U posljednjih deset godina života nakon 1941. Goldstein je objavio tri kapitalna izdanja u suautorstvu sa sinom Ivom Goldsteinom (Jasenovac i Bleiburg nisu isto, Tito i Jasenovac: tragika, mitomanija, istina). Knjigu 1945. nije stigao napisati. U tome ima i neke literarne i povijesne logike. Osobna povijest o nestanku i ubojstvu oca tražila je sličnu, simetričnu autobiografsku priču. U sjeni fantoma Ivana Lovrenovića ta je knjiga o kojoj je Goldstein govorio. Nastavak 1941.

Izgubljena i pronađena priča

Kada Goldstein umire Ivan Lovrenović je već desetljećima duboko u pisanju te priče. Prva poglavlja zamišljene obiteljske povijesti objavljena su osamdesetih u časopisima Književnost (Beograd, 1986.) i Forum (Zagreb, 1988.). Detaljno razrađen nacrt knjige i gotovi dijelovi rukopisa uništeni su u ratu 1992. na sarajevskoj Grbavici. Preživjela poglavlja izlaze 1994. u knjizi Liber memorabilium (Durieux), a dvadeset godina kasnije ta je cjelina uz neke promjene inkorporirana u knjigu Nestali u stoljeću (Fraktura, 2013.).

Napokon, 2022. u Beogradu izlazi U sjeni fantoma (Službeni glasnik) temeljito prerađena obiteljska povijest, s mnogo novog teksta. I potom godinu kasnije u Zagrebu izlazi drugo, prošireno i djelomično prerađeno izdanje iste knjige (Bodoni, 2023.).

U proljeće 1941. Goldsteinu je odveden otac i potom ubijen na Jadovnu. U proljeće 1945. Lovrenovićev otac krenuo je prema Bleiburgu, a posljednji put se javio iz Vršca kod rumunjske granice. 1941. je autobiografska obiteljska povijest. U sjeni fantoma je romaneskna obiteljska povijest, s „Josipom Jablanovićem“ kao „baštinikom sjećanja“ i „vlasnikom uspomena“. Vremenski, priča se proteže između 1937. i vjenčanja para Jablanović, 1993. i dolaska njihova sina pred obiteljsku kuću te dvijetisućitih i smrti majke. Geografski, priča se odvija između zapadne Bosne i gradića V., i dvije zagrebačke adrese, donjogradske i gornjogradske. Ovaj geografski i vremenski hologram križa se u 1945., na današnjem Prilazu Gjure Deželića, s kojeg kolona u povlačenju kreće iz Zagreba prema Sloveniji i Austriji.

Prva poglavlja zamišljene obiteljske povijesti objavljena su osamdesetih u časopisima “Književnost” i “Forum”. Detaljno razrađen nacrt knjige i gotovi dijelovi rukopisa uništeni su u ratu 1992. na sarajevskoj Grbavici

Postmoderna mreža

I onima koji nisu pročitali niti jednu knjigu Ivana Lovrenovića i niti jednu njegovu kolumnu iz Ferala ili sarajevskih Dana poznati su Lovrenovićevi politički stavovi. Otac je u koloni. Odazvao se pozivu na povlačenje. Za njegovog sina to je nulta točka njegovog života. Ali sin je svjestan povijesnog konteksta Bleiburga. „Nisu junaci ovi bijedni gubitnici, koji su to bili od samog početka kada su se svrstali uz mračnog vođu i njegov režim s onu stranu dobra i razuma.“ Sin traži oca u povijesti, u obiteljskoj kronici, pa putem pronalazi ljetopis prezimenjaka fra Anđela Jablanovića, dida i njegove folklorne vinjete, majku i njene priče… Majka je i ta koja stoji s druge strane blajburške tragedije. Jer „ako ima junaka u žalosnoj ovoj priči, to su ove majke što su ostavljene bez igdje ičega, same sa svojim bolom, da pronalaze način da žive, poslije svega…“

