Ponekad se vide i drugi Eolski otoci, jasno, u 3D-u, ali ne ovih dana, zadnjih nekoliko dana kolovoza koliko sam ovdje, u svom prvom posjetu R-ovoj majci, Giovanni. Ovih je dana, zbog izmaglice, pojačan dojam big blua. Tirenski tirkiz koji nam jutrima tamni pod sunčanim naočalama, pred kojim sjedimo premazani zaštitnim faktorima, dodatno zaštićeni šeširima i suncobranima, podjednako fascinirani i užasnuti. Danima već nema razdjelnice između mora i neba, barem ne tako rano, kad samo pretpostavljaš da povremene naznake jedrilica ne mogu ploviti potonjim: sve jedna te ista glazirana površina. Nauljeni muškarac koji stojećke vesla na dasci jedini reže kroz to usijano plavetnilo, kirurški precizno. Kao da će poludjeti ako ne ostavi trag.

Par dana ranije, nekoliko sati prije nego što sam sjela na noćni vlak za Kalabriju, s prijateljicom sam šetala prvim katom kuće na broju 18 Vie del Corso. Goetheovom rimskom adresom tijekom njegova putovanja Italijom 1786. – 1788. godine. Razgledavale smo Goetheove rukopise izložene u vitrinama, crteže, portrete, skice i modele kromatskog spektra. Goethe je bio opsjednut botanikom i bojama; opsjednut Italijom, rekla mi je Ana. („Licht, mehr Licht“, kažu da je zavapio prije nego što je umro, žudeći za talijanskom kvalitetom svjetla u Weimaru). Plava je samo oslabljena crna, zabilježio je u svojoj knjizi Znanost o bojama iz 1810. godine.

Američki oceanolog i istraživač William Beebe, koji se kasnih dvadesetih i ranih tridesetih prošlog stoljeća s inženjerom i izumiteljem Otisom Bartonom u čeličnoj batisferi prvi spuštao u mezopelagijsku zonu (200–1000 m), takozvanu zonu sumraka, iskusio je „kozmičku jezu i izolaciju, vječnu i apsolutnu tamu“. Tonjenje je zapravo tamnjenje modre, rekao je. „Plava je ispunjala sav prostor ne dopuštajući pomisao na ijednu drugu boju.“ Potom je nastupilo crnilo, a sunce bilo relegirano u sjećanje. Na crnom zaslonu izmjenjivala su se bioluminiscentna čudovišta: halucinacije s očnjacima i pipcima i ticalima.[1] Beebe ih je pokušao upamtiti da bi ih kasnije prepričao crtačima. Neka su bila neupamtljiva.

„Plava je tama učinjena vidljivom“, rekao je engleski umjetnik i borac za gej prava Derek Jarman. Njegov film Plavo iz 1993., objavljen samo četiri mjeseca prije njegove smrti od AIDS-a (kad je već gotovo posve oslijepio i jedino što je vidio bile su nijanse plave), osamljen je kadar plave Yvesa Kleina iz koje izranjaju naracije o Jarmanovu životu, njegove misli o umjetnosti i bolesti koja ga je izjedala, glazba i zvučni efekti. Za Jarmana, plava „transcendira formalnu geografiju ljudskih ograničenja“, ona je ujedno i mogućnost. U batipelagijskoj zoni (1000-4000 m), oči riba i drugih bića postaju sve manje i manje dok posve ne atrofiraju ili izostanu. Ondje kamo sunčeve zrake više ne prodiru, oči su višak.[2]

Američki oceanolog i istraživač William Beebe, koji se kasnih dvadesetih i ranih tridesetih prošlog stoljeća s inženjerom i izumiteljem Otisom Bartonom u čeličnoj batisferi prvi spuštao u mezopelagijsku zonu (200–1000 m), takozvanu zonu sumraka, iskusio je „kozmičku jezu i izolaciju, vječnu i apsolutnu tamu“. Tonjenje je zapravo tamnjenje modre, rekao je

O viškovima sam razmišljala i to jutro kad sam, kao i nekoliko prethodnih, nasred stola u kuhinji zatekla načetu krostatu s džemom od višanja iz vlastite proizvodnje koju nam je Giovanna ondje ostavila prekrivenu bijelom krpom, i dva cornetta s pistacijom. Bila je odavno budna, Giovanna, i već sat vremena na plaži, kamo se spusti u svome crvenom Fiatu Seicento čija se vrata ne daju zatvoriti ako njima ne tresne. Ipak je nikada ne čujem kad odlazi. Iz kuhinje dobro čujem meket triju koza koje je netko ostavio na komadu ograđene pustinje odmah do Giovannine zgrade. Čak je i Giovanninih sedam kanarinaca uglavnom bezglasno. Paperjaste loptice žutila nepokretne na prečkama kaveza, s kojima Giovanna razgovara kao Franjo Asiški, rekao mi je R., iako Giovanna nije religiozna. Koze pokušavaju doseći zrele smokve balansirajući na okomici suhe zemlje (ne znam kako im to polazi za nogama) dok im se uže zateže oko vrata. Ponekad su to plodovi opuncije koji strše iznad žice, koje smo neki dan i mi ubirali na opožarenim i emigracijama opustošenim brdima zaleđa (dugačkim bambusovim štapom sa šupljim limenim valjkom na kraju koji zarobi plod dopuštajući nam da mu slomimo vrat), sve vrijeme pazeći da nam sitne bodlje ne slete na kožu, što se ipak događa i osjeti tek kasnije, na dodir. „Treba ih otrovati“, reći će Giovanna za ručkom mrveći opojni origano nad pečenim patlidžanima. „Iz samilosti.“

Majka kao Meduza,[3] mitska neman iz dubina.

Bivša tvornička radnica u čijoj spavaćoj sobi visi Isus Krist, raspet, i portret Gramscija, njegovo lijepo mlado lice s okruglim naočalama tankih okvira i bujna kosa odignuta od čela. (Obojica izgledaju zatečeni.) A iznad kauča u kuhinji/dnevnoj sobi s kojega Giovanna popodne gleda televiziju: znatno umanjena replika čuvene uljne slike Giuseppea Pellizza da Volpeda, Il quarto stato (Četvrti stalež). Zbijena masa radnika koji zahtijevaju svoja prava, ispred kojih, u prvom planu, marširaju dvojica predstavnika (poput likova iz vesterna Bilo jednom na Divljem Zapadu, kombinacija kaubojske odlučnosti i nonšalancije modela) i zabrinuta žena s golim djetetom na rukama koja izgleda kao da pokušava doći do riječ: nešto hoće od muškaraca koji nešto hoće od drugih muškaraca. Vjerojatno se pokušava upisati u povijest.

U periodu u kojem je slika nastajala, 1898.–1901., takvi su prosvjedi bili uobičajeni diljem Italije, a pojedini su završavali masakrima. Radnici su, između ostalog, zahtijevali nižu cijenu pšenice/kruha. Možda se zato kod Giovanne sve jede s kruhom, i tjestenina i rižota. Ideološka odanost od koje se već širim, iako sam ovdje svega nekoliko dana. Kruh umjesto hostije, jer Giovanna nije religiozna, bez obzira na figurice svetaca po svim komodama, pa i nekoliko varijacija Franje Asiškog širom raširenih ruku, sav taj religijski folklor od kojeg je Gramsci uglavnom zazirao.

Par godina prije Četvrtog staleža, Pelizza je naslikao i nekoliko pripremnih studija; jedna se zvala La fiumana – rijeka, val, bujica, poplava (ljudi). Među kvačicama za rublje na frižideru ispod televizora, Giovanna je zametnula Danteov Inferno, kao klasičnu alternativu dnevnim vijestima. Spiralni silazak prema gore, mekoukoričen i otrcan na krajevima.

Inferno je prije svega smjer, orijentacija u prostoru: uvijek negdje daleko dolje, otud naš strah od dubina, i obrnuto. Pa iako je većina mora duboko more (94,7% od ukupnog volumena oceana, koji pak čine 70% Zemljine površine), više ulažemo u istraživanje svemira (zbog analogije s rajem), nego dubokog mora (analogija s htoničkim), tvrde morski biolog Alan J. Jamieson i suradnici. Naš strah zrcali se i u zvučnim imenima koja smo nadjenuli njegovim najdubljim dijelovima: abisal (4000–6000 m), ili pak hadalne zone (>6000 m), one u dubokomorskim brazdama, koje su ime dobile po grčkom bogu podzemlja, ili pakla, Hadu.[4] Jedini dovoljno hrabri i dovoljno otporni da se onamo spuste bit će podvodni roboti Orfeji, nada se NASA. S kamerama i naprednim softverima umjesto lire.

Inferno je uvijek ispod svijesti: podsvjesno, dakle, skladište (aberantnih) želja, sjećanja, uvjerenja; neprihvatljivog, odbačenog, neprilagođenog. Jung je vodu smatrao simbolom nesvjesnog, otud naša talasofobija, i obrnuto, naše opravdane sumnje da će njegovi sjenasti sadržaji prevagnuti. Strah od erozije granica, od preplavljivanja, od mogućnosti da naše brane neće izdržati, kao ona jedna pacifička koju je uporno utvrđivala majka Marguerite Duras. Bojimo se da će od svega ostati samo Atlas izgubljenih otoka, Izdanje 2107., koji sam 2015. listala na umjetničkom bijenalu u Fort Kochiju, rad švicarske umjetnice Marie Velardi, koja je tintom i olovkom skicirala otoke kojih zbog otapanja leda u budućnosti neće biti, među njima i neke iz Maldivskog i Lakadivskog arhipelaga. Crna knjižica fiksnih brojeva, kad skoro nijedna linija više nije fiksna.

Inferno je prije svega smjer, orijentacija u prostoru: uvijek negdje daleko dolje, otud naš strah od dubina, i obrnuto. Pa iako je većina mora duboko more (94,7% od ukupnog volumena oceana, koji pak čine 70% Zemljine površine), više ulažemo u istraživanje svemira (zbog analogije s rajem), nego dubokog mora (analogija s htoničkim)

Dugo se vjerovalo da u hadalnim zonama nema života, ali sve zapravo vrvi od njega. Od raznih organizama kojima ne treba sunčeva svjetlost, koji sintetiziraju posebne enzime da bi im pomogli izdržati taj golemi pritisak: slijepe, providne ribe iz porodice Liparidae, amfipodi i maleni ljuskari sa stanicama od aluminija, gigantske morske spužve itd. Plijen i predatori.[5] Bića koja još uvijek zamišljamo kao viktorijansku paradu frikova, iako je ono što vidimo, kažu znanstvenici, uglavnom naš vlastiti „talasofobični kontekst“: često se ta bića ne razlikuju mnogo od svojih srodnika u plićacima, izgledaju relativno „normalno“, dovoljno normalno da ne odskaču na ribarnici: ono što će većina nas ikada vidjeti uživo otečene su i zamućene oči nakon dekompresije, razjapljena usta i hvatanjem izmučena tijela kako, eventualno, sablasno lebde u formalinu ili etanolu. Sve ono meko i podatno nije preživjelo, samo šiljci i skeletne strukture.[6]

Kad mu je bila otprilike dvadeset i druga, T. S. Eliot napisao je nevjerojatno dalekovidnu i zrelu „Ljubavnu pjesmu J. Alfreda Prufrocka“ (objavljenu tek par godina kasnije, 1915.), u kojoj njegov ostarjeli narator ženi u koju je navodno zaljubljen razlaže banalne sadržaje svoje (pod)svijesti: neodluku, sumnju, emocionalnu impotentnost, svoja otegnuta „krzmanja“ u „odajama mora/uz nimfe što vijence smeđih algi nose“, napipavanje u vlastitu mraku. „Bolje bi bilo da sam bio par nazubljenih kliješta/što bauljaju po dnu nijemog mora“[7], reći će u jednom, posebno lucidnom trenutku, želeći zapravo reći da bi volio biti nešto instinktivno. Ne neurotično i cerebralno – nešto hadalno. Epigraf pjesmi upravo su stihovi iz Danteova Inferna, kako sami vele, tog dna odakle se još nitko nije vratio. Možda je Prufrocka toga bilo strah – gubitka razuma. Nemogućnosti povratka.

