Jedan je to od onih naslova oko kojih se nakladnici potrude u ime velikih knjiških ljubavi, ne mareći za tržišni uspjeh, sretni zbog mogućnosti da publici ponude nešto vrijedno, u što najintimnije vjeruju. Ciljna skupina novih prijevoda prošlostoljetnih klasika mlađe su generacije koje brojne kanonizirane autore, ako nisu u lektiri, nisu dospjele upoznati. Ovaj Singerov roman, međutim, dobitak je prije svega za ozbiljnije čitatelje koji su svojevremeno iščitavali njegova odabrana djela, jer na naše jezike dosad u tim nizovima – a objavljivali su ih u Zagrebu Mozaik knjiga, Mladost i Znanje, a u Sarajevu Svjetlost – nije prevođen.

Njujorške godine grozničavog vitalizma

Četrdesetak godina nakon što će Singerova popularnost iz 1980-ih i s početaka 1990-ih u nas posve okopnjeti, skeptično prolistavam knjižni blok dimenzija prosječnog rječnika, s generičkom ilustracijom bruklinškog mosta na koricama, odlučna steći bar letimičan dojam o tekstu. Preletjet ću dijagonalno, pomislim naivno pa nestanem na čitav jedan vikend za sav svoj svijet, potpuno obuzeta tuđim, onim poljskih Židova u američkom egzilu. Uzevši u obzir vremensko-prostornu odrednicu romana, a to je druga polovina njujorških 1940-ih, jasno je da su ovi ljudi, taj povlašteni krug, u kratkom periodu nakon Holokausta uspjeli na drugom kontinentu iznova uspostaviti svoje građanske egzistencije, očuvati prijeratne ljubavničke i prijateljske odnose ili pak sebe osmislivši nanovo, otpustiti nekadašnji život, koji im je u domovini ionako otet pa poništen. Riječ je o pojedincima nevjerojatno sretnima i nezamislivo nesretnima, ispunjenim zahvalnošću, još više grizodušjem, a tu je i teret religije koja ponekima od njih doživotno pomračuje horizont.

Veličanstveno je u kojoj mjeri njihovi novi životi vriju, a poslovi bujaju; jer, evo, vrti se novac, priređuju se soareje, upušta se u frivolne ili sudbinske, nerijetko triangularne veze, sanjari se i srlja, najčešće sve u isti čas. Začudna je sposobnost samoočuvanja i brze regeneracije Singerovih desetak odabranih protagonista, pogotovo ako znamo da su mnoga od tih lica jedini preostali članovi svojih užih pa i širih obitelji, gdjetko od njih preživjevši i logore. Preostali su ti sretnici ili „sretnici“ kako bi svjedočili kolektivnu traumu, ali i kako bi svojom prisutnošću podsjećali da tolikih više nema; pozicija privilegirajuća i devastirajuća, kako s time živjeti? Razumljivo je, takva iskustva generiraju grozničav vitalitet, a ovu knjigu baš ta rubnost čini jezivim koncentratom užitka i ambicije, jer u živosti Singerovih „povlaštenika“ više je histeričnog očaja nego zdrave vedrine; prividna poduzetnost samo je naličje krajnjeg nihilizma. Jednom odbačeni s onu stranu smrti, znat će ti ljudi iskoristiti poklonjenu priliku, no hoće li naći zadovoljstvo i mir, ostaje otvoreno. Singerov roman, kako bilo, čitamo kao apoteozu snage i istrajnosti jednog unesrećenog naroda.

