Gamifikacija (eng. gamification) označava primjenu elemenata i mehanika igre u sadržajima koji sami po sebi nisu igre. Pojam je još relativno nov, pa ni u hrvatskom jeziku nije do kraja standardiziran. Susrećemo različite prijedloge – igrifikacija, igraizacija ili jednostavno „pretvaranje u igru“. No kako god ga zvali, proces je isti: uvođenje zaigranosti u neigrive sadržaje kako bi oni postali privlačniji, dinamičniji i interaktivniji.

Zašto igre? Igre su dobre. Igre su poticajne, uzbudljive i edukativne. Igranje nudi zabavu i izazov za trajanja igre te osjećaj zadovoljstva i ispunjenja kad se igra riješi. Igre su interaktivne, reagiraju na igračeve akcije i mogu stvoriti različito iskustvo zavisno od igračevih akcija. Za razliku od pasivne konzumacije sadržaja (čitanje, gledanje, slušanje), igre uvijek zahtijevaju interakciju – bez igrača nema igre. Upravo ta interaktivnost čini igre jedinstvenim medijem, jer svako iskustvo igranja može biti drukčije, ovisno o odlukama i akcijama igrača.

Upravo zato igre već godinama dominiraju zabavnom industrijom. Videoigre su postale veće od filmske, glazbene i televizijske industrije zajedno, a njihovi se principi sve češće koriste i u drugim područjima: trgovini (programi lojalnosti), poslovnom svijetu (team building), edukaciji (npr. aplikacije za učenje jezika) i marketingu.

Igranje nudi zabavu i izazov za trajanja igre te osjećaj zadovoljstva i ispunjenja kad se igra riješi. Igre su interaktivne, reagiraju na igračeve akcije i mogu stvoriti različito iskustvo zavisno od igračevih akcija

Ipak, suprotno tim trendovima, s gamifikacijom književnosti situacija je skromnija. Povijest obrade književnih djela u književnosti svodi se na nekoliko obrada fantasy i ZF franšiza ili kriminalističkih serijala, koji su autonomni svjetovi zgodni za širenje priča pa su se i prije nego su postali igre realizirali u mnogim žanrovima, filmovima, stripovima (Gospodar prstenova, radovi H. P. Lovecrafta, Sherlock Holmes i dr.). Jako rijetko, igre su bazirane na jedinstvenoj knjizi ili djelu visoke književnosti. Kad se i dogode, to su redom manji nezavisni projekti i umjetnički projekti. U ovom trenutku ne postoji poznatija popularna igra bazirana na nekom romanu ili drugom književnom djelu.

Unatoč tome, videoigre nude izuzetno zanimljiv način promoviranja književnosti. One mogu privući mlađe generacije, otvoriti novi prostor za interpretaciju i učiniti čitanje romanā živim i interaktivnim iskustvom. Ideja projekta – gamifikacije romana Ciganin, ali najljepši – polazi upravo od tog uvjerenja: da se književnost može obogatiti i približiti publici kroz igru. Novi mediji mogu ponuditi nove i svježe načine uživanja i promoviranja književnosti.

Videoigra Ciganin, ali najljepši

Osnovna ideja nije bila pokušati napraviti igru baziranu na romanu, već napraviti interaktivni sadržaj u formi videoigre koja omogućuje čitateljima da istražuju roman u drugim kontekstima. Umjesto klasične adaptacije, napravili smo iskustvo koje evocira motive, likove i teme iz knjige i tako potiče na prepoznavanje i produbljivanje odnosa s izvornim djelom.

Videoigra je koncipirana kao kolekcija različitih mini-igara od kojih svaka prezentira kratak problem koji treba riješiti da bi se u igri napredovalo. Mini-igre se temom nadovezuju na sadržaj, motive, likove i tekstove iz romana. Neke su vizualne, druge logičke, treće enigmatske, četvrte arkadne, a svima im je zajedničko što su kratke, izazovne i doprinose upoznavanju s romanom.

Progres se prati na mapi, vizualno oblikovanoj prema grafičkom rješenju Envera Krivca. Svaka točka na mapi otvara novi zadatak, a igrači mogu birati različite putove, što dodaje osjećaj slobode i istraživanja.

