Rekli su mu da će dida doći, pa su mu rekli da je dida došao. Ali nije došao kod njih nego u bolnicu.

To je bilo komplicirano. Komplikacije, čuo je tu riječ, rečenu tiho kao da će je time manje razumjeti. Valjda su i oni mislili da je glup. Nakon što im je onaj spikolog rekao da je disko, i leksičan.

Kao da nije znao kad netko komplicira. Točno se zna kad netko diskomplicira, premda je to grozno reći. Oni su baš to i radili. Govorili su tako kao da se sve prikrivalo riječima, govorili su riječi koje su samo odnosile njegovu pažnju.

Bilo je to pomalo kao sa srećom, ono za rođendan kad se ne možeš od njih skoncentrirati da budeš sretan. Samo obratno, jer je bilo tužno. Ali bilo je diskomplicirano skroz jer se tužnost, u stvari, nije trebala pokazivati. To je bilo zato da se ne rastuži recimo nekoga tko je bolestan, tako su rekli. Vidio je da je to dida. Onda se trebalo ponašati skoro kao da je sve normalno. Kao da je tužno i nije tužno. I govorili su da će biti bolje. Vidio je da se trebalo ponašati kao da će biti bolje. Činilo da to nitko ne zna raditi i da se svi drže kao glupi spikolozi. Ali to je bio samo njegov osjećaj jer nitko nije govorio o tome. Svi su se držali kao da će biti bolje, ali ipak se i nisu tako držali jer su bili antitalenti za glumu.

Riječi su ionako bile zaguljene, a sad su bile baš čudne. Sve je bilo stumbano u njima – i bolje, i neće, i tužno, i ne.

Tako je to bilo kad je išao s njima vidjeti djeda u bolnicu – koji je u stvari dida – kad su mu već unaprijed rekli što treba dida pitati, pa je to i pitao. I trebalo se ponašati na poseban način, kao da možda nitko nije bolestan, nego, eto, sve je ovo malo slučajno. Sve se krilo u riječima, one se sve prekrivale, kao recimo plahte krevete. Sve krilo se u riječima koje su omotavale to, recimo kao zavojima, i na riječi si morao paziti i nisi smio pitati dida oće li umrijeti. To ih je Špiro bio pitao u autu, dok su se vozili u bolnicu, i mama se štrecnula, okrenula mu se da to ne govori, da ga nije više čula. I tako je nekako sve plivalo u riječima koje se kažu i onima koje ne; i na jedne i na druge si morao paziti da ne isplove bez. I onda je na kraju previše mislio o riječima i o ponašanju, i zapravo ga je bilo strah da nešto ne pogreši i na to je bio koncentriran, a ne na dida. Bio je uplašen od nečega čega su se oni bojali, ali nitko nije rekao što je. Ali kao da nije bilo jedino to. Bio je tu neki strah koji je sve što se govori i sve što se radi činio nekako lažnim. To je prešlo na njega i jedva je čekao da odu iz bolnice. A to nije bilo u redu. Nije bilo u redu prema djedu. Njemu je dida bio drag, družili su se liti. Volio se tada s didom šaliti, premda je zaboravio o čemu.

Špiro je upitao djeda kad su odlazili: – Dida, mogu ja tebi sam doći u posjetu?
Mislio je da bi, ako bi bio sam s djedom, mogao s njime pričati.
Ali kad je to upitao nastala je zbunjenost.
Tada su ga svi pogledali i onda se iznenada počeli smijati. Dida se počeo smijati prvi, a onda i oni dvoje. Smijeh je bio kao da je nešto popustilo.
Činilo se da dida boli dok se smije pa je brzo prestao, a odmah zatim i oni.
Mama je rekla: Ali kako ćeš sam? Jooj…
Djed im je tada rekao: – Ajte vas dvoje van, da nas dva malo popričamo.
Kad su izašli, dida reče: – Ma oni samo smetaju. Reci, o čemu bi ti priča?
Špiro je razmišljao i opet ga je bilo malo strah. Reče: – Ali nemoj njima reći da sam te pitao.
– Neću sigurno.
Špiro ga je gledao i sad je opet mislio na ono što mu je mama rekla da ne smije govoriti. Razmišljao je kako bi to pitao. Onda upita: – Oćeš li me opet voditi u zološki?
– Ako buden ima snage.
– A hoćeš imat snage?
– Ne znan, Špiro. A daj me potsiti, zaboravia san: koja ti je bila najdraža životinja?
– Bio mi je drag slon… I majmuni…
– Znaš šta, ako ja buden ima snage, ićemo. Ali, gledaj, ako ja ne buden ima snage, ti ćeš kad još malo narasteš, sam otić u zološki vrt. I kad budeš sam tamo, reci slonu i majmunu da sam ih ja pozdravio. Odaberi slona koji ti je najdraži i majmuna koji se smije. Oćeš se sitit?
– A oću.
– I još te nešto molim. Sad si me spomenia… Mogu još nešto?
– Možeš.
– Kad god vidiš magarca… Znaš magarca, tovara?
– Znan…
– Kad god vidiš magarca, reci mu da sam ga ja pozdravio. Ne moraš naglas. Ako je neko blizu, moš i u sebi. Oćeš?
– Oću.
– E, tako ćeš me se sitit.
Dok je govorio, djed je jednom rukom nešto čeprkao po noćnom ormariću premda se činilo da ga ti pokreti bole.
Špiro je rekao: – Šta, ja ću ti nać.
– Ma evo, tu je. Evo uzmi ove novce, to ti je kad budeš iša u zološki.
– Misliš da čuvan?
Djed ga pogleda pa reče: – Ma nemoj čuvat, potroši. Važno da sam ti dao.
– Dobro.
– Znači, slona i majmuna. I magarca, uvik. Oćeš se sitit?
– Hoću.
– Eto, to ti je to, dragi moj Špiro. Daj ruku!
Djed je malo dulje držao njegovu ruku. Onda je rekao: – Ajde ti sad do njih, oni te čekaju. Pa se vidimo.

Tekst je dio serijala „Ekoknjiževnost” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.

Ovogodišnje izdanje dvojezičnog festivala Lit link posvećeno je ulančavanju domaće sa skandinavskom književnom scenom. Festival, čiji je suosnivač i umjetnički direktor Robert Perišić, sam prevođeni pisac i urednik, osnovan je s namjerom stvaranja dubokih i trajnih književnih karika između različitih literarnih polja kroz višednevni individualni kontakt između pisaca, urednika i nakladnika dvaju jezika.

Izvjesni književni trendovi nesumnjivo se javljaju, što spontano, što psiholiterarnom osmozom, što zakonitostima tržišta, ali generalizacije često više govore o oku promatrača, nego insajderskom životu na pojedinom polju. Skandinavska književnost tako je svoj međunarodni boom doživjela rastom popularnosti skandinavskih krimića, knjižnih i televizijskih, stvarajući stilistički svedene, narativno složene i ambijentalno osebujne svjetove u plavičastoj sepiji. Paralelno se u našem prijevodnom repertoaru udomaćio ljubljeni megaloman i notorni ali šarmantni literarni reciklator Karl Ove Knausgaard, dok meditativna i konceptualno zasićena proza nobelovca Jona Fossea teže probija put u čitateljskom mainstreamu, no zauzima iznimno značajno mjesto u domaćoj prijevodnoj ponudi. Međutim, švedska i norveška književnost daleko su razgranatiji i prokrvljeniji sustav do čijih zvijezda koje sjaje suptilnijim sjajem teško dolaze čak i književni profesionalci, kamoli publika. Upravo je zato ovogodišnji izbor skandinavskog izdanja Lit linka tako značajan i zanimljiv – jer donosi međusobno bitno različite stilske, društvene i intimne perspektive koje protječu mimo razvikanih imena koja je lakše utaboriti u pojedini trend. Kjersti Anfinnsen, Ella-Maria Nutti i Daniel Gustafsson redom su istaknuta imena suvremene skandinavske književnosti, ovih hladnih dana rane jeseni po prvi put predstavljena našoj knjigoljubivoj publici.

Namjesto kićenih ceremonijala ili pak poslovnjačke pokretne trake drugih sličnih događanja, Lit link lomi vrijeme na osobiti način da njegova književna lepeza zasja punim sjajem. Program pronađite na službenoj stranici festivala, kao i kratke biografije sudionica i sudionika, a kao književni amuse-bouche nestrpljivima, donosimo fragmente ovogodišnjih gostujućih spisateljica i pisca, sve u spretnom prijevodu Željke Černok…

Ella-Maria Nutti

Ulomak iz romana Ka drveću

Čaj je već toliko dugo u ormariću da ima okus samo po toploj vodi, ali barem je topao i barem je voda. Progutam ga vrućeg da me zagrije iznutra. Sve šalice su različite, moja je bijela i ima logo neke građevinske tvrtke. Imamo vatru na kojoj možemo ugrijati vodu, uz koju se možemo ugrijati. Krov i zidovi škripe kao da se kuća proteže. Probuđena iz zimskog sna. Otpijem još jedan gutljaj, pokušavam opustiti tijelo koje se želi trzati. Iako mirno sjedim već barem dvadeset minuta, puls osjećam u vratu. Na kraju stola leži bilježnica kožnatih korica. Privučem je sebi. Prašnjava je i teška. Različiti uglati rukopisi, očito muški. Lomljiv papir. Većina riječi je na švedskom. Ali kad je brzo prolistam, tu i tamo mi za oko zapne koja riječ na saamskom. Odmah se sjetim kako sam morala sjediti u malenoj prostoriji. Tamo šalju glupu djecu, znala sam to. Bilo je to malo prije ručka i gomila djece je prolazila i gledala me. Možda su mislili da sam i ja glupa. Činilo mi se da to misle. Iako sam bez problema pratila nastavu iz švedskog, matematike, engleskog, ovo nisam. Učitelj je govorio prebrzo, pokušavao iz mene izvući da oponašam te zvukove, ali moj jezik nije htio. Riječi su previše nalikovale jedna na drugu, miješale su mi se riječi mjesec i jaje i dijete i ići. Oči i grlo bi me zapekli svaki put kad me učitelj ispravio. Kosa mu je bila neujednačeno ošišana i uvijek je nosio plavu odjeću. Skoro ti je uspjelo, rekao bi veselim glasom, pokušavao je zvučati dobrodušno, ali ništa mu nisam vjerovala.

Zatvorim knjigu i pogledam tatu. Skinuo je kapu, kosa mu je nakostriješena. Mogao me naučiti jezik, ali je odlučio da neće iako smo puno vremena provodili zajedno jer premda nisam smjela ići s njim do sobova, ipak sam išla. Tata mi dobaci komad sušenog mesa. Odložim bilježnicu i zagrizem. Komadić je s kraja, preslan. Vlakna su velika, ali popuste kad povučem, meso iz sredine bit će svjetlije i može se razvući u tanku nit. Tata vješto reže, kao da je nož dio njega. Vjerojatno zato što na neki način i jest.

