Zbirka priča Mini horor Barbi Marković, spisateljice srpskog porekla koja živi u Austriji, na prvi pogled će vas podsetiti na relativno čitan i prevođen roman Savršenstva italijanskog pisca Vincenza Latronica, koji je u Hrvatskoj objavila Fraktura. U oba slučaja, reč je o paru ljudi koji se još doimaju mladima, ali to više stvarno nisu, i njihovim srednjeklasnim životima, odnosno stremljenjima. No dok je Latronicov realistički roman zanimljiv na nivou ideje, ali suvoparan u izvedbi (ja ga nisam završila), sa funkcionalnim ali beskrajnim balzakovsko-perekovskim opisima enterijera, Mini horor je zabavna knjiga čiji vas fantastično-groteskni postupak, nalik na strip, drži konstantno budnima, a ipak vam dozvoljava da iza ponekad zaista bizarne radnje vidite stvarnost – stvarnost koju mi na ovom prostoru žudimo da živimo, mada nije uvek preterano vedra.

Zašećerena trulež

Autorkina emigrantska pozadina svakako je ostavila trag u ovoj knjizi, knjizi koja je napisana na nemačkom, jeziku na kom autorka već dugo piše, a koju čitamo u hrvatskom prevodu Vande Kušpilić. U prvoj priči, pod nazivom „Sestrična Jennifer“, naslovna rođaka glavnu junakinju, emigrantkinju Mini, i njenog dečka Mikija, presreće prvo u kupovini, a kasnije na poslu i kod kuće. Jennifer je „mesožderno čudovište“ koje „proždire obitelji“; mada će i Miki i Mini preživeti ovu priču, neke druge priče oni neće preživeti, i to je dovoljno da vam pokaže kako ovde nije reč o pukoj metafori, ili, bilo bi još lakše, alegoriji. Priče prate logiku stripa, a pojedini pasusi uvode se frazama poput „a onda…“, „pet minuta poslije“, ili „i tako“, baš kao u stripu. Blurb nam nudi pomoć u vidu pojma realizovane metafore (i bubble-gum groteske, spoja zašećerenog i trulog/strašnog), i Jennifer je upravo to: rođaka iz sveta koji je Mini napustila, stigla da, doslovno, uništi egzistenciju koju je ova u novoj državi stvorila. Mada je pojam realizovane metafore svakako tačan i koristan za tumačenje ove knjige, on je na određeni način ograničavajući: treba uživati u stripovskim obrtima i bubble-gum groteski onakvima kakvi nam se nude, i odreći se ideje da svaka priča krije nekakvo konkretno, usko odredivo značenje, kao „Sestrična Jennifer“. Ovaj književni postupak je riskantan i pojedine priče na kraju se svode samo na njega samog, na dobru zabavu sačinjenu od elemenata života aspirativne više srednje klase, elemenata koji su često kritika te klase sami po sebi, no čije nam ukupno značenje ipak izmiče, ili bar ostavlja slab utisak (recimo, priča „Avion za krastavce“ – neka vam bude dovoljan naslov). Većina priča, ipak, dragocena je prilika za ideološku analizu, zapravo: one su literarna ideološka analiza sama, i to veoma dobra.

Mini horor je zabavna knjiga čiji vas fantastično-groteskni postupak, nalik na strip, drži konstantno budnima, a ipak vam dozvoljava da iza ponekad zaista bizarne radnje vidite stvarnost – stvarnost koju mi na ovom prostoru žudimo da živimo, mada nije uvek preterano vedra