Vrste mini-igara su:

Puzzlica – vizualna slagalica u kojoj igrači slažu grafike povezane s motivima knjige. Jednostavna forma slagalice postaje alat za upoznavanje vizualnih simbola romana.

Citatica – enigmatska igra nalik kriptogramu u kojoj igrači otkrivaju rečenice iz knjige. Rješavanjem rečenice koja je preuzeta i originalnog teksta romana, igrači se aktivno bave strukturom teksta i povezuju s originalnim jezikom romana.

Čopleki – arkadna igra u kojoj igrači moraju refleksima razotkriti sliku koju čopleki štite. Slike su grafičke obrade citata iz knjige, a i sami čopleki su mitsko-maštoviti likovi preuzeti iz romana.

Quizzica – kviz koji kombinira elemente pub-kviza i igre Vješala. Pitanja se oslanjaju na motive iz knjige, ali su oblikovana tako da su zabavna i igračima koji nisu upoznati s romanom.

Wordica – Igra sklapanja riječi u mrežu veličine 5×5 slova. Ključni pojmovi preuzeti iz romana pojavljuju se u mreži, a igrač mora prepoznati i posložiti riječi, čime ih lakše pamti i povezuje s kontekstom knjige.

Kompletna igra razvijena je kao web aplikacija, dostupna s bilo kojeg uređaja povezanog na internet. To osigurava pristupačnost i jednostavno korištenje, bez dodatnih instalacija.

Igre su dostupne na web adresi sitea Perkatonic (molimo malo strpljenja, u knjizi će biti QR kod za skeniranje i instaliranje aplikacije).

Natalija Miletić (Sisak, 1977.) diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te na dodatnom studiju teatrologije i bibliotekarstva. Radi u knjižnici Gimnazije Sisak. Objavila je zbirku kratkih priča Nisam (2016).

Želimir Periš (Zadar, 1975.) je diplomirani inženjer računarstva. Vodio je OtPis, radionice kreativnog pisanja u Zadru i Zapis, udrugu zadarskih pisaca, s kojima je organizirao mnoge književne programe uključujući KaLibar bestival 2013-2018. Objavio je: zbirke priča „Mučenice“ (2013.) i „Gracija od čempresa“ (2022.), romane „Mima i kvadratura duga“ (2014.), „Mima i vaše kćeri“ (2015.), „Mladenka kostonoga“ (2020.), zbirku pjesama „x“ (2016.) i slikovnicu „Straška postavlja teška pitanja“ (2021.). Za „Mladenku kostonogu“ dobio je nagradu Kočićevo pero i Tportalovu nagradu za najbolji hrvatski roman 2020. godine.

Tekst je dio serijala „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.

Karikirano: literati će igre zvati igricama i proizvodima za djecu, u najboljem slučaju komercijalnim ili holivudiziranim proizvodima, a igrači će knjige zvati dosadnima i linearnima, pritom biti spremni potrošiti tisuću sati na igranje, a nijedan na čitanje.

S druge strane, videoigre, zbog takve pozicije mogu poslužiti i kao most za spajanje naizgled teško spojivog: suvremene hiperdinamične tehnologije koja premrežuje nove sinapse razumijevanja svijeta, i tradicionalne sporosti i potrebe za dubljim fokusom tekstova na papiru. Zlatko Bukač knjigu piše s idejom građenja tog mosta.

„Tijekom 2021. rodila se ideja o organiziranju međunarodne znanstvene konferencije o videoigrama i studiju videoigara. Nešto što se već događalo diljem svijeta više od deset godina, bila je novost za hrvatski akademski prostor pa je prva konferencija, u rujnu 2022. nazvana simbolično: Video Games as a Common Ground.“

Videoigre kao zajednički temelj, jasno, ali čega? Bukač piše knjigu kao platformu za informiranje onih koje zanimaju priče u klasičnim medijima književnosti, čak i filmovima, a koji nisu upoznati što priči donosi i koliko je mijenja medij videoigre i digitalne priče. Na terenu ne postoji puno djela koje se bave videoigrama uopće, a još manje onih koje se bave narativnim dizajnom, pa je ova knjiga gotovo pionir na ovom području.

