Prvijenac Kuća na otoku, ovjenčan Goranom za mlade pjesnike, predstavio je Silbu Ljutak (1999.) kao pjesnikinju izrazite sklonosti simboličkom mišljenju, pri čemu je motiv „majke“ postao organizacijsko načelo čitave zbirke. Genealogija, tijelo, otok, biljni svijet i jezik neprestano su se preslojavali, tvoreći gustu mrežu metafora u kojoj je pojedinačna obiteljska priča prerasla u promišljanje identiteta, nasljeđa i samoga pjesničkog govora. Premda zbirka nije bila lišena slabosti, ponajprije povremenog skliznuća u aktivističku jednoznačnost i publicistički ton, njezina se najveća vrijednost nalazila upravo u spremnosti da značenje pomalo odgodi, rasprši i ponovno uspostavi kroz sam jezik.

Transparentnost ideje

Klinika za moralne vrijednosti već svojim naslovom najavljuje drukčiji autorski zahvat. Umjesto lirskog ciklusa autorica poseže za formom „romana“ u stihovima, a mjesto otočke intime i obiteljske genealogije zauzima distopijska satira suvremenog društva. U središtu više nije odnos majke i kćeri, nego ljubavni odnos između protagonistice i muškarca čija se privatna uvjerenja postupno pretvaraju u simptom mnogo šireg društvenog poretka. „Klinika“, „Ministarstvo moralnih vrijednosti“, „testovi“, „suspenzije“, „rehabilitacije“ i različita moralna povjerenstva oblikuju distopijski okvir unutar kojega se propituju konzervativni obrasci mišljenja, birokratizacija intime, društveni nadzor ženskog tijela, religija, brak, roditeljstvo i nacionalni identitet. Ambicija je nesumnjivo veća nego u prvijencu, intimna lirika prerasta u otvoreni komentar suvremenog društva. Problem nastaje upravo ondje gdje se očekuje da knjiga bude jezično najsnažnija. Jezična oštrica je gotovo transparentna, gubi svoje inherentno literarno obilježje, a to je dvosmislenost. Ukratko, jezik rijetko pruža otpor vlastitom značenju, ne otvara višestruke semantičke putove, uglavnom služi prijenosu unaprijed oblikovane ideje. Riječi su „dvosmislena bića“ rekao bi Octavio Paz, istodobno otkrivaju i prekrivaju, označavaju i odgađaju značenje. U Klinici ta se napetost često razrješava prerano. Za razliku od Kuće na otoku, gdje su motivi neprestano širili vlastita značenja, ovdje su simboli unaprijed prevedeni. Knjiga stoga ne proizvodi hermeneutičku napetost, prije potvrđuje ono što čitatelj vrlo rano prepoznaje. Klinika predstavlja discipliniranje pojedinca. Ministarstvo birokratski aparat, moral postaje sinonim patrijarhalne norme, a muški protagonist utjelovljenje tradicionalnog vrijednosnog sustava.

Umjesto lirskog ciklusa autorica poseže za formom „romana“ u stihovima, a mjesto otočke intime i obiteljske genealogije zauzima distopijska satira suvremenog društva. U središtu više nije odnos majke i kćeri, nego ljubavni odnos između protagonistice i muškarca čija se privatna uvjerenja postupno pretvaraju u simptom mnogo šireg društvenog poretka

Stagnirajuća forma

U tematskom smislu knjiga je opsesivno zaokupljena pitanjem normiranja života. Ljubavni odnos postaje poligon za raspravu o braku, roditeljstvu, religiji, seksualnosti, radu, političkoj korektnosti, građanskim obvezama i društvenim očekivanjima: „ne želim krstiti svoju djecu ni kućne ljubimce / tvoji roditelji se s tim neće slagati / i morat ćeš odabrati stranu …“ Međutim, gotovo svako poglavlje organizirano je prema istoj dramaturškoj matrici. Protagonistica  ironizira, izvrće, razotkriva neku moralnu, normiranu, „tradicionalnu“ poziciju drugog, a poglavlje često završi duhovitom, senzualnom ili borbenom poantom. Ti završni rezovi, „moral je moja stvar“, „smeće u mom tijelu moja je stvar“, postupno se pretvaraju u predvidljivi slogan cijele knjige. Takva kompozicijska pravilnost s vremenom počinje stvarati monotoniju. Umjesto razvoja odnosa ili produbljivanja sukoba, knjiga uglavnom varira isti konflikt u različitim scenama. Onaj drugi ostaje u funkciji konzervativnog svjetonazora, dok protagonistica gotovo od prve stranice zauzima stabilnu ironijsku distancu prema svijetu koji ju okružuje. Posljedično, knjiga kronološki napreduje, ali ono unutarnje, prije svega u jezičnome smislu, stagnira.