Za druge nema natrag.

Onih nekoliko tisuća afričkih migranata i izbjeglica koji svakodnevno preplavljuju plaže Lampeduse. La fiumana o kojoj je tijekom tih plavih kalabrijskih dana, dok smo za večerom žvakali pohane kozice i srdele koje bi Giovanni ujutro svježe pod balkon na trokolici dovezao ribar, brujao televizor. Uskipjele debate koje se većinom predvidljivo klate od romantizacije do demonizacije, jer su nam gole činjenice prejarke, prekomplicirane. Jer smo prije svega imaginativne životinje. I Giovanna koja, nezadovoljna svime, uvijek politična, čak i kad šutke riba gromadu parmezana po tjestenini u svome tanjuru, a listići padaju po makaronima s brokulom i bijelim grahom kao morski snijeg: organske čestice, leševi, pijesak, a u novije vrijeme – mikroplastika. Milijuni tona plastike u oceanima, mikroplastika u mišićima i mesu riba, škrgama, želucima, crijevima. Možda su nam tkiva već nepovratno oštećena, ne primjećujemo oksidativni stres i mutaciju gena, neurotoksičnost, citotoksičnost, abnormalnosti u ponašanju, ribljem i vlastitom. Ustrajemo, konzumiramo je i udisanjem, kroz kožu, mikroplastiku koja se taloži čak i u jedanaest tisuća metara dubokom polumjesecu Marijanske brazde, najdubljem dijelu oceana, u želucima riba koje ondje plivaju okružene meduzama plastičnih vrećica. Majke-kitovi ne odvajaju se od mrtvih potomaka otrovanih njihovim kontaminiranim mlijekom; pod morem se odvijaju složeni obredi žalovanja čije naricaljke do nas ne dopiru, ispričat će mi glas Davida Attenborougha u BBC-jevoj dokumentarnoj seriji u dva dijela, Plavi planet.

Podvrgnuli smo se plastifikaciji izvana i iznutra ne bi li si osigurali vječnost. Plastifikacija umjesto prokreacije.

„Bolje bi bilo da sam bio par nazubljenih kliješta/što bauljaju po dnu nijemog mora“, reći će T. S. Eliot u jednom, posebno lucidnom trenutku, želeći zapravo reći da bi volio biti nešto instinktivno. Ne neurotično i cerebralno – nešto hadalno

Pokušavam zamisliti kako bi zvučalo kad bi naša (pod)svijest imala Davidov voiceover, njegov empatični i gorljivi britanski staccato, možda uz pratnju violončela i kameru montiranu pravo pod očnjak modrulja, u srce stvari, taj blagi ali samopouzdani andante koji s vremena na vrijeme prelazi u dramatični allegro. Prevalimo kilometre samo da bismo se gostili jedni drugima, rekao bi moj David. Mrijestimo se i potomke prepuštamo strujama. Giovanna zna sve o tome; ja možda nikada neću.

„Unatoč svemu što znam, često poželim da moj otac nikada nije napustio Kalabriju, poželim da sam se rodila u Rocci Imperiale i imala dvanaestoro djece“, kaže američka spisateljica Barbara Grizzuti Harrison u svom putopisu iz Italije, odakle su joj svojedobno emigrirali preci. Što je veći broj djece koju imaš, to je manji broj pitanja, rekla joj je talijanska baka kad je Harrison još bila djevojčica. Baka je imala dvanaestoro djece; petero nije preživjelo djetinjstvo. Broj pitanja koja imaš, ili pitanja koja postavljaš, htjela je znati Harrison, ali baka nikada nije odgovorila. Šutjela je i o djeci koja nisu preživjela; rekla je da se ne sjeća kako su se zvala. Kalabrijska baka kao Prufrockov ljuskar na „dnu nijemog mora“, gdje su pritisci pregolemi za misaone stanke, gdje ne postoji mogućnost preodluke, ali su tkiva zato podstavljena aluminijem.

Seksualnost je „kontradikcija i ambivalencija“ koja izmiče definicijama i modelima, čak i feminističkim – „fašizam prirode jači je od bilo kojeg društvenog“, instinktivni je život amoralan, a „ugodni, usputni, nekomplicirani seksualni odnosi“ mit, dodala bi društvena teoretičarka Camille Paglia.

Podvrgnuli smo se plastifikaciji izvana i iznutra ne bi li si osigurali vječnost. Plastifikacija umjesto prokreacije

Sljedeći je dan nestalo plaže: kraj ljeta, toplotni se val iscrpio. More je dosezalo litice razbijajući se o veliku stijenu iza koje bi R. ponekad igrao šah s DJ-em bachate iz Rima (padale bi crne i bijele glave, nevidljive meni i ostalim kupačima). Vjetar je rasipao miris eukaliptusa posvuda, rastjerivao plavu paniku – zbog blještave površine koja me ujutro previše podsjećala na dječja igrališta gradova, pojaseve bez vjetra, površine koja katkad izbacuje kruzere i kolonizatore, mrtve kitove i zapetljaje algi, svoje strašne poslanice. Kažu da more zapravo plamti, rekordno se zagrijava posljednjih nekoliko godina, tjedana, dana. Nestaju šume morske trave i koraljni grebeni; mijenja se vrijeme, zakreću struje. Možda je privlačnost ljetnih praznika provedenih na rubu te goleme modre tame podcijenjene šarenim rekvizitima luftića i lopatica upravo u hinjenoj bezbrižnosti pred tolikim užasom. Možemo otplivati daleko ili samo umočiti nožne prste; blaženo plutati zanemarivši sve ono što se nalazi između naših lopatica i dna. Dozirati ga, praviti se da imamo izbora.

Navečer smo se ponovo spustili dolje, gledali kako se more povlači, usisava, razvija snagu, samo da bi opet navalilo i rasprsnulo se u milijune slanih djelića. Na R.-ovim fotografijama valovi neće biti ni plavi ni crni; bit će crveni, kao lava.

[1] Hoyt, Erich. Creatures of the Deep: In Search of the Sea’s Monsters and the World They Live In. Richmond Hill, Ontario; Buffalo, New York: Firefly Books, 2014.
[2] Ibid.
[3] Paglia, Camile. Sexual Personae: Art and Decadence from Nefertiti to Emily Dickinson. Yale University Press, 1990.
[4] Jamieson, Alan J.; Singleman, Glenn; Linley, Thomas D; Casey, Susan. “Fear and loathing of the deep ocean: why don’t people care about the deep sea?” ICES Journal of Marine Science, sv. 78, br. 3, lipanj 2021., str. 797-809.
[5] Hoyt, Erich. Creatures of the Deep: In Search of the Sea’s Monsters and the World They Live In. Richmond Hill, Ontario; Buffalo, New York: Firefly Books, 2014.
[6] Jamieson, Alan J.; Singleman, Glenn; Linley, Thomas D; Casey, Susan. “Fear and loathing of the deep ocean: why don’t people care about the deep sea?” ICES Journal of Marine Science, sv. 78, br. 3, lipanj 2021., str. 797-809.
[7] Eliot, T. S. Pusta zemlja i druga djela. Zagreb: Školska knjiga, 2009. „Ljubavna pjesma J. Alfreda Prufrocka.“ Prev. Antun Šoljan. str. 9-14.

*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije. 

Pročitajte i tekstove iz serijala “Veliki strahovi” autorica i autora: Martine Vidaić, Marinka Koščeca, Marije Andrijašević i Želimira Periša.

Malo što ljude tako povezuje kao strahovi. U serijalu tekstova “Veliki strahovi” nismo se odlučili za tematiziranje iskonskih strahova, poput onoga od smrti ili sakaćenja, gubitka autonomije, osamljenosti, javnog poniženja, da ne govorimo o milijunima fobija koje su realne, koliko god znaju biti bizarne. Odlučili smo se za tematiziranje suvremenih prijetnji čovječanstvu koje bude nelagode, brige, strahove. To su stari, nedavno obnovljeni strah od nuklearne kataklizme, mutacije virusa koja se aktualizirala s pandemijom Covida-19, strah od globalnog zatopljenja i klimatskih promjena kojima svjedočimo, konačno, najnoviji i najaktualniji, do jučer još iz sfere SF-a, strah od umjetne inteligencije koja stječe samosvijest i posljedičnu autonomiju. Svaka od tih prijetnji se reflektira u različitim oblicima i intenzitetima strahova. Ne zaboravimo, strahovi su tu da nam očuvaju a ne zagorčaju živote, hvala im.

Ovoga petka o strahovima piše nagrađivani romanopisac i prozaik Želimir Periš.

Prvi roman: Taokinja svijeta

Suprug je nervozan čovjek, izjeden poslom, stalno pod stresom koji često iskali na obitelji, posebno na ženi. Ona to više ne može trpjeti. Dvadeset je godina bila robinja njegove karijere i njegovih tjeskoba, odlučuje ne izgubiti više ni dan života. Više razumijevanja za njen jad ima društvo koje je upoznala na radionicama slikanja. Tamo je i jedan penzić, dandy. On slika životinje, ona pejzaže. Ponekad na istim platnima.

Međutim, suprug loše prima već i naznake njene odluke. Nagao je i impulzivan, posve nepredvidiv. Istodobno, u svom radnom okruženju suprug je oličenje pouzdanosti. Jedan je od tri operatera koji su zaduženi za takozvani crveni ključ, kôd koji osigurava pristup protokolu za lansiranje nuklearnog oružja. Suprug je stup državne obrane, onaj čije se ime ističe kao zalog za sigurnost. No kući, kući je ohol. Ne libi se mahati joj crvenim ključem pod nosom. Prijeti joj. Samo pokušaj, kaže. Samo pokušaj. Ona se guši u sebi. Zatomljivanje je najteži napor. Lomi se. Boji se njegovog crvenog ključa. Ostaje s njim poput taokinje svijeta. U posljednjem poglavlju mrlja crnu boju preko slike proplanka u gorskoj šumi.

***

Tema je veliki strah od nuklearne opasnost. Promišljati neke važne, pa čak i one posve jednostavne istine nalazim velikom mukom. Redom se osjećam: neadekvatan, nenačitan i intelektualno podkapacitiran. Nemam vlastitih stavova, a ono malo što imam stekao sam uz puno truda, tako da, izbjegavajući intelektualni napor, uglavnom klizim utabanim stazama. Sokratovski, znam tek da ne znam dovoljno i to me često paralizira. Ipak, osjećam određenu neopterećenost kad promišljam fikciju. Sloboda izmišljanja bez obaveze istine prostor je u kojem se osjećam ugodno, pa povremeno, a ovo je baš takva prilika, svijet promatram kroz prizmu opisivanja u književnoj formi. Tako, umjesto da razmišljam o velikom strahu, smišljam ga kao prozu.

Drugi roman: Vikend u šumi

Isto radno mjesto ali drugi lik. Sad čuvar crvenog ključa nije kućni tiranin i prikriveni psihopat nego divan i osjećajan muž kojeg bi svatko poželio u domu. On je ideal muža, zeta i oca, balansira stres s posla da njegova djeca nikad ne osjete ni trunku brige. A situacija nikad gora. Nuklearne slike otvoreno upiru prstima. Nuklearne sile otvoreno mašu crvenim ključevima.