Bukač piše knjigu kao platformu za informiranje onih koje zanimaju priče u klasičnim medijima književnosti, čak i filmovima, a koji nisu upoznati što priči donosi i koliko je mijenja medij videoigre i digitalne priče

Zašto razlikovati digitalnu književnost od književnosti?

Bukač će odmah krenuti u nezahvalan prostor definiranja: što je književnost i koliko je određuje kontekst, to jest medij u kojem se prezentira. Pritom uvodi pojam digitalne priče, za distinkciju između videoigre koja je uvjetovana interakcijom, i digitalne priče u kojoj interakcija nije primarna, ali je i dalje moguća. Ključna je, naravno, odrednica u naslovu „digitalno“. Digitalno nam otvara novi model uživanja u umjetnosti. Za razliku od analognog, digitalnom ne treba fizički medij, digitalno se uživa u paralelnom prostoru odvojenom od fizičkog a manifestiranom najčešće u obliku ekrana. No treba li uopće razlikovati digitalnu književnost od književnosti? Ova knjiga pokazuje zašto treba.

Bukač, dakle, čini razliku između digitalne priče i videoigre, no objema priznaje osnovne atribute: reproduciraju se u digitalnom okruženju i sadrže neku dozu interaktivnosti. Interaktivnost nije imanentna digitalnosti, ali je digitalni medij lako inkorporira. Čitatelj knjige na papiru, ima interakciju okretanja stranice. U digitalnom svijetu, mogućnosti se usložnjavaju a čitanje prestaje biti trivijalan proces.

Bukač, dakle, čini razliku između digitalne priče i videoigre, no objema priznaje osnovne atribute: reproduciraju se u digitalnom okruženju i sadrže neku dozu interaktivnosti

Ergodična literatura, pojam koji je uveo Espen Aarseth, definirana je kao literatura koja zahtijeva više od minimalnog truda za konzumiranje teksta. Pritom se pod minimalno često podrazumijeva linearno čitanje redom kako je napisano. Važnost uvođenja ovog pojma, objašnjava Bukač, je u implicitnom nahođenju da promišljamo o tome kako je digitalno donijelo stanovite promjene u čitanju, ali i u kreaciji teksta. Pod tekstom se pritom ovdje smatra puno više od same pisane riječi a tekst se preuzima kao neodvojiv od diskursa.

Digitalna književnost, dakle, može više od same pisane riječi, to joj digitalni medij omogućava.

Primjeri videoigara

Primjeri igara koje su izabrane za demonstriranje književnog potencijala i prostora kreativnosti koje digitalna književnost i videoigre mogu postići su amblematični.

Prvi je primjer Breathe: A Ghost Story (2018), koji Bukač koristi za primjer kako analizirati videoigru. Breathe je primjer ambijentalne književnosti – kreiran u sklopu projekta koji je „usmjeren na proučavanje novih oblika književnosti koji koriste nove tehnologije i društvene prakse kako bi stvorili snažna i dojmljiva čitalačka iskustva“.

Breathe je digitalna priča koja se čita na mobitelu. Međutim, koristi taj isti mobitel da otkrije lokaciju onoga tko igru čita, a zatim tu lokaciju koristi u samoj priči. To je sjajan primjer kako videoigra funkcionira različito od knjige. Videoigra naime „zna“ da se igra i donekle zna i „tko je igra“.

Idući primjer prava je demonstracija moći izbora.

10 Lost Boys (2020) igra je koja kreće od teme izgubljenih dječaka iz Nigdjezemske, iz svijeta Petra Pana. Igra je generator lika, jednog od deset izgubljenih dječaka. Igrač treba odgovarati na seriju pitanja i odgovorima kreirati karakter lika. Međutim, ono što se čini kao jednostavni koraci postaju progresivno problematičniji jer igra kontrolira izbor tako da demonstrira koliko je izbor nemoguć, i koliko je lako upasti u zamku kreiranja (ili odgajanja, ako ćemo igru jednostavno prenijeti u stvarnost) radikaliziranog, ekstremnog militantnog nacionalista. Osjećaj koji se pritom prenosi na igrača posebno je ilustrativan primjer funkcioniranja videoigara, jer sadržaj nije samo pasivno konzumiran, već jer je igrač aktivno sudjelovao u kreiranju katastrofe. Odgovornost je na (digitalnom) čitatelju.