Prolaznici su me upitno gledali dok sam sjedila na mostu i djelala, vjerojatno su mislili da sam premalena da imam nož. Često sam tako djelala tvrd komad brezina drveta. Svejedno, morala sam dugo čekati prije nego što su mi dali da označavam životinje. Nije pomoglo što sam rekla da poznajem jednog koji smije, a star je kao ja, tata bi samo odgovorio aha i vratio se svom poslu. Godinu dana sam ga gnjavila. Možeš vježbati na korici drveta i kori naranče, i ja bih satima sjedila i rezala. Jela naranče kako bih imala materijala. I rezala dok sam žvakala sve dok mi zubi nisu počeli trnuti. Pokazao mi je kako da ispravno držim nož i nakon stotinu milijuna ranica na palcu, po prvi sam put smjela zarezati uho soba. Tata je sjedio s teletom, a ja sam se nagnula nad njega pod neprirodnim kutom. Ja koja se inače svega bojim, nisam se bojala. Moraš ga malo protrljati, rekao je tata i konačno sam imala komadić uha u ruci. Ujutro sam odglumila da sam zaboravila oprati mrljicu krvi s jakne…

Ella-Maria Nutti (1995.) unikatan je glas sámske književnosti koja nam donosi priče iz dubokog sjevera, iz naroda na rubu. Rođena je na sjeveru Švedske u gradu Gällivareu. Trenutno živi u Umei gdje studira psihologiju. Podučavala je Sámi i studirala u školi za kreativno pisanje Långholmen u Stockholmu. Njen debitantski roman Kava s mlijekom objavljen je 2022. godine i bio je podjednako zapažen od kritike i čitatelja. Kava s mlijekom, kao i njezin drugi roman Ka drveću (2024), dosad preveden na nizozemski i finski, govori o odnosu roditelja i djeteta, o životu na sjeveru Švedske i tome koliko teško može biti razgovarati.

Daniel Gustafsson

Ulomak iz romana Odenplan

Zrak je još uvijek bio prohladan i vlažan od kiše, jesenji su oblaci jurili preko neba, ali između njihovih krupnih sivo-bijelih razlomljenih tijela, povremeno bi se otvorila pukotina i pruga plavetnila ukazala bi se iznad krovova u smjeru Norrtulla. Duboko je disao pokušavajući se osloboditi pritiska u prsima i onoga  nečega što mu je stisnulo grlo, popelo se do očiju i što je sada kažiprstom protrljao da ga se riješi.

„Djeca, djeca su najvažnija“, rekla je njegova mama kad se dječak rodio, dok je prvi puta ljuljala to bespomoćno maleno tijelo u naručju. Ili je to bilo kasnije, nekom drugom prilikom, možda je to često ponavljala, kao nekakvu molitvu, ili čaranje: nešto što mora biti uslišeno ili bi se moglo obistiniti samo ako dovoljno puta bude ponovljeno. Ali, naravno, bile su to tek puste riječi, tvrdnje, i da ga sada može vidjeti, da može proviriti iz te pukotine među oblacima i baciti pogled dolje,  vidjela bi nervoznu osobu koja na pljusku žuri preko pustog trga uz glavnu zgradu knjižnice, vidjela bi ga kako prolazi pored malenog kioska uz sljedeću zgradu, cvjećarnice gdje je godinama kupovao bukete za raznorazne proslave, rođendane, imendane, vjenčanja, ali davno je to bilo, vidjela bi ga kako prolazi pored onih pogrbljenih obrisa ispred samoposluge, pojava koje su postale dio slike grada, iste one sjene od ljudi koji su prije nekoliko godina bile neuobičajena novost, neka vrsta šoka za sve stanovnike. U početku, kad su se tek pojavili, morao je objasniti dječaku zašto ljudi prose i često je znao staviti pokoju kovanicu u te ispružene, prljave papirnate čašice, i dječak je to ponekad činio, dok sada odlučno odbija. On ih je još uvijek pokušavao barem pogledati u oči i pozdraviti jer netko mu je rekao da je to najmanje što može učiniti, barem pokazati da vidi te ljude, pogledom i pozdravom potvrditi im da postoje, iako to ništa ne mijenja i samo ga je znalo ispuniti teškim osjećajem gubitka.

Po mnogočemu sličili su na polovicu stanovništva starog sela u kojemu stoji i propada kuća njegova djeda: isti zavežljaji, suknje na cvjetove, prljavi sakoi, staromodne pletene veste i velike plastične vreće. Stajali su tamo prošloga ljeta, on i dječak, ispred seoske trgovine živežnim namirnicama i lizali sladolede na štapiću koji su se ubrzano topili, kad im je prišla jedna mlada, žilava žena noseći kariranu plastičnu vreću preko ramena i na jakom, gotovo nerazumljivom dijalektu zatražila ga cigaretu…

Daniel Gustafsson (1972.) švedski je autor koji u svojim romanima istražuje individualnost i pripadanje, uvijek na granici poetičnog i filozofičnog. Započeo je svoju prozaističku karijeru 2019. godine romanom Odenplan koji je dospio u uži izbor za nagradu August, najveću književnu nagradu u Švedskoj. Knjiga, koja govori o trudu oca da vrati povjerenje svog sina; prevedena je na francuski, ruski i mađarski. Njegova sljedeća knjiga, Fine de Claire, bavi se prirodom i civilizacijom na primjeru geologinje i njezine opsjednutosti industrijom kamenica. Doživjela je pohvalu kritičara zbog svog suptilnog ekokritičkog stava i bit će objavljena na slovenskom u izdanju Cankarjeve založbe u 2025. Gustafsson također prevodi s mađarskog i engleskog na švedski, među ostalim i djela Lászla Krasznahorkaija, Pétera Nádasa i Sebastiana Barryja. Predaje književno stvaralaštvo na Sveučilištu u Gothenburgu i suorganizira godišnji Sajam knjiga u Stockholmu.

Kjersti Anfinnsen

Ulomci iz romana Posljednji znaci ljubavi i Trenuci za vječnost

Razlozi da ne odem

„Dear Dr. Solheim.“

New York Presbyterian Hospital mi još uvijek šalje pozivnice. Standardne fraze. Spojeni iglom i koncem blablabla. Isječci i pjesme blablabla. Bridge, bingo, blabla. Do sada mi nije bilo jasno zašto MacDowell uopće nastoji još uvijek ostati u kontaktu sa mnom, ali kad sam jutros otvorila poštu, pronašla sam jednu pretjerano laskavu pozivnicu da za Dan žena održim predavanje o Solheim-Williams metodi operacije mitralnog zaliska. Mnogi bi željeli čuti kako smo Henry i ja izvodili razne operacije. On je doduše mrtav, ali prije nego što je umro, on je bio taj koji je održavao seminare o našoj kazuistici i metodama.

To je bilo bolje rješenje.

Ljudi bolje slušaju kad muškarci govore.

Kako god, ja sam do sada uvijek odbijala te pozive i tako namjeravam i dalje. Granice moraju postojati. Ma, najbolje da odem tamo sa svojim zastarjelim kirurškim tehnikama operacije srca. Sigurno samo žele vidjeti kako sam ostarila.

Istina, još uvijek mogu hodati i govoriti razgovjetno da me cijeli auditorij razumije, ali mozak mi više nije brz, a lice mi je karta svijeta s granicama i kraterima. Dva sata mi treba da se našminkam. Najmanje. Nije ni čudo da radije ostajem kod kuće.

(…)

Čudo

Našla sam si dečka. Zamisli!

Usprkos tome što je star i malo čudno miriše, draga je osoba. Svaki dan se dopisujemo. Primjerice, on mi napiše: „Draga Birgitte. Kako si danas?“ Na što ja pokušam formulirati precizan odgovor. Povremeno malo uljepšam istinu, ali mislim da mu je to jasno. Mislim da ni on ne laže više nego što je potrebno.

Viđamo se otprilike jednom tjedno. Volim ga držati za ruku, volim kako se smije.

Velikodušan je i ne kritizira. Kad me gleda, osjetim novu nježnost prema svijetu.

Rutine

Seks prakticiramo jednom mjesečno. Ponajviše zbog osjećaja intimnosti. Nijedno od nas ne svrši. Veće su šanse da jedno od nas strefi infarkt ili moždani udar.

Nemoguć trenutak

Najradije bih umrla u nečijem zagrljaju. Najradije bih umrla sama. Najradije bih da nisam puno toga svjesna. Želim da mi posljednja misao bude istinita, čini se nemogućim, ali uvjerena sam da će posljednji događaji odviti baš u umu. Ili neće. Ne želim ništa dramatično, nikakvo otežano disanje, nikakvo povraćanje krvi, srčane probleme i sirene, nikoga da me pred drugim ljudima drmusavo nosi u vozilo hitne pomoći koje bljeska i tuli. I definitivno nikakve bolove ni nikakav veliki strah.

Ne.

Želim da me slave posvuda. Želim biti u njihovim mirisima, zvukovima i okusima. Želim da me zasipaju makovima. Želim biti okružena magnolijama, iznenadnim pljuskom. Želim udisati miris ljetnih engleskih ruža i prvog jesenskog lišća. Želim srkati kamenice i sisati karamele. Želim da me grle i da ja grlim.

Želim.

Ali nije dugo preostalo.

Uskoro će svemu doći kraj, i nadam se da ću u trenutku tiho nestati, tako neprimjetno da bi se to moglo nazvati milovanjem.

Kjersti Anfinnsen je norveška spisateljica (rođena 1975., živi u Oslu) čiji su romani oštri i puni humora o životu nakon mladosti. Njezin debitantski roman Bilo je zeleno objavljen je u 2012. godini. Trilogiju o umirovljenoj kardiokirurginji Birgitte Solheim čine Posljednji znaci ljubavi (2019.), Trenuci za vječnost (2021.) i Smrtni rad (2025.). Za ove knjige osvojila je nekoliko nagrada i nominaciju za Nagradu Europske unije za književnost. Knjige o Birgitte prevedene su na 13 jezika. Osim što je autorica, Kjersti Anfinnsen također je zubarica i DJ-ica.

Na festivalu će sudjelovati i urednici/nakladnici Cathrine Bakke Bolin (Gyldendal), Per Bergström (Rámus), Erik Magntorn (Ellerströms), Bernhard Mohr (Cappelen Damm) & Lina Ryden Reynols (Albert Bonniers).

Uz troje, za festival ekskluzivno prevedenih pisaca, nastupit će i Ida Jasmina Hegazi Høyer, čije su knjige Oprosti (prev. Željka Černok, Sandorf, 2020.) i Priče o utjesi (prev. Munib Delalić, Fidipid, 2023.) posljednjih godina objavljene kod nas.