Supruga je onaj isti karakter iz prethodnog romana. Izvještačena slika savršenog doma samo potiče njenu tjeskobu. Utjehu pronalazi na slikarskoj radionici. Nedavno je prijavila i da je upisala ples tanga. Plesni partner joj je jedan penzić, dandy, s radionice. Muž shvaća da mu njihova budućnost curi među prstima. Unajmljuje kuću za odmor u prekrasnom planinskom seocetu, negdje duboko u šumi. Romantični vikend, prilika za samoću, za šetnje, za razgovor, za intimu, za povratak u zonu sreće i ljubavi. Ona se veseli tome. On se veseli tome. Djeca su kod bake, kreću u petak poslije posla. No to je jutro neki silnik s druge strane planete zavrnuo crvenim ključem. Panika je. Moramo pokazati zube, govori general-pukovnik, šef odjela nuklearne obrane. No skoro će 17:00 i čuvar ključa pogledava na sat koji će uskoro označiti početak njegovog romantičnog vikenda. U 16:55 na pager mu dolazi poruka da je predsjednik odobrio otključavanje i neka se hitno javi u odjel. On baca uređaj u kantu za smeće i izlazi iz kompleksa. Iza njega zavijaju sirene. U posljednjem poglavlju vozi se uz suprugu cestom koja vijuga među visokim smrekama.

***

Cilj bi bio smisliti književno djelo. Zasad još nisam siguran o opsegu, no recimo da se ideja može realizirati u različitoj proznoj formi, opsegom između kratke priče i romana. Slušao sam kako je na FEKP-u Andrea Bajani izjavio kako, kad počinje pisati nije siguran hoće li to na kraju završiti kao pjesma ili roman pa to shvati tek nakon nekoliko mjeseci pisanja. To mi se učinilo strašno pretencioznim, no nakon nekog vremena mi se izjava slegla i zavolio sam je: u redu je biti pretenciozan umjetnik. Biti samozatajan i skroman pisac recept je za nečitanost. Pokušat ću i ja bahato pa reći da ću smisliti skicu za roman, dapače, nekoliko romana, s ciljem da mi približi ideju nuklearnog straha.

Treći roman: Divljina

U zabačeno pleme lovaca sakupljača u Amazonskoj divljini doseljava skupina Europljana. Nervozni su i izbezumljeni ali odlučni u tome da žive u prašumi. Domaće pleme, naviklo na susrete s turistima, prihvaća ih u onom obimu koji im odgovara. Nakon početnih pregovora dopuštaju im da pored sela izgrade vlastite nastambe. Naučit će ih i loviti, u džungli je život sve teži, plemenu će koristiti dodatne vrijedne ruke.

Međutim, Europljani teško uče. Ne ide im. Puno se svađaju. Krive jedni druge za neuspjehe. Već i konstrukcija jednostavne nastambe od kaučuka predstavlja im problem. Vremenom se donekle adaptiraju, ali daleko su od sklada s kojim živi pleme. Tjedan po tjedan, unutarnja nervoza sve snažnije izvire iz njih. Incidenti se nižu. Jedna doseljenica nožem je izbola domoroca koji je mislio da joj udvara.

Uskoro pleme vijeća. Zapadnjaci su im donijeli samo probleme, više od toga, donijeli su probleme i sami sebi. Oni nisu ljudi od džungle i iz džungle moraju otići. Vijeće je odlučilo. Ovi se bune, ali otrovom namazani vrhovi kopalja uvjerljivi su.

Pokisli Europljani dugo se probijaju kroz džunglu. Kad nakon puno hoda stignu do ruba i izvire na proplanak čitatelji saznaju da je svijet izvan prašume u nedogled rastegnuta spaljena zemlja, pepelom posuta pustoš nuklearne zime.

***

Što bi bila vrijednost mog teksta? Tek sam nedavno, za osobne potrebe, definirao novu ljestvicu vrednovanja umjetničkog djela. Ona ukratko glasi ovako: umjetničko djelo mi je onoliko vrijedno koliko ga se, nakon dužeg vremena, sjećam.

Već neko vrijeme imam neuroloških šumova koji mi utječu na pamćenje pa tako vrlo učinkovito zaboravljam ljude, mjesta i događaje. Neke stvari gotovo nikako ne mogu naći mjesta u mom registru zapamćenih stvari. Imam stopostotni uspjeh u zaboravljanju novca, odjeće i hrane. Zaboravljam obaveze, prigode i norme. Zaboravljam gdje sam stavio stvari da ih ne bih zaboravio.

Reklo bi se, zaboraviš ono što te ne zanima, i u tome svakako ima istine, ali branim se da me više stvari zanima nego moj fokus može obraditi. Svakako želim pamtiti ljude, no imena i lica pri upoznavanju zaboravljam već dok pružam ruku. Koliko je besramno selektivno moje sjećanje da imam ozbiljnih rupa sa stvarima koje sam proživio a da to više ni ne znam? Realno, je li to doista bio moj život, ako ga se ne sjećam? Cimer iz studentskog doba imao je zgodnu upadicu nakon jutarnjeg buđenja nakon težeg pijanstva: „Je li nam bilo dobro?“ Nismo znali kako nam je bilo, pa bismo odlučili da to znači da nam je bilo dobro i bili sretni zbog provoda koji smo proživjeli makar ga se ne sjećamo.

E sad, život na stranu, ali što sa svim tim zaboravljenim knjigama? Koliko sam truda uložio, pa tjednima sam je čitao a sad se ne mogu sjetiti gotovo ničeg iz nje. Ima li što tužnije?

A opet, neke pamtim. Krenuo sam dakle secirati zašto sam neke knjige zaboravio, a druge zapamtio pa otprilike pronašao vrijednost koja ih dijeli: emocija. Umjetnička djela koja sam zapamtio u meni su pobudila vrlo intenzivnu emociju. Jako dobro pamtim što sam osjećao kad se mila mala po koljenu ogrebala kad je pala čak u jarak. Pojma nemam što se dogodilo između korica Lovca u žitu, Lolite ili Ceste. Premisu imam, ali nestali su svi detalji. Od Majstora i Margarite su ostali malo mačka u tramvaju i pokoji vizualni detaljčić. A Marinkovićeva Kiklopa pročitanog u isto doba i sad cijelog imam u glavi, od reklama na Jelačiću, do Njutanji-Njutanji, i Melkiora koji zbog Enke pomisli: „O, zar su sve žene takve, a bog u njemu surovo odgovori: Sve!“ Ili Mostova okruga Madison, koliko sam ridao kad se Francesca pretplatila na National Geographic, ili Svile kad je Hervé Joncour drugi put prešao Kaspijsko jezero koje zovu morem.

Pritom, nije bilo važno koju je emociju tekst izazvao, dobru ili lošu, bitno je samo da je bila intenzivna. Eto, napokon moje misije: protiv zaborava smisliti roman sa živom i izraženom emocijom.

Tek sam nedavno, za osobne potrebe, definirao novu ljestvicu vrednovanja umjetničkog djela. Ona glasi ovako: umjetničko djelo mi je onoliko vrijedno koliko ga se, nakon dužeg vremena, sjećam

Četvrti roman: Nuklearni tango

Jedan simpatičan čiča, znanstvenik, svojedobno važna njuška u institutu za obogaćivanje urana, dane u penziji provodi blaženo. Napokon uživa u stvarima za koje nije imao vremena dok je radio. Putuje po Aziji, jedri po Grčkoj, upisao je tečaj slikanja. Uči prve korake tanga. Nikad nije imao obitelj, nije imao vremena ni interesa za intimu, pa po prvi puta otkriva putena zadovoljstva čulnih strasti. No jednako brzo koliko se svime oduševljava, brzo mu i dosadi. Nedostaju mu dani uzbuđenja u institutu. Šaka atoma koja je mogla preokrenuti vrijeme. U ruci je držao tajnu života i smrti, a danas drži koktel, ispraznu zabavu. Shvaća da je postao ono što je bio, a ne ono što jest ili bi mogao biti. Čitav radni vijek posvetio je znanosti da bi danas bio prošlost, a sutra zaboravljena prošlost. To ga mori. Postaje obijestan. Osjeća da ga je svijet iscrpio samo da bi se svi u njemu osim njega okoristili. Odlučuje da to ne može biti njegova sudbina. Odlučuje svijetu ostaviti drugu vrstu ostavštine. Odlučuje ga raznijeti. Ako itko to može, on može.

Vraća se na institut. Tamo na osnovu stare slave dogovara angažman da dva dana tjedno poučava mlade kolege, a zapravo samo želi biti bliže reaktorima. Aktivira neka stara poznanstva s ljudima koji imaju pristupa do sigurnosnih protokola. Zavodi neku ženu s tečaja slikanja čiji muž čuva crveni ključ. Zbog nje uči plesati tango. Posebno uživa u tim koracima. Naprijed lijeva, naprijed desna, naprijed lijeva, desno desna. Ti koraci za njega više nisu samo ples, to je senzualni ritam strasti koja će ga upisati u povijest svijeta.

***

No što je emocija u književnom tekstu? Emocija, prvo, posve je subjektivna stvar. Hoće li se čitatelj povezati s likovima pa preslikati njihove sentimente u sebe, hoće li se poistovjetiti sa situacijama, hoće li prepoznati sebe u knjizi ili se povezati toliko da mu je stalo do onoga što se između korica događa – sve su to eterične i subjektivne stvari, dio knjiške magije. Knjige koje proračunato igraju na emociju redom su prokazane ili osuđene na oznaku šunda.

Postoji li ipak emocija dovoljno univerzalna da u književni tekst upiše generalnu privlačnost? Naravno, ima u čovjekovoj psihi nekih neuralgičnih točaka na koje svi reagiramo i koja uvijek ostaju sigurno mjesto za knjišku manipulaciju. To su naprosto stvari upisane duboko u nas, ispod razine svjesnog intelekta, koje čame u mračnim neliteriziranim zakutcima ljudske mašine. Da ne premašim 10 kartica, zadržat ću se tek na jednoj simplificiranoj teoriji koja kaže da su bazične emocije, one koje ima i novorođena beba: ljubav i strah. Obje vladaju panoptikumom, no strah malo više.

Strah je najupečatljivija emocija zbog toga što je evolucijski najvrjednija. Tuga je moćna, ali rijetko ubija. Bijes je nešto korisniji, iako i opasan. Stid ima neku socijalnu ulogu, kao i ponos, blago onima koji ih nemaju. Ljubav je ona koja ljudsko biće vodi ka višem cilju, eteričnoj ideji opstanka života, transcedentnosti i besmrtnosti, pretvara čovjeka u ideju, pretvara Čovjeka u Boga. Međutim strah, niski prizemni jednostavni osjet straha, bez njega ništa jer zbog njega preživljavamo.

Peti roman: Geigerov nokturno

Čovjek nestrpljivo dočekuje dostavu, maleni paket u kojem je u puno stiropora upakiran Geigerov brojač. Uređaj je to ne puno veći od mobitela sa senzorom na žici kojim čovjek mjeri svaki pojedini predmet u stanu, papire, sadržaj frižidera, iza televizora, police pune bočica joda u kupaonici. Brojač se ritmično javlja sporim jednoličnim bipkanjem jer ništa u njegovom stanu nema značajnu dozu radijacije. Ujutro čovjek tramvajem putuje na posao, uzbuđen je. Tamo skrivečki skenira ured. Ostaje duže da može izmjeriti i one stolove do kojih inače nema pristupa. Radijacije nema. Slično se ponaša u teretani i u trgovini. Ritmički zvuk koji uređaj proizvodi smiruje ga. Više ne čita uz Chopina, nego navečer uz krevet ostavi upaljen brojač. Kad gasi lampu, gasi i brojač, kao da i njemu poželi laku noć.