„Mogućnost izbora koja to zapravo nije govori o viziji društva, temama, problemima o kojima je autor progovorio kroz kombinaciju teorije, raznih razina intertekstualnosti i referencijalnosti, ali i uz ergodične elemente, interaktivnosti osjećaja beznađa. Takvu hipertekstualnu kombinaciju nije moguće izvesti u drugim medijskim formama, samo u digitalnoj priči“, zaključuje Bukač.

Igra je kratka i besplatna, tek jedan klik udaljena od čitatelja. Tu se i oprema knjige zgodno uhvatila teme pa uz svaku digitalnu referencu nudi i QR kod koji se brzo i lako skenira pa u digitalnom okruženju demonstrira sve ono što Bukač piše na papirnatom.

Svaki idući primjer prezentira nove moduse funkcioniranja, rada i emotivnog prijenosa priče, specifične upravo za medij videoigara, pri čemu fokus nije na tehnologiji, već na drugim, posebno na narativnim, aspektima svijeta videoigara: od specifično razvijene fan kulture, generacijskih efekata nostalgije i folklora (igre koje su ljudi igrali u djetinjstvu danas dobivaju nastavke, a sami naslovi komuniciraju modele odrastanja), do metaigara, odnosno igara koje su svjesne vlastite medijske prirode i svjesno uključuju elemente fizičkog svijeta kreirajući dodatno imerzivni doživljaj. Imerzivnost je pojam karakterističan za jezik videoigara koji predstavlja posebno iskustvo uranjanja u svijet igre.

Uz igre koje inkorporiraju stvarnost, knjiga donosi uvid i u stvarnost koja inkorporira igre. Gamifikacija (ili po trenutnom još neusvojenom hrvatskom prijevodu – igrifikacija), pretvaranje raznih neigrivih aspekata života u igru, postala je vrlo raširena pojava u današnjem društvu, posebno komercijalnoj industriji. Bukač posebnu pozornost daje praksama igrifikacije u edukaciji: „Korištenje videoigara u obrazovanju postaje sve relevantnije u kontekstu suvremenih pristupa učenju i poučavanju, posebno kada je riječ o angažiranju učenika i studenata. Videoigre, kao interaktivni i multimedijalni medij, posjeduju niz pedagoških potencijala koji se mogu iskoristiti za razvoj kognitivnih, socijalnih i emocionalnih kompetencija.“

Mlađi umjetnički medij

Knjiga iznosi presjek povijesti jednog od najmlađih umjetničkih medija, koji je u samo četrdesetak godina od jednostavne i naizgled naivne djetinje aktivnosti postao najpopularnija i najlukrativnija zabavna industrija. Ovo je jedno od bitnijih točaka za razumijevanje kulture videoigranja, jer ma koliko bile popularne, videoigre zapravo nemaju vidljivost u generalnoj pop-kulturi, a posebno ne književno-umjetničkoj. Kulturni magazini i kulturne rubrike rijetko ili nikad daju prostora videoigrama. Iznimka je, primjerice, Guardian, na kojem su igre tretirane rame uz rame s knjigama, glazbom i filmom.

Knjiga iznosi presjek povijesti jednog od najmlađih umjetničkih medija, koji je u samo četrdesetak godina od jednostavne i naizgled naivne djetinje aktivnosti postao najpopularnija i najlukrativnija zabavna industrija

Razlozi marginalizacije proizlaze iz činjenice da videoigre funkcioniraju unutar vlastitih distribucijskih i komunikacijskih krugova, među publikom koju igre već zanimaju, a digitalni svijet interneta strukturiran je tako da korisnika neće izlagati sadržaju za koji procijeni da za njega nema interesa. Algoritamska filtracija dodatno učvršćuje tu zatvorenost, čineći videoigre kulturno nevidljivima onima koji u njih već nisu uronjeni.

Tako paralelno, gotovo ispod radara postoji golemi supkulturni svijet koji je posebno slabo vidljiv i zastupljen u Hrvatskoj.