Život Miki i Mini je, dakle, onaj život koji na našim prostorima tek manji broj živi, mada mu mnogi teže, ali broj ipak dovoljno velik da u njega stane svaki potencijalni ili realni čitalac knjige Barbi Marković. To je život, kako je to zgodno sročio blurb, „između nužnih [sic!] posjeta Ikei, beskonačnog bindžanja serija“ i „burnouta“, istovremeno život borbe da se bude i ostane (viša) srednja klasa, i borbe da se od nje ideološki odvoji, kao već u prvoj priči, kada Miki i Mini u marketu nastoje da kupe samo ono što im je zaista potrebno. Naravno, svaki pokušaj separacije od klase ta klasa vrlo brzo u sebe integriše, pa upravo navodna separacija postaje njenom novom temeljnom odlikom, pobuna se komodifikuje – u pitanju je „slobodna ruka“ ideologije koja deluje u pojedinačnim životima i pretvara se u nadindividualni trend. Mada je puno razlika između Mini i Mikija i junaka serije White Lotus, u najširem mogućem smislu ova dva dela pripadaju istom žanru, žanru zezanja na račun određene klase i njenih privilegija. Ali, dok se u Belom Lotosu junacima možda i previše bezobrazno smejemo (ne zove se taj žanr tek tako eat-the-rich[1]), Mini horor je, pa, naš život, ili barem život naših prijatelja, svakako, nešto nama mnogo bliže, nešto mnogo prisutnije. Zbog toga im se podsmevamo manje – preciznije rečeno, zbog toga im se manje podsmeva sama autorka/tekst, a sa njima i mi. Usponi i padovi ove srednje klase prikazuju se s blagonaklonom ironijom ili pak samo blagonaklono. Na kraju krajeva, život ove klase, koliko god ona kod nekih izazivala prevrtanje očima (u najboljem slučaju), sve je prekarniji, nesigurniji, ugroženiji, i blagonaklonost je razumljiva.

Ko tu koga jede?

Recimo, priča „Dijeta“: otkrivši crve u čokoladi koju je zbog dijete čuvao, Miki, sam u stanu jer je Mini otišla u Berlin, ubrzo uviđa da su insekti svugde. „Nekoliko tjedana poslije…“, Mini i Miki „rade na tome da nadvladaju svoju prekarnu stambenu situaciju“. Za to vreme žive u šatoru u stanu prekrivenom insektima. „Mini i Miki su prilagodljivi, pogotovo kad nemaju izbora.“ Priča ostaje bez razrešenja: naši junaci su spremni da kažu kako je „ta igra [traženja stana] namještena i nepoštena“, i to je, otprilike, to. Mada je odsustvo kraja potpuno neočekivano i literarno očuđujuće, ono je istovremeno i potpuno realistično: svako traženje stana u poslednje vreme završava se komentarom da je ta igra nameštena i nepoštena, i to je, otprilike, to.

Puno je priča u zbirci Mini horor i svaku bi bilo jako zanimljivo analizirati, zbog čega je ova knjiga pravi izbor za čitateljske klubove, podkaste ili razgovor s prijateljima. Na trenutke, ono što bi zli jezici mogli nazvati tek prividom kritike, prividom koji nas samo umiruje u našem statusu quo i utvrđuje u kapitalističkom realizmu (čak i putem teksta čiji postupak nije realistički), pretvara se u pravu kritički avangardnu književnost. Barbi Marković sve vreme posmatra svoje junake s toplinom, i tekst pokazuje razumevanje za sociologiju, ali i psihologiju srednje klase. U priči „Prijatelj“, na primer, taj naslovni prijatelj kojem sve u životu izgleda ide od ruke, od ljubavi pa do posedovanja privatnog zdravstvenog osiguranja, naposletku će se doslovno raspasti (još jedna realizovana metafora) od želje da Miki i Mini ubedi kako je srećan. Ali toplina i blagonaklonost nisu jednake povlađivanju, udovoljavanju predstavama koje srednja klasa ima o sebi. Priča „Kad je Miki bio mlad“, koja govori o Mikijevom studentskom udomljavanju mačke, počinje rečenicom: „Životinje se nazivaju životinjama, tom se nazivu ne mogu oduprijeti, a ne mogu ni svaki put ljudima iskopati oči“. Kombinacija humora, spisateljskog postupka i kritičke svesti čini ovu priču oličenjem istinski progresivne perspektive na jednu danas popularnu temu; istovremeno, ta priča je potpuno lišena i najmanje primese pomodnosti, političkog oportunizma, odbrambene ali od značenja ispražnjene političke korektnosti i naivnosti, dakle, onoga što se na engleskom pogrdno naziva woke. Mikijeva studentska mačka biće jedna vrlo emancipovana mačka, koja bi svašta rekla instagram-udomiteljima i fejsbuk-borkinjama za prava životinja (znate na koje mislim) samo kad bi mogla. Zapravo, Mikijeva mačka i može da govori. „Htio si mi nadjenuti ime i učiniti me ovisnom o sebi“, prosvetljuje ona Mikija, „trebala sam, kao toliko kućnih ljubimaca, sjediti kod kuće i čekati, dok ti vani živiš svoj život.“ Miki, dakle, nije uspeo da „porobi“ životinju, kako mu ona doslovno kaže, a mi o svemu tome čitamo jednu potpuno nepretencioznu, zabavnu, simpatičnu priču, koja nije ni približno tako „ozbiljna“ kao reči kojima je ovde opisujem. Dodaću još da Miki i Mini neće imati kućnog ljubimca, ili bar ne u formi „trećeg člana porodice“ koji je i sam klasni marker; to je jedan njihov neizrečeni momenat separacije od klase, momenat koji je još previše napredan da bi ga klasa „komodifikovala“.

