Kroz život je i sam zaboravio kako je, ustvari, Zorislav. Svi su ga ionako zvali, Zoki. Njegov susjed, Lazić, zaprijetio im je kako će obojicu ispaliti iz haubice. Direkt među četnike! Pa se tamo kurčite! Otad su prestali. Lazić nije bio nešto visok niti debeo. Jednostavno je djelovao krupno. Kao da je za dva do tri broja uvećan. Obožavao je ubacivati granate u njihovu stodvadeseticu. Ajde da napunimo Snašu. Molio sam Zokija da mi donese jednu čahuru. Jebo te Isus, šta će ti to?! Stalno je psovao Isusa.

Odmalena je išao u crkvu. Ne često. Samo kad mu dođe. U zadnje vrijeme ne ide. Rijetki su trenuci kad tamo može biti nasamo. A to mu onda nije to. Kasnije sam ga žicao da mi donese ispucanu Zolju. Nemoj da te ja zveknem u tu krvnu žilu! Zezao me stalno za taj izraz. Na moj osmi rođendan, s društvom iz ulice, gledao sam U zmajevom gnijezdu. Prepričavao sam poslije toga Zokiju kako je Bruce Lee ubio Hana kad ga je pogodio u krvnu žilu. Kad su nam nedavno došli u pretres, djedu Vladi, očuhovom ocu, uzeli su stari pištolj. To mu je jedino ostalo od brata koji je poginuo u partizanima. Muzejski primjerak revolvera, van svake funkcije. Znao je Zoki da Zolja, makar i ispucana, nikako nije pametna igračka za mene. Donio mi je kapu sa šiltom. Maskirnu, s metalnom šahovnicom. Imala je isti navoj kao ujakova stakleno-metalna crvena petokraka koju sam našao u njegovoj ladici prije koju godinu. Stajala je tamo još od povratka s vojnog roka. Ako gardisti opet budu dolazili, bolje je da nađu kapu s hrvatskim grbom. Mama je neutješno plakala cijelo popodne. Bio joj je puno više od kolege s posla. Brat kojeg je za tu ulogu odabrala. U malom dućanu elektroopreme, u kojem su radili, Zoki je improvizirao malu kuhinju. Uz prolaz prema skladištu. Kad nema kupaca, mama je kuhala. Na ručak im je često svratio direktor poduzeća u sklopu kojeg je bio dućan. Direktore, ‘oćete vina? Ovaj je uzvratio kako mu se ništa ne pije. Gledajući u etiketu boce, Zoki mu naglasi, Al’ to vam je suho vino. Mama, direktor i poslovođa Štefo, prvo su se pogledali. Graknuli su u smijeh dok je Zoki gledao ledeno ozbiljan. Očuh i ja sjedili smo za starim stolom na dvorištu. Ispred ulaza u podrum. Ako opet zapuca. Šutjeli smo obojica. On je ponekad samo pogledao prema unutra. Kad bi mama glasnije zajecala. Znao je da joj sad ne treba prilaziti. Buljio sam u mrežasti metalni poklopac šahtice u koju se inače slijevala kišnica iz oluka. S obje ruke savijao sam plastičnu slamku. Prvi put sam takve slamke vidio prije dvije i pol godine kad me Zoki odveo u birtiju. Pio je tuborg, a ja coca-colu. S ledom. Bila je žega vani. Čudio sam se novim slamkama koje imaju taj harmonika-vrat kako bi se mogle savijati. Zoki je konobaru rekao da mi donese još par komada. Požurili smo jer dućan u kojem rade, subotom se zatvarao u pola dva. Mama je sigurno već zaključila blagajnu i čekala.

