. (Prema Tibetanskoj knjizi mrtvih smrt je ionako tek trenutak između dva života). Sama Cixous počela je pisati kad joj je u jedanaestoj godini života od posljedica tuberkuloze umro tata, utjecajan liječnik, koji je za nju bio vlasnik svih riječi u obitelji. Pisanjem je htjela odgoditi suočavanje s tugom, ali i progovoriti. Poslije je razvila čitav koncept antipatrijarhalnog pisma i pisala bijelom tintom kako bi provocirala logiku Oca. Smrt je, piše Cixous, jedan od najčešćih povoda pisanju, uz snove (košmare) i dubine (korijene, porijeklo). Možda zato što su sve tri stvarnosti nešto čega se jako bojimo. Stanja bez priveza, ali i toponimi žudnje koja nas tjera da propišemo.

U eseju Voda i snovi Gaston Bachelard predlaže dva modaliteta mašte: prvi, formalna imaginacija, proizlazi iz emocija i osjećaja, srca (nečeg što nas je ganulo, prizor, doživljaj ili gesta; scena). Drugi, materijalna imaginacija, proizlazi iz dubine bića, onog materijalnog u nama i svemu oko nas – svi smo od šezdeset do osamdeset posto dva kemijska elementa – iz vode.[2] Filološki, voda je simbol rađanja i smrti. Otud i snovi, jer snovi, prema Bachelardu, izranjaju iz prirodnih elemenata, kao i pjesnička i umjetnička mašta koja već tisućljećima izranja iz vode i obilja vodenih slika. Sjeti se da si pola voda. Ako ne možeš kroz prepreku, zaobiđi je. Poput vode,[3] piše Margaret Atwood. Postoje plime u mojem tijelu,[4] piše Virginia Woolf, u meni sve već teče,[5] piše Luce Irigaray. I ja se prelijevam; moje želje izmišljaju nove, moje tijelo zna za nečuvene pjesme. I ja se iznova osjećam tako puna bliještećih bujica da bih mogla prsnuti,[6]piše Cixous. Možda jer je voda intimnija od vatre i stijena, participativnija. Voda je svugdje oko nas i sva voda koja je ikad postojala još je uvijek ovdje. Voda koju pijem iz čaše dok ovo pišem ista je vodi u ponornicama i podzemnim vodonosnicima i vodi koja se upija u površinskom sloju zemlje i vodi koju bih da se nisam totalno zaledila brisala s lica. Osjećam vodu na koži, u oskudici i obilju kiše, u utrobi, crijevima, vrtovima koji će izrasti iz odbačenih i mrtvih tijela.[7] Voda pamti, arhiv je sjećanja, i ne samo sjećanja – na dnu oceana nalazi se materijalni arhiv ljudskog otpada. U majčinu mlijeku, osim masti, vitamina, laktoze, minerala, antitijela, nalaze se i dioksin, kadmij, arsen, razrjeđivač, tekućina za kemijsko čišćenje, olovo, raketno gorivo, teflon, otrov za termite, benzen.[8]

Voda je nešto što ne možeš zadržati. Kao ni muškarce. Pokušala sam. Oca, brata, ljubavnika, prave prijatelje, gladne duhove i Boga, jedan po jedan su se otrgnuli iz moje ruke, piše Anne Carson.

Voda uvijek teče, uvijek pada, uvijek završava horizontalnom smrću,[9] piše Bachelard, a to me podsjeća na rusku spisateljicu Lidiju Čukovsku, koja o pisanju o smrti piše kao o uronu u vodu. Doslovno, uron u vodu (Spusk pod vodu) stavlja u naslov svojeg romana. Nina, njezina pripovjedačica, sanja suprugovu smrt i zapisuje svoje snove. Snovi joj se neprekidno ponavljaju, ona piše i piše i postaje nemoguće izbrojati točnu brojku snova u dnevniku.[10] Snovi postaju jezivi, kao i okolnosti Aljošine smrti. A svaki put vidim u snu tešku crnu vodu kojom se širi hladnoća. Vodu i tišinu. Da, vidim tišinu. Diže se poput pare. Oblake tišine. To je bilo Aljošino ispitivanje.[11]

Plava je boja vode i tišine. Što je uron dublji, to plava više tamni; Čukovskina plava je crna. O plavoj su pisali i Goethe, Henry David Thoreau, Virginia Woolf, Maggie Nelson, Derek Jarman, Rachel Carson, Margaret Mead. Plava je boja horizonta, udaljenih planinskih lanaca, svega dalekoga… boja onoga tamo što vidimo odavde, boja mjesta gdje ti nisi,[12]piše Rebecca Solnit. Plava je boja kratkih valova. U molekulama zraka i vode jače se raspršuje od drugih boja. Plava je zato boja neba, plavet koju gledamo dok plutamo na leđima, boja dubina nad kojima plutamo. Čak i u najdubljim dubinama, plava ima mogućnost da se odrazi od dna i emitira natrag u nebo. Plava je koridor, boja prelaska, boja transcendencije koja vodi u potragu za beskonačnim,[13]piše William H. Gass. Plava je i boja pete čakre, boja usta, čeljusti, grla, boja govora, kontakta, istine. U stanju neravnoteže, plava je boja nemogućnosti kontakta i šutnje. Boja tišine (možda zato škrgućem zubima otkad je umro).

Razmišljam o toj rečenici već tjednima. Vodu i tišinu. Čukovska vidi vodu kojom se širi hladnoća i oblake tišine. Nemogućnost govora. Kad pomislim na oblake tišine, vidim tišinu u kojoj se te noći vozimo brat i ja iz Zagreba. Još je cijeli grad bio pun pijanih vještica pa je naša tišina bila glasnija. Ali ta tišina nije odsustvo riječi. Sarah Kane tvrdi da depresija nije stanje praznine, već upravo suprotno, stanje potpune ispunjenosti, toliko guste da samu sebe poništava i guši.[14] Mislim da se to odnosi i na tišinu. Oblaci su samo vidljive nakupine vodenih kapljica. Mnoštvo pitanja, ali pitanje, kao zahtijevanje odgovora, zapravo je samo želja za uspostavom kontakta. Želja da se u toj teškoj crnoj vodi ne ostane sama. Koliko god bila gusta i jeziva, voda hrani i spaja; u vodi dijete razvija svoje tijelo, svoj prvi jezik i kontakt.