Barbi Marković sve vreme posmatra svoje junake s toplinom, i tekst pokazuje razumevanje za sociologiju, ali i psihologiju srednje klase. Ali toplina i blagonaklonost nisu jednake povlađivanju, udovoljavanju predstavama koje srednja klasa ima o sebi

Književnost za neustrašive

Minina perspektiva, kao, naravno, i perspektiva Barbi Marković, istovremeno je unutrašnja i spoljašnja, kakva je uvek perspektiva nekoga ko emigrira, što zbirci daje tematsku raznovrsnost, ali i određeni trezveni odmak na mestima na kojima je to potrebno. Zbirka sadrži neke vrlo zabavne, ali i uznemirujuće priče o načinima na koje Mini progoni domovina, ta evropska crna rupa, Balkan. A Austrija se, s druge strane, pokazuje kao država koja nije mnogo drugačija od birokratizovane, malograđanske Austro-Ugarske o kojoj je pisao Kafka, još jedan fan groteske, osim što je birokratski jezik sada uvijen u sloj političke korektnosti, i što progovara na teme poput ekologije. U priči „Nestajanje mini pingvina“ tako čitamo: „U sklopu novog projekta održivosti protiv izumiranja vrsta svaki i svaka imaju obavezu preuzeti odgovornost za jednu životinjsku vrstu.“ Kurziv je ovde dodat; Barbi Marković ne ismeva rodno osetljiv jezik kao što bi to činio neki reakcionarni akademski profesor, nego implicira, sve u svom bubble-gum maniru, da je to (još) jedna progresivna stvar koju su prisvojili, „aproprirali“, oni na poziciji moći, kako bi tu moć zamaskirali i održali – ako se ovde odakle je Mini otišla to još uvek nije dogodilo, tamo gde je otišla po svoj prilici jeste.

Puno je ovde, kako sam već napomenula, „ozbiljnih“ reči izrečeno, ali čar dobre književnosti upravo je u tome što je nijedna parafraza ne može zameniti. Zbirka Mini horor Barbi Marković, nagrađena u kategoriji fikcije na Sajmu knjiga u Lajpcigu 2024. godine, traži tek malo hrabrijeg čitaoca od prosečnog, onog koji je spreman na avanturu i spreman da se u susretu s nečim što ne razume na trenutak zaustavi i zamisli. Takav čitalac ili čitateljka biće nagrađeni dobro napisanim, inteligentnim, ali pre svega zabavnim tekstom – smešnim i strašnim istovremeno, poput lica ulepljenog raspuknutim balonom žvake.

[1] Boris Postnikov: “Ko ih jede”, Novosti

S veseljem najavljujemo 18. izdanje Vriska, riječkog sajma knjiga i festivala autora! Od 13. do 20. rujna, Art kvart Benčić i V.B.Z.-ova knjižara na Korzu 9 postat će mjesto susreta vrhunske književnosti, autora, razgovora, glazbe i kreativnog druženja.

Lokacije:

Art kvart Benčić i V.B.Z. knjižara (Korzo 9)

Sajamski dio: 1. – 30. rujna 2025.

Svečano otvorenje festivala zakazano je za subotu, 13. rujna u 20 sati u Art kvartu Benčić.

Sajamski dio Vriska počinje već 1. rujna i traje do kraja mjeseca – u svim V.B.Z.-ovim knjižarama i na punktovima po riječkom Korzu. Očekuju vas popusti do čak 80 % na knjige domaćih i stranih izdavača. Prava prilika da obnovite kućnu biblioteku ili pronađete savršen poklon.