Ujutro, dok se brije, primjećuje da su mu podočnjaci tamniji no ikad. Kad se tušira čup dlaka začepi odvod. Tramvaj, pak, uredno bipka. Cijeli mu život uredno bipka, a on ipak nemirno spava. Diže se noću pa mjeri po stanu. Naginje se preko ograde i skenira susjedni balkon.

Ujutro su podočnjaci još mračniji. Kad rukom prođe kroz kosu među prstima mu ostaju cijeli buseni dlaka. Surfa o simptomima radijacijske bolesti. Na tijelu pronalazi crvene mrlje prikazane u članku. Ne odlazi na posao. Mrlje postaju kraste. Danima se grči na kauču, povraća, i sve to vrijeme Geigerov brojač nikad ga ne prestaje tješiti svojim umirujućim zvukom, poput Chopinovog nokturna orkestriranog u njegov strah.

***

Evo nas napokon u temi romana: strah. No kako se strah obrađuje u književnosti? Dvije su jake linije koje igraju ovu igru: dokumentarizam i žanrovski horor. Regularno, no u ovom bih ih zamišljenom romanu obje želio zaobići. Dokumentarizam, jer izlazi iz moje sigurne domene: izmišljena fikcija, a žanr, zbog nedostataka same žanrovske književnosti.

Razmišljajući o žanrovskoj književnosti, navodim se za jednom odličnom definicijom žanra koju sam naučio u SF zajednici: Ako izvadiš SF elemente iz priče, a priča i dalje funkcionira: to nije SF. Sjajno! Žanr definiraju žanrovska pravila, ona te obvezuju te istovremeno ograničavaju. U umjetničkom smislu najvrjedniji rezultati postižu se izvrtanjem i zaobilaženjem pravila, igranjem na rubu. Zbog toga karikirano i vrlo proizvoljno zamišljam ovakvu definiciju: ako izvadiš žanrovske elemente iz priče, ono što je u njoj preostalo to je umjetnička vrijednost priče.

Dakle roman o strahu zapravo je roman koji koristi strah da bi prodao neke druge ideje. Roman o ženi na tečaju slikarstva priča je o njenoj nesreći, ma koliko plutonija doveli u kritično stanje.

Postoji li emocija dovoljno univerzalna da u književni tekst upiše generalnu privlačnost?

Šesti roman: Psihoaktivna nukleacija

Marka upoznajemo pred uplakanom majkom. Dobio je poziv sa sveučilišta zbog kojeg se mora odseliti. Kompleksna obiteljska situacija otežava njegov izbor, ali on je već odlučio. Na postdiplomskom Mark rastura, prvak je laboratorija, njegova istraživanja korak su ispred. Školovan u biologiji i neurologiji, prvi razmišlja iskoristiti biološke procese psihoaktivnih gljiva u treniranju umjetne inteligencije. Kao što gljive otvaraju um, tako se mogu otvoriti i UI algoritmi, pa iz pojedinačnog iskustva razumjeti generalno, govori Mark na konvenciji. Znanstveni svijet mu plješće.

Nalazi posao u industriji. Bogata plaća udaljava ga od istraživanja, ali mu otkriva koliko su primjenjivi algoritmi koje je razvio. Međutim, Mark smatra da je mogao dati više. Bira između novca i znanosti. Bira li sebe ili svijet?

Konstantna privrženost misiji ostavlja traga i u ljubavnom životu. Od tebe tražim toliko malo, rekla mu je, upiši se sa mnom na tango. Nije se mogao zamisliti u nečem toliko tjelesnom dok ga je čekalo nešto toliko umno.

Čitavu knjigu pratit ćemo njegove žrtve, uvijek je pred Agamemnonovom dilemom: privatna sreća ili javna dobrobit. Obitelj, djevojka, novac, zdravlje, sve kategorije horoskopa. Sudbina ga uvijek čini birati između svijeta i sebe. Što god Mark birao, gubi, njegova se žrtva uvijek umnaža, ali on to čini za viši cilj. Osjeća da može dati više. Da njegovo otkriće može pomoći svijetu i spreman je žrtvovati se za njega.

Napokon, desetljeće samoće kasnije, podaci na njegovom ekranu otkrivaju da je uspio, žrtva nije bila uzaludna. Svijet će biti spašen. Agamemnon Mark, iscrpljen ali sretan, s olakšanjem podiže metalne rolete kopenhaškog laboratorija samo da bi svjedočio zori u ponoć. Dok je Mark izdao sve svoje da ponudi nešto novo svijetu, taj je isti svijet odlučio otići kvragu. U posljednjim sekundama života promatra kako se golemi plamteći oblak u obliku gljive nadvija nad njegovo razočaranje.

***

Nuklearni strah drukčiji je od drugih strahova jer je ovdje naša nemogućnost da išta učinimo dovedena do ekstrema. Ma što mi radili, ma za koga glasali, ma kakve knjige pisali, to hoćemo li svi nestati odjednom, ne ovisi o nama. Hrvatska vanjska politika nema nikakvog utjecaja na svjetsku, što i naš trud u njoj čini beznačajnim. Slično je i s kulturom, slično je sa svim. Beznačajan si, mali čovječe, ispod zvijezda! Upućeni na vlastitu nemogućnost djelovanja ostaje nam samo da se s njom pomirimo, ali da je bar psiha tako racionalna. Umjesto toga, razvit ćemo tjeskobe i uznemirenosti, a svjetska politika svesrdno će činiti sve da nas uvjeri da su svi naši strahovi opravdani. I kao da nije očito da nam ekološki grijeh dolazi glave, da su nas pohlepa i gramzivost izgrizli, da će nas tehnologija pregaziti, eno ga i Putin maše crvenim ključevima.

No tu nam se otvara prostor za književnu intervenciju. Kako književnost nije istina već mistična interpretacija života, tako ima moć utjecaja na njegovu nedokučivost. Književnost, ako itko, može izvrnuti odnose i uobličiti rješenje za nerješivo. U književnosti možemo pobijediti strah. U književnosti možemo demontirati nuklearne bombe. Jedna je čuvarica zoološkog vrta slučajno otkrila metodu koja mijenja prirodu tvari pa nuklearne bombe više ne mogu eksplodirati. To priča može. Takav bi roman valjalo napisati: roman koji će u mašti pobijediti strah pa u našu podsvijest uliti misao da nada nije uzaludna. Roman koji će potaknuti.

Ono što umjetnost može, a nuklearna energija ne može, jest poticanje ideja. Pokretanje misli u jednog čovjeka može stvoriti domino efekt, promijeniti društvo, iskupiti civilizaciju. A prvo domino bit će čitatelj. Prebacit ćemo odgovornost na čitatelja.

U mome malom inventaru knjiga pročitanih, a ne zaboravljenih, posebno mjesto zauzimaju knjige koje su me posramile. Romani koji bude osjećaj srama i krivnje. Koji su mi osvijestili da nisam učinio dovoljno. Da sam odgovoran za nedjelovanje. Da će zlo pobijediti ako ja ne ustanem s kauča. Da će bomba eksplodirati ako otvorim čips uz seriju na Netflixu.

Ono što umjetnost može, a nuklearna energija ne može, jest poticanje ideja. Pokretanje misli u jednog čovjeka može stvoriti domino efekt, promijeniti društvo, iskupiti civilizaciju. A prvo domino bit će čitatelj

Sedmi i posljednji roman: Pišanje na susvita

Jedna čuvarica minhenskog zoološkog vrta, koja se već desetljećima osjeća kao da njen život nije ništa sretniji od života tih zvijeri u kavezima, otkriva da mokraća lavice onemogućuje rad uređaja za zračenje na bolničkom odjelu nuklearne medicine. Jedna zvjerka, nazvali su je Nena po pjevačici, popiškila se na nezgodno mjesto i sve je prestalo raditi, čak i uređaji u susjednim prostorijama. Zoološki vrt sa živim životinjama seli u relikte prošlosti, makete i roboti zamjenjuju im mjesto, pa se na one rijetke biološke stanare posebno pazi. I tako se na jednom opsežnom medicinskom pregledu lavice dogodilo da su svi uređaji koji koriste radioaktivne izotope prestali raditi.

Slijedi duga avantura u kojoj čuvarica, koju ismijavaju jer jedina vjeruje u čudnovate moći Neninog urina, polako na svoju stranu pridobija studente znanosti koje je dotad tjerala iz vrta jer bi se tamo noću dolazili napušavati, međutim, zainteresirani za fenomen počinju sve dublje kopati po njemu. Računaju i dobivaju nemoguće rezultate. Činilo se da su na neistraženom području, no vjerojatnije je da nemaju pojma što rade, jer su studenti bez iskustva i pameti. No svaki njihov test završava isto. Pronašli su spoj koji na velike razdaljine i superučinkovito neutralizira radijacijski proces.

Govore: Rasprši li se Nenin urin po svijetu mogao bi prekinuti ratove. U viziji čuvarice i studenata jato balona leti nebom i posipa svijet mirotvornom tekućinom. Ova ih nada usrećuje i nakon dugo godina čuvarica osjeća kao da ponovo živi. Ushićena je. U grudima joj treperi. Bridi od žara. Svira Nena: Devedeset i devet balona na putu prema horizontu.

Studenti objavljuju svoja istraživanja na internetu i u fakultetskim glasilima, komentari ih jednoglasno degradiraju. Ipak, glas se širi i neke se mračne njuške zainteresiraju za ove činjenice. Studenti otkrivaju da su praćeni, njihovi papiri i istraživanja nestaju, onemogućen im je ulaz na fakultet. Zatim neki od njih nestanu. Ostali u panici trče do čuvarice, znaju da je pitanje trena kad će doći po Nenu.

Nedjelja je, zoološki je pun ljudi, čuvarica razmišlja brzo, kaže treba nam publicitet. Ovo svi moraju čuti, inače će nas zataškati. Ali kako? Nitko nas ne sluša. Mi govorimo o kemiji, a oni zijevaju.

Upalite mobitele i snimajte, kaže čuvarica svijeta. Skine kapu, uniformu i donje rublje, pa na megafon povikne svima u zoološkom da dođu do lavljeg kaveza. Stavite to na sve mreže, kaže studentima. Pitat će vas što se dogodilo, sve im recite, kaže čuvarica i uskoči u pit s lavovima, pa nogom šutne u nos jednog lijenog lava i dopusti da je pojede pred kamerama šokiranih posjetitelja.

Da prenaglasim emociju, neka svira 99 Luftballons.

*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije. 

Na sljedećim poveznicama pročitajte i druge tekstove iz serijala „Veliki strahovi“ koje potpisuju Martina Vidaić, Marinko Koščec i Marija Andrijašević.

Malo što ljude tako povezuje kao strahovi. U ovom slijedu tekstova nismo se odlučili za tematiziranje iskonskih strahova, poput onoga od smrti ili sakaćenja, gubitka autonomije, osamljenosti, javnog poniženja, da ne govorimo o milijunima fobija koje su realne, koliko god znaju biti bizarne. Odlučili smo se za tematiziranje suvremenih prijetnji čovječanstvu koje bude nelagode, brige, strahove. To su stari, nedavno obnovljeni strah od nuklearne kataklizme, mutacije virusa koja se aktualizirala s pandemijom Covida-19, strah od globalnog zatopljenja i klimatskih promjena kojima svjedočimo, konačno, najnoviji i najaktualniji, do jučer još iz sfere SF-a, strah od umjetne inteligencije koja stječe samosvijest i posljedičnu autonomiju. Svaka od tih prijetnji se reflektira u različitim oblicima i intenzitetima strahova. Ne zaboravimo, strahovi su tu da nam očuvaju a ne zagorčaju živote, hvala im.