Seriju Internacionala naslovnica u našoj Galeriji posvetili smo predstavljanju stranih izdanja autora/ica uvrštenih u antologiju Područje signala: Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. – 2020. priređivačice Jagne Pogačnik. U ovoj, drugoj po redu virtualnoj izložbi predstavljamo inozemna izdanja djela Roberta Perišića, autora čiji je roman Područje bez signala (2015.) uvršten u spomenutu antologiju te je čak nadahnuo i njezin naslov. Od brojnih Perišićevih knjiga koje su prevedene na strane jezike – a među njima je i antologijsko Područje bez signala – ovoga puta izdvajamo dvanaest naslovnica jedne druge njegove knjige, romana Naš čovjek na terenu, objavljenog izvorno na hrvatskome 2007. godine.

Serija Internacionala naslovnica omogućava komparativni uvid u likovna rješenja naslovnica različitih dizajnera/izdavača/nacija. Valja imati na umu da je i dizajn naslovnice sa svim njezinim elementima (tipografija, ilustracija, odabir boja…) svojevrsno kulturološko prevođenje. Zanimljivo je također promotriti kako se isti naslov prevodi na različite jezike, jer nekada ga je nemoguće zadržati u originalu pa ga izdavači mijenjaju i prilagođavaju svojim kulturnim kontekstima.

Ovom serijom želimo skrenuti pažnju na inozemnu recepciju domaćih autora/ica i njihovu vidljivost u „svjetskoj književnoj republici“. Izlog stranih izdanja Našeg čovjeka na terenu pogledajte na sljedećoj poveznici.

Uživajte u internaslovnicijali!

***

Područje bez signala kompleksan je roman čija se radnja događa nakon rata u imaginarnom gradiću N., u koji stižu dvojica investitora, Oleg i Nikola, kako bi obnovili rad socijalističke tvornice turbina. Preko te priče problematiziraju se razlike između socijalističkih i tranzicijskih vrijednosti, (po)ratna devastacija, pitanje radništva i mogućnosti obnove solidarnosti. Istovremeno, u drugom značenjskom sloju romana, preko priča o pojedinačnim sudbinama, govori se o ljubavi, bliskosti i osamljenosti, dok se u trećem sloju iznosi literarno upečatljiva kritika postsocijalističkog beznađa, ali i metakritika umjetnosti. U plejadi likova posebno se ističu bivši inženjer tvornice Sobotka te osebujne junakinje Šeila i Lipša. Roman karakterizira polifonijska struktura, izmjena pripovjednih perspektiva i diskurzivnih registara te melankoličnih, realističnih i humorističnih dionica.“

Robert Perišić (Split, 1969.), književnik i književni kritičar. Objavio je pjesničke zbirke Dvorac Amerika (1995.), Jednom kasnije (2012.) i Siromašni čovjek kojeg boli glava (2020.), zbirke priča Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas (1999.), Užas i veliki troškovi (2002.) i Hodati kao mačka (2018.), knjigu eseja Uvod u smiješni ples (2011.) te romane Naš čovjek na terenu (2007., nagrada Jutarnjeg lista), Područje bez signala (2015.) i Brod za Issu (2022., nagrada J. P. Kamov). Engleski prijevodi više njegovih romana doživjeli su zapaženu recepciju, osobito u SAD-u, a prema romanu Područje bez signala snimljena je uspješna TV-serija.

*Iz antologije Područja signala: Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. – 2020. Jagne Pogačnik.

Pogledajte i našu prvu virtualnu izložbu iz serije Internacionala naslovnica, izbor inozemnih izdanja romana „Adio kauboju“ Olje Savičević Ivančević.

S obzirom na retoriku koja okružuje temu, formulaični medijski senzacionalizam uglavnom reflektira diskurs koji mlade generacije podcjenjuje i zgraža se nad praksama i trendovima koje potiču i prate, ili si dopušta biti ugodno iznenađen što „mladi ljudi“ ipak ne razmišljaju isključivo u formatu Tik-Toka. S promjenom paradigme na ulazu u postdigitalno i postinternetsko doba, kao sa svakom tako značajnom promjenom paradigme dosad, štošta se promijenilo u praksama i perspektivama u sferi književnosti. Ali mapirati te promjene, onkraj truizama i kratkovidnih spekulacija, nemoguće je na pregledan i koherentan način, naprosto jer je teren preširok i suviše vezan za individualne kapacitete i afinitete. Ipak, koje je trendove moguće apstrahirati kada je riječ o budućnosti književnog kanona i književnom kanonu budućnosti?

Sub-, para-, anti- kanoni u razvoju

Sami koncept kanona u teoriji i praksi proveden je kroz kritički poligon feminističke, queer, postkolonijalne i ine kritike usmjerene na opovrgavanje dominacije cisheteromaskuline, bjelačke, europocentrične vrijednosne tradicije. No iako je samo njegovo utemeljenje temeljito problematizirano, kanon još uvijek preživljava i djeluje, ugrađen podjednako u obrazovni, kulturno-institucionalni i medijski sustav, bez većih potresa i pretresa vrijednosti. Kao reakcija na ipak sve širi i glasniji blacklash protiv tradicionalnog kanona često se javlja posljednjih godina već višestruko podgrijana tema političke korektnosti i takozvane kulture otkazivanja, često prezentiranih kao da je riječ o pod duginim bojama skrivenim prijetnjama slobodnoj misli i izražavanju. Dok književni konzervatori i konzervativci plaču za Winnetouom, polifonija perspektiva nikada nije bila razgranatija u suvremenoj mainstream književnoj ponudi. Ono što su još prije nekoliko godina bila nišna izdanja sa zadatkom da rastvore ovu ili onu egzotiku srednjestrujaškoj publici, danas su pune police sve sofisticiranijih književnih ostvarenja koja, između ostaloga, pokrivaju perspektive, interese, reference određene zajednice ili identitetske pozicije. U odnosu na trendove u nama najvidljivijim književnim sredinama, počevši od američkog pa nadalje u francusko, njemačko, nešto manje talijansko i španjolsko govorno područje, domaća scena solidno drži korak s trendovima. A s obzirom na kvantitativne pretpostavke, kod nas treba osjetno više vremena za taj napredak od novine ili tematskog osvježenja do toga da prosede ili tematsko-motivska mreža budu dostatno afirmirani da ih je moguće naći u nizu, sve slojevitijih i književno ambicioznijih djela.

Iako prisutnost predstavnica tradicionalno podzastupljenih skupina u medijskom prostoru ne valja miješati s realnom moći političkog djelovanja, pa i osnovne egzistencijalne sigurnosti, s godinama su i desetljećima realizirani nepovratni pozitivni pomaci. Tako uz lektirni kanon koji se mijenja teško i mukotrpno, danas postoje drugi (sub-, para-, anti- ili alternativni) kanoni u razvoju, unutar kojih do daha i glasa dolaze različite perspektive kada je riječ o rasi, rodu, klasi i drugim identitetskim sklopovima koje je bilo teško ili nemoguće naći u retro-kanonu. Promjenu signaliziraju već same nagrade u posljednjih nekoliko godina, počevši od toga da su finalisti/ce Tportalove nagrade za najbolji hrvatski roman, pored Jurice Pavičića, mahom autorice vrlo artikuliranih poetika koje njeguju femininu perspektivu, konkretno Olja Savičević Ivančević (Ljeta s Marijom) i Vedrana Rudan (Doživotna robija), uz zapaženi prvijenac Dore Šustić (Psi) i dobitnicu Magdalenu Blažević (U kasno ljeto). Prošlogodišnja je pobjednica iste nagrade Marija Andrijašević (Zemlja bez sutona), a i posljednja su dva NIN-ovana djela upravo rubni romani angažiranih autorica s izrazito ženskim pripovjedačkim glasom (Milena Marković: Deca i Danica Vukićević: Unutrašnje more).

Uz lektirni kanon koji se mijenja teško i mukotrpno, danas postoje drugi (sub-, para-, anti- ili alternativni) kanoni u razvoju, unutar kojih do daha i glasa dolaze različite perspektive kada je riječ o rasi, rodu, klasi i drugim identitetskim sklopovima koje je bilo teško ili nemoguće naći u retro-kanonu

Ženski glasovi – ozbiljna promjena na mlađoj sceni

Kada je riječ o mladim autoricama, prije svega u smislu onih koje objavljuju ili se spremaju objaviti svoja prva samostalna izdanja, nitko iz univerzuma visokoafirmiranih literarnih ličnosti ne prati pomladak tako budno i pažljivo kao Robert Perišić, usput budi rečeno, također član Tportalova žirija. Pored kratkih radionica proze u zagrebačkoj Močvari, Perišić ondje organizira i književne tribine na kojima uz bok etabliranim imenima predstavlja i ona koja tek kreću prema etabliranju, a nešto od radioničkih eksperimenata bit će (inšallah!) objavljeno u nekoj vrsti proto-antologije književnosti u nastajanju, koju Perišić uređuje za Sandorf pod radnim naslovom Kroz močvaru i prašumu. Kada je riječ o njegovim dojmovima i uvidima u tendencije mladih književnih generacija, Perišić kaže:

Nemam velike teorije o tome, ali neke stvari su očigledne. Ponajprije, na mlađoj književnoj sceni je neusporedivo više žena nego u prethodnim generacijama, recimo mojoj, gdje su muškarci bili većina, što je zasigurno bilo proizvod i nevidljivih predrasudnih predselekcija kao i s time povezanih „autoselekcija“, vezanih za samopouzdanje, osjećaj „pozvanosti“ itsl. U ono sam doba viđao kako se neke boje previše s obzirom na potencijal (među njima i duhovite žene), a neki drugi premalo (među njima i užasno dosadni tipovi), i da pišu i da se u književnom prostoru osjećaju „doma“. Naravno da je bilo žena, kao i buntovnih glasova; sjećam se npr. neobične čitanosti knjige Nešto nije u redu, debija Tatjane Gromače, i ne znam kad je kasnije knjiga poezije postala nešto kao hit. Međutim, današnja zastupljenost mlađih autorica je nešto sasvim drugo, jer ne samo da ih je više nego onda, nego ih je više nego muškaraca, one su većina. Govorim o kvalitetnim glasovima, što se može vidjeti po nagradi Kritične mase za prozu do 35 godina, gdje već godinama prevladavaju žene u užem izboru, a žiri nije „ženski“ ni generacijski. Dakle, to je ozbiljna promjena na mlađoj sceni (naprosto prvi put u povijesti), i moguće je da se ta ženska većina na mlađoj sceni ponešto istopi kasnije jer razlozi starog tipa postaju aktivniji s uključivanjem u sistem; obitelj, dvostruki rad koji književnost najčešće zahtijeva odnosno da se književnošću osoba bavi uz posao za plaću, a ako je tu još neplaćeni kućanski onda to biva trostruki rad, itd. Ali svejedno je to ukupno signifikantno i vjerujem da će to obilježiti i „situaciju 2033“.