Varijacije istoga

Ako je Kuća na otoku počivala na metaforičkom umnažanju značenja, Klinika gotovo u potpunosti napušta takvu poetiku i zamjenjuje je jezikom neposrednijeg iskaza, društvene dijagnoze i konceptualnog razotkrivanja. Tekstovi djeluju češće kao prostori za ispaljivanje predvidljivih argumentacija, a manje kao prostori neizvjesnosti, višeznačnosti i jezičnog otkrića. Knjiga je pisana malim slovima, bez interpunkcije, dok se rečenice neumorno opkoračuju. Ideja je proizvesti osjećaj spontanog govora, unutarnjeg monologa, ali samo dok ritam uspijeva nositi značenje. Protagonistica tako ističe: „rekao si da prvi put kada ti dođem u kućnu /  posjetu / želiš da to bude onda kada nećemo imati nikakvih / izvanjskih smetnji“, „u tišini / postajem nestrpljiva / u tišini / postajem nemirna“. Sama po sebi sintaktička konstrukcija nije problematična, štoviše, u kraćim cjelinama stvara dojam zgodne usmenosti. Međutim, kada gotovo čitav „roman“ počiva na istom načelu opkoračenja, figurama ponavljanja i paralelizama, on vrlo brzo biva pretvoren u mehanički način prijeloma proznog iskaza. Premda je riječ o naraciji u stihovima, velik broj poglavlja mogao bi biti osjetno kraći bez ozbiljnog gubitka idejnog sloja. Protagonistica često iscrpi osnovnu ideju već u prvoj polovici pjesme/poglavlja, nakon čega slijedi njezino višestruko variranje kroz nove usporedbe, parafraze i sl. U tom smislu rukopisu bi koristila stroža kompozicijska disciplina. Skraćivanjem pojedinih poglavlja ritam bi postao još dinamičnijim, a humor učinkovitijim jer bi izbjegao zamku ponavljajućih gesti.

Od slike prema tezi

Problem nisu toliko niše koje se gađaju, koliko izvedba. Angažiranost je posljednjih godina postala gotovo obvezni repertoar suvremene književnosti. Gotovo da više nema pjesničkog rukopisa koji se ne dotiče pitanja identiteta, roda, ekologije, rada, patrijarhata, feminizma, kapitalizma, antropocentrizma itd. No angažirana tema sama po sebi nije estetska vrijednost. Naprotiv, čini se da se upravo ondje gdje se pjesma najviše želi uključiti u društveni razgovor najlakše zaboravlja da književnost prije svega djeluje vlastitim jezikom. Literarna revolucija nije nikada u „programu“ nego u napetosti jezičnih silnica, „sugeriranju“ (Mallarmé), „kolebanju između zvuka i smisla“ (Valéry). Drugim riječima, njezina revolucionarnost ne polazi od toga da samo jednom stranom referencije zahvati svijet (pamflet, novinski karakter literature, društveni dokument itd.), već da izvedbeno, načinski, kroz obnovu, „batinanje“ ili rekonfiguraciju jezika izmijeni percepciju svijeta. U ovoj knjizi se često stječe dojam da se ironija i kritika društvenih mehanizama iscrpljuju u samoj dosjetki. Institucionalizirani moral, birokratizacija intime, patrijarhalni obrasci, psihologizacija svakodnevice ili tržišna proizvodnja poželjnog građanina prepoznatljivi su i dobrodošli motivi, ali rijetko prerastaju u „jezični događaj“.

Angažirana tema sama po sebi nije estetska vrijednost. Naprotiv, čini se da se upravo ondje gdje se pjesma najviše želi uključiti u društveni razgovor najlakše zaboravlja da književnost prije svega djeluje vlastitim jezikom. Literarna revolucija nije nikada u „programu“ nego u napetosti jezičnih silnica, „sugeriranju“ (Mallarmé), „kolebanju između zvuka i smisla“ (Valéry)

Upravo ondje gdje je prvijenac gradio vlastitu poetiku kroz kondenzaciju slike, drugi rukopis proizvodi leksičku skromnost. Iako, treba priznati, pohvalan je pokušaj preuzimanja „izvanjskih“ diskursa (administrativnog, znanstvenog, institucionalnog registra) jer upravo takvi diskursi, kada se uvedu u pjesnički prostor, mogu proizvesti snažan kritički učinak. Jezik normi, pravila i društvenih procedura može se izokrenuti kako bi se pokazala apsurdnost i groteskne procedure koje uređuju privatni život. Najzanimljiviji momenti knjige nastaju upravo ondje gdje se „hladni“, formalizirani govor sudara s intimnim iskustvom te razotkriva koliko se društvene norme uvlače u osobni prostor. Međutim, taj postupak ostaje većim dijelom na razini prepoznavanja, izvanjski se registri rijetko do kraja jezično deformiraju ili subvertiraju. Češće služe kao sredstvo imenovanja problema, a manje kao prostor njegova pjesničkog destabiliziranja.

Kuća je još vjerovala u mogućnost simboličkog grananja motiva i snagu slike, čak i kada nije uvijek uspijevala izbjeći idejnu jednoznačnost. Klinika mnogo radikalnije ulazi u prostor društvenog diskursa i svoje značenjske postupke gradi kroz ironiju, parodiranje institucija, preuzimanje i sudaranje hladnog i intimnog govora. Klinika je stoga više konceptualno zamišljen projekt, a ne toliko u potpunosti ostvarena pjesničko-prozna forma.