O tišini kao punoći pitanja piše i Woolf. Valovi su jedan od mojih omiljenih romana; neke knjige nam se valjda svide i prije nego što nam je sasvim jasno zašto. Francesco Mulas piše da su Valovi roman tišine, roman u kojem likovi, za razliku od Virginijinih prijašnjih romana, nisu oslikani isključivo međusobnim odnosima, već vlastitim odnosom sa stvarnošću.[15] Ta stvarnost je metonimizirana slikom mora – mora kao toplog majčinskog gestalta, ali i mora kao velike praznine. U romanu Woolf se suočava sa smrću svojeg brata Thobyja tako što prelama tugu na šest ožalošćenih glasova, šestoro prijatelja i prijateljica koji se u blizini mora prisjećaju odsutnog pa preminulog Percivala, nedostižnog patrijarhalnog autoriteta koji potiče koheziju grupe. Glasovi se isprepliću prema logici fugalnog kontrapunkta, polifonije koja kad je preslikaš u crtovlje izgleda doslovno kao more. Hvataju se, preklapaju, zezaju, sljubljuju, izmiču si, kontriraju, bježe svatko sam u svojoj disocijativnoj fugi, ali ipak stihijski zajedno. Umjesto Percivala, vlasnika svih riječi u obitelji, progovaraju Susan, Jinny, Rhoda, Louis, Bernard i Neville. Ali ti ožalošćeni glasovi ustvari šute. To su sve unutarnji monolozi; ono što pre-plav-ljuje je tiho. Tišina je endometrioza plave. Sama Woolf je pisala u svojim dnevnicima da tih šest glasova zapravo predstavlja različite vidike jednog uma u procesu tugovanja. Uma koji je raspršen, razlomljen na sve ono što izmiče, ali i tjera ukoso, u novi smjer (u Valovima se riječ svjetlo spominje 158 puta).

Jutro nakon tatine smrti brišem fleke krvi s pločica toalet-papirom. Izlazim prošetati psa i usput bacam ručnik pun krvi u kontejner za smeće. Ostajem u Rijeci. Cijeli grad je raskopan. Krvožilni sustav grada izložen, lokve prljave vode ispred Kapucinske crkve. Strše cijevi, zjape kanali, vrši se rekonstrukcija kolnika na Žabici. Tatino tijelo leži četiri dana na obdukciji. Mama mora odabrati odijelo i košulju za kremaciju; pogrebnik je upozorava da ne smije ići i remen jer metal ne može u krematorijsku peć. Mama je uzrujana jer tata nikad nije nosio hlače bez remena. Promatram je kako slaže različite odjevne kombinacije po krevetu kao što mu je to svakodnevno radila prije posla. Čitam o alternativnim kremacijama. Nailazim na akvamaciju, kremiranje vodom. Zanimljiva stvar. Tijelo uroni u veliki prostor ispunjen mješavinom vode i kalijeva hidroksida pa se zagrijava na sto šezdeset stupnjeva. Potom se u vodi raspada na kemijske komponente, a rezultat takve bio-kremacije je zeleno-smeđa tekućina po kojoj plutaju prhki bijeli ostaci kostiju. Tijelo postaje tekućina, a kosti prah koji se ožalošćenima predaje kao suvenir. Navodno je takav postupak ekološki osvješteniji pa je akvamacija budućnost kremiranja. Mami se ideja akvamacije ne sviđa. Tatu spaljujemo uobičajeno, labavih hlača.

Spavam s mamom u krevetu. Ponekad se probudimo držeći se za ruke. Mama plitko diše otvorenih usta i često nesvjesno položi ruku na prsa. Zglobovi su joj natečeni, ali ruka je meka. Primjećujem na lijevoj dva vjenčana prstena. Prsten i sat skinula je krim-policija s tatinog tijela i predala ih mami u plastičnoj vrećici sa zatvaračem. Mama je meni predala tatin rokovnik sa zataknutim nalivperom i nekoliko paketa patrona plave tinte. Dane provodim kopajući po tatinim stvarima i pretražujući taj rokovnik u nadi da ću pronaći kakvo pismo. U džepiću na kožnoj poleđini pronalazim fotografiju na kojoj smo brat, tata i ja u krevetu u tatinoj plavoj sobi. Brat i ja cuclamo svako svoju bocu mlakog mlijeka gledajući u mamu iza objektiva dok tata spava stiješnjen među nama i bijelim plišanim psima. Na gramofonu se vjerojatno vrti ploča, Meddle Pink Floyda. Sjećam se tih popodneva. Anne Carson piše u Razstvaranju da je oceani podsjećaju na zelenu sobu njezinog pokojnog oca.[16] Mene more podsjeća na tatinu plavu. Plava soba je cijeli tatin život bila njegova, najprije dječja, pa radna. Zovemo je plava zbog tamnoplave drvenarije, plavog ormara, plavog krevetnog okvira, plavog tepiha, plavih slika. U cijanometrijskoj šetnji Williama H. Gassa pronalazim sljedeće: Za običnog jelena u zimskoj dlaci lovci kažu da je ‘u plavetnilu’. ‘Biti u plavetnilu’ znači biti izoliran i sam. Biti ‘poslan u plavu sobu’ znači biti poslan u samicu, zatočeničku komoru za ubojice trećeg stupnja. Znači biti pretučen od strane policije, ili, ako si metal, zagrijavati se dok ne prevladaju lomljivije zrake i ruda se ne zamrlja poput onih žileta za koje se kaže da su plavi kao nebo.[17]

Fotografiju iz plave sobe lijepim u dnevnik. U plavu sobu ne ulazim. Šaram po marginama isprobavajući nalivpero. Stvarno lagodno klizi po papiru, gušt je pisati. Zvuk pisanja je hrapav, samo pisanje nekako uzbudljivije, tjelesnije, možeš oštetiti papir ako ne paziš. Sjećam se dječjeg nalivpera tanke sjajno plave drške koje mi je tata donio iz Francuske kad sam bila jako mala, s kojim sam urezivala umjesto upisivala riječi na papir. Tata mi je pokazao kako pravilno držati dršku i pisati što glađe, bez trzaja i predubokih ureza. Sjećam se da mi je vrlo brzo prestalo biti zanimljivo, ali da mi je bilo zanimljivo umakati prste u plavu bočicu tinte i ostavljati otiske po stolu.