Naravno da ovo nije samo stvar zastupljenosti, nego i pomaka u pisanju, s vidljivim pomacima u otvorenosti u raznolikom smislu (čak i u glasu, kod javnih čitanja) i nešto manje vidljivim, ponegdje spontanim ponegdje promišljenijim, temeljenjima drukčijih oslonaca za „dignitet“ likova/junakinja (u smislu vječnog: „zašto bi nas ovo zanimalo“?). To ne znači da sve tu pršti od inovacija i dosta toga se značajno naslanja na čitane prethodnike. Ne ide to u književnosti samo iz novih želja i djelomično iskustava, bilo bi prelako, no pomaka svakako ima, a u perspektivi se može očekivati još značajnija artikulacija u dosad relativno zanemarenim prostorima i pravcima (ne baš tradicionalno muškim, da tako kažem), gdje i ima najviše prostora za otvaranje s obzirom na razmjere dosadašnje potisnutosti. U tu priču spadaju i različita manjinska iskustva, koja u kvantiteti ostaju manjinska, ali su u prosjeku također otvorenija.

Robert Perišić: Na mlađoj književnoj sceni je neusporedivo više žena nego u prethodnim generacijama, recimo mojoj, gdje su muškarci bili većina, što je zasigurno bilo proizvod i nevidljivih predrasudnih predselekcija kao i s time povezanih „autoselekcija“, vezanih za samopouzdanje, osjećaj „pozvanosti“

Pobunjene čitateljke

Ova je godina i druga po redu nagradi za suvremenu feminističku, queer i angažiranu književnost „Štefica Cvek“ u organizaciji beogradskih Pobunjenih čitateljki. Ambiciozni angažman u promicanju ne samo izvrsne, nego i angažirane (ili ne samo angažirane, nego i izvrsne) književnosti na zajedničkom području regije potvrđuje sve eksplicitniji interes za književnost koja istražuje društvene mehanizme kroz prizmu vrijednosti rodne, rasne, klasne, seksualne ravnopravnosti. A govoreći iz vlastitog iskustva sudjelovanja u sabiranju i selekciji ovogodišnje konkurencije i žiriranju u prvom krugu, na različite načine angažirane književnosti u regiji ima u rastućim količinama. (Čak i ChatGPT, upitan o trendovima u postjugoslavenskoj književnosti, primjećuje porast u feminističkoj i angažiranoj književnosti na lokalnoj i regionalnoj sceni.) Naime, uz već ustanovljene i afirmirane feministički baždarene autore i (osjetno brojnije) autorice, mnogo njih u ranijim razvojnim fazama integrira u najmanju ruku nasljeđe popkulturiziranih identitetskih politika u polazišta svoje prakse. Koliko je to dalje provedeno na zanimljive, produktivne, pa i probavljive načine otprilike je usporedivo s bilo kojom selekcijom zanimljive i zanatski kvalitetno odrađene književne produkcije unutar generalne ponude.

Projekt Pobunjenih čitateljki ukazuje i na interes mlađih generacija za oblikovanje dinamičnih i protočnih veza na razini regije; nakon prošlogodišnjeg izbora na područjima BiH, Srbije, Crne Gore i Hrvatske, ove je godine bhs-centričnom izboru dodana makedonska književnost, a u planu je za sljedeću godinu priključivanje slovenske. Paralelno i s druge strane, krenuvši kao projekt ljubljanske Maske također usmjeren prema prostoru regije, koncept jugofuturizma otvoreni je termin-u-stalnom-nastajanju zainteresiran za promišljanje budućnosti zajedništva na postjugoslavenskom prostoru, mimo ordinarnih nostalgičarskih i ideološki retro rigidnih okvira. Jugofuturizam je također sabrao kritičarke, umjetnice, književnice, teoretičarke iz različitih područja djelovanja, velikim dijelom generacija odraslih nakon rata i raspada, sve udaljenijih od jugoslavenske prošlosti i dublje uronjenih u internetsku kulturu.

Priroda vs. autofikcija?

Formalnih eksperimenata pak u vidljivoj suvremenoj književnoj produkciji nema osobito mnogo, no kada se pojave, nerijetko se ističu kao neka od najzanimljivijih ostvarenja (samo ove godine, pozornost su privukle nagrađivane knjige A htela sam Maje Solar, Urania Luke Bekavca i već spomenuto Unutrašnje more D. Vukićević). Intermedijskih prijelaza s papira uglavnom nema; književnost društvenih mreža postoji, ali je kao fenomen zastario i prije nego je posve zaživio, s obzirom na brzinu smjene trendova na tom području. Nešto ozbiljniji interes i razvoj dugometražnog potencijala ima i medij zvuka, s izdanjima audioknjiga, koje u Hrvatskoj tek trebaju privući širu publiku (primjerice projekt Book&Zvuk), i beskrajni podcasti na kojima se čita književnost i/li o njoj detaljno razgovara (moja je apsolutna audioopsesija briljantna razgovorna emisija Between the Covers Davida Naimona, a zanimljivi su i nešto manje standardni formati poput podcasta The Slowdown, kojemu je svaka epizoda naprosto pročitana pjesma suvremene autor/ice). Dok audio još uvijek u našem miljeu čeka popularizaciju, daleko je stabilnija sudbina nježnog fetišizma prema papirnatim artefaktima koje digitalna izdanja vrlo vjerojatno nikada neće posve ili doista zamijeniti.

Značajan trend u književnoj sferi, kao i paralelno vizualnoj i multimedijskoj, proizlazi iz interesa za prirodu i pripadajuće znanosti. U novom rusoovskom povratničkom valu, sve više mladih ljudi s pristupom tehnologiji razvija interes upravo mimo ekrana, i nakon salve milenijalske autofikcije, na scenu stupaju izdanja čija je pažnja dijelom premještena ili bitno raspršena u odnosu na antropomorfnu fokalizaciju.

S obzirom na stanje svijeta i planete, nije začudno da u posljednjim desetljećima sustavno raste broj ekoloških i klimatskih fikcija, književnosti koja je poglavito zainteresirana za razmatranje prisutnih i nadolazećih katastrofa, a još je više onih u kojima se to javlja kao periferna, ali bitna podtema u djelu. U nastavku Perišićeva razmatranja, kada je riječ o mladim autori/cama i interesima za prostorne transgresije u duhu digitalnog doba, slijedi:

Može se očekivati i više artikulacije iskustava u prostorima koji nisu fizički, što zasad u prosjeku začudno izostaje (ako ne računamo oslanjanje na žanrovsko i SF), s obzirom koliko je to realno postalo poljem iskustva. Kao da još nije nađen način da se to „oknjiževni“, pa su fizičke interakcije još uvijek osnovni svijet, štoviše ponekad se čini da društvene mreže nisu još ni izmišljene, a vjerojatnije je ipak da nije izmišljen način da se to književno otvori a da nije tek ispisom replika i da ne izgleda kao „glupa drama“. Vrlo je moguće da mlađi ljudi koji pišu žele baš i „pobjeći“ iz tog prostora u književnost, no ipak se „u 2033“ može očekivati i više proze koja će tretirati ili obuhvaćati virtualni prostor, s obzirom da se već događalo obratno, to jest da u virtualnom prostoru nastaju književni tekstovi. Ti su tekstovi relativno „obični“, osim što im je publika pri ruci, što utječe na ispis blizine, dok je književnost dosad bazično bila upućena udaljenijem recipijentu, za što ipak ne vjerujem da će se značajno prevrednovati.

 Značajan trend u književnoj sferi, kao i paralelno vizualnoj i multimedijskoj, proizlazi iz interesa za prirodu i pripadajuće znanosti. U novom rusoovskom povratničkom valu, sve više mladih ljudi s pristupom tehnologiji razvija interes upravo mimo ekrana

Prilagođavanje novim modusima čitanja i pisanja

Digitalne tehnologije nose mogućnosti bržih i lakših prijenosa, aktivnije komunikacije i razmjene na širem području, jeftinijih i ekološki održivijih rješenja, i ne umire nada da bi i hrvatsko izdavaštvo moglo uvidjeti potencijale proliferacije ebook izdanja koja bi se onda mogla nabaviti po razumnijoj cijeni od one često nezgrapno dizajniranih knjiga današnjeg tržišta. Digitalna prevlast sama po sebi nije ni dobra ni loša, problem doduše nastaje u tome da sistemski obrasci prijenosa znanja i praksi pisanja, odnosno čitanja ne drže korak s tehnologijom koja prodire u sve pore društva, daleko brže nego što smo zapravo u stanju kao bića procesirati promjene. U pregledu četiriju knjiga posvećenih čitanju u digitalnom dobu, književna povjesničarka i teoretičarka, urednica i kritičarka Marija Ott Franolić skicirala je za portal Ideje.hr 2021. godine relativno recentna istraživanja kada je riječ o načinima na koje naše umove transformira izrazita izloženost digitalnoj tehnologiji, osobito promjenama zamjetljivima kod mladih ljudi i djece. Upitana o mislima na istu temu nepune dvije godine nakon objave toga članka, Ott Franolić kaže:

Ne trebamo biti tehnofobi – tehnologija nam je donijela sjajne stvari – od zooma do pacemakera. Međutim, sa sobom je donijela i neke loše posljedice – brzina klikanja i prelijetanja sadržaja na ekranu zamjenjuje dubinsko čitanje i ne omogućava nam da pamtimo podatke, a oni nam trebaju za razmišljanje i zaključivanje. Nisam pesimistična, sigurno će se čitati i pisati i 2033., pa i 2093., jer čovjek je znatiželjan i čitanje i pisanje ga vode novim svjetovima, omogućuju mu maštanje i samorazumijevanje – jednako na papirusu, na stranicama knjige, na tabletu, ili na nečemu što još ne možemo zamisliti. No moramo se prilagođavati promjenama. Roditelji, knjižničari, edukatori(ce) i svi koji mogu trebaju uložiti veliki trud da bi buduće generacije mogle mirno sjediti i koncentrirati se na dulje tekstove. Puno čitati i vježbati, pokazati mladima da je čitanje uzbudljivo, da nas uživanje u umjetnosti obogaćuje na neusporedive načine, da nam se neki tekstovi direktno obraćaju, donoseći nam smisao. Nužno je prilagoditi školsku lektiru, mlade motivirati na čitanje i dati im češće da i sami biraju tekstove, jer vještinu čitanja i koncentracije treba brusiti na suvremenim i zanimljivim tekstovima. Čim sebe počnu doživljavati kao čitatelje, postat će spremniji i za kompleksnije sadržaje (a samo nas pomno i dubinsko čitanje vodi znanju i razmišljanju). S obzirom na to kako sada izgleda svijet, znanje i razmišljanje će nam u budućnosti itekako trebati.