Izlaganje je pothlađeno i objektivizirano s povelikom dozom tinjajućeg pesimizma, a kompozicijski ovaj roman jedan je od onih tradicionalnih koji se čitaju s respektom prema književnom umijeću, ali i s lakoćom jer intuicija nam otpočetka govori da će nas autor kroz priču provesti čvrstom rukom. Za taj efekt opuštenosti kod hrvatskog čitatelja i više od autora zaslužan je Tomislav Kuzmanović, prevoditelj čije je ime na naslovnici osigurač od jezičnih stresova, njegov potpis upućenijima je jamstvo za promišljena rješenja i s mjerom uglačane rečenice. Važno je da je prevoditelj dorastao zadatku, toga su pažljivi čitatelji svjesni, no tijekom ovog čitanja nametnut će se i svijest o važnosti klasika; ako se do sada o tome nije razmišljalo, uvjerena sam da će svatko koga ovaj roman povuče u svoj vir osvijestiti kako im se itekako vrijedi vraćati, toliko je u tim knjigama „otprije“ mudrih i neprolaznih uvida da one o nama govore točnije od mnogih suvremenih.

Opisana iskustva generiraju grozničav vitalitet, a ovu knjigu upravo ta rubnost čini jezivim koncentratom užitka i ambicije. U živosti Singerovih „povlaštenika“ više je histeričnog očaja nego zdrave vedrine

Veze, interakcije, konstelacije

Napokon, o čemu piše ovaj američki književnik i esejist poljskog porijekla, Nobelovac od 1978, u svojoj posthumno objavljenoj knjizi koja se otvara svečanom večerom, u raskošnom stanu moćnog investitora Borisa Makavera koji rado okuplja probrano društvo? Dok Singer portretira goste za stolom, redom i pomno razlažući fizionomije, društvene i poslovne pozicije, međusobne poveznice iz prijeratne Europe te individualne otklone svakog od njih, čitatelj se na mahove dosađuje, jer ti ljudi još su mu strani i u dvojbi je trebaju li mu oni uopće, ima li zaron na 750 stranica smisla kad za to vrijeme stigne pročitati pet, šest neusporedivo ekonomičnijih naslova. Ako kolebljivac izdrži do portreta Anne, domaćinove kćeri, prostora za uzmak neće više biti. Annu možemo smatrati ishodištem svih muško-ženskih zavrzlama koje slijede, iako je akcelerator komplikacija ipak netko drugi, Hertz Dovid Grein, Singerov alter ego.

Tridesetogodišnjakinja koja je oduvijek imala sve, u drugom je braku sa zapuštenim cinikom koji ju je silno privlačio, dok ne uvidi da se ništa ne može s čovjekom dokonim, hvalisavim, a depresivnim, koji je profesionalno do apsurda neupotrebljiv, pravnikom koji bez pravosudnog ispita ni u Varšavi nije smio prakticirati struku. Prije njega bila je Anna udana za komičara i amoralnog luđaka koji je na njihovo bračno putovanje vodio ljubavnicu skrivajući je u hotelima u kojima su odsjedali. Defileu katastrofalno pogrešnih odabranika Anna će te večeri pridodati još jednog, zavodeći starijeg muškarca kojem će ona biti treća fatalna ljubav, kao uostalom i on njoj, doduše u njegovom slučaju niz nije sukcesivan nego usporedan. Budući da Singer veći značaj daje Greinovoj vizuri i njegovim partnericama, službenoj i tajnoj, jer usred kulminacije romanse s Annom njegov brak kao i dugogodišnja ljubavnička veza još su aktualne, njega pozicioniramo kao središnjeg protagonista, kao fokalnu točku oko koje zbivanja prokuhavaju, no fabula se evidentno pokreće s Anninom potrebom za promjenom bračnog statusa, odnosno za ljubavnom utopijom.

U razdoblju zaljubljenog nasrtanja na tog njujorškog burzovnog konzultanta, nekoć matematičkog i šahovskog genija u Poljskoj, privatno rastrzanog, neodlučnog, a lakomog, Anna je kontakt s prvim besprizornim mužem u potpunosti prekinula (kasnije će se i Yasha Kotik ukazati u New Yorku uznapredovavši od pripadnika varšavske glumačke trupe do holivudskog glumca, a nekadašnja intimna povezanost nastavit će se i kao poslovna suradnja), a sa sadašnjim se prisiljava ostati zato što joj otac, sluđen njenim budalastim ponašanjem, diže larmu i prijeti skandalom pa i oduzimanjem nasljedstva. Drugim zetom stari Makaver nimalo nije zadovoljan, Greina poštuje, čak i voli, ali još jedan razvod svoje kćeri, uz posljedično razbucavanje Greinove obitelji, on kao ortodoksni vjernik nije kadar tolerirati.