Tata je mislio da trebam pisati. U antikvarijatu kraj Malog nebodera kupovao mi je knjige s tuđim posvetama preko kojih bi mi napisao svoju (u Zločeste misli Oscara Wildea napisao je: Vjerujem da su tvoje puno interesantnije). Većinom su to bile knjige njegovih bogova, Faulknera, Andrića, Marqueza, Hemingwaya, Hamsuna. Nije čitao Virginiju Woolf ni Dubravku Ugrešić. Bilo mu je smiješno što čitavu godinu za diplomski rad istražujem Marguerite Duras, Francuzicu koja je pod stare dane napisala knjižicu o seksu s Kinezom. Meni je bilo smiješno što on mene potiče na pisanje, a odbija čitati žene premda ga je žena naučila čitati. Svejedno sam čitala i pisala pretežito iz želje da mu se približim, da razumijem prizore koje je nosio u sebi, zbog kojih se zakucavao u svjetlo kao noćni leptir.

Prazne patrone tinte postavljam uz rub stola kao pijune. Natapam stranice dnevnika malim plavim rijekama u potrazi za glagolom. Okolišam. Većinom pišem opise, popise, bespredikatne rečenice, 18 točaka za iscjeljenje. Postavljam valobrane i lingvističke nasipe, trudim se ispriječiti prolome, ne želim da male plave rijeke nabubre i pretvore se u jezero, rijeke su mi milije. Plava mi ostaje na onom blagom zadebljanju desnog kažiprsta kao kad sam bila mala. Pišem posvuda. Po papirićima, bilježnicama, marginama hipertrofiranih dnevnika, okomito, ukrug, u stupcima, pišem da je prvi studeni simbolički početak, pišem o susjedinim orhidejama koje mama i ja ne volimo, pišem o opsadi slatkiša u stanu jer svi koji dođu izraziti nam sućut donesu kekse, pišem neki nabrijani članak o hidrofeminizmu u kojem citiram Deleuza i još neke ljude čije tekstove uopće ne razumijem, pišem dramski tekst komplicirane strukture i prepisujem s Wikipedije shemu fuge. Stranice dnevnika izgledaju kao crtež koji sam nacrtala kod Eve na plesu. Pišem o propuštenom prizoru.

Vikendima šećemo, mama, ja i pas. Odlazimo u Volosko i pješačimo do Opatije. Nebo je pročišćeno nakon nekoliko tjedana kiše iako se iza Učke kovitlaju kalemi novih oblaka. Valovi su nježniji. Mama je za šetnju obula čizme s visokom petom jer je to jedino crno što ima. Hoda polako. Držim je pod ruku. Komentiramo kožne jakne prolaznica i pokušavamo ne pričati o onome zbog čega odjednom vikendima šećemo. Maminu izjavu da joj se jedu kremšnite doživljavam kao jednu od boljih vijesti proteklog mjeseca. Zapinjemo za kamenčiće na plaži Lipovica jer mi je nos u mobitelu. Mama glumi da je to živcira, ali znam da joj je drago. Živi su zanimljiviji od mrtvih,[18] piše Karen Blixen. Pretvaramo se u Bess i Dodo: ja se s gubitkom nosim zaljubljena i zato uvjerena da se neću slomiti; mama nema previše veze s racionalnošću Dodo McNeill, ali me zato njena crnina, koja je nekako pomlađuje, podsjeća na monaški kostim Katrin Cartlidge. Imaju i slično izražene jagodice i oči koje brigom sužavaju horizont. Promatram je iz profila. Svjetlo je blago prema njoj. Lijepa je. Smršala je u licu. Malo jede i pije puno kave pa joj se stalno piški. Skrivamo se na praznoj plaži. Čuvam joj stražu. Nekoliko hrabrih kupača u moru usprkos studenom. Hrabra je i mama.

Ima jedan kadar u filmu u kojem Bess stoji sama na stijenama sive škotske obale i čeka Janov povratak. Maglena pruga na horizontu odrubljuje more što skroz obeshrabruje. Valovi udaraju i visoko pjene, a Bess lamata predugačkim rukavima i viče na more. U toj svojoj apsolutnoj nemoći izgleda neodoljivo. More ispred nje je zbog raspucanog neba tamnosivo, kao i more u daljini oko Cresa. Boje Pelikan-tinte, gotovo crno, boje onih dubina o kojima piše Čukovska. Schneider tinta je slična, ali modrija, boja Gassove potrage za beskonačnim, boja mraka unutar rečenica.[19] Tinta prikladnog naziva Life Line je akvarel-plava, pronična, plava kakvom Georgia O’Keeffe slika svitanja nad teksaškim prerijama u triptihu Light Coming on the Plains. Na akvarelima tamna plavet curi s rubova ovala prema svijetlom središtu. Kad zarotiram slike tako da ovali legnu paralelno s dockom (pristaništem?) mojeg Macbooka, akvareli me podsjećaju na podvodne fotografije snimane iz donjeg rakursa, s dna prema površini vode na kojoj se prelamaju snopovi sunca. Gledajući prema gore, kopni crna u plavoj. Dubina i daljina nisu više ni teške ni tamne, već pune svjetla.

Kako bi uhvatila te svjetlije tonove, O’Keeffe odlazi u šetnje sama oko četiri ujutro. Promatra kako se plava mijenja s početkom novog dana. Traži plavu u magli, cvijeću, pukotinama. Piše da je od svega najviše zanima plava koju pronalazi u kostima, u rupama kroz koje gleda u sunce držeći kosti visoko prema nebu.[20] Tad su kosti najljepše, spram plave, plave koja će uvijek biti tu kao što je sada, kada čovjeka više nema.