Marija Ott Franolić: Nisam pesimistična, sigurno će se čitati i pisati i 2033., pa i 2093., jer čovjek je znatiželjan i čitanje i pisanje ga vode novim svjetovima, omogućuju mu maštanje i samorazumijevanje – jednako na papirusu, na stranicama knjige, na tabletu, ili na nečemu što još ne možemo zamisliti

Retro papirnati i analogni šik

U srodnom duhu posezanja za ne-digitalnim, još je jedan fenomen koji uzima maha revitalizacija papira, kao i u širem smislu interes za analogne retro prakse (ili njihovu simulaciju). Pored klasičnih izdavačkih kuća sa spomenutim uvjetovanjima i ograničenjima, diljem poznatog svijeta niču mali izdavački projekti koji se bave potencijalima tiska mimo standardnih naklada i književnog tržišta. Pritom nije riječ o amiškom principu povratka unatrag, nego prodoru kroz i dalje od digitalnoga, u postdigitalnu sferu istodobne afirmacije digitalnog i analognog kao kompatibilnih medija, modusa i principa. Primjerice, važnosti digitalne tehnologije i internetske kulture za mlade autorice, osobito žene i pripadnice podreprezentiranih društvenih skupina, posvećeno je jedno od šest dosadašnjih izdanja britanskog književnog časopisa Worms, koji nastaje slijedom estetske, poetske i političke tradicije fanzina.

Kod nas je pojava vrijedna pozornosti projekt dizajnerice i samonazvane samouke tiskarice Ane Labudović, RISO & prijatelji. Riječ je o polagano ali sigurno rastućoj platformi koju je Labudović pokrenula prije nekoliko godina oko održive specijalizirane tiskare, a koja počiva na kolaborativnim principima rada i sinergiji digitalnog i analognog principa podjednako u mehanici i estetici izdavačkog rada. U sklopu nedavnog razgovora na Booksinu programu Eks. prakse,  Labudović je među ostalim govorila u terminima booma nezavisnog izdavaštva, koji je u posljednjih nekoliko godina ušao u mainstream na velika vrata zajedno s revivalom papirnih tiskovina. No kako smo istovremeno premreženi digitalnim postojanjem, gotovo je svima moguće u nekoliko klikova doći do sadržaja koji ih zanima, pa tako i do eksperimentalnih publikacija, specijaliziranih publikacija i alternativnih izdavačkih projekata. U osnovi, kaže Labudović, tako mediji jedan drugoga podržavaju više nego što teže jedan drugoga ugroziti, a na razmeđu tehnologija događaju se zanimljivi spojevi i trenja:

Fanzine stvaraju i kulture i supkulture jer su ekonomičan i praktičan bottom-up medij koji je dovoljno otvoren da može dati glas svima, pogotovo u doba nezadovoljstva tiskanim medijima, ili u izostanku financiranja alternativnih i nezavisnih tiskovina. On je i dalje točka interakcije, razmjene, zezancije, otpora, fanatizma, bildanja vlastitog bubblea ili ega, pripadanja, dodira s mikrosvjetovima koji nas zanimaju, odmor od scrollanja (iako su ih puni feedovi). Fanzini stvaraju opipljiviju vezu sa zajednicom, što je također vidljivo u sve većem broju sajmova i manifestacija, pritom zadržavajući neku vrstu ekskluzivizma zahvaljujući ograničenim nakladama i načinima rada manufakture. Dok je nemoguće o kreaciji knjiga i izdavačkim eksperimentima govoriti bez spomena kultne dizajnerice Irme Boom, među zanimljivim su projektima u suvremenom nezavisnom izdavaštvu: Queer Archive Work, neprofitna knjižnica, izdavački studio i rezidencija, zatim mali ali iznimno aktivni pariški risografski studio Fidèle i GenderFail u interesima primarno trans&non-binary usmjerena izdavačka platforma koja kreira polazeći od afirmacije koncepta neuspjeha.

Važna podtema nagađanja o lektiri budućnosti pitanje je mogućih zaokreta u izdavaštvu, ovisno o promjenama u kulturnim politikama od kojih se zasada ne nazire ništa osobito suvislo. Kako izdavaštvo ne preživljava prodajom knjiga (čije su cijene pritom neprimjerene općem standardu), nego zahvaljujući različitim institucionalnim podrškama, ponekad veliki dio objavljenog korpusa ima više veze s vrijednostima koje institucije žele nominalno podržavati nego s čitateljskim interesom na određenom tržištu. Nadalje, tržište je svojeglavo ali daleko od slobodnog, i nemoguće je samouvjereno nagađati kakvi će se zaokreti događati slijedom mehanizama ponude&potražnje; hoće li se neoliberalni model konačno izjesti do neprepoznatljivosti i prepustiti prostor i energiju? A zatim i što bi ga moglo zamijeniti u točkama gdje se njegovi utjecaji premrežuju s književnim univerzumom? Budućnost će pokazati, ili riječima chatbota, „u konačnici, književna se scena u Hrvatskoj i regiji bivše Jugoslavije neprestano razvija i prilagođava novim trendovima i utjecajima. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se regionalna književnost razvijati u godinama koje dolaze.“ Ali lako je GPT-u zaokružiti proricanje klišejom i ostati neinvestiranim promatračem književne sudbine područja kojemu vjerojatno nikada neće naučiti jezik. Na zainteresiranim je akter/kama da ne smetnu s uma vlastiti ulog u budućnosti koju zajednički ispisujemo, svakim poduzetim, kao i svakim uzdržanim ili preskočenim korakom.

Pročitajte i prvi tekst Ane Fazekaš na temu „Što ćemo čitati 2033. godine?“ na sljedećoj poveznici.

*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

U prustovskom prostornovremenskom glitchu mediteranski se vjetar zaustavlja s bljeskom novčića u korovu pored razbijene stolice, i zaranja u tisućama ljudskih godina udaljeno sjećanje, u dane kada su se oko Visa kovitlali vjetrovi, struje i valovi različitih kultura. Tako se pokreće vrtlog romana Brod za Issu Roberta Perišića o avanturama i ljubavi trojca koji se životnim putem pronašao, zajedno tesao i odrastao, pronalazio druge ljubavi i otvarao druge rukavce života, nikada ne gubeći jedno drugo treće iz vida.

Vis-u-nastajanju

Ukrcavanje u romaneskni tok za Issu možda nije odmah punim jedrima naprijed s bombastičnim početkom koji nas momentalno uvlači u narativ, barem se meni činilo kao da prepuštanje pripovijedanju teče pomalo protiv vjetra. Možda naprosto jer je potrebno malo strpljenja za povezivanje s obestjelovljenim pripovjedačkim glasom Vjetropira, a poniranje u svijet toliko dalek suvremenom trenutku, s jeziku stranim imenima i svijesti maglovitim prostorima, traži slamanje izvjesnog otpora suvremenošću prekaljenog čitanja. Nije dug taj zaobilazni ulaz u priču, nešto više od dvadesetak stranica naspram ukupno gotovo četiri stotine u Sandorfovu izdanju, ali je dostatno da osjećaj uplovljavanja (ili isplovljavanja) bude unekoliko dezorijentiran, obilježen odgađanjem, i istodobno luka u koju ćemo se kasnije ili nakon završetka poželjeti vratiti s novim znanjem o svom polazištu.

“Kako je išao prema kraju, to bolje je pamtio početak.”

Saznajemo postepeno da će brod za Vis-u-nastajanju zauzeti središte romana čija je kompozicija ugrubo trodijelna, a vrijeme pripovijedanja po standardnoj proznoj recepturi dvojno. Upoznajemo prvog glavnog junaka pripovijedanja kao dječaka koji se tek uči kretati u jeziku i društvu, na njihovu rubu na koji će s vremenom sviknuti, i kojem će u konačnici voljom gravitirati. Ubrzo u život malog Kalije, roba u kući sirakuškog gamoroja, ulazi egipatsko mače i svojom specifično mačjom moći preusmjerava dotadašnji i očekivani tok Kalijina fatuma, a njih će dvoje trećeg člana odabrane obitelji pronaći u magaretu uz kojega će preživjeti zimu izvan kuće koja im nikada nije bila dom. Kada sve topliji dani na Mediteranu donesu priliku, trojac će se dati u naslovnu avanturu, prema kraju helenističkog svijeta, otoku na kojem će osnovati apoikiu, daleki polis, dom daleko od doma.

Gradeći tako (viški kamen po viški kamen) fikciju na dostupnoj nam povijesnoj fakciji, Perišić imaginira prve dane suživota Liburna i Helena na isejskom tlu, gradnju grada na padini čijim glatkim ulicama i danas hodamo i prvu mačju koloniju na jadranskoj obali. I u romanu čiji se ritam postepeno ubrzava dok Vjetropirova naracija samu sebe u pravilnim razmacima prekida kako bi se zavrtjela oko svoje osi u promišljanjima o ljubavi, prirodi, vremenu i pripovijedanju samome. Bilo bi pravednije raznovrsni trio proširiti na kvartet jer je vjetrovita prisutnost pratila i pamtila svaki korak pripovijesti koju, protivno svojoj prirodi, Vjetropir sada prenosi svakome tko je spreman osluhnuti njegovu šuškavu epiku.

“Pomišljam čak da je to, moguće, povezano s nestajanjem, jer koliko sam vidio: svi koji su pričali, svi su na koncu nestali.”

Gradeći tako (viški kamen po viški kamen) fikciju na dostupnoj nam povijesnoj fakciji, Perišić imaginira prve dane suživota Liburna i Helena na isejskom tlu, gradnju grada na padini čijim glatkim ulicama i danas hodamo i prvu mačju koloniju na jadranskoj obali

Povijest rasuta u sadašnjosti

Brod za Issu unutar klasičnog romanesknog formata istražuje niz osobitih i biranih narativnih strategija; smještajući sveznajući pripovjedni glas u vjetar, ulazeći u središnju priču iskosa kroz dugu digresiju sporednog lika, vrtložeći misli o vremenu, sjećanju, životinjskim vrstama i čovjeku među njima u gustom zraku romana. Iako se o romanu uglavnom razmišlja kao literarnoj formi koju je oblikovalo romantično 19. stoljeće, njegovi su prepoznatljivi korijeni unutar našega kulturnog kruga u najmanju ruku u starosti antičkih literarnih i paraliterarnih spisa. Neki se motivi klasične epike i antičkog romana javljaju i u Brodu za Issu, poput samog dugog morskog putovanja, žrtvi junacima i bogovima, spektakularnih ratova, herojskih pojedinaca nejasnih obiteljskih pozadina, dvojnika vezanih nužnošću međusobnog uništenja… Ali kako je temporalni okvir romana usidren u sadašnjost, tako je sva srodnost romana s njegovom dalekom poviješću spontana, materijalna i stilski neopterećena. Drugim riječima, roman utjelovljuje ili rastjelovljuje vremensku dvojnost, neiskorjenjivu, ali temeljno nesagledivu prisutnost rasute povijesti u sadašnjosti, podjednako na razinama tematsko-motivske građe i književno-žanrovskog nasljeđa, bez konceptualno nametljivog predumišljaja ili artificijelne preuzetnosti. Tako se razvija stilski i tematski ovdje i ondje, ili niti ovdje niti ondje, ili sada i tada i nijedno od toga istodobno.