 Festivalski dio donosi bogat program s književnim razgovorima, promocijama, panelima i gostovanjima – a i ove godine okuplja neka od najzanimljivijih imena domaće, regionalne i svjetske književne scene.

S ponosom najavljujemo neke od glavnih gostiju festivala, a među kojima su talijanska književnica i dobitnica “Strege” Veronica Raimo, svjetski poznati Aleksandar Hemon, švedska književna zvijezda Oliver Lovrenski, britanska književnica Eleanor Shearer te brojne domaće i regionalne zvijezde: Ivana Bodrožić, Ante Tomić, Julijana Matanović, Ivica Prtenjača, Radmila Petrović, Rajko Grlić, Olja Knežević, Saša Ilić – i mnogi drugi koje ćemo uskoro otkriti!

– od 1. do 30. rujna: Sajam knjiga u knjižarama i na Korzu

– od 13. do 20. rujna: Festival autora u Art kvartu Benčić i u V.B.Z.-ovoj novoj knjižari na Korzu 9.

Predstavljen program 17. Vriska: nastupa više od 100 umjetnika u 54 programa

Na tiskovnoj konferenciji održanoj 10. rujna 2024. godine u novootvorenoj V.B.Z.-ovoj knjižari na Korzu, predstavljen je 17. Vrisak, riječki sajam knjiga i festival autora, koji će se održati od 14. do 21. rujna. Programski direktor festivala Drago Glamuzina, zajedno s ostalim voditeljima programa, najavio je bogat i raznovrstan sadržaj, koji će se ove godine odvijati u 54 programa (uključujući predstavljanja knjiga, panele, radionice, javna čitanja, izložbe i koncerte) na kojima će nastupiti više od stotinu domaćih i inozemnih umjetnika.

Festivalski program svečano će započeti 14. rujna u 19.30 sati u Art-kvartu „Benčić“ s dodjelom V.B.Z.-ove književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman. Najveća zvijezda festivala slavni je ruski pisac i disident Boris Akunin koji već deset godina živi u izbjeglištvu. Akunin je najpoznatiji po izvrsnim kriminalističkim romanima koji svojim stilom odaju počast velikim romanima ruskog realizma, pa nije rijetkost da ih kritika na Zapadu opisuje kao nevjerojatan spoj Agathe Christie i Dostojevskog. Akunina je ruski režim stavio na popis državnih neprijatelja pa vrlo rijetko nastupa na festivalima u svijetu. Veliki će interes izazvati i književna zvijezda britanskih milenijalaca Eliza Clark, čiji je roman Komad malog kod nas objavila izdavačka kuća OceanMore.

Sljedeće veliko umjetničko ime čiji će rad biti predstavljen na Vrisku jest Sanja Iveković, jedna od najznačajnijih naših i europskih videoumjetnica i performerica koja će sudjelovati na predstavljanju čak dviju svojih knjiga.

Sigurni smo da će veliko zanimanje izazvati i predstavljanje književnih djela novovalnih glazbenih zvijezda Zorana Predina i Zorana Kostića Cane. Bivši frontmen Lačnog Franza predstavit će svoj novi roman Bezgrešna, a frontmen Partibrejkersa zbirku pjesama Ukrštene reči.

Iz Srbije nam dolazi i pisac s kultnim statusom u Hrvatskoj, Srđan Valjarević, koji će predstaviti knjigu Džo Frejzer i 49 + 24 + 5 pesama, zatim Saša Savanović čiji je roman Deseti život bio u finalu NIN-ove nagrade, književni kritičar Saša Ćirić čije je posebno polje interesa regionalna književnost te fotograf Aleksandar Crnogorac koji će predstaviti fascinantnu monografiju Transbalkan. U suradnji s banjalučkim festivalom Imperativ predstavit ćemo i ovogodišnjeg dobitnika NIN-ove nagrade Banjalučanina Stevu Grabovca. Riječku publiku sigurno će intrigirati i nastup Lane Bastašić, autorice koja je sa svojim knjigama prisutna u cijeloj regiji ali i u Europi. Nastupit će i ugledna makedonska spisateljica Lidija Dimkovska te slovenska spisateljica Mirana Likar koja će predstaviti svoj roman Pripovjedač.