Paradoksalno, u Hrvatskoj postoji mnogo akademskih studija književnosti gdje se studira napisano, a nijedan na kojem se studira pisanje. Suprotno tome, u državi postoji nekoliko studija na kojima se studira kreiranje videoigara, a nijedan koji je primarno posvećen proučavanju istih. Ova knjiga je malen (12×18,5cm) ali direktan korak u tom smjeru.

DLC

Poglavlja knjige nazvana su po pojedinim elementima svijeta videoigara, a posebno je šarmantno završno poglavlje nazvano DLC, što je oznaka za dodatni sadržaj igre – još jedna posebnost kulture videoigara – proširenje koje se objavljuje nakon što je igra već objavljena a vjerojatno i odigrana.

DLC dio knjige sastoji se od kratkih priča u kojima autor pripovijeda o vlastitim sjećanjima i trenucima odrastanja koji su gradili njegov odnos s videoigrama.

DLC dio knjige sastoji se od kratkih priča u kojima autor pripovijeda o vlastitim sjećanjima i trenucima odrastanja koji su gradili njegov odnos s videoigrama.

Ovdje dr. Bukač izlazi iz kože doktora humanističkih znanosti i postaje dječarac Zlatko koji kroz svoje formativne godine prolazi fasciniran videoigrama. U nizu kratkih osobnih vinjeta upoznajemo efekt videoigara na odrastanje i coming-of-age formiranje budućeg doktora kulture. Upravo su ovi osobni, a ne objektivni i analitični zapisi o igrama, najbolji reprezent medija, jer je, više nego bilo kojem drugom umjetničkom mediju, uživatelj, tj. igrač ključan kreator iskustva. Tako su ove vinjete obavezno štivo koje će digitalnu književnost predstaviti učinkovitije od objektivnih analiza i znanstvenog diskursa prvog dijela knjige.

Tekst je dio serijala „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.

Sad, kad sam istresao dozu skepse, bez ambicije da nudim rješenje, moj prijedlog za promišljanje alternativne lektire je sljedeći: stripovi!

Kako osmisliti sustav koji se može probiti kroz mladenački prkos?

Stripovi

Stripovi su forma popularizirana u svrhu dječje zabave, što im je uvelike definiralo javnu percepciju, a to lice nosi i danas pa je golema industrija stripova često fokusirana tek na p(l)itku zabavu, što pak vrijedi i za neke druge umjetnosti koje se nešto radije konzumiraju pa lako skliznu u komercijalno popularne lake note (posebno vidljivo u glazbi i filmovima). No, u prethodnoj sam rečenici sakrio i glavni argument u prilog mog prijedloga: stripovi su umjetnost.

Prvo, smatram da je umjetnost svih formi i žanrova izuzetno bogatstvo života i nema dovoljno prilika da se umjetnost nudi i konzumira u svim prilikama i ambijentima, a posebno u školstvu.

U tom smislu, valja priznati da je službeni kurikulum dosta škrt prema modernim umjetničkim formama. Jedva da su adekvatno pokrivene i takozvanih klasičnih sedam umjetnosti: slikarstvo, arhitektura, skulptura, književnost, glazba, performans i vizualna umjetnost. Pokoja ima vlastiti predmet (likovna i glazbena umjetnost), pokoja se prikrpa iz druge predmete (npr: učenicima će povremeno biti prikazan film u sklopu predmeta Hrvatski jezik), ali uglavnom nema sustavnog bavljenja rubnim, da ne kažem, modernim umjetničkim formama, što strip jest.