Dirljiva mekoća osnovna je tekstura romana, bitno različita od tvrdo kuhanih traperica ranije i nadaleko zapažene Perišićeve proze (Područje bez signala, Naš čovjek na terenu). No pitam se je li kontekstualizacija unutar opusa u ovome slučaju nešto na čemu se vrijedi osobito zaustavljati i može li doprinijeti doživljaju ili razumijevanju Broda za Issu. Za razliku od realizma njegova dosadašnjeg proznog rada koji nam je prostorno-vremenski posve blizu, ovaj je roman manje zasićen oštrom ironijom, manje zaokupljen politički ogrubjelim motivima, manje razračvan u široku mrežu likova koji uglavnom ne uspijevaju ostvariti supstancijalan kontakt. Fokus je drugačiji i atmosfera daleko nježnija, ali interesi za uprizorenje ljudske prirode u njezinim performativima moći koji skrivaju strah i jad, politička previranja koja se svode na spiralni put u propast, slojevitost karaktera koji su u najžešćoj borbi uvijek unutar arena vlastita bića… ostaju isti. Možda upravo otvarajući se prema životinjskome i prirodnome kao registrima u kojima vlada balans i razmjerna jednostavnost naspram vulgarnog nasilja i artificijelnosti čovjekova svijeta, Perišić piše roman u kojemu čuva prostor nevinosti na način na koji to ranije nije činio pišući. Stil reflektira nagnuće lirskom ili poetskom, na trenutke razbarušenom i samosvjesnom, ali uz duge segmente kondenzirane disciplinirane proze koja zavodi i obavija čitateljicu u razvijeni svijet dobro projektirane fikcije. A istodobno, u ovome romanu možda na još izravniji način negoli prije, autor promišlja prirodu ljudskosti, razmatrajući je pored prirode s kojom se čovjek neprestano sudara, a točke puknuća sve su šire, i dublje, i nepovratnije.

„Uistinu, odnedavno sam se više puta zapitao – imam li i ja svoj vijek trajanja? Možda je moja želja znak kraja, ili osjećaja da ću napustiti ovo mjesto? Možda me moćnije sile rastvore, ili otjeraju odavde. Jer nešto se događa, u daljini, dolazi i odozgo i odozdo. Pojavljuju se nekakve rupe, često me vuče praznina. I to je možda razlog što sam počeo govoriti.“

Stil reflektira nagnuće lirskom ili poetskom, na trenutke razbarušenom i samosvjesnom, ali uz duge segmente kondenzirane disciplinirane proze koja zavodi i obavija čitateljicu u razvijeni svijet dobro projektirane fikcije

Međuvrsna ljubav

Time također ostvarujući udaljenu poveznicu s govorenom književnošću koja je ustanovila korijenje epike, roman nikada ne napušta glas arealnog naratora, njegovu raspršenu subjektivnost koja u kontemplativnim međupoglavljima naslovljenima naprosto Vjetropir skreće na sebe pozornost, dok je ostatak vremena sveznajući sveprisutan i nevidljiv, u svijetu djela kao i naraciji samoj. No u pripovijesti autorefleksivnog melankoličnog Vjetropira sadržana je neraskidiva veza daleke povijesti i fikcionalizirane suvremenosti, suvremenosti u kojoj se vjetar pita je li i sam na izdisaju, pri kraju vlastite povijesti. A onoliko koliko je točno da se na neki način u čovječanstvu nikada ništa ne mijenja, jednako je činjenica da je posljednjih stotinjak godina donijelo više promjena u stanje našeg planetarnog svijeta nego čitav dotadašnji boravak ljudi na Zemlji. Rapidno se mijenja klima, svijet sam sebe izjeda, mnogo onoga što je još prije koje desetljeće bilo nepromjenjivi zakon prirode, danas je samo rupičasto sjećanje i nelagoda prirode koja postaje neprirodna, a pogled koju generaciju naprijed možda vidi samo Vjetropirov ambis.

Tako se Brod za Issu može razmatrati kao eko ili klimatska fikcija, koja mnogo prostora posvećuje upravo preispitivanju čovjekova odnosa prema njegovoj okolini i okolišu, različitim životinjama koje jest i nije pripitomio, kao i općenito svijetu divljine s kojim je u neprijateljskoj tenziji. Mačka koja se u engleskom prijevodu našla u naslovu na kraju svijeta (A Cat at the End of the World, u prijevodu Vesne Marić koji je izdan istovremeno s hrvatskim originalom) ima poslužiti kao moguća inspiracija za zdraviji odnos čovjeka prema prirodi, nego što su na to pozivale poslušnije i podatnije životinje. Time što pruža otpor utoliko snažnije kada se na nju obrušava sila, ravnodušna prema zavođenju i potkupljivanju (manje-više), selektivno odana, tvrdoglavo samostalna i iskrena jednako u hrabrosti i strahu, mačka je jedinstven slučaj u čovjekovim vezama sa životinjama, i jedinstvena ljubavna priča koja odudara od simbiotskih ideala kakvi su češće mjerilo u antropocentričnoj perspektivi. Baveći se međuvrsnom ljubavlju, za koju Vjetropir rano ustvrđuje da mu je instinktivno privlačnija od drugih ljubavi, Brod za Issu možda je prije svega ljubavni roman, iako međuljudska ljubav ostaje posve na periferiji interesa.

U pripovijesti autorefleksivnog melankoličnog Vjetropira sadržana je neraskidiva veza daleke povijesti i fikcionalizirane suvremenosti, suvremenosti u kojoj se vjetar pita je li i sam na izdisaju, pri kraju vlastite povijesti

Dugovi koji nas mijenjaju

Društvo nam uglavnom privilegira romantičnu erotsku partnersku ljubav pred drugim oblicima interpersonalnog vezivanja u guste afektivne čvorove, ali senzualnost i ljubav u svim svojim složenim facetama javljaju se u čitavom nizu odnosnih varijacija. Štoviše, ljudima od mašte moglo bi biti jasno da je klasični romantični duet vjerojatno najdosadniji ljubavni vez, iako nas uporno najviše izbezumljuje. O drugima je možda daleko teže pisati opipljivo i dojmljivo upravo jer su manje kodificirani i shematizirani u postojećem diskurzivnom prostoru. A u tome je osnovna pogonska sila romana, kao i njegova neodoljiva privlačnost, i njegova (koliko god u književnosti kratkosežna i privremena) transformativna moć.

Pomalo mitologija ili bajka ili basna, pomalo kozmo- ili urbogonija, svakako politički svjesna i angažirana suvremena proza s potencijalom da jednako lijepo komunicira sa širokim čitateljstvom različitih dobi, interesa i pozadina, kojima je zajednička možda ljubav prema mačjem ili šire životinjskom rodu, Brod za Issu zaista je na vrlo suptilan i nepretenciozan način slojevita i dojmljiva knjiga koja dodiruje niz bitnih i hitnih i vječnim pitanja. Dalo bi se tako raspravljati o implikacijama ideje i strukture duga kojom se nekoliko likova u romanu bavi, ali u okviru literarnog putovanja brodom na Issu dostatno je prihvatiti da je nemoguće provući se ovim životom a da ne vučemo čitavo mnoštvo dugova koje nikada nećemo (do kraja) vratiti. Ali dok upravo osjećaj dugovanja ponekad u ljudima rađa agresiju, perspektivni pomak koji Vjetropir & co. istražuju rastvara mogućnost da se dug nosi gdje i ljubav, da ga se njeguje i prihvaća, da ga se razumije kao ulog koji treba dalje transformirati, a ne nužno unatrag vraćati. Možda taj pomak može spasiti svijet od kraja, prije nego što do kraja ispripovijedamo svoju priču.

Tri kratka: Robert Perišić o novoj knjizi 

Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige?

Riječ je o romanu Brod za Issu. Trebao bi stići za Interliber, ako nisam zakasnio, eh.

Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?

Mislim da će onima koji od mene „očekuju“ određeni tip pisanja – ovo biti iznenađenje, da ne spomenem i nevjericu. Meni, naravno, ne izgleda baš tako. Stil je, mislim, bitno drukčiji, uglavnom lirskiji, recimo to tako, no to je nužan proizvod odnosa prema vremenu koje je, na neki način, „mjesto radnje“ romana. A i stoga što se dijelom upliće dječja perspektiva. Kontinuitet spram Područja bez signala je valjda u razgranatosti priče, u tome što čitatelj vremenom razvije osjećaj za likove koji mu u startu nisu bliski, pa čak ni zamislivi. Kontinuitet je valjda i u fokusu na one na rubu ili izvan polisa, a ovdje su to i životinje.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?

Jedva da mogu… Meni se svakako činilo da sam zabasao tamo gdje nema previše prethodnika. Čitao sam neke romane smještene u davnu prošlost, u grčko doba i tome slično, no nisam našao nešto što bi bilo baš blisko ovome, jer mene u stvari nije zanimao povijesni roman. Na koncu se Brod za Issu kreće u nekom eko-historijskom okviru što je bitno drukčije i sličnu knjigu, možda propustom, dosad nisam čitao. Ako bi se našlo nešto, nije baš općepoznato koliko mi se čini, a istražujući za roman sam čitao znanstvene i nefikcionalne knjige, to mi je bilo važnije za orijentaciju… Oslanjajući se na metaforu – to je sam naslov, Brod za Issu, s njim se putuje na mjesto za koje smo možda čuli, ali ne znamo o njemu ništa.

S drugog kraja

Kako je išao prema kraju, to bolje je pamtio početak.

Pričao je o otrovu, blagom, i danu koji je odredio.

Natočio je vodu u vino pa reče: Ne znam zašto, Kalija, sad sam se sjetio toga kad sam ostavio Ela. Jesam ti to pričao?

Ne, reče Kalija.

Arion je ponavljao priče, a i unutar samih priča bi ponavljao ono što je već rekao. Kaliji to nije smetalo jer i sam je oduvijek radio isto.

Sjedili su uz more po sredini uvale, okrenuti prema izlazu iz zaljeva; njima slijeva, na obronku, nicao je grad.

Da, jednom sam bio ostavio Ela, reče Arion. To je bilo na početku, kad sam vidio da se navikavam na njega. A nisam se želio naviknuti.

To je bilo kad sam završio svoj rat.

Tada sam vidio da ne znam gdje se trebam vratiti. Dugo mi se to pitanje nije ni pojavljivalo, ali tada, pojavilo se: gdje mi je dom?

Bilo je nešto u tome što sam zavolio Ela, što me zbunjivalo. Bilo je nešto u tome što nisam predvidio. Kao da sam se mijenjao. Ali ja nisam htio biti drukčiji.

To nije bila moja volja. To što sam zavolio Ela, to me živciralo – htio sam se otrgnuti od toga. Što mi to treba, imati nekoga na brizi? Je li gladan, gdje je, brinuo sam se, a nisam se želio brinuti. Nije to za mene, to je bila ljubav za neku staru ženu, mislio sam. I ne bih tada nikad rekao da sam Ela zavolio, nego bih rekao – gle ove beštije kako me zeza. Baš kao da me natjerao da ga zavolim, kao da me preveslao.

I onda sam presjekao. Otišao sam i ostavio ga. Ostavio sam ga na brizi jednoj staroj ženi u Sirakuzi. Dao sam joj bio nešto novaca da ga hrani.

