ruska književnost

Kritika
Proza

Grad i rat

Danijela Lugarić Vukas

Roman nudi manji užitak čitanja i slabiji je poticaj složenijem promišljanju sovjetske prošlosti a više svjedočanstvo o čudovišnim razinama isprepletenosti književnosti i politike i odraz angažmana pisca u političkim i društvenim borbama njegova vremena. Ipak, s vremena na vrijeme čitatelj će biti nagrađen jer će pod površinom utopijskih hvalospjeva naići na nježnu empatiju

Tema

Ruska tragedija

Marko Stričević

Na ono temeljno etičko pitanje 20. stoljeća, proizašlo iz traume holokausta – „nisu znali ili nisu željeli znati?“ – odgovor u 21. stoljeću glasi: znali su i nisu željeli znati.

Kritika
Proza

Smrt kao zadnja riječ stvaranja

Jasmina Vojvodić

Marina Cvjetajeva je u ovom romanu, kao i u stvarnom životu, supruga bjelogardijca, a onda NKVD-ovca Sergeja Efrona, majka troje djece, pjesnikinja, prevoditeljica, ljubavnica, čija je „krv previše vrela“, koja je „voljela i prezirala jednakom žestinom“, u kojoj „ključa previše strasti“

Kritika
Proza

Kuga u doba sovjetskih službi

Jasmina Vojvodić

Ulickin scenarij „Kuga“ ne može se mjeriti s velikim svjetskim književnim dostignućima na temu velikih epidemija, ali to je napeta priča s dokumentarističkim elementima o sovjetskoj i medicinskoj kugi, o bolesti društva i bolesti tijela koje se međusobno mogu povezivati, nadopunjavati ili negirati

Kritika
Publicistika

Od proze do poezije pamćenja

Jasmina Vojvodić

Pogled u sovjetsku prošlost usmjeren je kroz naočale individualnog i kolektivnog pamćenja. Autoricu zanimaju književna djela kojima je pisanje ili pak prikupljanje rukopisa sredstvo prisjećanja. Nije riječ samo o gorkoj prošlosti, traumi ili revitalizaciji monumenata iz SSSR-a, o nostalgiji, pozicioniranju prošlosti kao veće vrijednosti od sadašnjeg trenutka, vraćanju modusu imperijalnog, nego o literarizaciji prošlosti

O(ko) književnosti

Ruska kultura nasilja

Ivo Alebić

O 74. rođendanu Dubravke Ugrešić, koji spisateljica nažalost nije dočekala, donosimo esej o nasilju u ruskoj kulturi koji, slijedeći slučaj notornog ali cijenjenog pisca Zahara Prilepina, supostavlja dva posve oprečna pogleda na ulogu književnosti u društvu, funkciju pisca, ali i književnost kao takvu