Ipak, posljednjih su se godina pokrenule neke formalne i manje formalne inicijative koje se bave promicanjem ove ideje. Strip će nesumnjivo vrlo skoro naći mjesto u lektiri, međutim, sklon sam mišljenju da će to i kad se dogodi biti prekasno i premalo. Umjetnost, kao i život sam, rapidno se mijenja, a tromi sustav obrazovanja naprosto gubi bitku u pokušaju da djecu pripremi na svijet kakav jest. Tu posebno mislim na informacijsku revoluciju koja je u proteklo desetljeće ili dva pomela način kako živimo, kako razmišljamo i kako konzumiramo informacije. Novi kanali komunikacije i novi mediji rapidno mijenjaju našu zbilju, no stvar je još drastičnija, dokazat će neki znanstvenici: mijenjaju i naš mozak. Manfred Spitzer, njemački psiholog veliki je zagovornik teze da digitalni mediji umanjuju naše mentalne kapacitete, a u tom stavu će mu se pridružiti i pokoji neuroznanstvenik. Iako ih često nismo svjesni, promjene su značajne, ne uvijek dobre (ali ne uvijek ni loše), no, zadržao bih se zasad na umjetnosti. Činjenica je da digitalna umjetnost izrasla na novim medijima donosi čitavu paletu novih formi na uživanje svijetu. U svjetlu promišljanja o lektiri obasjao bih samo jednu od njih: videoigre.

Videoigre

Videoigre su čudnovato živ i inventivan svijet kreativnih umjetničkih formi koje ujedinjuju vizualnu i fabularnu komponentu, a glavna odlika im je interaktivnost. Hibridne, mogu kombinirati video, glazbu, tekst, no ono što ih razlikuje od svega prije njih njihova je neograničena mogućnost interakcije između autora i konzumenta. Istina, poput stripa, videa i glazbe, i ova je industrija izrazito popularna pa zato vrlo sklona komercijalizaciji. Danas su videoigre najprofitabilnija industrija zabave na planeti, duplo profitabilnija od filmova i glazbe zajedno, a u 2020. godini profitabilnija i od sporta, no ok, nije bila laka godina za sport, ali trend se nazire. Ipak, komercijalizacija joj ne otima kreativni umjetnički potencijal, dapače, postoji cijeli segment tzv. indie tržišta koje, oslobođeno zahtjeva za hiperprofitom kreira neke od najinovativnijih umjetničkih proizvoda ovog stoljeća. U ovu digresiju sam uplovio jer smatram da su mnoga od tih djela izuzetno potentni lektirni naslovi.

Doživljaj posljedica rata u This War of Mine, uvid u psihološko stanje psihotičnih u Hellblade: Senua’s Sacrifice, autentični osjećaj života u represivnom režimu u Papers, please ili naprosto inventivni načini prezentiranja priče u Life is Strange, The Last of Us i What Remains of Edith Finch prenose iskustvo i emocije na posve nove načine.

Usto, riječ je o igrama koje obrađuju važne teme, otvorene su za interpretacije i naprosto su vrhunska djela kulture, a istovremeno vrlo uzbudljiva i prijemčiva za mladu publiku. Dodatno, videoigre zaista briljiraju kad kreativno koriste još neiscrpljene mogućnosti novih medija da i same kreiraju nove vrste doživljaja, kao što to rade Inside, Her Story, Undertale, Portal ili Braid, te polako ali temeljito postaju mjesta opće kulture i opća mjesta kulture.

Da napokon presiječem ovaj pretjerani uvod zaključkom: Kultura i umjetnost agilni su i dinamični civilizacijski izvori, koji ne oslikavaju samo život kakav je bio, već ga razotkrivaju kakav je sad, i pripremaju nas na ono kakav će biti. Zbog toga lektira, kao temelj obrazovanja u domeni čitanja, mora širiti vidike pa se uz temelje književnosti osvrnuti i na nove medije, za početak: stripove.

Kao savršen naslov obradit ćemo knjigu Marjane Satrapi: Perzepolis, priča o jednom djetinjstvu.

Marjana Satrapi: Perzepolis, priča o jednom djetinjstvu

Mjesto radnje: Kako mu i naslov otkriva, Perzepolis se događa u Iranu. Antička prijestolnica stare Perzije danas je tek arheološki park, no imenom predstavlja tu zemlju, koja se oduvijek, osim posljednjih osamdesetak godina, zvala Perzijom.

Osim Irana, dio radnje se događa i u Beču, kulturološkom antipodu Teherana, što će glavnoj junakinji omogućiti odmak i priliku da se sagleda iz daljine, a lektirnom čitatelju priliku da prepozna karakteristike Hrvatske u liberalnoj Austriji, ali i u ultrakonzervativnom Iranu.

Vrijeme radnje: Period između 1980. i 1994. u kojem glavna junakinja ima 10 do 24 godine.