Znao sam, dok sam joj davao novce, da će time kupiti sebi hranu, možda i neke dugove platiti jer bila je siromašna. Ali računao sam da će mu uvijek nešto dati jer bila je dobra.

Želio sam, Kalias, samo ići svojim putem.

Bio sam otišao tada u svoj rodni polis; u Taranto. To je kolonija davno podignuta kao i Sirakuza. Čuo si za Taranto, Kaliase? Jesam ti o tome već pričao?

Nisam, a?

Taranto je kolonija Sparte, jedina koju su ikad osnovali.

Posebna je bila naša kolonija. Tamo su Spartanci poslali djecu svojih plaćenih vojnika, djecu koju su Spartanke imale sa strancima. Ti su stranci u Sparti živjeli i za Spartu ratovali, ali Spartanci im nisu davali građanstvo, kao ni njihovoj djeci.

Bilo je tih stranaca puno, a njihove djece dovoljno da se osnuje Taranto. Sparta nije nikad prije, a ni poslije, osnovala nijednu koloniju osim naše. Nije njima bilo do kolonija nego da nas se riješe. A opet, osnovali su nam koloniju, apoikiu, kuću daleko od kuće, da sve to bude lakše. Tu se vidi što je kolonija, Kalias.

Nije ni ovdje na Issi puno drukčije, svi smo bili višak u Sirakuzi. Kao i oni koje su poslali u Ankonu. Poneki je smetao Dioniziju, poneki bio demokrat, ili vojnik isluženi koji romori, ili pitagorejac, ili šutljiva obitelj izdajnika, ili grintava sestra mrtvog vojnika. Ili bilo tko koga nisi stigao kupiti – a zašto ga onda ne bi prodao?

I još onda oni nejasni, poput tebe, Kalias.

Bilo je tako i ovdje, ako dobro gledaš. Samo je u Tarantu sve bilo jasno. Spartanci nisu ništa krili jer oni su poput atletičara: nemaju ni vremena niti strpljenja za izmišljanje.

Kad sam se rodio, Taranto je već postao moćan, premda se nije točno znalo tko smo, nego samo da nismo oni koji smo trebali biti. To je čudan osjećaj stvaralo, to da smo svi mi grčki nepriznati sinovi i kćeri. A tamo gdje smo došli, bili smo isto stranci; tamo smo bili Grci.

Stranci od stranaca na stranoj zemlji. To bio moj rodni polis. Nije ni čudo što se poneki bavio filozofijom, čak i takvi poput mene, mada dugo nisam znao da se time bavim.

I morao sam se, kažem, vratiti tamo i nešto provjeriti u Tarantu, tako mi se činilo. Imao sam uspomene od tamo, ali mi nisu bile jasne.

Meni je majka umrla kad sam bio mali, nisam je upamtio. Nisam je upamtio, barem ne u sjećanju koje sam mogao dozvati, premda je pitanje je li to sve, jer sam nekad u snovima imao jasan osjećaj da je se sjećam, i premda su ti snovi bili više lijepi nego ružni, nisam ih volio jer bi me nakon buđenja obuzela zima.

A otac je uzeo drugu ženu, koja možda nije bila baš dobra. Kažem možda, uvijek kažem možda – jer nisam siguran.

Je li žena mojeg oca bila dobra? To su me pitali. Govorio sam da je dobra mada uopće nisam znao zašto to govorim. Možda samo zato da me više ne pitaju. Odakle bih ja znao kakva žena treba biti? Kakva treba biti ona koju je oženio moj otac, s kojom ima drugu djecu, moje sestre i braću? Kako bih ja znao kakva ona treba biti? Bila je takva kakva je, druge nisam poznavao. Možda je bila i dobra – ona je tako tvrdila. Govorila je da je predobra. Možda je to zvučalo kao upozorenje.

Nekad je znala reći da bih ja tek vidio kakve bi bile druge da su na njenom mjestu.

Zvučalo je to kao upozorenje da bi ona možda mogla i otići. Ali nije odlazila. I ja nisam vidio kakve bi bile druge, pa nisam znao je li ona stvarno dobra kao što govori, i jesu li druge bolje.

Jednom je tako ponovila za večerom: Trebao bi ti vidjeti da ti je tu neka druga, a ne ja, koja sam predobra.

Tada sam pitao oca: A ima li neka druga?

Zašto?, upitao je nakon tišine.

Rekao sam: Samo da vidim kakva je.

On se počeo smijati, baš previše se smijao.

Ja se nisam smijao, kao ni žena mog oca.

Bilo je to dok još nisam shvaćao da se neke stvari govore tako da ih ne smiješ uzeti kao istinu.

To da bih trebao vidjeti kako bi mi bilo s nekom drugom – to, u stvari, nije značilo da bih trebao vidjeti kako bi bilo s nekom drugom. Tek tada sam shvatio da ono što ljudi govore može značiti i obratno od onoga što se govori. Posebno kad to kaže netko tko je dobar. Taj to, u stvari, ne mora čak ni biti. On je dobar čim govori. Recimo, kad ja pričam ovu priču, onda ti, Kalias, odmah misliš da sam ja u toj priči dobar.

Tko bi bio dobar u mojoj priči ako ne ja?

Vidiš, isplati se govoriti. Ali, znaš, neke ne možeš zaustaviti. Oni stalno govore jer misle da će time ispasti dobri. Samo im daj vremena.

Oni koji najviše govore, oni su najviše sumnjivi. Ipak, njih donekle upoznaš i bliža ti je njihova laž nego istina onih koji šute. Kod onih koji šute nije problem da bi nešto slagali, nego je problem u istini, i što s njom? Vidiš to po tome kako se mršte dok misle. Rijetko koji pokvarenjak poludi, dok onaj koji se bavi istinom, on može poludjeti. Zato mi u polisu radije biramo političare koji lažu, to je sigurnije.

Ja sam oduvijek razmatrao zašto netko šuti i bio sam ipak više na strani onih koji šute, možda zato jer sam i ja često šutio. Ipak, nemoj vjerovati meni dok govorim. Ja se, Kalias, u ovoj priči najviše bavim sobom i to je jako sumnjivo. Jer ja ovisi o priči. Znaš, otkad sam došao na Issu, mogao sam svaku svoju priču ispričati kako sam htio. Tu sam mogao to raditi jer nije bilo onih koji me znaju.

Ljudi koji te znaju, oni ti ne daju da se oslobodiš onog ja koji se namješta pred njima uvijek na isti način.

Ja sam se uvijek namještao tako da izgledam čvrst i nesalomljiv. Nisam pričao priče u kojima tako ne izgledam.

Pred onima koji te znaju možeš lagati kao i pred onima koji te ne znaju. Samo je laž pred onima koji te znaju dublja. Jedva se može izaći iz nje. Zapravo ćeš istinu lakše reći strancu u prolazu, čak i ako ćeš usput malo i lagati. Možeš slagati čak i svoje ime, a da sve drugo bude istina. Manje govoriš istinu onima koji te znaju. Oni te znaju i govore istinu o tebi. Onda i ti njima tako vraćaš. I postoji cijeli jedan svijet iznad istine. To je najnevjerojatniji svijet, i baš je taj onaj u kojem se živi.

(…)

Serijal tekstova Jedan dan u životu predstavlja tekstove domaćih autora/ica koje smo pozvali da odaberu jednog lika, zamisle jedan dan u njegovu životu i ispišu ga u željenoj formi. Lik može biti iz književnosti, mitologije, politike, popularne kulture, svakodnevice itd.; može pripadati prošlosti ili sadašnjosti; biti glavni ili sporedni, muški ili ženski, sasvim različit od autora/ice ili njegov/njezin alter ego i dvojnik. Jedan dan u životu tog lika može biti izmišljen ili “stvaran”, običan ili presudan. Kao urednici/e Kritike-hdp ovim serijalom želimo – u vrijeme narcističke kulture i toliko česte zaokupljenosti samim sobom – potaknuti literarnu imaginativnost i nastanak književnosti koja govori o drugima, nepoznatim i tuđim iskustvima.

svojeglava Barbara, Barbara dobra,
spora ko kornjača, spora ko kobra
(Slamnig)

Još jedan razgovor nakon kojeg krajolik uporno jede pogled. Riječi koje su već toliko izgovarane, mogu li se nazvati razgovorom, ne, to je nešto drugo, kompliciranije, ali bez nade značenja, to su radnje, to se vrti otprije. Mašina hispano-suize reži tiho, kroz glupu Provansu. I ova šutnja se ponavlja. Iscrpljenost likova, kad se pogledaju. Imala je tu pauzu u bolnici i sad jasno vidi premda to uopće nije željela: uloge postaju uloge, tko je publika ove reprize. Nekad smo imali život, možda malo lud. Sad sve postaje jasno. Nije me valjda izliječio prokleti Lacan?

Jasno je. Pogledaj to. Igre nadrealizma, sad treninzi. Igra izmiče, udaljava se ono što bi trebalo obnoviti, pleše u fatamorgani, nema je, nema igre na cesti prema Ménerbesu – zašto uopće idu u to mrtvo selo?

Lipanj je i rat je tek završio.

Gore u selu, na brdu, on kaže Marcelu da stane, i neka parkira tamo kod općine. Neka ode pojesti nešto, ima sat vremena.

Ona s ruba ceste gleda dolje, duge parcele polja, različite dubine zelene, i varijante nezasijane zemljane, od smeđe do bijele kave, svaka parcela je svoja, boje poljoprivrede, i siva cesta, to će jednom naslikati. Okreće se prema kući, pomisli: hlad. Pablo otvara škripavu kapiju nečijeg vrta. Je li to igra? Ona ga gleda na tren kao dječaka. On je poziva rukom, kao u provalu. Ušao je, ne vidi ga od živice. Što će reći ljudima kad ga vide? Ne pucajte, ja sam Picasso?

Ne puca se više, dobro. Bolnica joj je zamutila kraj rata, to se preklapalo s elektrošokovima. Sad je sve jasno, gotovo, barem tako izgleda, zenit.

Došla je za Pablom u vrt, polako, ogledavajući se: lijepo je tu nabujalo, izgleda da se vrtlar nije vratio iz rata. Ali hlad.

Tri kamena valjka, rupa u sredini, žrvnjevi, kao ukras, a on za najvišeg kaže: To je stol.

Krenuo je prema kući koja joj se na tren učini tvrđavom, kao i cijelo to selo, ali on lako ulazi u tvrđavu, hrđavi princ, vraća se s flašom i čašama.

Ipak je još ima, igre. Čija je kuća, što je? Postaje zabavno. Može on kad hoće. Lud mali.

Toči im vino i kao uzgred kaže: „Željela si kuću na selu? Uzmi ovu, tvoja je.“

Lud mali, sad već starac, koji ju je hipnotizirao.

Dora se budi, gleda kuću, gleda ga: je li me to upravo ostavio?

Sjedio sam u tom vrtu sedamdeset godina kasnije, čitao Aliciju Dujovne Ortiz. Bio sam tamo zbog… zbog načina na koji se Pablo pozdravljao.