Spustili smo oba prozora na miniju. Zoki je imao original kasetu Brucea Springsteena. Tad sam bio zaljubljen u Michelle Phillips iz Mamas & Papas. Rekao je da nam iz pretinca izvadim sunčane naočale. Uzeo sam si one koje imaju stakla poput ogledala. S vanjske strane. Držao sam snop slamki u rukama. Pazio sam da mi se ne raspu. Neke su se malo spljoštile. Sviralo je Glory days. Svaki put kad kupimo colu, pijem s takvom slamkom. Poslije je operem i spremim u ladicu s escajgom. Za drugi put. Ostale su mi, možda, još tri. Tacnu s kolačima mama je prekrila aluminijskom folijom. Nije ih ostalo puno i sve ih je dala Zokiju da ponese. Svejedno nam pravi još jednu turu za Novu godinu. Ma nosim ovo sve sutra dečkima na liniju. Odložio je tacnu na zadnji sic kod pladnjeva. Pazi. Vidiš da fijuče i gruva, malo-malo. Gledala ga je kiselim izrazom lica.

Ma, ako na njoj piše Zoki… Nasmiješio se i slegnuo ramenima te zalupio vrata auta. Mama je stajala i gledala za njim. Malo se gegala u mjestu kao da je tjera na WC. Mini morris je nestao niz našu strmu ulicu.

Zbirka će biti predstavljena na FALIŠ-u u Šibeniku, u četvrtak, 08.09. od 18:00 h u Gradskoj knjižnici „Juraj Šižgorić“; sudjeluju: Nataša Govedarica, Tanja Mravak; moderator: Kruno Lokotar

Tekstovi iz serijala Kako je meni počeo rat dostupni su na sljedećim poveznicama:

Srđan Srdić, Oni više nisu stajali

Lamija Begagić, Jutro kada je pao Doboj

Tanja Stupar Trifunović, Niko nam nije rekao da je počeo rat

Mjesec puca nad selom. Noć je sparna. Žabe krekeću u bari iza kuća neurotično i složno. Nesanica hoda seoskim dvorištima. Skoro da će zora, skoro da će proći podmukli čas nemoći svjetla pred mrakom i čobani će istjerati stoku. Papci koji lupkaju po zemlji i blejanje i mukanje i ritam koji sve odnosi niz seoski put će zazvučati ustaljeno i umirujuće. Skoro će jutro i mi ćemo naići za njom pokušavajući izbjeći njen izmet prosut po putu.

Rat još nije počeo.

***

Već noćima ne spavamo kod kuće. I ovdje je kuća. Na selu. Proklete žabe kao navijene, čemu se toliko vesele. Svojoj pogibelji. Skoro da će ona noć kada će komšija poludjeti i baciti bombu u baru da ih pobije. I biće čudno tiho noćima poslije toga. I ta vrelina kao da hoće i dan i noć da sprži. Dani žive nastanjeni u bijelom oblaku seoske prašine. Noći postaju sve crnje i gušće.

Muškarci više ne spavaju. Neprijatelj se noću šunja oko sela.

Rat još nije počeo.

***

Neko nam je pucao po kući. Onoj u gradu. Više nemamo kuću, kaže otac, ni zemlju, opet nemamo ništa kao na početku. Zamišljam imanje i nemanje kuće, zemlje, jučerašnjeg dana. Kako je lako sve izgubiti osim početaka. Pokušavam upamtiti da sa sobom nosim samo sitne stvari i početke. Kuće su nepraktične. Planiram budućnost bez njih, bez gubitaka. U toj računici već gubim djetinjstvo, ali to još ne znam.

Muškarci noću idu na straže. U mraku se vide zažareni vršci cigara i čuje se kako tiho pričaju.

Rat još nije počeo.

***

Neko lupa na vratima kuće. Ležim u sobi. Ne želim ništa da čujem, nikog da vidim, ni da se pomaknem. Želim ići svojoj kući koje više nema. Ali sada smo tu, u ovom privremenom životu u koji ne želim puno da se miješam. Neko je vrisnuo. Pričaju tiho pa jecaju. Majci su poslije oči pune suza. Miki su ubili sina. Ko? Niko ne zna. Svi hodaju kroz kuću odsutno i ni ne znajući da je to zarazno, hodajući za njima, polako se odvajam od sebe i sada samo gledam i slušam, ali nisam tu, u onoj sam kući, u onoj mekšoj i ugodnijoj stvarnosti. I ovi ljudi što promiču oko mene i ove stvari i skučena soba i ja sadašnja kao da nismo sasvim stvarni, polako se odljepljujemo od sebe jer bol previše narasta i bode kao drača oko kuće i sjekavci i svo ono bodljikavo šiblje koje tu raste tvrdoglavo i uporno ma koliko god ga otac čupao. A sve pitomo zakržlja i izgori od sunca.