U nizu tekstova koje objavljujemo tijekom kolovoza o strahovima pišu neki od najboljih suvremenih autora/ica poput Marije Andrijašević.

S livade iza moje zgrade gdje inače psu bacam lopticu ili mu, kad je zaboravim ponijeti, govorim „nema“ i predajem se poput konobara koji kapitulira s dlanovima kraj ušiju pred nezadovoljnim gostima, vidjela sam neobično prizemljen zeleno-roza oblak. Taj je oblak sa sobom donio nalet vjetra pun roleta, kartona, plastičnih lončanica i limenki, vihor lišća i granja. Pozvala sam Pippa uz nogu, privezala ga i s njim zagrabila do našeg ulaza. Dok sam uspaničeno čekala lift uz odobrenje domara da se liftom može, sjetila sam se da je u mojoj sobi ostao otvoren prozor, a rupa od nape nije dobro zatvorena i crijevo montirano u nju izbije i samo otvaranje vrata stana, a kamoli neki jači vjetar. Jači vjetar, recimo, neki sjevernjačić, nehajno počupa rolete s prozora moje sobe ili baci mladu vjetrušu u podnožje zgrade gdje joj, u pravilu, krvnici budu ili mačka ili vrana. Dva su razloga zašto se takvo nešto dogodi: stan je na sedamnaestom katu zgrade koja broji ukupno dvadeset i dva i blokira normalan protok vjetra i majstori koji su renovirali stan su mu zapravo presudili. I to ni manje ni više nego nedavnom poplavom otvaranja obrta za obnovu grada od potresa, a ne tučenjem zanata. Za prvo treba nekoliko dana, za drugo nekoliko, ali nikad manje od deset godina, i svaki zanatlija pamti dan kad ga je netko oslovio s „majstore“, u Dalmaciji uhu puno ugodnije „meštre“. Zanatlije i majstori, meštri znaju o čemu pričam i ovim ih putem srdačno pozdravljam!

Kanaliziranje vjetra

Nego, moj neboder prepoznatljiv je po svojim narančastim limovima i u njemu brojim negdje oko tisuću (!) susjeda s kojima dijelim pet liftova. Izgradila ga je Industrogradnja, kao i još nekolicinu zgrada u sedamdesetima u mom perimetru. Pozicija stana je sjever-istok, što je zbog obližnje Medvednice dosta nezgodno, jer kad se nešto odluči sručiti s nje ili je potpomognuto njezinom pozicijom, ovaj stan postane bojno polje. Ni u najljepšim danima ovdje nema mira, uvijek nešto zuji, zavija, ciči, uvijek u nekoj lajsni, dihtung gumi, instalaciji i ventilaciji naletim na kor narikača koje radnju ne guraju ni naprijed ni nazad, samo zastrašuju. Sile koje se stvaraju prilikom približavanja neboderu u trenutku udara vjetra u pravilu me udaljavaju od njega i ja se prema neboderu moram probijati uz monstruozan razdjeljak na vrhu čelenke ili potiljka. Nezgodno, pogotovo za one koji me promatraju u okrilju ulaza. Vjetar koji udara u središte zgrade razdvaja se u dvije putanje: juriša prema dolje i mete sve pred zgradom na van, i torpedira se uvis dovoljno silovito da skida metalne i keramičke pragove s balkona. Ne pomaže ni to što su u bloku sagrađena još tri nebodera, pa dolazi do kanaliziranja vjetra. Jer otvori u liftu nisu dobro sanirani i propusnost je u zgradi poveća, vjetar zna pomutiti i rad lifta: ako idem gore, sajle jedva vuku uvis i stvaraju dojam kao da sam u liftu ja i svi moji demoni, ili nekako iznimno lagano goni prema dolje, od lica mi radi tek uskvasalo tijesto foccacie i stvara dojam da će se sa mnom zabiti u dno okna, pa se u zadnji tren predomisli. Venturi. To je taj efekt koji spominjem u uvodu. U Londonu i Torontu neboderi sprječavaju normalan protok vjetra u prostoru koji nije dizajniran za tako visoke zgrade, jer da jest, tamo bi bili najprirodniji mogući neboderi – planine, karikirano razmišljam, pa tako i zapisujem. Ljudi se boje prolaziti pokraj njih, podiže ih uvis i baca poput lutaka, podiže i kamione i razbaca ih kao ljuto dijete svoju igraonicu. Donose se nove zakonske regulative, sve kako bi se spasili ljudski životi, ali i omogućila kapitalna izgradnja. Čovjek udari prvo ciglom, pa slovom i nije dovoljno. Za zamisliti se! Moj sjevernjak osim roleta još ništa nije odnio. Domar je i taj slučaj zimus prokomentirao s: Pa što sad, roleta malo bubne po glavi, još nije nikog ubila, veći su problem ove metalne oplate. I ode on.

Antropocen je  svakom pogledu nasilan čin. Jedan meni dragi psiholog često je govorio da kakav ti je bio porođaj, takav će ti biti i život. Opet karikiram, ali kakvo će biti razdoblje antropocena onda nego nasilno na razne načine

Srpanjska oluja

A zašto nisam i ja otišla za njim? To si pitanje postavljam od srpanjske oluje kad sam bila gotova s idejnom zamisli izvornog eseja za ovaj serijal o velikim strahovima, čiji sam sinopsis potom brisala jednim dugim stiskom tipke „delete“ i uz povike: Laž! Besmislica! Podvala! Oh, Marija, you Iago!!! Otišla još uvijek nisam, tj. iselila se još uvijek nisam (iako uskoro hoću) jer meni ne sjedaju promjene. Historijski gledano, ne sjedaju mi dva tipa promjena: teško mijenjam životni prostor i držat ću ga se grčevito ma kako mi ne išao u korist, i teško turiram što oko vidi i osjećaj koji se pritom pojavi iznutra kad shvatim da su se dogodile arhitekturne i pejzažne promjene u mom neposrednom okruženju, mjestima koja sam doživjela, ne nužno i na kojima sam doživjela nešto. Ove potonje, kad se i dogode i ako su na neki način utjecale na ekologiju prostora, (moju) kulturu života, zajednicu koja tamo živi, moju zajednicu – obitelj, prijatelje, sugrađane, suseljane, beštijice, otkinu mi dio srca ili mu kucanje zaguše u, zamišljam da to mora biti tako ako baš s tim uspoređujem, tapkanje prstiju s unutrašnje strane dobro zatvorena groba. Moj grob je sustavno uništavanje prirode i pokušaj da ne zaboravim, da se sjetim kakav je prostor, okoliš bio kad sam ga prvi put vidjela. Ništa, doduše, ne spašava od zaborava, nema te pilule ni znanosti o književnosti, a bome ni belles lettres koji mogu držati duže od brufena na bolan zub ili kralježak (4-6 sati, ponekad i kraće, i čestitke Proustu na generacijama koje porađa i mrtav). Ja zaboravim cjeline, iskapam samo fragmente, od njih slažem nekakve pokušaje sjećanja, nekakav doživljaj, i dobro je dok fragment čini samo prostor, kad se u nekom drugom nađe čovjek, a ne mogu ih spojiti, omotam se u deku kao žena-burrito i čekam da me zub sudbine odgrize i ispljune. A što drugo, simbiocen? Kao da će doći dok ja živim i dišem, pišem. Oh, Marija, you stara solastalgičarko, ti si tek na pragu antropocena!

Moj grob je sustavno uništavanje prirode i pokušaj da ne zaboravim, da se sjetim kakav je prostor, okoliš bio kad sam ga prvi put vidjela. Ništa, doduše, ne spašava od zaborava, nema te pilule ni znanosti o književnosti, a bome ni belles lettres koji mogu držati duže od brufena na bolan zub ili kralježak 

 

O antropocenu

O antropocenu, Zemljinu geološkom razdoblju, sve je već sadržano u jeziku. Nema ono veze sa Zemljom, u centru je čovjek, iako se odnosi na nekog drugog, tj. neku drugu. Simbiocen je u rangu udaljene fantazije u kojoj čovjek živi u skladu s prirodom, on nas tek čeka, a kako promjena ne dolazi preko noći, ni vi niti ja, dragi čitatelji i čitateljice, nećemo je doživjeti. Osim mikrolokacijski, kad nam prijatelji iz grada pobjegnu na selo, ali i to je posebna vrsta suživota s prirodom. Ali, fantastične vijesti stižu iz antropocena: može se jasno datirati, i to u 1945., kad su bačene dvije atomske bombe na Japan. Želim reći, bez imalo dvosmislenosti, da je antropocen u svakom pogledu nasilan čin. Jedan meni dragi psiholog često je govorio da kakav ti je bio porođaj, takav će ti biti i život. Opet karikiram, ali kakvo će biti razdoblje antropocena onda nego nasilno na razne načine.

Tako sam i ja, na kraju krajeva, pokušala izaći iz lifta koji je ta famozna superćelijska oluja odlučila usisati u zrak, na krov zgrade, do strojarnice, i tamo tresti, razbijati i zalijevati poput leda kroz vermut šejkeru. Tek kad me je adrenalin pustio, osjetila sam navalu straha, ali sam si i čestitala na pokušaju „preporođaja“: otvorila sam unutarnja vrata, upalila alarm, lupala po unutarnjim vratima u ritmu srca, da ga ne uznemirim, stigla se i ljutiti na psa jer je sve vrijeme bio pas – tj. lajao je, a zapravo na domara jer šta on zna, u jednom sam trenutku i kleknula jer sam osjetila da će me pokositi napadaj panike, a sad zbilja nije vrijeme. Ljudi su iz stanova izašli tek kad je oluja prošla, nitko me nije čuo, i u jednom kratkom blicu dolaska struje, lift se spustio na jedanaesti kat. Na izlazu sam baš gadno opsovala!

Želim reći, bez imalo dvosmislenosti, da je antropocen u svakom pogledu nasilan čin. Jedan meni dragi psiholog često je govorio da kakav ti je bio porođaj, takav će ti biti i život. Opet karikiram, ali kakvo će biti razdoblje antropocena onda nego nasilno na razne načine. Tako sam i ja, na kraju krajeva, pokušala izaći iz lifta koji je ta famozna superćelijska oluja odlučila usisati u zrak, na krov zgrade, do strojarnice, i tamo tresti, razbijati i zalijevati poput leda kroz vermut šejkeru

 

Misliti o viđenome

Ne znam, možemo ovo sve čitati u metaforičkom ključu, ali ono što mi se dogodilo kad sam s prozora poplavljena stana ugledala grad i osjećaj koji me je sašio, školski je primjer solastalgije, ma koliko topografski specifična bila. (Sad slijedi tipičan voiceover nekog Netflixovog dokumentarca o čovječanstvu, prirodi i nadi, čovjekovoj najboljoj prijateljici.) Ljudi su sat vremena nakon oluje bili vani, djeca su se igrala u parku okruženom stablima iščupanima iz korijena koja su za sobom povela i rasvjetne stupove, a ovi su pak ulupili automobile, rasprsnuta stakla nema gdje nema, neki dječaci, možda u ranim dvadesetima, izašli su vani sa sjekirama za gustiš i šaš i krenuli čistiti kvart. Najstariji su nekako najvokalnije tugovali: svatko zna neku prošlost nekog stabla. Jedna gospođa primjećuje o jednoj divljoj šljivi: Neki dan sam rondala da je posijeku, grana se na sve strane, što će tu divlje stablo, sad će mi srce puć. Druga joj kaže: Ostalo je za onima koji su odavde odlazili da bi se izgradili ovi neboderi. I napušten čovjek podivlja, što ne bi i stablo! (Sad slijedi tipičan comic-relief.) Ja, pametnjakovićka, primjećujem da kakva su ovo vremena došla, nitko nema motornu pilu. Ali, zapravo ne želim misliti o onome što jasno vidim. Ovi klinci što su izašli sa sjekirama, tući će zanat na ovakvim nepogodama, dug je put do motorne pile, trajat će godinama. Budućnost ne vidim, ali vidim tko će je zbrinuti. Dok ne dođe, meštri, srdačno vas pozdravljam!