Dok se Anna blokirana formama i očevim autoritetom, ali bez emocionalnih repova prepušta svježoj fascinaciji, kod Greina je situacija drugačija i neusporedivo složenija. Grein je opčinjen Annom što ne umanjuje njegove emocije za ostale žene koje naizmjenice jednu zbog druge ostavlja pa im se periodički objema istodobno vraća. Njih dvije međusobno su karakterno, ali i odnošenjem spram njega komplementarne, recimo da bismo ih mogli odrediti kao prijateljicu_majku i ljubavnicu, kao agape i eros. Leah i Esther oprečnih su svjetonazora i životnih stilova i kao takve u kombinaciji tvore za Greina idealnu cjelinu. Leah je pobožna, prerano ostarjela žena predana roditeljstvu koja prihvaća suprugovu nevjeru jer obiteljsko zajedništvo joj je prioritet, pri čemu je samoj sebi najmanje bitna, da bi i ona, kad poodrasloj djeci više nije nužna, zanemarila domaćinstvo zbog trgovine i antikviteta. Esther pak, koju vizualiziramo kao izrazito privlačnu ženu maslinaste puti i zelenih očiju, odjevenu u boho stilu, intelektualka je, kreativna i buntovna, sklona alkoholu i suicidalnim idejama. Ona Greina ne ucjenjuje i ne ograničava, no u  četrdesetima ipak pati što nema nekoga svoga na koga može računati, pa i rutiniranu svakodnevnost kakve se boji, ali je i priželjkuje.

Leah u svom besmislenom braku teško fizički obolijeva, a Esther gubi psihičku stabilnost u dvama kalkulantskim brakovima, najprije s primitivnim poduzetnikom, a onda s postarijim psihoanalitičarem. Obojica su sve što ona nije i ništa od onoga što joj treba; između dva bračna podbačaja dobit će šansu za idilu s Greinom u nekoj ruralnoj nedođiji kamo bježe od svoje u New Yorku sveprisutne izbjegličke zajednice što će se završiti tragikomičnim fijaskom, kao što se i Greinov ekskurs s Annom u Miami pokazao golemom pogreškom.

Njegova balansiranja između obaveza prema obitelji i prepuštanja ljubavničkim eskapadama,  više ili manje spretna snalaženja u različitim oblicima ljubavi prema trima ženama, sva ta autodestruktivna previranja privest će se kraju sasvim radikalno, povlačenjem u religioznost, u tumačenju tarota bila bi to faza pustinjaka. Kod Anne će se aktivirati očev gen za biznis, jer neshvatljivo neuspješna u emocionalnoj sferi, a cijepljena od gubitničkog i samoubilačkog mentaliteta, odlučuje se fokusirati na novac. Annin otac pak, kad mu se kapital nađe u opasnosti, zasniva u visokoj dobi novu obitelj sa ženom za koju je s obzirom na godine čudo da je zanijela, no ni tu Singer ne dozvoljava optimizam novog početka jer dječačić se rađa sa stanovitim deformitetom.

Singer nas ostavlja bez utjehe, bez odgovora, jedno je sigurno, nitko od njegovih likova neće ostvariti ono čemu je težio, pitanje je jedino tko će od njih kapitalizirati gubitak ideala i najintimnije poraze, jer imperativ materijalnoga nameće se kao jedina religija modernog doba

Društvena freska s glamuroznim štihom

Sjajno je prepustiti se dinamici teksta koji nas nezaustavljivo švenka između društvenih konvencija i kontroverznih postupaka protagonista, martirija njihovih polumrtvih duša i inzistiranja na visokofrekventnoj joie de vivre. Sve ovo nalik je vrhunski produciranoj seriji, nikako filmu jer previše je tu sadržaja, relacije među likovima pomnjivo se razrađuju, ali i često mijenjaju, a to traje; za te rukavce i digresije, paralelitete i kolizije, sunovrate, pa bljeskovite uzlete potrebna je autorska, ali i čitateljska izdržljivost.