Komšija Milan je sinoć, tamo u šikari iza kuća, ubio vuka. Nisu nam dali da ga vidimo mrtvog. Rekli su da se o tom ne priča.

Rat još nije počeo.

***

Svi su u kući sjedili smrknuti oko stola. Najbolje jare je upalo u vrtaču. Živo je. Eno ga dreči.

Majka kaže da ga idemo izvaditi. Da se niz kanap u rupu spuštamo.

Otac kaže: „Jesi ti luda ženo zbog jareta da neko glavu izgubi”.

Majka i dalje u širokom luku zobilazi onu vrtaču, čini joj se da dreči od tamo.

Rat još nije počeo.

***

Išli smo svi polako od kuća do groblja kao duga vijugava zmija, koja čas uspori, čas ubrza. Cijelo selo se sjatilo. Plakali smo ne znam da li za Mileninim djetetom koje je umrlo, a da nije još ni godinu dana napunilo ili od straha od svega oko nas. Mali, bijeli kovčeg svečan i tužan stajao je pred nama. Bilo je drugačije nego na drugim seoskim sahranama. Činilo se da sahranjujemo jedan nedovršeni život, sve one godine za koje njegovo srce nije imalo snage.

Čemer mračnih slutnji kao da se usuo u sve nas dok smo se pokunjeni i prazni vraćali kućama.

Rat još nije počeo.

***

U kući nema osamljenosti. Ni u sobi. Nigdje nisi sam, osim u toaletu. Svi smo rodbina i za sve mora biti mjesta. Nikad ne znaš u kojoj ćeš kući zaspati, a u kojoj se probuditi.

Samo da djeca što manje osjete. I mi ne osjećamo ništa. I ne pravimo probleme. Mi smo dobra djeca. Pakujemo i raspakujemo torbe. Od jedne babe do druge babe. Od jedne škole do druge škole. Zaboravili smo kuću i prethodni život i svoju sobu i prijatelje i sebe smo zaboravili usput, truckajući se po seoskim kaldrmama. Niko nije sam. Držimo se skupa. Samo da svi ovo preživimo. Ovo što ne znamo šta je, što nam niko ništa nije rekao, što traje, o čemu se ćuti pred djecom. Ovo što se čuje i danju i noću. Kao da stalno tutnji u daljini. Pa sve bliže. I konačno nad našom glavom dok brat i ja, umjesto da se bacimo na zemlju i legnemo potrbuške pritišćući bijelu seosku prašinu, trčimo u susret jedno drugom i zbijemo se zajedno uz sivi, seoski zid. Zvuk odlazi mimo nas. Nikad ne govorimo o tom. Granata je pala u njivu. U mekano. Čuo se tupi zvuk. Ostao je ulovljen u nama.

Rat još nije počeo.

***

Bura je bacala krovove sa kuća. Olujni udari. Mrtve ribe su ležale po plaži, gladni ljudi su ih kupili i u kanticama nosili kući. Kroz selo su šibale gadne vijesti. Ježile su kožu kao bura. Više nije bilo vremena da se prepričava, hoda, oplakuje.

Poginuo je komšija Petar.

Zarobili su Milana.

Marko je nestao. Niko ništa ne zna o njemu.

Milica se ubila. Nije mogla više sve to da podnese.