Na sljedećim poveznicama pročitajte još tekstova iz serijala Veliki strahovi Martine Vidaić i Marinka Koščeca.

*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije. 

Malo što ljude tako povezuje kao strahovi. U ovom slijedu tekstova nismo se odlučili za tematiziranje iskonskih strahova, poput onoga od smrti ili sakaćenja, gubitka autonomije, osamljenosti, javnog poniženja, da ne govorimo o milijunima fobija koje su realne, koliko god znaju biti bizarne. Odlučili smo se za tematiziranje suvremenih prijetnji čovječanstvu koje bude nelagode, brige, strahove. To su stari, nedavno obnovljeni strah od nuklearne kataklizme, mutacije virusa koja se aktualizirala s pandemijom Covida-19, strah od globalnog zatopljenja i klimatskih promjena kojima svjedočimo, konačno, najnoviji i najaktualniji, do jučer još iz sfere SF-a, strah od umjetne inteligencije koja stječe samosvijest i posljedičnu autonomiju. Svaka od tih prijetnji se reflektira u različitim oblicima i intenzitetima strahova. Ne zaboravimo, strahovi su tu da nam očuvaju a ne zagorčaju živote, hvala im.

U nizu tekstova koje objavljujemo tijekom kolovoza o strahovima pišu neki od najboljih suvremenih autora/ica poput Marinka Koščeca.

Hipohondar nije u zabludi. Nije paranoičan i ne halucinira, samo unaprijed doživljava ono što drugi potiskuju u budućnost dovoljno daleku da tko zna, možda i neće stići. Pitanje dakako nije hoćemo li se smrtno razboljeti, nego od čega i kad. Pritom nas ne muči činjenica da nas od nekog trena više neće biti; svi će spremno izjaviti da to razumiju i prihvaćaju. Smrtnost nam pomaže da sagledamo dragocjenost života. Zašto bih se bojao smrti, kaže mudrac, kad ćemo se mimoići: ona počinje tamo gdje ja prestajem, odnosno sve dok jesam, ona nije. Problem su, međutim, znakovi da putujemo u njezino naručje, a prate nas cijelim putem i postaju sve napasniji, sve nas više prisiljavaju da živimo svoju smrt. Célineovim riječima: dobijemo je na kredit. Poklone nam je pri rođenju, kako bismo je cijelog života otplaćivali, strahom od smrti, stotinama njegovih više ili manje kamufliranih varijacija.

Životni ciklusi pojedinačnih bića zrcale se u evolucijskim ciklusima. Životinjske vrste izumiru i ustupaju mjesto žilavijima, žednijima života. Pa tako i  civilizacije, jer tvore ih živi ljudi. Europsko-američka je davno zašla u sumrak, prije sto godina to je objavio Oswald Spengler, u međuvremenu su i brojni drugi meditirali o zapadnjačkom suicidu. Nije posrijedi samo fiksacija dekadentnih filozofa nego geopolitička, ekonomska i demografska stvarnost. Europa se širila i razmatra daljnje širenje kao da nije, ili možda baš zato što je u terminalnoj fazi. Staračka demencija? Cinizam mandarinsko-birokratske kaste, u stilu „Kad već Titanik tone, zaplešimo uz šampanj“? Ili samo klasični denial?

Europa iznutra vene, blijedi, mrvi se. Natalitet joj se strmoglavljuje, populacija je sve starija i depresivnija. Gospodarstva lipsaju, globalno su nekonkurentna, tehnološke inovacije su drugdje. Njezina vojna sila je irelevantna, kao cjelina ne postoji. Kršćanstvo je nekoć bilo kohezijski čimbenik, danas je teorijski i tabloidni pojam, čest u crnim kronikama. Osjećaji su pripadnosti široj i užoj zajednici ishlapjeli; živi se u ćelijama koje komuniciraju samo preko udaljenih servera. Izumrla je i međugeneracijska povezanost; današnji mladi jedva razumiju koncept povijesti, roditelji su im zombi-dinosauri, komična im je već i pretprošla generacija mobitela.

Za nacionalne i lokalne osebujnosti, globalizacija je eksterminacija. U bilo kojoj turističkoj destinaciji čeka nas apartman s neumoljivo programiranim inventarom, trenutno modernih oblika i boja. Lidl i njemu slični hrane nas posvuda istim egzotičnim delicijama, takoreći autentičnim. Na takvu tržištu, mali je proizvođač ili nadčovjek ili samoubojica. Od malih, pa i većih će jezika pod buldožerom engleskog uskoro ostati trag na asfaltu. Kojim god jezikom pisali, medijskim prostorom suvereno vladaju polupismeni. Novinarstvo se predalo u ruke sponzorima. Ono što po inerciji i dalje nazivamo kulturom prognano je iz dnevnog tiska, na televiziji se spominje samo u gluho doba noći, na portalima za svekoliki puk pojavljuje se isključivo na mjestima do kojih je prstu prenaporno skrolati. Kritički se duh i intelekt opće prakse iz dana u dan povlače još dublje u svoje jazbine. Cancelira se ne samo svaka potencijalno uznemirujuća nego i svaka prezahtjevna formulacija. Književna baština ispire se varikinom. Umjetnost je postala pejorativan pojam, izgovara ga se uz visok rizik od sprdnje. Humanističke katedre na sveučilištima čekaju na red za likvidaciju. Umove se od osnovne škole formatira za izvršavanje jednostavnih praktičnih zadataka. Razbarušene se frizira lobotomijom. Mjera misaonog dosega je TikTok.

Kritički se duh i intelekt opće prakse iz dana u dan povlače još dublje u svoje jazbine. Cancelira se ne samo svaka potencijalno uznemirujuća nego i svaka prezahtjevna formulacija… Umjetnost je postala pejorativan pojam, izgovara ga se uz visok rizik od sprdnje

Pod zasad još prepoznatljivim konturama, Ameuropa se pretvara u duhovnu pustinju, u Barbariland – eto zbiljskog, real life predloška trenutno popularnog filma. U tome nije usamljena, ali eto bar u nečemu prednjači: gubitci su na zapadu najmasivniji.

Izvana, grizu s juga i istoka. Šeici i kineski industrijalci otkidaju krupne, najsočnije komade. Migranti su termiti i tihi terminatori. Oni Europu odrađuju manje spektakularnim, poligeneracijskim postupcima. Ona ih je trebala i zvala, da joj pomognu rasti. Naselila ih je u temelje svojega blistavog zdanja, u svoje podrume i kanalizacije. To je imenovala multikulturalizmom. Vjerojatno po uzoru na Maov san o cvjetanju tisuću cvjetova. Danas su multikulturne boje prilično isprane. Svele su se na tamnu, na njezinih pedeset neraspoznatljivih i nebitnih nijansi: Afganistanci, Afrikanci, Arapi, Balkanci… i tako do Z: svi podjednako tamni. Njihovu mentalnu, ljudsku prtljagu – osobine, obrasce ponašanja, svjetonazore, tobožnju kulturu – u najboljem se slučaju tolerira, u češćem ignorira, a ni u kojem ne percipira kao dobrodošlu, kamoli kao blago. Dobro, uz iznimku vrhunskih sportaša; njih dres nacionalne vrste pobjeljuje, njihovi zgodici oživljavaju slavu europskih nacija. Svi drugi im sišu preostalu koštanu srž.

Ljudske su se mase uvijek kretale prema sjeveru i zapadu. Ne nužno s ciljem očuvanja integriteta i identiteta domaćinske zajednice. U skupinama ili hordama, pogani i primitivni nadirali su s juga i istoka te usput silovali, klali, sa zemljom sravnjivali. Ono naprednije opstajalo je u područjima koja nisu dosezali; logično, vrhunac uljudbe je Skandinavija. No danas je i europski sjeverozapad prekrcan došljacima. I Švedska grca u kriminalu proisteklom iz imigracije. Francuska je već desetljećima u stanju latentnoga građanskog rata, koji epizodično eksplodira; bijela vlast gubi tamna predgrađa, preuzimaju ih islamo-anarho-narko bande. Ukratko, u tijeku je decivilizacija – desno nagnuti sociolozi a zatim i političari tako su nazvali cijeli kontekst rastućeg nasilja prema državnim institucijama i običnim građanima. U takvu svjetlu, treba li se čuditi što više ni njemački new age nacisti ne skrivaju namjeru da uzmu stvar u svoje ruke?

Posvuda puca po šavovima. Pandemija je porodila pandemoniju. U prisilnoj izolaciji živci su se stanjili. Zabarikadirani građani našli su radikala u sebi. Izašli su na virtualne barikade i raspalili po drugoj strani, što god ona bila. U zraku je nikad veća polarizacija. Na papiru nulta tolerancija na govor mržnje, u praksi nikad više -foba, mizo- ovih i onih. Sve ekstremniji ekstremisti i sve opipljiviji debakl humanista, sve glasniji izostanak vjerodostojne alternative, umirujućih vizija, makar proizvoljnog optimizma. Uvjerljivo zvuče jedino upozorenja da još nemamo pojma što je to kriza. Da možemo zaboraviti obilje i rast jer smo zagazili u doba oskudice, sažimanja i neizvjesnog pre-življavanja. U kojem će borba za sve goliji život zamijeniti življenje.

Istodobno, oni koji sebe nazivaju čelnicima i dužnosnicima i dalje se ljuljuškaju u svojim zlatnim balonima. Pred pukom neumorno izvode klaunovsku točku uzajamnog šamaranja. Ili divljenja vlastitim postignućima. Objavljuju početke energičnih, strukturnih, dalekosežnih hvatanja u koštac s problemom ovisno o požarištu s kojeg vjetar trenutno donosi dim. U prizemljenoj zbilji, dobrobit države po obične građane ne proteže se puno dalje od naplate poreza i prometnih prekršaja. Koliko ih je u stanju zaštititi, može se provjeriti na primjeru Ukrajinaca, ne treba dalje u prošlost ili bliže u zemljopis. Koja će država svoje izbaviti ako se ostvari nuklearna prijetnja? Što im nudi protiv sljedećeg velikog potresa? Uraganske oluje? Što će poduzeti kad ljetna temperatura stigne do pedeset? Benzin do pet ili petnaest?

Tamo gdje se migrantski val pretvori u poplavu ili se razbukta nasilje, premijeri grme, obećavaju drakonske mjere. Pritom zaboravljaju da su europske države u ime sjedinjenja suverenitet predale Bruxellesu, čitaj Pentagonu. Da ne vladaju svojim zakonodavstvom ni gospodarstvom, kamoli granicama. Tko će sad iznutra počistiti pa pokrpati truli pijani brod? Jaki globalni igrači zainteresirani su jedino za rezalište i rasprodaju u dijelovima.