Sjene nad Hudsonom bez pretjerivanja kapitalan su knjiški ulov za napredne čitače, otežao od Singerovih filozofskih opsesija, ponegdje opterećen repetitivnošću, a opet neočekivano protočan mehanizam koji čitatelja meko propušta u svoju hiperrealističku naraciju, pomaman ritam i diskurzivne prebačaje. Društvena freska s glamuroznim štihom, ljubavna melodrama koja se promeće u studiju mentaliteta i karaktera, saga o razbijenim obiteljima za koje nema nade, implicitna drama o židovskom stradanju; sjenke nad fotogeničnom rijekom iz naslova za Singera su nacizam, tek okončan Drugi svjetski rat, na koncu nepopravljive sudbine pridošlih Europljana koji izmučeni, izmijenjeni i asimilirani pokušavaju krenuti ispočetka.

U fikciju su ugrađene ruminacije o moralu i vjeri, o ljudskim slabostima, naposljetku, o najvećim od svih tema, sreći, slobodi i ljubavi – ima li ih zapravo, ili su tek konstrukti. Singer nas ostavlja bez utjehe, bez odgovora, jedno je sigurno, nitko od njegovih likova neće ostvariti čemu je težio, pitanje je jedino tko će od njih kapitalizirati gubitak ideala i najintimnije poraze, jer imperativ materijalnoga nameće se kao jedina religija modernog doba. Hedonizam nad duhovnošću, cinizam nad humanizmom, ovoj civilizaciji nema spasa, zdvajao je Isaac Bashevis Singer sredinom prošlog stoljeća, njegovo turobno rezoniranje ne može nam danas biti bliže.

Carol Ann Duffy rođena je 1955. godine u Glagowu. Između 2009. i 2019. kao prva pjesnikinja ikada nosila je titulu „Poet Laureate“ Ujedinjenog Kraljevstva. Počevši od 1974. objavila je više desetaka mahom pjesničkih naslova, drama i knjiga za djecu. Nositeljica je niza nagrada, odličja i priznanja, među kojima se ističu T. S. Eliot Prize, PEN/Pinter Prize, Costa Book Awards, Royal Society of Literature Fellowship i mnogih drugih.

Naličje

Ja sam Franz Schubert iz Dresdena. Nije bilo lako.
Vrlo brzo sam shvatio da je moja umješnost na violini
osrednja, ali morali smo jesti.
Skladba koju sam napisao („Pčela“, možda je se sjećate)
donijela je novac za odjeću te zime, ništa više.
Djeca su plesala u novim kaljačama
dok žice nisu popucale na najvišim notama.
Vidio sam ga jednom, u Heidelbergu, drugog Franza.
Bio je stariji od mene, doimao se mlađim.
Niži od mene, izgledao je viši.

Darovitost

Ovo je riječ konopac. Sad zamislite
muškarca, oprezno hoda po njemu u prostoru
između naših misli. Drži nam dah.

Nema riječi mreža.

Želite da padne, zar ne?
Tako sam i mislila; zaljulja se ali ipak uspije.
Riječ pljesak ispisana mu je po cijelom tijelu.

A što onda

Onda bi rukama lomili kruh
mahali davili telefonirali lupali udijevali

Onda bi umornim rukama klonuli
na stol i držali si glavu

Onda bi radosnim rukama držali druge ruke
ili milovali kratko tijelo u velikodušnu krevetu

Onda bi s rukama na lopati
pokopali svoje mrtve.