Ubili su učitelja Nidžu. Avetna škola, posljednja učiteljeva kuća stoji prazna u selu, razvaljenih vrata i polupanih prozora kao neka tegobna prijetnja koje smo se plašili, koja je virila na nas iz budućnosti. I sada kad stojim pred njom čini mi se da sam je mogla vidjeti ovakvu još onda dok nije počeo rat, dok su i učitelj i djeca ulazili u nju ne sluteći ni svoju ni njenu budućnost. Budila je u meni neki užasan strah. Sada osjećam samo pomirenost sa krhkošću ljudskih stvari. Drača, smreka, borići i sjekavci osvojili su sve u najezdi. I mravi crvenih glava. I ljute ose pod strehom. Život zuji i vrpolji se. Drugačiji, ali ipak život. Prisjećanja su rasuta kao krhotine stakla, kad hodaš paziš, ljeto je, oštri svjetlucavi šiljak može lako probiti tanak đon obuće, u starim zidinama ima zmija. U ovom selu sve može posjeći, ubosti, ugristi. Moraš paziti gdje staješ. Možeš stati na sve ono što si zaboravila. Govorim sama sebi dok idući ka bunaru po vodu podižem seosku prašinu koja se teško spira sa stvari, odjeće, ljudi, koja se uvlači u nos i u grlo i u pamćenje. Ne volim dolaziti. Ne volim se vraćati. Zato što svaki put moram ući u onu staru sebe iz koje sam izašla u nekom od onih dana kad niko nije imao sebe, kada je to bio strašan luksuz i svi smo bili nešto što se zvalo samo da preživimo ovo. Ipak, vraćajući se sa svakim novim dolaskom sastavljam polomljene i izgubljene dijelove. Sada u sjećanju sklapam kuće, lica, strah u tuđim i svojim očima koji nisam htjela vidjeti, oteto vrijeme, jurnjavu, skrivanje, bježanje, vraćanje, zvuk sirena, podrume zgrada, škola, zagušljivi vazduh, ljudski strah, more ljudskog straha i brige koje me preplavljuju.

Niko ne zna kad je rat tačno počeo. A sjećanje vremenom postaje nesigurno, razuđeno i hvata se za sitnice, za iščupana okna prozora, za zapaljeno lice kuće, za ugarak, za vodu što šišti kroz napuknutu ploču i slijeva se u krevet. Sigurno je počinjao svaki dan pomalo. Možda je bilo dana kada smo bili neoprezni pa je tad stizao brže ka nama. Možda se prikrivao, preoblačio, šunjao. Možda je bio još od prije tu, a mi ga nismo vidjeli. Možda nam je slao znakove. Sada kad se prisjećam čini mi se da ih je bilo puno. Pritiskao nas je kao urokljive oči potiljak, ali ko želi gledati u takve oči. Sigurno je plesao oko nas. I pravio nam je male zamke kao i mi seoskim pticama, nekoliko zrna kukuruza i teška ploča odozgo koju nesigurno pridržava tanka grančica. Poklopio nas je, a mi dugo nismo znali da smo ulovljeni.

Niko nam nije rekao da je počeo rat.

Mi nikad nismo išli u Dvoboj – na kartama i u udžbenicima Poznavanja prirode i društva, inače, ucrtanom kao važno željezničko čvorište pod svojim zvaničnim imenom: Doboj.

I po tome ga, eto, znam, po toj misterioznoj petlji, mjestu gdje su se račvale pruge i linije tada živahne željeznice i po onome kako jako mnogo ljudi baš tamo izađe iz voza kada putujemo tetki u Tuzlu. Voz se tada čarobno isprazni i mi napokon dobijemo sjedišta da se izujemo, dignemo noge i uživamo u ostatku putovanja.

Imamo tu jednu tetku u Tuzli. Imamo i jednu u Sarajevu. Idemo im jednom godišnje. I nikoga više, mimo rodne Zenice, nemamo. Nije nam zbog toga teško, niti neobično.

I što bi, mislimo se, iko bio igdje drugo, kad je ovdje ionako sve?

Bojana i Jelena gotovo cijelu rodbinu imaju baš tamo. I po njima znamo za taj Doboj. Po djedu kojeg njih dvije zovu đed. I o kojem ne prestaju govoriti.

Đed nam kupio, đed nas naučio, đed nas vodio.

Đed im je bio ono što bi meni, zasigurno, bio deda Hazim da je živ, u kojeg se sa žarom i sjetom u očima kunu stariji rođaci koji ga pamte. Njihova je djetinjstva ćopićevski obilježio. O moje se, na nesreću, nije ni očešao.