Rado se zaboravlja također da su upravo europski kolonizatori, potom američki imperijalisti, poveli u propast prostore koji danas bljuju izbjeglice. Sjeverozapadnjaci ne prestaju isisavati sirovine i zauzvrat upumpavati oružje u jug i istok. Ratove nisu oni izmislili, ali u njima nalaze nemalu dobrobit, za svoje vojne industrije. Ne bi bilo loše ni kad bi se zaraćeni divljaci međusobno poubijali; nažalost, ratom preorani prostori samo se pretvaraju u izvore gladnih, očajnih i punih mržnje, dakle terorizma. A sve se to, kamo drugamo, slijeva prema nama. Ali tko će baš na sve misliti. Prioriteti su prioriteti. America first, Deutschland über alles, iznad svih Hrvatska, svakome što mu pripada (pisalo je na ulazu u Buchenwald).

Bivat će, kažu, sve dramatičnije kako se bude pogoršavala situacija s onim doslovnim izvorima, pitke vode. Iz dana u dan svjedočimo tolikim atmosferskim kataklizmama da se više ni oni koji dobivaju osip od spomena Grete Thunberg, koji misle da je cijela ekološka histerija veći bullshit od kriptovaluta, ne usuđuju naglas poricati ubrzavanje klimatskih promjena. Upućeni odavno upozoravaju da zemljama suptropskog pojasa predstoje ratovi za vodu. A tada ćemo uvidjeti da su migracijski valovi proteklih desetljeća bili tek uvertira.

Posvuda puca po šavovima. Pandemija je porodila pandemoniju. U prisilnoj izolaciji živci su se stanjili. Zabarikadirani građani našli su radikala u sebi. Izašli su na virtualne barikade i raspalili po drugoj strani, što god ona bila. U zraku je nikad veća polarizacija. Na papiru nulta tolerancija na govor mržnje, u praksi nikad više -foba, mizo- ovih i onih

Tamo dolje se neobuzdano množe pa gmižu, bezbrojni, preko naših granica. Dolaze uzeti ne samo naše poslove, naše kuće i žene, nego i našu vodu. Matematika nema milosti: jasno je koliko će za dvije-tri generacije ostati od onoga što smatramo autohtonim obilježjima Europe i njezinih nacija, od tisućljetnih tradicija i institucija, od kavkaske rase.

Dotad, hvala Bogu na granicama, makar šengenskim. Te i takve umišljene crte sprečavaju ljude da se kreću kako im se prohtije, nadasve da odu iz zemlje u koju spadaju jer su u njoj rođeni, odnosno da se nasele u tuđoj. Kad bi granice čudom nestale, svi bi se bijedni, sudbinom prokleti i na sve spremni da ju promijene, istog trena sjatili k nama. Pojam namjerno ostavljam neodređen, da obuhvati sve nas koji živimo u većem ili manjem izobilju, blaženo nesvjesni svoje povlaštenosti, jer smatramo neotuđivim pravom da nam voda teče iz zida, da nam je radijator topao, hladnjak pun i Netflix pod prstom. Kad bismo one druge božesačuvaj pustili da se posluže ovime što imamo, naš bi zemaljski raj eksplodirao.

Ali zašto nam on pripada? Tko smo točno mi? Na čemu se temelji naša različitost od onih koji su ne-mi? Kako smo stekli pravo na blagodati koje nam država osigurava unutar teritorija omeđenog manje ili više bodljikavom žicom? Mi Hrvati, recimo, kako vole urlati na stadionima. Je li našim precima (zovimo ih hrvatskim ako želimo vjerovati u rodoslovnu čistoću stoljećima unatrag) Svevišnji poklonio taj komad zemlje nazvavši ga Hrvatska? Nije li ga možda, u ono vrijeme kad stigoše Hrvati, već nastanjivala neka Božja čeljad, nemoćna obraniti domove od divlje horde? Možda, ali ono je bila prapovijest, a ovo danas je Hrvatska, u svojim nepovredivim granicama. Na simboličkoj razini, granice su svetinja. Dandanašnja francuska himna, na primjer, poziva sinove domovine da joj oranice natope nečistom krvlju stranih agresora.

Ameuropa se pretvara u duhovnu pustinju, u Barbariland – eto zbiljskog, real life predloška trenutno popularnog filma. U tome nije usamljena, ali eto bar u nečemu prednjači: gubitci su na zapadu najmasivniji

Sve je to shvatljivo. Ljudski. Ljudi žele nečemu, nekome pripadati. Vole posjedovati i branit će ono što smatraju svojim. Ali iz božanske perspektive, ili svemirske, koliko vrijedi materijalna i duhovna imovina pojedinačnog čovjeka, njegova htijenja i ufanja? A kolektivni identiteti i integriteti? Zašto je Bogu (ili svemiru) dragocjena naša baština? Zašto bi mario za euroameričku civilizaciju? Zašto bi od drugih čuvao Hrvate, ili Francuze, ili Ilire, ili Kurde? Cijela ljudska rasa strepi za svoj opstanak na ovoj planeti, ali ne bi li planeta od njezina nestanka imala samo koristi?

Ne volimo si postavljati takva pitanja. Ali sve nas itekako zanima voli li sebe i svoje bližnje „mali podli psihopat“ koji drži ruku na upravljaču nuklearnog oružja. Vole li i on i braća mu po nuklearnoj moći makar vlastitu djecu dovoljno da se obuzdaju. Osobno na to ne bih stavio niti jednu krepanu hrvatsku kunu, premda je prezirem kao životinju i kao povijesnu referencu.

Teško se danas oteti osjećaju ugroženosti; strahovi pritišću s brojnih strana. Teoretičari krize i propasti slažu se oko tri velika razloga za zabrinutost: vojni sukobi (aktivni i potencijalni, naročito oni u koje su upletene nuklearne sile), globalno zatopljenje (očito brže od službeno priznatog) i umjetna inteligencija (možda najkorisniji izum, a možda i po čovječanstvo najpogubnije zlo u povijesti). Krize su s nama oduvijek. Na „ovim prostorima“ i ne znamo drukčijih stanja osim kriznih, mijenjaju se jedino žarišta. Ali sada nam stiže, kažu teoretičari, majka svih kriza. Zabrinuti smo i bez njih; već je osjećamo. Posvuda vlada greedflation, inflacija koju pogoni pohlepa. Toliki nastoje zgrabiti što god još mogu prije općeg bankrota. Stvari ne prestaju poskupljivati zbog poskupljenja drugih stvari. Cijene hrane izazivaju nevjericu, čovjek bi najradije odložio košaricu i izašao iz dućana, kao i svega ostalog; postalo je tako skupo da se ne isplati živjeti.

Osobno, barem po pitanju umjetne inteligencije sam potpuno miran, točnije nemam dilema. Les jeux sont faits, rekli bi u casinu. Stvar je već riješena. Oni spretniji su s AI-em dobili alat kojim će pomesti konkurenciju. Oni drugi su otpisani. Nesumnjivo, algoritmi će nas osloboditi zamornih, priglupih poslova. Kao nastavnik, već neko vrijeme ne moram čitati studentske radove jer ih pišu, za ocjenu odličan, ChatGPT i njegovi rođaci. Kao pisac, uskoro više neću morati pisati svoje knjige, ne samo zato što će ih već sljedeći izdanak AI-a pisati bolje od mene, nego i zato što ih neće imati tko čitati. Rezultat je to, već sad opipljiv, procesa koji je inaugurirao internet, približivši na potez-dva mišem nepregledne količine znanja; nepodnošljivo lako dostupna, ostaju netaknuta. Analogno tome, prije nego što ja smislim prvu rečenicu, umjetni intelektualac napiše knjigu. U jednom ih danu napiše neograničen broj. A to ujedno obezvređuje samu književnost. No u očima onih koji danas uče čitati njezina vrijednost ionako ne može pasti puno niže.

AI će nas osloboditi još jednog: istine. Zasipa nas informacijskim smećem, dubokim i plitkim fejkovima. Njegovi zagovaratelji tvrde da je to sasvim u redu, brane pravo algoritama na haluciniranje i buncanje, jer zadatak im nije razlučivati pravo od krivog, nego rastvarati spektar mogućnosti, poticati kreativan pristup činjenicama, itd. U umjetno inteligentnom dobu, dakle, ne treba tražiti istinu jer postaje istinitom kakva se god izmišljotina ponovi dovoljno puta. Umjesto jedne, cvjeta tisuću istina. Svatko ima svoju i sve su jednako vrijedne. Ne postoji instanca kompetentna da ih evaluira. Svijet je odavno prekompliciran da bi ga se sagledalo kao cjelinu. Vidi se jedino rub litice prema kojoj idemo a nitko to i ne pokušava zaustaviti. Koga briga što je casino u plamenu dok ga zasipaju žetoni iz slot aparata. Čovjek je stvorio vlastitu simulaciju i sad je uči da postane moćnijom od njega te ga učini suvišnim.

Možda. A možda će ipak biti drukčije. U svakom slučaju, ovaj sam tekst počeo osmišljavati u mjesecu lipnju, hodajući jednim priobalnim gradom, punim mladih ljudi vidno željnih uzbuđenja, životnih sadržaja, svega. Moglo je to biti i negdje drugdje, ključan je miris kojim je zrak bio zasićen, koji mi je ispunio pluća i izbezumio glavu: lipe u cvatu. Najdivniji koji znam, sposoban ganuti me do suza. Miris od kojeg doživim divotu, tijelom spoznam kako je divno živjeti. A nije on jedini, i drugi mogu poslužiti. I ne samo mirisi; smatrajmo miris lipe metonimijom. I izvan lipnja, bilo koji tren u godini može donijeti nešto slično, samo treba ne zaboraviti tome se razveseliti. Sve dok osjećam taj ili takve mirise, zapravo se ne bojim ničega.

*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije. 

Malo što ljude tako povezuje kao strahovi. U ovom slijedu tekstova nismo se odlučili za tematiziranje iskonskih strahova, poput onoga od smrti ili sakaćenja, gubitka autonomije, osamljenosti, javnog poniženja, da ne govorimo o milijunima fobija koje su realne, koliko god znaju biti bizarne. Odlučili smo se za tematiziranje suvremenih prijetnji čovječanstvu koje bude nelagode, brige, strahove. To su stari, nedavno obnovljeni strah od nuklearne kataklizme, mutacije virusa koja se aktualizirala s pandemijom Covida-19, strah od globalnog zatopljenja i klimatskih promjena kojima svjedočimo, konačno, najnoviji i najaktualniji, do jučer još iz sfere SF-a, strah od umjetne inteligencije koja stječe samosvijest i posljedičnu autonomiju. Svaka od tih prijetnji se reflektira u različitim oblicima i intenzitetima strahova. Ne zaboravimo, strahovi su tu da nam očuvaju a ne zagorčaju živote, hvala im.

U nizu tekstova koje ćemo objaviti tijekom kolovoza o strahovima pišu neki od najboljih suvremenih autora/ica poput Martine Vidaić koja je, uz ostalo, 2023. godine dobila i Nagradu Europske unije za književnost za svoj roman “Stjenice”.

Pekarski proizvodi nisu dio moje uobičajene prehrane. Kupujem ih u rijetka jutra kad mi je potrebno prizvati osjećaj neograničenosti iz školskih dana, ili u predvečerja kojima svršava dan koji se činio nesavladivim, kad mi miris toplog škroba priziva duh pokojne zadarske tvornice kruha, iz koje je baš tako, u predvečerja u kojima se sve činilo riješenim, dopirao dim utjehe. Bio je to miris koji je sugerirao da mjesto na kojem živim ima nešto da mi daruje. Iluzija prihvaćanja koje sam se odavno otarasila, ali koje se prisjećam s nostalgijom. Bila sam voljena, tada, imala sam nos i okusne papile i želudac za koje je grad spremao divan užitak. I danas, kad su sve iluzije prošlost, pekarnice su za mene emotivne točke, mjesta na kojima se prisjećam blaženstva naivnosti. Ulazim u njih u trenucima kad sam sama sebi potrebna baš takva, željna zaboraviti da me kod kuće ne čeka večera.