Uzorno selo

Eno krava lijepo raštrkanih po zelenom brijegu.
Krave kažu, Muu. Ovce izgledaju poput malih oblaka,
zar ne? Ovce kažu, Bee. Trava je zelena
a poštanski sandučić crven. Ne bi li bilo čudno
da je trava crvena? Ovo je groblje
gdje seljani pokapaju mrtve. U kolibi nasuprot
živi gospođica Djeva. Ima mačku.
Mačka kaže, Mijau. Što kaže gospođica Djeva?

Otrovala sam je, ali to nitko ne zna. Majko, rekoh,
popij čaj. Arsen. Četiri kocke šećera. Čekao me
godinama, ali ona je imala više strpljenja. Jednoga dana,
nije se vratio. Pogledala sam u zrcalo,
vidjela joj sijedu kosu, usne pune prijekora. Čitala sam
o tome u jeftinom romanu. Voljela sam ga, znate,
njega koji me nikad nije ni taknuo. Sad si valjda
naučila lekciju, rekla je i natočila si još
jednu šalicu. Da, majko, da. Popij, da se ne ohladi.

Bijela ograda okružuje imanje
i izgleda kao da se smiješi. Kokoši uređuju
dvorište. Kokoši kažu, Kokodak, i daju nam jaja. Svinje
su ružičaste i daju nam kobasice. Rok, kažu one.
Ne bi li bilo čudno da kokoši nesu kobasice?
Iii-aaa, kaže magarac. Seoska je kuća
žuta, sjaji i blista na suncu. Eno i
konja. Konji kažu, Njihaa. Što seljak kaže?

Čujte, to me proganja. Ja sam običan čovjek,
nisam učen. Stado je bilo ispred mene,
pas je radio svoj posao kako i treba. A onda sam
to vidio. Čak se i stoka stisnula od straha. Gledajte,
ja poznajem zemlju, život i smrt meni su
isto. Šaka zemlje jasno mi kaže sve
što trebam znati. Kopaš, sadiš, žanješ.
Ali otad, ne spavam dobro. Kad lopatu
zabijem duboko, nešto tražim. Kopam, očajnički.

Eno i crkve, a eno i zvonika.
Otvorite vrata i eno ljudi. Golubovi se gnijezde
pod krovom crkve. Golubovi kažu, Gu-guu.
Crkvena zvona kažu, Ding-dong, i zovu
vjernike na službu. Ono što bog kaže
čita se u Bibliji. Eno i poštareva psa,
strpljivo čeka pred crkvom. Vau, kaže on.
Amen, kažu vjernici. Što vikar kaže?

Sad kad su svi otišli, obući ću se
kao ministrant. Obrijao sam noge. Kako li su
glatke. Glatke, ružičasta koljena. Ne budem li dobar,
zaslužit ću kaznu. Možda me časna uhvati
kako pušim iza orgulja. Dobar bi dječak
priznao. Ja sam zločest. Osjećam
zločestoću pod haljama. Glatku, ružičastu zločestoću.
Časna će obući čizme i prebaciti me
preko koljena. Drhtim i rastapam se u djetinjstvo.

Kvak, kažu patke u bari usred sela. Jeste li
vidjeli žabu? Žabe kažu, Kre. Ljudi iz sela
kupuju kod mesara, pekara, svjećara.
Vlasnik dućana ima papigu. Papige kažu, Picnuta Polly
i ‘Ko je to meni zgodan? Vikar strepi
pred papigama, zar ne? Gospođica Djeva strepi
pred vikarom, a seljak strepi pred svime.
Sat na zidu u knjižnici kaže, Tik-tak. Što kaže knjižničar?