Premda su uživali u druženjima s đedom, i one su njega, kao i ja svoje daleke tetke, viđali rijetko, tek tokom ljetnog raspusta kada bi otišle u Doboj i pustile ime tog gradića opet u moju sićušnu intimnu geografiju omeđenu Željezarinim dimnjacima sa jedne strane i ušćem Babine rijeke u Bosnu s druge.

Vikendima se tih godina nije išlo nikamo. Bila su to spora vremena u kojima su Doboj i Sarajevo bili daleke destinacije na koje se ne isplati putovati na dva dana, premda ih je od Zenice dijelilo po jedva sedamdesetak kilometara. Naši su vikendi bili beskrajna sloboda, dokolica oslobođena pritiska planiranja. Razlikovali smo se samo u tome ko će biti taj prvi koji će izaći van, ispred zgrade pa će ostali sa prozora vidjeti i ubrzati roditeljske jutarnje procedure, vičući: Brzo, šta još treba uraditi, eno Jelena je već vani!

Za koji tren, slivali bismo se sa svih strana, od garaža, od marketa, iz tunela kako smo zvali prolaz između dvije zgrade.

Tek tokom tog dugog ljetnog raspusta, kada bi njih dvije odlazile đedu u Doboj, trebalo bi nam nekoliko dana da se priviknemo, ali bismo ubrzo potom, nastavili živjeti svoje spore ljetne živote. Kad bi prošlo, a uvijek je prolazilo prebrzo, one bi se vratile s pričama o novim vještinama koje im je đed otkrio, a mi smo se opet privikavali da su sad opet tu i da trebaju biti dio nas, premda su propustile i bunkere na garažama, i popravljanje bicikala i mahalski turnir u stonom tenisu.

I kako to preokretima i doliči, i ovaj u ovoj lijenoj i sporoj priči, dolazi kad mu se najmanje nadamo, u neko obeharalo proljeće, u rano jutro.

Među roditeljima se danima već dešava nešto, čiste se podrumi, dežura se ispred zgrade, moj je tata kadgod sa Aidinim, kadgod sa Bojaninim i Jeleninim tatom, povremeno se upita kako je familija u drugim dijelovima zemlje, gdje je teže, ali uglavnom se karta, igra remija i pije kafa iz termoske.

Oblačim se za polje, brine hoće li mi biti hladno sad, a vruće poslije, a sve mi je nekako okraćalo i tijesno na meni. U pozadini, dok pretresam ormar, ne svira muzika, već vječito neveliki prostor dnevnog boravka ispunjava glas zabrinutih radijskih reportera. Tog jutra prekidaju redovne vijesti onim vanrednim: da je pao Doboj.

Pao Doboj.

Naučili smo u prethodnim danima i mjesecima da to kad nešto padne, nije dobro. Nije dobro jer roditelji opet ili psuju ili odsutno šute, nije dobro jer neki ljudi negdje pate i nije dobro jer rijeke ljudi dođu u grad, pune se fiskulturne sale, neka djeca odrastaju na parketu gdje mi opet ne radimo tjelesni, ne idemo u školu i povlačimo se po ulici koja nam je okraćala jednako kao te demode yassine trenerke.

Premladi smo da znamo koliko smo u tim trenucima sebični i neempatični, ali nedostaje nam naš tjelesni u sali i naša svakodnevna škola, da joj damo priliku da nam dosadi, da je mrzimo i kunemo, a ne da je, ovako, potpuno neprirodno, svaki čas poželimo. I prihvatamo ubrzo svu tu bezdomnu djecu, znamo da ne može nikako biti dobro kada ti škola postane dom, pa nas onda i oni izdaju i odlaze dalje, jer, čini nam se tada, ipak ima dalje odavde i ipak ima onih koji bi išli drugdje negdje i koji ovdje ne da nemaju sve kako smo do juče mislili, već više nigdje nemaju ama baš ništa.

Naučili smo dosad da kad nešto padne, to znači još jedan mali kraj.

Ali do tad, do tog proljetnog jutra u kojem biram trenerku, padali su neznani, bezimeni gradovi, a sada je, evo, pao Doboj. Nikad nisam bila u njemu, ali osjetala sam da je mojiji od ostalih.