Iza obiteljske tragedije gubitka oca i velike povijesti „križnog puta“ krije se mala povijest majke i sina. Nakon rata majka je teško nalazila zaposlenje, a kada ga je našla u V. nije dugo izdržala. Samohranu majku iza leđa ogovaraju, bezobrazno joj se nabacuju: „biva, ustaška udovica, mlada, pa će lako“. U susjedstvu majka se zbližava sa ženom s kojom je odrasla, također „ustaškom udovicom“. Ova, „okretna i živa, obdarena ljepotom i jakim zovom ženstva, a neobdarena za tugovanje“, nagovara majku da izađu u društvo, na zabavu. Prijateljice se uređuju, rade frizure, šminkaju… a „baštinik sjećanja“ misli da će umrijeti. Mrzi majku, gadi mu se njen crveni ruž, a njezin izlazak doživljava kao izdaju, i oca i sina i povijesnog duha svetog. „Kurva – ništa drugo.“ Po povratku sa zabave majka ne zna kako bi si oprostila, kako bi se iskupila. „Namazala se nije više nikada, do smrti, ni za koga.“

Evo nas u podrumu historije. Majka i sin u tamnici su povijesti. Njeni neznani zatočenici. Ovdje je dno Bleiburga. I nije jedino takvo u priči majke i sina. Odavde obiteljska se kronika grana u raznim smjerovima, povezujući najrazličitije slike. Od didovih bosanskih zen vinjeta i haikua, do sinovljevih gornjogradskih sličica odrastanja. Nevjerojatna je to postmoderna mreža u kojoj su i bosanske pjesme i hipi himna Johna Philipsa sa San Franciscom i cvijećem u kosi. U dvadesetom smo stoljeću, ali nekako širem, i začudnijem. Tamo did bježi bosonog od četnika, ostavljajući im i sat i cipele; ovdje unuka presreću zagrebački frajeri, prodajući mu ciglu ili što već. Dno Bleiburga uvijek je bliže no što izgleda. Ono vuče „vlasnika uspomena“ k sebi kada dobije poziv od Službe; kada završava u zatvoru, „kao sedmi, prekobrojni – leđa uz leđa na gornjem ležaju s ubojicom vlastitog djeteta od osam mjeseci“; kada tražeći smrtovnicu za majku odgovara na pitanje o ocu: „Nestalo ga Četrdesetpete, ne zna se gdje je i kada umro, ne zna se gdje je i je li ukopan.“

Evo nas u podrumu historije. Majka i sin u tamnici su povijesti. Njeni neznani zatočenici. Ovdje je dno Bleiburga. I nije jedino takvo u priči majke i sina

Rustan i Majevica

Sad bi trebalo nešto reći o knjizi, njenoj širini i dometu, spektru boja i glasova. Nešto o tim oživljenim adresama: Ljubljanskoj 23 i Opatičkoj 16, zapadnoj Bosni. O Goldsteinu, ali i Ferićevom Putujućem kazalištu koje s knjigom također dijeli relaciju Zagreb-Bosna/Banija-dvadeseto stoljeće. Možda i nešto o ovogodišnjim izvanrednim romanima, Karakašu i Perišiću, s kojima knjiga dijeli sam vrh recentne produkcije. Ali možda je bolje ovako, pustit da knjiga stoji sama za sebe, kao na filmu kada od buke bude glasnija tišina, uz minutu šutnje umjesto aplauza.

Za kraj did, o Rustanu i Majevici, protiv zaborava:

„’Razvuko ko Rustan kroz Majevicu!’ ostala besida u naši muslimana, kad ko đe na osami pjeva iza glasa, ma, nije ni da pjeva, nego se baš krivi, vidi se da mu nije do pjesme, nego razgoni stra’ ili kakvu drugu muku. Sad, ko bi taj Rustan, zaboravilo se, a ni ta mu Majevica nije na ovim našim stranama. Je li se, kukavac, bojo ajduka idući kroz planinu, ili je bilo što drugo – ni to se ne zna. Samo ostala izreka, i u njoj Rustan i Majevica. Nije malo.“