Šššš. Gledam ih godinama kako dolaze i odlaze,
moje uši čuju i najmanji šapat. Ovo
ovdje je utočište, tomovi mirno dišu
na tihim policama. Klizim među njima
kao liječnik u viziti, znam povijest njihovih bolesti. Svesci
ne misle zlo, ovdje sam siguran. Vani je kaos,
životi bez osjećaja za fabulu. Iza svakih vrata
vreba istina, opasnost. Ja trgujem fikcijom. Vjerujte
vi meni, knjige koje svi nose u glavama čudnije su…

Prodaja Manhattana

Evo, Indijanac, staklene kuglice i drečava tkanina vrijedna
dvadeset četiri dolara. Dobro sam prošao. Vitlam
vatrenim oružjem i vatrenom vodom. Bogu hvala.
A sad, nosi to crveno dupe odavde.

Pitam se ima li zemlja što reći.
Ti si me opio, brzim lažima
ugušio sporu istinu svijeta.
Ali danas opet čujem i jasno vidim. Gdje
god si dotaknuo zemlju, zemlju boli.

Pitam se ima li duh vode što
reći. Da ćeš ga otrovati. Da ne možeš
posjedovati rijeke i travu baš kao ni
zrak. Pjevam pun iskrene ljubavi prema zemlji;
napjev zore, pjesma sutona, psalam zvijezda.

Vjeruj snovima. Ništa dobro iz ovoga neće izaći.
Moje je srce na tlu, kao kad mi je draga
pala u naručje i umrla. Spoznao sam
uzvišene zakone radosti i tuge, u daljini
između mraza jutra i bljeska krijesnice u noći.

Čovječe koji se bojiš smrti, koliko ti rali treba
da si produžiš sjenu pod beskrajnim nebom?
Posljednji put, ovoga trena, sada, dječak osjeća slobodu
kako nestaje, kao što losos tajanstveno odlazi
u more. Gubitak čuva muk golemih stijena.

Ja živim u duhu skakavca i bizona.

Večer drhti i tužna je.
Malena sjena trči kroz travu
i nestaje među sve tamnijim borovima.

Krađa

Najneobičnija stvar koju sam ukrao? Snjegović.
Ponoć. Izgledao je veličanstveno; visok, bijel i nijem
pod zimskim mjesecom. Htio sam ga,
kompanjona uma hladnog kao komad leda
u mom vlastitom mozgu. Počeo sam s glavom.

Bolje mrtav nego da se predaš, nego da ne uzmeš
ono što želiš. Bio je težak tonu; trup smrznut,
skroz naskroz, pritisnuo sam ga na prsa i grozna hladnoća
mi je presjekla utrobu. Bilo je još uzbudljivije kad znaš
da će djeca ujutro plakati. Život je težak.

Ponekad kradem ono što mi ne treba. Provozam se malo
autom, onako, provalim u kuću samo da pogledam.
Odvratan duh, ostavim nered, možda maznem fotoaparat.
Gledam si ruku u rukavici kako stišće kvaku.
Tuđa spavaća soba. Ogledala. Ovako uzdahnem – Aah.

Nisam se žurio. Ponovno sastavljen u dvorištu,
nije izgledao isto. Zaletio sam se prema njemu
i tresnuo ga nogom. Opet. Opet. Ostao sam bez
daha. Sad se čini glupo. Tada sam stajao
sam među grudama snijega, svijet mi se gadio.

Dosada. Najčešće mi je toliko dosadno da bih se pojeo.
Jednom sam ukrao gitaru i pomislio da bih je mogao
naučiti svirati. Drugi put sam maznuo Shakespeareovu bistu,
utrapio je nekom, ali snjegović je bio najčudniji.
Ne razumiješ baš ništa od ovoga, zar ne?

Venuti od ljubavi

Pronašla sam jabuku.
Crvenu, sjajnu jabuku.
Fotografirala sam je.

Sakrila sam jabuku na tavan.
Otvorila sam krovni prozor
i sunce je reklo, Aah!

Noću, provjerila sam da je na sigurnom,
pod kikotavim zvijezdama,
podmuklim mjesecom. Moja spokojna jabuka.

Zašto me zoveš, koji god razlog imaš,
ne zanima me.
Odlazi. Ti s velikim zubima.