Pao je Doboj, premda u Doboju nemam nikog svog, taj trenutak nakon kojeg sam pomislila da ipak neće sve biti u redu, samo da smo na okupu.

Najednom nisam gladna i nije više važno u kojoj ću majici vani, zadihano trčim do petog i lupam im na vrata. Otvara Jelena, pospana, gleda me blijedo.

– Je l dobro?!

– Ko?

– Đed! Pao Doboj!

Ne sjećam se njenih riječi, ali se sjećam koliko me smirila pogledom i lakoćom kojom je izgovorila nešto poput Ma dobro, dobro su svi.

Dobro je bio đed. Dobro su, govorili su, bili i Damir, Adnan i Alma kad su, s početka ljeta, došli u Zenicu, iz Doboja, koliko možeš biti kada život strpaš u torbu za treninge i kreneš u nepoznato: tata ka Tešnju, mama sa troje djece ka Zenici. Neće dugo, rekli su, a mi smo već naučili ne vjerovati im, ali im ne otkriti koliko već znamo ono što oni još ne: hoće dugo. Neki i zauvijek.

Koje jutro potom, bio je čudan mir, a onda smo opet počeli izlaziti. Novo ljeto, nove biciklopopravljaonice u napuštenim garažama, turniri na nekorištenom rukometnom stadionu i potajna Damirova i Jelenina zabavljanja, da niko ne zna, da ih niko, skrivene na tribinama stadiona, ne vidi.

Nisam u godinama potom nikad pisala o njima i tim njihovim razmjenama stripova i možda, ko zna, pokoje rečenice o Doboju.

Odlučila sam zadržati ih oboje tamo gdje su nama ostali, premda su oboje zauvijek otišli. Jelena, sa sestrom Bojanom i roditeljima, već koncem tog ljeta, prvo u Doboj, da bi putešestvije završili negdje u Srbiji.

Damir, Adnan i Alma, po okončanju rata, nazad u rodni Doboj, pa ispočetka.

Jesen koja je dolazila ni ushit povratka u klupe nije mogao spasiti. Do kraja se nije znalo hoće li škole biti, pa je od svega ostao samo okus tog kasnog ljeta u kojem jednog jutra nestaje pola drugarica i drugara iz zgrade, a vrata njihovih stanova, tek koji sat poslije, budu izlijepljena natpisima poput Zauzeto – RVI.

Sve što je došlo nakon te jeseni, sve što je palo, sve što se oslobodilo, podnosili smo stoičkije, nezainteresovanije, misleći valjda kako smo sad veliki i kako je to hrabrost ili mudrost. Danas znamo da ništa od tog nije bilo i da je trebalo otići prije nego je pao prvi bezimeni grad u neki još bezimeniji i otamo pisati o nekim trenucima u kojima je nešto smisleno, nešto lijepo, nešto veliko i važno, imalo da počne, a nekima nikad nije.

Pravo sudjelovnja na natječaju imaju svi autori/ce koji pišu na bosanskom, hrvatskom, crnogorskom ili srpskom jeziku.

Rok za slanje radova je 31.03.2022. Radove treba slati na email: kratka.prica.forumzfd@gmail.com

Propozicije natječaja:

Tekstovi ne smiju biti prethodno objavljeni. Tekst se smatra objavljenim ukoliko se nalazi u knjizi, časopisu i/ili na internetu prije objavljivanja žirija književnog natječaja. Priču treba potpisati šifrom, a rješenje šifre s podacima, adresom, brojem telefona i e-mail adresom autora/ice šalje se uz tekst. Dužina pojedinačne priče ne može prelaziti 10.000 znakova, uključujući razmake.

Tročlani žiri odabrat će za objavljivanje deset priča, od kojih će tri prvonagrađene dobiti novčani iznos od 180 eura (bruto iznos). U knjigu će pored deset priča odabranih na natječaju biti uvršteno i petnaest priča po pozivu izdavača i urednika. Kontakt za dodatne informacije: pejovic@forumzfd.de