Nedavno sam, predvečer, ušla u pekarnicu da kupim burek. Željela sam puž-pitu s mesom, ali u posljednji sam se tren, privučena sirom koji je sočno svjetlucao pod jakim svjetlom, odlučila za komad pizze. Prodavačica, gospođa u pedesetim godinama, činila se zbunjenom. Posegnula je u ostakljenu vitrinu koja nas je dijelila kao da nije sigurna što je burek, a što pizza. Dok je špatulom pokušavala odvojiti komad pizze, odvraćala je od njega pogled. „Oprostite“, rekla je blago iznervirano, „svjetlo mi smeta, ništa ne vidim.“ Kakvo svjetlo, pomislila sam, da bih već u sljedećem trenutku shvatila: hrana pod staklom nije izgledala isto s njene i moje strane. Svjetlo koje je pizzu činilo privlačnom u mojim očima, za prodavačicine je oči bilo zasljepljujuće mučenje. Očekivalo se da brzo i spretno naslijepo nađe ono što kupac želi. „Da vam ne pričam, borimo se s tim…“, rekla je, glasom iz kojeg je bilo jasno da je taj svakodnevni radni pakao nešto o čemu se među radnicama puno priča, nerješiv problem o kojem šefovi ne žele ni čuti. Poslije sam, jedući putem pizzu koja se pokazala odvratno preslatkom, dugo mislila o tom svjetlu s dvostrukim značenjem. Sve što nas danas hrani, pomislila sam, vidimo pod tim svjetlom. Sve što nas danas hrani je preslatko i uzrokuje dijabetes. Morala sam ipak sama sebi priznati, sa sramom i tjeskobom, da mi se sviđa kad su pekarnice osvjetljene. Moj razmaženi potrošački pogled ne bi više podnio realnost crnog kruha. Nizovi krafni, savijača i slanaca moraju biti ljepši no što jesu da bi mi izazvali emocionalnu reakciju, kao što je sjećanje uvijek ljepše nego sadašnjost.

Svaki je udisaj potencijalno loš

Osvanulo je i novo jutro, a ja sam još razmišljala o načinu na koji su se moja potrošačka očekivanja pretvarala u beskonačno mučenje nebrojenih žena koje rade u pekarnicama. Neke od njih psihički su osjetljivije od drugih. Neke od njih prejako je svjetlo možda gurnulo u mrak. Moje navike, shvaćala sam, naizgled bezazlene, imaju moć da uništavaju živote. „Now I am become death, the destroyer of worlds.“

Neki će ovaj tjeskobni osjećaj osobne odgovornosti smatrati dijelom onoga što se naziva „overthinking“. Izraz je to koji se ne može sasvim precizno prevesti na naš jezik. Možda zato što živimo u kulturi koja osjećaj osobne odgovornosti, a bogme i prejako mentalno naprezanje, ne cijeni visoko. Čak i u kulturama u kojima izraz postoji, on nema pozitivnu konotaciju. „Overthinking“ se ne smatra zdravim psihološkim procesom. „Caring less“ mnogo je bolja opcija za pojedinca uhvaćenog u kapitalistički žrvanj. Razmišljanje o posljedicama vlastitih postupaka i preuzimanje odgovornosti za iste svakako ima svoje granice. Američki pisac David Foster Wallace, recimo, neokrunjeni kralj overthinkinga, te je granice neprestano iskušavao. Wallaceovo samoubojstvo u 47-oj godini, premda žalosna činjenica, logičan je ishod beskonačnog usložnjavanja moralnih pitanja i odgovora koje je u svojim knjigama dovodio do apsurda. Iz pakla preaktivnog uma pronašao je samo jedan izlaz. Život je nemoguć tamo gdje je razmišljanje o posljedicama dovedeno do apsolutne dosljednosti. Izostanak razmišljanja, toliko puta citirana „banalnost zla“ Hannah Arendt, vodi u grandiozne zločine poput holokausta, ali razmišljanje suprotnog predznaka, njegova opsesivna težnja da dopre do krajnje konzekvence svakog postupka, nužno poništava subjekt, jer subjekt u tom slučaju dolazi do neminovnog zaključka da je svaki udisaj potencijalno loš. Postojanjem proizvodimo zlo.

Moj razmaženi potrošački pogled ne bi više podnio realnost crnog kruha. Nizovi krafni, savijača i slanaca moraju biti ljepši no što jesu da bi mi izazvali emocionalnu reakciju, kao što je sjećanje uvijek ljepše nego sadašnjost

Katapultiranje u srž fikcije

Gdje je onda granica? Na koliko tjeskobe osobne odgovornosti smijem pristati? Svakodnevno se mučim s tim pitanjem, dok gazim mrave i ubijam komarce, jedem piliće i zanemarujem prosjake. Kriva riječ može odvesti u katastrofu, guranje emocija pod tepih hrani traume. Opasnosti na koje sam propustila upozoriti, navike koje štete klimi i siromašnima, traženje ugode nauštrb suočavanja – sve to proizvodi male svakodnevne strahove, naizgled bezopasne kapi koje imaju moć da se pretvore u bujične poplave tjeskobe. Pristanak na te strahove rizičan je potez, življenje pod olujnim oblakom s nadom da me voda neće zagušiti. Ipak, osjećam da je nužan da bi se sačuvao neki oblik ljudskosti, ili točnije: onoga što je iznad ljudskog, iznad našeg animalnog nagona koji teži ukloniti se onome što plaši. Za takve, uvjetno rečeno male strahove, primjereniji je naziv tjeskoba jer riječ „tjeskoba“ snažnije sugerira pounutrenje, osjećaj koji je prije svega u tijelu i kojeg se tijelo može riješiti samo unutarnjim preslagivanjem, borbom mentalne prirode, za razliku od, recimo, panike, koja tijelo ugrožava izvana pa izravnije priziva čin bijega od izvora straha kao jedini način oslobođenja.

Panika je često vezana uz velike globalne strahove. Ta me vrsta strahova podsjeća na nekadašnji strah, ponegdje na svijetu još prisutan, od božanstva sklonog hirovitoj osvetoljubivosti. Većinu vremena veliki je strah apstraktan, postoji više u teoriji i fikciji, ali u kriznim vremenima, kad se opasnost približi stvarnosti i ugrozi svakodnevnicu, strah postaje tako golem da nerijetko prelazi u paniku kakvu je teško opisati, jer subjekt ima osjećaj da je katapultiran u samu srž fikcije u kojoj je opasnost do tada mirno obitavala.

Kad je prije godinu i pol, nakon ruske invazije na Ukrajinu, nuklearna opasnost postala stvarnija no ikad, ni ja nisam bila imuna. Nekoliko sam dana zamišljala najgore moguće scenarije, megalopolise sravnjene sa zemljom i svjedočenje užasu kojem nijedno ljudsko biće još nije svjedočilo. Nekoliko dana intenzivne panike, a onda je moj um pobjegao. Pogledala sam na YouTubeu kratki film o postupanju u slučaju nuklearnog napada. Treba što prije pronaći sigurno mjesto, kažu, po mogućnosti bez prozora i vrata, skinuti svu odjeću prije ulaska, ostaviti sve osobne stvari pred vratima, u sigurnom se mjestu otuširati i oprati kosu, potom sjesti i čekati presudu. Dobro je koristiti šampon za kosu, saznala sam, ali ne i regenerator, jer on djeluje kao ljepilo za radioaktivne čestice. Uhvatila sam se za taj detalj. Regenerator: i u trenutku smrtne opasnosti važno je spriječiti ispucalost vrhova kose. Važno je misliti na postojanost frizure i održavati volumen, jer nikad ne znaš kad može naići muškarac tvog života. Moj um bacao je bombe crnog humora da može neopaženo pobjeći, pokušavao nanovo uspostaviti distancu prema opasnosti, izaći iz fikcije u takozvanu stvarnost svakodnevice. Veliki strah postajao je opet apstraktan. Premda i dalje prisutan, nije bio prisutan zapravo.

Većinu vremena veliki je strah apstraktan, postoji više u teoriji i fikciji, ali u kriznim vremenima, kad se opasnost približi stvarnosti i ugrozi svakodnevnicu, strah postaje tako golem da nerijetko prelazi u paniku kakvu je teško opisati, jer subjekt ima osjećaj da je katapultiran u samu srž fikcije u kojoj je opasnost do tada mirno obitavala.

S hirovitim božanstvom nema pregovora

Možda baš tu leži izvor mog otpora da na velike globalne strahove pristanem: iako imamo snažan dojam da su neugodni, ti su strahovi u nekom smislu ugodni. Kod njih ne postoji istinski užas kakav donosi tjeskoba osobne odgovornosti, koja raste u tijelu i od koje se ne može pobjeći. Da, možemo načelno politički djelovati tako da nuklearna opasnost bude uklonjena, ali realne šanse da bilo kakvo, makar i masovnije djelovanje zaista potpuno ukloni nuklearnu prijetnju s lica zemlje toliko su minorne, da je svaki čin u tom smjeru samo simbolično, brzo i lako, umirenje savjesti. Da, zapravo moramo prihvatiti činjenicu da tuđi psihopatski prst odlučuje o našoj sudbini. Veliki strahovi paraliziraju i umrtvljuju, eliminiraju svaku mogućnost djelovanja i uspostavljaju savršenu nenasilnu kontrolu, ugodno lišenu odgovornosti kao svaki veliki režim. S hirovitim božanstvom nema pregovora, ali koliko god mogućnost opasnosti bila strašna, nije strašnija od paklene tjeskobe osobne odgovornosti.

Potonja vrsta tjeskobe, s druge strane, njena rastuća nepodnošljivost, tjera na djelovanje. Od straha koji iznutra zaposjeda tijelo nema bijega, s njim smo prisiljeni zapodjenuti neki oblik borbe. Jedno moguće rješenje pokazao nam je nesretni David Foster Wallace, ali um koji želi nastaviti živjeti nužno mora pronaći druge načine da se oslobodi težine odgovornosti. Takav um mora djelovati, politički ili osobno, mišlju ili riječju, da bi se riješio straha. Mali strahovi mogu postati smrtonosni, ali mogu biti i okidači promjene. Tjeskoba, dakle, može promijeniti svijet, ako pod „svijet“ mislimo na konstrukt stvarnosti koji prihvaćamo. Mali strahovi poput mrava ruju po toj konstrukciji, nagrizaju predodžbe koje su se činile čvrstima i prisiljavaju graditelje da iznova i iznova osmišljavaju nove funkcionalne strukture. Napadaju i naše najdraže emocionalne točke, izjedaju čitave pekarnice privida i utjeha koji nam ne daju da vidimo patnju prodavačice s druge strane potrošačke rampe. Da, možda je osobno djelovanje koje će spasiti prodavačicu jednako nemoćno kao i antinuklearni protest, ali za prodavačicu sam odgovorna, a za Putinov prst nisam, jer me prodavačica jedne večeri pronašla i pokazala mi da ne treba vjerovati sjećanjima. Za tjeskobu ne postoji ni idealna prošlost ni idealna budućnost, jer je tjeskoba vječno pitanje. U tom smislu dopuštam si reći: dolje veliki strahovi, živjeli mali!

*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.