Kratak sadržaj: Marjane je desetogodišnjakinja koja odrasta u Iranu u kojem se upravo događa konzervativna revolucija. Kao dijete liberalnih roditelja čudi se novim pravilima života. Društvo se polako navikava na nove norme, no znatiželjna djevojčica ih otvoreno preispituje. Život se u Iranu komplicira, uskoro počinje i veliki Iransko-irački rat, a pravila islamske države sve su kruća i kazne za buntovne sve opasnije, pa roditelji mladu, slobodoumnu Marjane šalju na studij u Austriju. Tu Marjane, oslobođena državne tlake proživljava nova iskustva, no otkriva da je sloboda, baš kao i odrastanje, odgovorna stvar.

Kultura i umjetnost agilni su i dinamični civilizacijski izvori, koji ne oslikavaju samo život kakav je bio, već ga razotkrivaju kakav je sad, i pripremaju nas na ono kakav će biti. Zbog toga lektira, kao temelj obrazovanja u domeni čitanja, mora širiti vidike pa se uz temelje književnosti osvrnuti i na nove medije, za početak: stripove

Tema djela: Tema djela je promjena. Promjena života uzrokovana promjenom političke orijentacije države, te osobna promjena uzrokovana tim okruženjem ali i samim odrastanjem. Promjena je stalna, neminovna, opasna i potrebna. Marjane će ovo oslikati u nizu epizoda svoje velike knjige.

Analiza djela: Perzepolis je priča o djetinjstvu ispričana kroz dječje oči. Kako te oči odrastaju tako odrasta i pogled na svijet koji uz brutalne političke donosi i naizgled trivijalne životne muke. Satrapi je iskrena, otvorena i oštra. Ne štedi sebe ni bližnje, a najmanje štedi društvo o kojem piše.

Jednostavnim crtežom Satrapi dočarava kompleksne situacije i odnose zapletene oko odrastanja za vrijeme islamske revolucije. Marjane se prisjeća raznih aspekata iranskog prevrata koji su utjecali na nju i njenu obitelj. Kad odseli u Austriju Satrapi će portretirati percepciju svoje države iz nezainteresiranih očiju zapadnog svijeta.

Perzepolis je duhovita knjiga iako se ne bavi smiješnim stvarima. Knjiga je to puna straha i nasilja. Kad odlazi na proteste protiv nošenja vela Marjane će prvi put svjedočiti nasilju, a strahote rigoroznih primjena teokratskih zakona stalno će se provlačiti kroz priču. (Jednom prilikom Marjani majka objašnjava da se djevice osuđene na smrt prvo siluju da bi egzekucija bila legalna, jer se zakonski djevice ne smiju ubiti.)

U nekoj prilici studenti umjetnosti crtaju ženski akt, no zbog strogih islamskih zakona, žena koja im pozira mora biti u nikabu u kojem joj se ne vidi nijedan dio tijela. Kasnije, kad im pozira muškarac, koji su ipak odjeveni nešto slobodnije, pravovjerni će i tu naći problem jer ženino gledanje u muškarca se protivi moralu. “A što biste vi htjeli? Da crtam ovog čovjeka dok gledam u vrata?” pita buntovna Marjane. “Da”, odgovara nadzornik.

I bez gledanja u modele Marjane Satrapi je naučila crtati. Njen reducirani crtež, djetinje estetike izrazit je kontrapunkt ozbiljnim temama koje slika prikazuje. Monokromatska igra crnog i bijelog tvrdom linijom jasno dijeli bijelo od crnog, dobro od zla, pa i kad Marjane u bečkim studentskim godina zabrazdi u sivilo, crtež ostaje vjeran njenoj vizija svijeta.

Djetinji crtež u kombinaciji s djetinjom perspektivom priče čini ovu knjigu remek-djelom, nimalo sličnom mnogim popularnim i uspješnim grafičkim novelama.