[1] Hélène Cixous, Three Steps on the Ladder of Writing, prev. Sarah Cornell i Susan Sellers, Columbia University Press, 1993., str. 9.
[2] Gaston Bachelard, Water and Dreams, prev. Edith R. Farrell, The Pegasus Foundation, 1982., str. 1.
[3] Margaret Atwood, The Penelopiad, Canongate, 2005., str. 27.
[4] Virginia Woolf, Gospođa Dalloway, prev. Mate Maras, Europapress holding, 2008.
[5] Luce Irigaray, Morska ljubavnica Friedricha Nietzschea, prev. Jelena Zuppa, Institut za etnologiju i folkloristiku, 1982.
[6] Hélène Cixous, The Laugh of the Medusa, prev. Keith Cohen i Paula Cohen, Signs 1 (4), 1976., str. 876.
[7] Astrida Neimanis, Hydrofeminism: Or, On Becoming a Body of Water u: Undutiful Daughters: Mobilizing Future Concepts, Bodies and Subjectivities in Feminist Thought and Practice, ur. Gunkel, Nigianni i Söderbäck, New York: Palgrave Macmillan, 2012., str. 87.
[8] Isto, str. 94.
[9] Bachelard, 1982., str. 6.
[10] Lidija Čukovska, Spusk pod vodu, Izdateljstvo imeni Čehova, 1972., prev. Ivo Alebić, str. 17.
[11] Isto, str. 19.
[12] Rebecca Solnit, The Blue of Distance u A Field Guide to Getting Lost, Penguin Books, 2006.
[13] William H. Gass, On Being Blue: A Philosophical Inquiry, New York Review Books, 1975.
[14] Lyn Gardner, Of love and outrage: Sarah Kane obituary, The Guardian, 1999.
[15] Francesco Mulas, Virginia Woolf’s The Waves: A Novel of Silence, AnnalSS 2, 2002., str. 75.
[16] Anne Carson, Pohvala snu u Razstvaranje, prev. Miroslav Kirin, Naklada Ljevak, 2023.
[17] Gass, 1975, str. 18.
[18] Karen Blixen, Out of Africa, Penguin Books, 1985.
[19] Gass, 1975., str. 57.
[20] Georgia O’Keeffe, Ansel Adams: An American Place, Center for Creative Photography, 1936.

Zajedništvo u raznolikim iskustvima abortusa

Zbog čega naša soba? Svakako, prvo lice množine odnosi se na suštinsko jedinstvo, zajedništvo žena s njihovim raznolikim iskustvima. To se možda najbolje vidi u bolničkoj sceni priče „Žena u hotelskoj sobi“, gde jedna pored druge leže dve žene koje se spremaju da abortiraju, udata tridesetogodišnjakinja koja oseća da s njenim brakom nije sve u redu, i žena s četvoro dece čiji je muž, kog voli, ostao bez posla. Takođe, ove priče dovode u vezu ženska iskustva ne samo horizontalno, već i vertikalno, pa je u istoj priči radnja o abortusu emancipovane mlade žene prožeta njenim reminiscencijama na detinjstvo s bakom koja se retko kupala, i koja je život provela kao udovica rano preminulog muškarca. Ali Naša soba, rekla bih, sadrži i blagi prekor feminističkoj pretkinji koja je ponekad kritikovana zbog svog liberalnog individualizma. Priče Marijane Radmilović sadrže svest o ženskim iskustvima koja su Virdžiniji Vulf bila nedostupna, kao i svest da borba, iako je uvek „lokalna“, nije stvarno „moja sopstvena“, već zajednička.

Kao što je poznato, Virdžinija Vulf propagira zajedništvo žena mimo nacionalnih podela, a ovaj detalj je za zbirku Naša soba posebno važan. Verovatno je važno i to što se naslovna sintagma pominje baš u priči „Gdje si bila toliko dugo?“, priči o ženi koja se vraća u grad u kojem je ostavila kuću, detinjstvo i drugaricu, poginulu od granate kada je na trenutak izašla iz podruma. Njihov poslednji razgovor bilo je neprihvaćeno izvinjenje za uvredu uzrokovanu dečijim shvatanjem ideologije oličene u rečenici: „svi će ti srpski (ili, alternativno: hrvatski) kerovi završiti kako su i zaslužili“ (str. 141). Marijana Radmilović, kako čitamo u njenoj biografiji, živi u Osijeku, a radi u Vukovaru, i njene priče prikazuju ratno iskustvo gotovo isto onoliko koliko i žensko, a možda čak i više: depresija koja provejava pričama, naročito poslednjom, pod nazivom „Poslednja soba“, kao da ima veze s ratom i onda kada rat nije eksplicitna, ili čak implicitna tema.

Virdžinija Vulf propagira zajedništvo žena mimo nacionalnih podela, a ovaj detalj je za zbirku Naša soba posebno važan. Verovatno je važno i to što se naslovna sintagma pominje baš u priči „Gdje si bila toliko dugo?“, priči o ženi koja se vraća u grad u kojem je ostavila kuću, detinjstvo i drugaricu, poginulu od granate kada je na trenutak izašla iz podruma

Mrtvačnica u rupi od grada

Priča koja vas dočekuje kada otvorite knjigu jeste „Mrtvačnica“; u pitanju je ujedno i najbolja priča zbirke. Napisana iz tri dela i s malim eksperimentalnim zaokretom, „Mrtvačnica“ predstavlja najbolje – ili najgore – od oba sveta, sveta „ženskih problema“ i sveta rata. Naslovna mrtvačnica je škola u kojoj junakinja radi (u nju su za vreme rata odlagana tela), ali mrtvačnica je, naravno, i sam grad, još uvek, u sadašnjosti fikcionalnog sveta. A potom, mrtvačnica je i ova priča, u kojoj junakinja i pripovedačica, kako joj to vickasto „šapuće“ takođe mrtvi muškarac u kog je bila zaljubljena (to je deo onog eksperimentalnog zaokreta), uspeva da sahrani „šestero Srba“. Ispostavlja se da nacionalna pripadnost „sahranjenih“ nije tako jasna, ali sahranjeni jesu, kao i njihov grad, koji se u ovoj zbirci više puta naziva „rupom“, kako ga je svojevremeno nazvala i Ivana Bodrožić.