U sad već redovitom programu, koji je naišao na veliko zanimanje publike na Vrisku, ove će nam godine iz neobjavljenih rukopisa čitati Semezdin Mehmedinović i Đurđica Čilić.

Naravno, na Vrisku će biti predstavljena i najnovija djela hrvatskih autorica i autora, pa ćemo tako slušati Kristiana Novaka, Juricu Pavičića, Magdalenu Blažević, Edu Popovića, Marka Pogačara, Lidiju Deduš, Korinu Hunjak, Zorana Žmirića, Natašu Govedić, Srećka Horvata, Jagnu Pogačnik, Dunju Matić, Marka Stričevića, Teu Perinčić, Vladu Simcicha Vavu, Valentinu Mavretić, Dragu Glamuzinu, Igora Beleša, Envera Krivca, Željku Horvat Čeč, Ozrena Bitija, Ivanu Dragičević i mnoge druge.

Jedan je od programa posebno namijenjenih mladima Brusilica za srednjoškolce, koji je predstavila Helena de Karina. Taj program, pokrenut prošle godine, omogućuje srednjoškolcima neposrednu interakciju s autorima, tijekom koje mogu postavljati pitanja i upoznati proces pisanja bez školskih pritisaka. Dio događanja bit će održan u V.B.Z.-ovoj knjižari na Korzu, a dio u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji. Cilj je Brusilice približiti suvremenu književnost mlađim generacijama i potaknuti dijalog o književnim djelima.

Studentski Vrisak, čija je voditeljica Dunja Matić, predstavlja platformu za mlade autore s hrvatskih sveučilišta. Nakon prošlogodišnjeg uspješnog pilot-programa, ove je godine natječaj proširen na sveučilišta diljem zemlje. Pristiglo je 120 radova, a stručni žiri, u sastavu Dunja Matić, Enver Krivac i Tea Tulić, odabrao je 10 najboljih radova koji će biti pročitani na Festivalu.

Ivan Šarar najavio je Usta na Usta, seriju panel-diskusija koje će se baviti aktualnim društveno-političkim temama, od celebrity kulture i transrodnosti do pitanja klimatskih promjena i osjećaja sigurnosti u današnjem svijetu. Cilj je tog programa potaknuti otvoren i angažiran dijalog o važnim temama današnjice, a među gostima panela bit će brojni ugledni govornici iz različitih sfera javnog života.

Kristian Benić predstavio je Vrisak Junior, program koji se fokusira na najmlađe posjetitelje festivala, nudeći im priliku da se putem radionica i interaktivnih aktivnosti upoznaju s knjigama i književnošću. Program je namijenjen djeci i mladima, a uključuje čitanja slikovnica, susrete s dječjim autorima i edukativne radionice.

Već je godinama neizostavan dio Festivala i program Vrisak Music: ove godine Vrisak ćemo otvoriti koncertom Zorana Predina i benda, a zatvaranje festivala ćemo proslaviti uz koncert benda Jonathan.

Uza sve te programe, najavljen je i bogat sajam knjiga, koji će okupiti više od 20 domaćih i inozemnih izdavača, među kojima su V.B.Z., Mozaik knjiga, Profil, Znanje, Planetopija, Poetika, Naša djeca, Naklada Veble, Sandorf, Stilus, Fraktura, Fokus komunikacije, Naklada Uliks, Leo commerce, Iris Illyrica i Forum te mnogi drugi. Posjetitelji će moći kupiti knjige po izuzetno povoljnim cijenama, s popustima do 80 %, te pronaći najveće književne hitove, klasike, trilere, poeziju i dječje knjige.

Vrisak 2024. nudi raznolik i bogat kulturni program, koji svake godine privlači sve više posjetitelja. Rijeka će od 14. do 21. rujna postati književno središte, a organizatori pozivaju sve ljubitelje knjige da ne propuste ovaj književni rock’n’roll.

Pratite nas na: Facebooku i Instagramu

Prijenos uživo večernjih programa iz MMSU pratite na YouTube kanalu VBZCroatia

Sve informacije i festivalski program potražite i na web-stranici: https://vrisak.vbz.hr/