Perzepolis je duhovita knjiga iako se ne bavi smiješnim stvarima. Knjiga je to puna straha i nasilja. Kad odlazi na proteste protiv nošenja vela Marjane će prvi put svjedočiti nasilju, a strahote rigoroznih primjena teokratskih zakona stalno će se provlačiti kroz priču

Grafička novela nezgrapan je naziv kojim je anglosaksonsko tržište pokušalo razlikovati dječje stripove (comics) od stripova za odrasle (graphic novel). Alan Moore, jedan od utjecajnijih autora, lijepo je izjavio je da je grafička novela tek pompozan naziv za velike i skupe stripove. Pa je tako i problem crteža, posebno skupog crteža, opasno mjesto koje strip, medij vizualno-narativne umjetničke slobode, lako može pretvoriti u holivudski šablon. U toj temi sam jako inspiriran i slijepo vjerujem Scottu Mcloudu koji u Kako čitati strip iznosi teoriju kako apstraktni crtež rezultira snažnijom imerzijom, jer nam um nadopunjuje sve što nedostaje i u procesu konstrukcije se dublje poveže sa sadržajem. Perzepolis je najbolji primjer toga. Nekoliko crta i jedna točka (madež iznad usne) koji predstavljaju njenu junakinju urezuju se duboko u psihu čitatelja.

Ukratko, Perzepolis je u mnogim aspektima vrhunsko umjetničko djelo, edukativno, dirljivo i impresivno, jednom riječju: nezaobilazno.

Pitanja za ponavljanje

1. Sjajan dizajn hrvatskog izdanja ove knjige, izdavača Fibre, sadrži crtež protagonistice na naslovnici. Međutim, crtež na koricama knjige razlikuje se od onog na omotu. Zašto?

2. Možete li se sjetiti nekog događaja u vašoj državi koji podsjeća na konzervativnu revoluciju? Što su prve mete konzervatizma?

3. Jedna epizoda prikazuje prilike kad su za vrijeme Iransko-iračkog rata Teheran preplavile izbjeglice i kako ih lokalno stanovništvo prezire. Znaš li kako su se ljudi odnosili prema izbjeglicama iz Hrvatske za vrijeme Domovinskog rata? Kako se danas u Hrvatskoj odnose prema izbjeglicama?

4. Perzepolis je u Iranu zabranjen. Poznajete li knjige iz hrvatske kulture koje su nepoželjne i izbačene iz lektire? Koje biste vi knjige izbacili? A zapalili?

Još stripova za lektiru

1. Ivica Bednjanec: Osmoškolci
2. Darko Macan, Goran Sudžuka, Matija Pisačić: Svebor i Plamena
3. Riad Sattouf: Arapin budućnosti
4. Daniel Clowes: Svijet duhova
5. Art Spiegelman: Maus
6. Frano Petruša: Papak

Još stripova za cjeloživotno čitanje

1. Nina Bunjevac: Bezimena
2. Marjane Satrapi: Vezenje
3. Joe Sacco: Palestina
4. Alan Moore, Eddie Campbell: Iz pakla
5. Camille Jourdy: Rosalie Blum
6. Rutu Modan: Izlazne rane

Još stripova

1. Alison Bechdel: Fun home − obiteljska tragikomedija
2. Bill Watterson: Calvin i Hobbes
3. Lupano & Moreau: Majmun iz Hartlepoola
4. Jiro Taniguchi: Šetač
5. Keiji Nakazawa: Bosonogi Gen − Strip o Hirošimi

Još

1. Hernandez brothers: Love and Rockets

Još jedan

1. Kazuo Koike, Goseki Kojima: Lone Wolf and a Cub

Zadnji:

1. Lewis Trondheim: Zekan

Želimir Periš (Zadar, 1975.) je diplomirani inženjer računarstva. Vodio je OtPis − radionice kreativnog pisanja u Zadru i Zapis − udrugu zadarskih pisaca, s kojima je organizirao mnoge književne programe uključujući KaLibar bestival 2013-2018. Objavio je: zbirku priča Mučenice (2013.), romane Mima i kvadratura duga (2014.), Mima i vaše kćeri (2015.), Mladenka kostonoga (2020.), zbirku pjesama x (2016.) i slikovnicu Straška postavlja teška pitanja (2021.). Za Mladenku kostonogu dobio je nagradu Kočićevo pero i Tportalovu nagradu za najbolji hrvatski roman 2020. godine.