Junaci „Mrtvačnice“ zapravo ne umiru tokom rata – oni umiru uglavnom od raka, mada imamo i jedno samoubistvo. Rat je, efektno, odslikan u situaciji same pripovedačice. Ona je ta koja doživljava grad kao rupu; ona, mada voli kolegu Zorana, shvata to prekasno, nakon što rodi dete drugog muškarca, od kojeg se ubrzo i razvede. Kako je to moguće? Tekst se ovim ne bavi; nemamo indikacije o mogućim preprekama u shvatanju/realizovanju te ljubavi, svakako, situacija ne deluje nepremostivo. Umesto nekakve analize ove vrste, čitamo, zapravo, humorom prikriven dirljiv i bolan omaž Zoranu, jednu unlikely ljubavnu priču. Objašnjenje je, čini se, upravo u pasivnosti, paralizi, depresiji, opštoj nesreći izazvanoj tom rupom od grada, rupom kojom je postao, naravno, onda kada je postao mrtvačnica. Mada je čitava priča na neki način o ljubavi, mrtvačnica i nju sahranjuje. Diskretna u svojim poentama i bez upečatljive radnje, „Mrtvačnica“ je odlična, gotovo antologijska priča.

Naredne dve priče zbirke, „Večernji izlazak“ i „Predah“, takođe su, manje ili više direktno, o ratu i njegovim posledicama, ali, dok je „Večernji izlazak“ uspela priča, „Predah“, u kojem čitamo o policijskom isleđivanju kakva su se događala nakon rata, nalik je na pomalo teatralnu skicu. Ostatak zbirke fokusiran je na one u uvodu nabrojane ženske teme, i, s njihovim nizanjem, zbirka postaje donekle tendenciozna, kao da je, na nekoj listi, trebalo čekirati abortus, pa psihičku bolest, pa seksualno nasilje. Same priče, mada zanimljive zbog ovih tema i načina na koji se razvijaju, maše u onome zbog čega je prva priča uspešna: ako u „Mrtvačnici“ nedorečenost neostvarene ljubavi između pripovedačice i njenog kolege funkcioniše kao slepa mrlja koja se metaforički ispunjava značenjem, u kasnijim pričama, elementi teksta ostaju nedovoljno međusobno povezani, čak i kada je očigledno da su u nekakvoj vezi.

Mada je čitava priča na neki način o ljubavi, mrtvačnica i nju sahranjuje. Diskretna u svojim poentama i bez upečatljive radnje, „Mrtvačnica“ je odlična, gotovo antologijska priča

Eliptično ekspliciranje

Na primer, veći deo radnje priče „Svi ti ljudi“ o nekada „samo“ epileptičnoj devojčici, a sada psihički bolesnoj ženi, zasnovan je na junakinjinom pogrešnom uverenju da je udata. Kao mala, junakinja je često propuštala normalne devojačke aktivnosti, a čitamo i da ju je otac nazvao „droljom“ jer nije „silazila s prozora“ zbog nekog mladića. Nakon što „prevari“ svog zamišljenog muža, junakinja će se zapitati da li je ona sada „kurva“ i pitati sestru koja o njoj brine da li je ona nekada prevarila svoga muža. Očigledno, tema priče je trauma, ali važne činjenice ostaju nejasne. Da li je ikada postojalo nešto više između devojčice i mladića kog je gledala, ili je zamišljeni brak isključivo plod ženine mašte? Zbog čega junakinjina sestra tačno oseća krivicu? Prošlost i sadašnjost tekstualno su nedovoljno povezane efektnim detaljima ili scenama, priča je istovremeno nedorečena i ispunjena hintovima, pa nije isključeno ni da je sestrin muž junakinjina ljubav iz mladosti. U parafrazi, ovo može izgledati kao značenjsko bogatstvo teksta, ali u pitanju je, u stvari, značenjska nepreciznost, jer priča ničim ne pokazuje da za cilj ima problematizaciju literarne koherencije, ili pak efekat misterije. Mada imamo elemente „geneze“ sadašnje situacije, nedostaje geneza sama, dinamika među elementima.

U priči „Nestajanje“, junakinja pronalazi dnevnik iz detinjstva, gde čita o onome što je potisnula, da ju je sin porodične prijateljice navodio na seksualne aktivnosti koje nije želela. Mladić je potom poginuo, što je devojčicu tada obradovalo. Na početku priče, saznajemo kako junakinja ima naizgled „savršen“ život u kome ne postoji „ni trun nezadovoljstva“, i da joj je mučan dolazak kod roditelja. Očigledno, ovo je opet u vezi s traumom iz detinjstva, ali, mi to možemo samo da pretpostavimo, prava veza nigde nije stvarno napravljena. Da li se junakinji ne ide kući jer je kivna na roditelje koji nisu primetili šta se događa (njen muž se pita kako je to moguće, ali ona ne daje nikakav znak da je to posredi), ili zato što je grad podseća na traumu koju je potisnula, ili oba? Opet, deluje kao značenjsko bogatstvo, ali u pitanju je nedorečenost, tekst nam prepušta da sami stvorimo veze koje u njemu ne postoje. Zbog toga što priča sadrži ove elemente, mi smo prinuđeni da ih povežemo kako bismo priču objasnili, i vrlo je teško sada predočiti utisak da, u samom tekstu, ti elementi nisu međusobno prožeti, njihove uzročno-posledične veze nisu zaista upisane u tekst karakterišućim detaljima ili scenama. Književnost je bolja kada implicira nego kada eksplicira, ali implicirati ne znači natuknuti nekoliko stvari i ostaviti čitaoca da ih sam sklopi u celinu samo zato što su deo te celine, potrebno je nešto da ih poveže. Rekla bih da je ovde zapravo posredi nešto što bih nazvala eliptičnim ekspliciranjem, ne impliciranjem. Kao često kada u književnosti imamo trauma, priča je već unapred ispričana, a značenje je svedeno na pravu liniju. Mi već znamo šta sve to znači, ali to ipak ne nalazimo napisano, odnosno, izvedeno, umetnički elaborirano u tekstu.

Književnost je bolja kada implicira nego kada eksplicira, ali implicirati ne znači natuknuti nekoliko stvari i ostaviti čitaoca da ih sam sklopi u celinu samo zato što su deo te celine, potrebno je nešto da ih poveže. Rekla bih da je ovde zapravo posredi nešto što bih nazvala eliptičnim ekspliciranjem, ne impliciranjem

Agenda koja maltretira tekst

Naša soba, dakle, uz asistenciju Virdžinije Vulf, predočava iskustvo rata i žensko iskustvo kao povezane, čineći ovu knjigu više nego samo skupom raznolikih priča. Tako bi barem trebalo da bude. Zapravo, kao i na nivou pojedinačnih priča, mada je jasno šta je „spisateljica htela da kaže“, pitanje je da li ona to, tekstualno gledano, zaista i govori, odnosno, pokazuje. Priča „Večernji izlazak“, o okupljanju nekadašnjih prijateljica i prijatelja nakon što jedna od njih dođe u grad posle rata, završava se komentarom one koja nije ni odlazila: „Osjećam kako postajem lagana i slobodna od svega.“ U ovoj inače dobroj priči u kojoj su uverljivo prikazani i sitni događaji, i odnosi, i karakteri, ova epifanija deluje kao da je nametnuta izvana, njome upravlja agenda zbirke, a ne unutrašnja logika priče, koja je trebalo da se završi rečenicu ranije („Ne želim više čekati. Ni o čemu ne mislim. Noć se tanji i miriše na orošenu prašinu.“) Agenda zbirke je predočiti „žensko iskustvo“ i u njega upisati želju za emancipacijom, ispisati „našu sobu“ i u nju uključiti temu rata. S tim per se ne postoji problem. Ali, na nivou izvedbe, u zbirci Naša soba agenda remeti funkcionisanje priča koje su mogle biti odlične, većinom ih čineći literarno prosečnim uradcima „na temu“ ženskog iskustva.

Što sam ono htjela… aha, znači: ako posrnete, ako vas život prevali na gubitničku stranu, nećete moći biti ni neozbiljni srednjoškolski profesori niti ozbiljni sveučilišni, a kamoli ravnatelji, dekani, rektori, istraživači, glavni urednici… Za mesare, ne znam. Ako ipak ostanete gubitnici, možda ćete postati i pisci, pa će možda, gle vraga, profesori o vama možda predavati. Povjesničari književnosti, znanstvenici, akademici – a ti su skoro najgori „mesari“ – pisat će jako ozbiljne knjige o vama. Opet smiješno? Ne izmišljam. Evo, tako neki ugledni i skockani tipovi, ono sa skockanim životom: profesurama, titulama, bibliografijama, ordenjem, pisali su recimo o jednom Tinu Ujeviću, pa su onda te svoje pisanije krstili efektnim naslovima kao što je onaj „U raju svoga pakla“. Čuj, u raju paklu?! Ali, profesori-akademici (ti umišljaju da su besmrtnici) vole kontraste, propadanja i uzdizanja. Dole-gore i hop, evo ga: raj-pakao, svjetlo-tama, eros-thanatos. Trt-mrt, i život i smrt. Ne znam, jel’ bi vama na maturi za taj kič dali ijedan bod, ali njima to prolazi, da-da. Pune se, eno, isplatne liste, honorarići, tantijemići, emeritusići… Sve stiže, stiže.   

Čiji je ovo mobitel?, uf, stalno me nešto prekida. Gdje sam… aha, edukcija, metodologija. Bodovi, bodovi, kupite bodove, još malo, pa… Uglavnom, nas u zamjeni ne zovu baš na edukacije. Mi se educiramo in vivo, od učionice do učionice. Terenke, bauštelke. Ma, ne žalim se, dobro je biti zamjena, vječna zamjena. Ne navikavaš se na birokraciju, na tablice i kućice, ne dodvoravaš se po zbornici. Nemaš priliku lamentirati o erosu i thanatosu – jer, zaboga, radiš! – ali barem tako poštediš dragog Tina svojih tirada. Na kraju, nisi ni u prilici ispravljati eseje na maturi. Tranširati vrijednosti. I nisi ničija mišica u labirintu. Dođeš, ispričaš što imaš, odeš. Tu si. Puf, nema te! Poslije te više ne zovu. I to je pošteno.

***

Nego, sad ozbiljno. Program. Evo, po programu, mi bismo danas trebali obrađivati hrvatski modernizam i učiti kako pisati esej. O Miroslavu Krleži. Hm, al’ to vi sve znate. Moderna. Rečenice-kobasice. Hrvatsko-njemački i njemačko-hrvatski rječnik, pa ti čitaj. Austro-Ugarska. Kaptol, Gvozd i Galicija. Barunice i neshvaćeni umjetnici. Očevi i autoriteti. Ekspresija i akribija. Ne znate što je akribija? Ok, bez toga ćete preživjeti. Uglavnom, sve to znate. Zadovoljite formu, ubacite malo eros-thanatos, raj-pakao, teške boje, i idu bodovi u kućice.

Za svaki slučaj, prođimo to još jednom, na brzinu. Evo, tu su smjernice, ono što se očekuje od vašeg eseja. Znači, očekuje se da učenik može, citiram: 

– sadržajno, smisleno i logično oblikovati vezani tekst prema ponuđenim smjernicama – Kažem vam smjernice su ključna riječ! Kad vidiš smjernice, samo se resetiraj i usmjeri.

– samostalno primijeniti različite postupke oblikovanja teksta (interpretaciju, analizu, sintezu, dokazivanje, raspravu, opis, uspoređivanje) – Hi-hi, samostalno, ali po smjernicama!

– napisati školski esej u zadanome vremenu i sa zadanim brojem riječi – Brojači riječi, brojači novca…

– prepoznati obilježja polaznoga teksta, navesti ključne sadržajne podatke te razumjeti i problematizirati polazni tekst i/ili djelo u cjelini – Tu nemojte neku negativu pisati; destrukcija i ono što zbilja mislite o svijetu oko sebe neće proći. Pišite lijepo, pozitivno, uključivo. Bez crnila i bjesnila. Hiperbole umanjite u hiperbolice, strasti u strastice i slastice.

– obrazložiti svoje tvrdnje – Tu ubacite neki Krležin citat; njegovi citati sami po sebi zvuče moćno. Logoreja. Ne, nisam rekla dijareja!

– pisati esejistički prikladnim stilom i rječnikom – E tu, ne idu ni aršin, ni pasi. Akribija može, nema veze što ne znate što znači, samo ubacujte. Eros i thanatos, rekli smo već. Što još? Aha, identitet. Tu riječ možeš svugdje ubaciti; zvuči moćno i moderno. Svjetski, a naše. Nećete pogriješiti, svaka knjiga može govoriti o identitetu.

– primjenjivati norme hrvatskoga standardnog jezika ­– E, ove norme su zeznute. Standard je presloženo pitanje da vam to ukratko objasnim. No, ako želite bodove u kućici, samo se ufurajte da gostujete na Hrvatskoj televiziji i pišite onako kako biste tamo govorili. Imitacija imitacije. Nije prirodno i normalno, ali pomaže, pa što vas briga.

– pisati čitko i uredno – E tu vam ne mogu pomoći.

Takoc, esej smo apsolvirali. Bodovi stižu. A to vam je i onako najvažnije. Prilagodi se, uzmi svoje i bježi. Razumijem. Spašavaj se tko može, i te stvari. Nego, ajmo sada prijeći na ono pravo. Van iz književne mesnice!

Hm, taj lektirni popis, promotrite molim imena. Obavezna lektira: Kafka, Pirandello, Camus, Beckett itd. U redu, sve veliki pisci. Bardovi (uf, grozna riječ, al’ i nju ubacite u esej). Pa izborna: Proust, Mann, Hesse, Desnica, Šoljan, i oni su isto ok momci. Mislim, Proust je malo spor, Mann uštogljen, Hesse naporan… Ali, sve pet. No, gledajte dobro, jel’ vama netko tu nedostaje? Ne čini li vam se kao da smo u nekoj muškoj svlačionici ili u nekom zatvorenom klubu za gospodu? Cigare i dernek na vidiku. Pogledajte bolje, tamo negdje na izbornom popisu pri dnu ugurala se jedna žena: Virginia Woolf. Svjetionik. Ko neki uljez, stara tetka na momačkoj. Recite vi meni, jel’ vama to malo čudno? Jel’ to „pinkicu“ mizogeno: nanizat same muške?

Ipak, možda će netko reći, ali u tim se knjigama ne piše samo o muškarcima, nego i o ženama. Evo, ima njih u lektiri: Bobočka, Sonja Marmeladova, Emma Bovary, pa sve one mamice neshvaćenih umjetnika, dobre dojilje, ljubavnice, luđakinje na tavanu… Ok, ali tko je o njima najviše pisao i kako su najčešće one opisane? Jel’ vam sliče na vaše majke, bake, sestre? Jel’ se vi s njima možete poistovjetiti? Da, čula sam, vi iz zadnjeg reda, što bi se vi poistovjećivali sa ženama? Ok, ali što bi se, eto, i sve žene poistovjećivale s time kako ih vaš spol uporno opisuje. I najvažnije, jel’ vam sve te žene, baš sve, djeluju vjerodostojno? Suvremeno? Nemojte me krivo shvatiti: obožavam Kafku. Ali ima i jedna Clarice Lispector. Camusa možda i više. Mediteran, more, „pasi“ i te finte, moj pisac. Beckett, ojoj. Ali opet… gdje su drugi, gdje su one?

***

Razumijete već; književnost je patrijarhalna institucija. I kad kažem, književnost, ne mislim tu samo, jel’, na pisce, nego na cijeli književni život: institucije, profesije, događaje, fenomene (dobra riječ!) koji čine život epohe. Neću se sad igrati s kvotama: koliko akademika i koliko akademkinja (priznajem: krenula sam brojati po akademijinu online popisu, pa se obeshrabrila: Anđelko, Igor, Ivan, Stjepan, Arsen, Zvonimir, Jakša, Ferdo, Nikola, Vladimir, Josip, Boris, Leo, Nenad, Željko, Tomislav… i tako dalje, sve dok pod prezimenom na Č nisam došla do jedne Željke. Tri put hura za nju!). Koliko rektora i koliko rektorica, predsjednika i predsjednica, ravnatelja i ravnateljica, profesora emeritusa i emeritusica… Umorila sam se od nabrajanja kulturnjačkih zvjerinjaka. Među nama rečeno, ne morate ovo prenositi vašem profesoru ni ravnatelju kad vas pitaju kakva je bila zamjena, žene su u svim tim institucijama, zavodima, udruženjima tek pomoćno osoblje. Urednice, lektorice, savjetnice, posebno drage čitateljice (ima i ljubavnica, aha), ponekad spisateljičice: pjesnikinje (poezija, može) ili prozaistkinje (proza, teže). Uglavnom, sobarice književnog života. Cice i mice, ali ne više od toga. Muškarci, eno ih, fino im je: ravnatelji, predsjednici, uglednici. Pišu, mudruju, interpretiraju. Honorari, tantijemi, zvanja. Eros-thanatos. Raj-pakao. Jarčevo slavlje. Vole oni i polemizirati, aha. Tu pokazuju svoju zvjersku narav. Što, s kime? Pa s kim treba, najčešće s drugim jarcima koji prijete da im oduzmu položaj u krdu.

No, pošteno treba reći, nisu danas u tim književnim krdima svi isti. Ni profesori ni pisci. Za akademike već ne znam. Ne bih da me sada optužite za mizandriniju. Opet ne znate što je? Guglajte. Uglavnom, svugdje ima finog svijeta, muškaraca koji su zbilja muškarci, a njih prepoznajete bez greške po tome što im je neugodno i što se bune kad se žene isključuje iz igre. Iz kanona, iz antologija, s popisa lektira i obaveznih literatura, važnih projekata… Naravno, posvuda ima i netalentiranih žena; na primjer, žena-koje-ne-vole-druge-žene, posebno ne one koje, jel’, malko strše. Ili se samo bolje oblače. Tja, i mene po zbornicama nekad poprijeko gledaju. Vidi nju, zamjena, a još se buni!

Evo, recite vi meni, zašto je sve to tako? Zašto je književni kanon muški posjed? I gdje su nestale spisateljice? Jesu li one uopće postojale u povijesti i ako da, o čemu su pisale? Gdje su danas? Zar ne bi taj lektirni popis trebao obuhvatiti i suvremene spisateljice? Jesu li junakinje njihovih knjiga isto posrnule prostitutke, femme fatale vampirice, senzualne barunice i majke ratnika? Uzdišu li te junakinje i dalje dok čitaju ljubavne romane, ili rade još nešto drugo?

***

Ajajaj, skoro će zvoniti, a nismo ni otvorili temu. Preskočit ću i ubrzati. Evo, tu sam kopirala fragment jednog teksta. Opet vi! Ne, nije to feministički manifest. Ali bilo bi cool da baš vi kolega probate napisati jedan takav manifest. Sjetite se što sam rekla o muškarcima… Uglavnom, podijelite po razredu, molim. To su fragmenti iz jednog eseja one naše uzdanice koja je jedina ušla u lektiru. Istina, kao izborna, ali i to je podvig na našem proplanku. Virginia Woolf: Vlastita soba. Čitat ćete kući. Ukratko, u tom fragmentu, Virginia piše o Shakespearevoj sestri. (Jasno, to je sve izmislila.) Virginia se pita što bi bilo s tom sestrom genija da je bila jednako genijalna kao njezin brat? Da li bi se taj genij realizirao? Primili bi ju u kazalište? Glumila bi? Pisala? Pisala poput Shakespearea?… Jasno, najprije ona bi morala pobjeći iz tog gradića, da je ne udaju već sa 16. Onda bi morala dopješačiti do Londona, ili stopirat poštansku kočiju. Čak i da je sve to uspjela, što bi dalje? Kazališta ne primaju žene. Drame ne pišu žene. Žene se ne obrazuju za pisanje. Od čega bi živjela, kako zarađivala? Što bi bilo s njezinim talentom? Čak i kada bi sve uspjela – kao neka 16-stoljetna Lara Croft – na koga bi se oslonila, na kakvu poetiku, tradiciju? Razumijete, nije sve tako jednostavno. Sjedni i piši. Izmišljaj. Od čega ćeš živjeti, tko će te angažirati, o čemu ćeš pisati, za koga? Pa žene nisu tada imale ni vlastitu sobu. Jane Austin je sve knjige napisala u prolaznoj dnevnoj sobi. Stalno ju je netko ometao. Virginia zato lijepo kaže: vlastita soba i vlastiti novac, to je važno! Kužite, malo slobodnog vremena, svoj prostor i financijska neovisnost.

***

Virginia još tvrdi da ta imaginarna Shakespeareova sestra, sve da je i bila darovita kao on – ne bi mogla tako pisati. Gdje je ta tradicija ženske književnosti na koju bi se ona naslonila? Nitko ne piše samo iz sebe. Eno, Arctic Monkeys ne bi postojali bez U2. U2 bez Dylana. Dylan bez starih folkera. Lady Gaga bez Cindy Lauper ili Queena. Zatvoreni krug. A žene su u književnosti imale rijetko priliku. Još i danas, rijetko im se pruži prilika. Evo, kao zamjena, ja često izlijećem prije nego… Uf, zvoni. Gotovi smo. Što kažete, taman vam je postalo zanimljivo. Mislili ste da ću poletjeti? Tko zna, jednom. Hi-hi. One day I’ll fly away. Ima nade.

Brzo, evo još jedan popis. Podijelite, molim. To vam je alternativna lektira. Znači ono što nije ni u obaveznoj ni izbornoj. Ne bacajte, zatrebat će vam sigurno. To vam dođe kao neki mogući suvremeni ženski kanon. Naravno, u mojoj interpretaciji. Neslužbeno i neverificirano. Bez pečata. Ipak, ja sam samo obična zamjenska profesorica. Bez ugleda, ambicija. Ne nude mi ugovore za stalno, nikad neću dogurati do ravnateljice, akademičice. No, ni ne sanjam o tome. Jarčevo slavlje je jarčeva dosada. Ali, kao vječna zamjena, pošteno sam sve odradila. Kužite, kako kaže jedna ovdašnja spisateljica: „Ja sam svoju metlu zaradila sama“. Odoh sad… I da, teško da ćemo se opet sresti. Nikad me još nisu pozvali u istu učionicu dva puta.  

Alternativna lektira, popis bez reda:

Dubravka Ugrešić: Baba Jaga je snijela jaje. Dubravka Ugrešić: Lisica. Irena Vrkljan: Svila, škare. Alice Munro: Služba, družba, prošnja, ljubav, brak. Alice Munro: Previše sreće. Jane Harris: Zapažanja. Daša Drndić: April u Berlinu. Daša Drndić: Canzone di guerra. Toni Morrison: Voljena. Doris Lessing: Zlatna bilježnica. Flannery O’Connor: Teško je naći dobra čovjeka. Carson McCullers: Srce je usamljeni lovac. Lucia Berlin: Priručnik za spremačice. Lucia Berlin: Večer u raju. Bernardine Evaristo: Djevojka, žena, drugo. Zadie Smith: Bijeli zubi. Rachel Cusk: Tranzit. Wisława Szyborska: pjesme. Sylvia Plath: pjesme. Iris Murdock: Pod mrežom. Elena Ferrante: Genijalna prijateljica. Tove Jansson: Knjiga o ljetu. Tatjana Tolstoj: Kis. Marguerite Yourcenar: Hadrijanovi memoari. Olja Savičević Ivančević: Adio kauboju. Tanja Mravak. Clarice Lispector. Margaret Atwood. Marina Cvetajeva. Ana Ahmatova. Ece Temelkuran. Ivana Bodrožić. Slavenka Drakulić. Agatha Christie. George Sand. Zelda Fitzgerald. Jane Austin. Itd.