Ne bismo ih htjeli zaboraviti naglo.

„Dobio sam je za jednu sliku“, hvastao se, đubre.

„Ovo sve? Zar misle da si mrtav?“, izgovorila je onako kako su se igrali, a imala je osjećaj da šuti.

On se smijao. „Mrtav, da. Uzmi odmah.“

Dora i Minotaur.

Žena koja plače.

Dora Maar u crvenoj bluzi.

Sjedio sam tamo sedamdeset kasnije, u vrtu, petnaest dana, onda me pauk ugrizao.

Ali nastavio sam sjediti, s plikovima svugdje osim po licu, još petnaest dana jer takav je bio performans kojeg greškom nisam oglasio. Nije bilo igre u Ménerbesu, ni Lacana da izliječi. Follow the Dora Maar House on Facebook.

Sad kuću imaju Amerikanci. Dinastija koju sam gledao ponedjeljkom. Komplikacije, ali. Sve sam saznao samo sjedeći u vrtu, jer hlad. Teške loze, poneki pauk. Nasljednici koji čekaju. Imaš šezdeset i još čekaš. Samo si princ, jadni Charles. Još samo malo. Ali nije bitno.

Neki naslijede a da i ne znaju. To mi je naravno bilo draže. Kroejšn stori.

Ta linija porijekla iz Hrvatske, koju su pratili.

To je pratio jedan odvjetnički ured. A drugi je pratio liniju iz Francuske, kad je umrla. Jer Dora je pogrbljena, sama, dugo padala u zaborav. Onda, kad je baš pala (1997), sjetili su se tko je ona, a onda su opet shvatili da ne znaju tko je ona.

Maar?

Ako u Francuskoj netko umre bez nasljednika njegova imovina pripada državi. Ali i srodstvo u šestom koljenu je dovoljno, a onaj tko ga dokaže dogovorit će s nasljednicima postotak.

Bila je to mrtva trka između dvaju ureda, Delabre i Andriveau.

Bila je Barbara Marković koja je došla iz Križevaca u Sisak. Malko sneruke od Provanse, ali ipak: to je linija nasljedna, željeznička… jer Sisak se razvijao, što danas može zvučati čudno, ali… pruga, željeznička, spojila ga sa Zidanim Mostom, i dalje. To je bilo relativno nedavno – ovisi o tragovima.

Barbara Marković (1851-1918) iz Križevaca nešto je radila u Sisku koji se razvijao, neutvrđeno što, bit će da je bila u nekakvom služenju jer ipak je još uvijek bilo malo industrijskih poslova za žene. Nekako je, neudana, dobila sina, Josipa, kojem se nije znao otac. Nije se Barbara Marković kurvala, ako bi tako pomislio vicmaher (a i da jest), što se vidi po tome što je taj nepoznati otac, zasigurno iz klase iznad, donekle vodio računa pa je Josip Marković, Barbarin, postao arhitekt, došao do Pariza – gdje je imao kćer, Maar – a poslije i do Buenos Airesa gdje njegove zgrade još stoje.

Bila je Barbara Marković koja je došla iz Križevaca u Sisak u razvoju, u potrazi za poslom, i morali su pratiti njezin iskrzani trag odvjetnici iz Pariza da uvale nekome kuću, koja im se popela na glavu, Provansi, plus umjetnine. Otkrivaju napokon da je Joseph Markovitch vanbračno dijete sluškinje Barbare, „podatak koji je Dora uvijek skrivala“, piše Alicia Dujovne Ortiz, biografkinja, temeljita.

Nakon papirnog kopanja u dubine na Barbarinoj je liniji – ne na francuskoj od Dorine majke – bio je najbliži srodnik, to jest srodnica, jer jedna od Barbarinih sestara imala je kćer koja je u trenutku potrage, a prije zastare, imala devedeset tri godine, koja je bila partizanka i nikad nije čula za Doru Maar, i još uvijek je „mirno živjela pedesetak kilometara od Zagreba“, i željela je ostati anonimna.

Oni su to, na koncu, prodali Teksašanima.

To, tamo, gdje je ih je Marcel ostavio i otišao parkirati hispano-suizu, sve što je bilo – a valjda je to bila ljubav – tamo gdje me ujeo pauk, to što su riješili, ili nisu, četrdeset pete.

tako Barbara sve dalja i dalja,
crvenim morem

Zainteresirani se mogu prijaviti na email: pr@mochvara.hr naznakom “za Književnu radionicu u Močvari” i s idućim prilozima u običnom doc. (ne docx.) formatu:

1. Kratki životopis s osnovnim podacima i vašom email adresom (400-800 znakova).

2. Kratko motivacijsko pismo (od 1 000 do 2 000 znakova) koje ne mora biti napisano u formalnom tonu, a iz kojeg se, poželjno, može saznati nešto o vašem odnosu prema književnosti, o osobnim razlozima za pisanje, o tome koliko i što čitate, o književnim uzorima ako ih imate, o tome kako sami procjenjujete vlastito pisanje i o tome kakvu bi knjigu željeli jednom napisati. Nije nužno odgovoriti na sva ova pitanja (više su to smjernice, da se izbjegne fraziranje), no svakako je važno da saznamo ponešto o vašim interesima, očekivanjima i motivaciji za ovu radionicu.

3. Ogledni prozni rad ili radovi u ukupnoj duljini od 3 000 znakova do 6 000 znakova s razmacima. Radovi mogu biti prethodno objavljeni ili neobjavljeni. Može biti i ulomak iz veće cjeline. Ako je posrijedi više radova (kratki prozni oblici), svejedno ih pošaljite u jednom doc. dokumentu, zajedno s prilozima pod 1 i 2.

Molimo vas da prijavni dokument u doc. formatu naslovite svojim imenom i prezimenom, uz dodatnu naznaku “za radionicu” (npr. “Ana Anić za radionicu”.)

Putem ovog poziva, u slučaju većeg broja kvalitetnih prijava, popunjavat će se mjesta i za iduće dvije radionice koje će se odvijati u 2022. godini.

Za više informacija o Akademiji posjetite poveznicu Močvarna akademija ili za više o natječaju na poveznici Natječaj.

Pokušavam se tome malko oduprijeti, što nije jednostavno, jer – što predlažete za lektiru – spada u pitanja koja me ponesu; svako pitanje te negdje postavlja, a ovo je solidno visoko. Dobro, ovaj uvod služi tome da malo snizim olimpijsku skakaonicu i da se odmah nazre zašto sam, nakon kraćeg premišljanja, odustao od toga da predložim nešto što ima tu prtljagu težine da uđe u takozvani kanon. Ta, ionako neću stvarno slagati kanonski popis (kolege su, osim toga, u priloženim tekstovima već predložili dosta dobrih kandidata) nego radije putem zagrebati pitanje: ima li lektire izvan kanona i čemu bi takvo što služilo…

Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljujemo svaki petak od ožujka do kraja srpnja. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizaciju je omogućilo Ministarstvo kulture i medija RH.

Ukratko, umjesto povećeg pitanja o lektiri/kanonu došao sam do nešto manjeg: što bih, bez tereta riječi lektira, onako iz prve srednjoškolcima (za osnovce stvarno ne znam) preporučio čitati, naročito onima kojima pogled luta, da sam im kojim slučajem profesor? Prvo što mi pada na pamet, možda i zato jer mi je svježe (posve antikanonski, priznajem, ali vratit ću se na to) bilo bi reći im nešto ovako: “Probajte čitati Antu Zlatka Stolicu, Blizina svega, to nije u lektiri, ali tko pročita, može ga mijenjati za nekog klasika koji vam je dosadan, čisto da ne čitate sažetke na netu i onda lažete da ste pročitali knjigu… Ovo od Stolice je ipak bolje za one koji se švercaju – jer čak i na malom odmoru možete pročitati dio knjige, budući da ima odličnih sitnih djelića, a bolje je pročitati bar nekoliko crtica stvarne knjige nego glupi sažetak…”

Istina, ovdje polazimo od toga da je švercanje kroz lektiru iznimno rasprostranjeno: eh, jedno junačko dubinsko istraživanje trebalo bi otkriti postotak “švercanja” kroz lektiru; prevladava li uopće čitano, ili prošvercano, i kako je to kod odlikaša, kako kod dobrih, o kojim knjigama se najviše laže itd. (ovo mi je palo na pamet kao šala, ali kad bolje pogledaš, ne bi bilo zgoreg stvarno anonimnim istraživanjem iskamčiti te neugodne podatke); ovdje polazimo od pretpostavke da je švercanje takoreći normalno, što je “zabrinjavajuće” (ali možemo se brinuti do sudnjeg dana jer oduvijek je tako bilo). Uglavnom, rečena pojava je sklona tome da poremeti svaki sjajni plan, a sve sam ovo stavio izvan navodnika jer, eto, ne bi to srednjoškolcima trebalo govoriti jer se švercanje nekako ne smije ozakoniti, moramo se, u planu, praviti da ga nema i možda ono time, barem iz plana, nestane.

Sad, dakle, nastavljam što bih tom amalgamu nepoznatog udjela čitača i švercera rekao o Stoličinoj knjizi da sam im kojim slučajem profesor (kojem je ovo, recimo, peti sat): “Riječ je o crticama i kratkim pričama, a i jedne i druge imaju autobiografski ili dokumentarni ton, ima dosta toga o odrastanju u jednom zanimljivom kvartu… Stvari, ako to i jesu, ne izgledaju kao fikcija. Crtice su same po sebi dinamičan žanr, tako su kratke da možete i sami probati napisati koju. To se može i na mobitelu… Aha, može književnost nastati i na mobitelu, tako su nastajale i Stoličine crtice – dobro, vjerojatno ne samo na mobitelu… No jedna od dobrih strana prokletog mobitela (Ti, Grebiću, prestani surfati ispod klupe, izletit ćeš van!)… što sam htio… da: dobra strana mobitela je da može biti bilježnica. Prije su neki pisci sa sobom nosili bilježnicu, ali to je moglo izgledati malo blesavo: kao, gledaj njega, čeka inspiraciju. Ne mogu reći koliko je to bilo učestalo, ali vjeruje se među povjesničarima da su to većinom bili pjesnici jer je romane malo teže nositi uokolo; uglavnom, sve to s bilježnicom bilo je dosta komplicirano, i tehnički i socijalno. S mobitelom je drukčije, ionako je tu, tako da nema namjernog čekanja da ti nešto genijalno padne na pamet, time je spontanije, a s druge strane, nitko nema pojma pišeš li poruku ili crticu ili neku pjesmu, tako da je mobitel, bez literarne namjere proizvođača, tehnološki omogućio pisanje kratkih formi svima onima koji ne žele izgledati kao pisci ili se čak skrivaju, onako kako mnogi čak i od prijateljica kriju svoje književne pokušaje jer, naravno, ima nešto intimno i stidljivo u pokušajima književnosti. Mislim da taj Stolica, da nije imao mobitel, nikad ne bi nosio bilježnicu sa sobom jer je odrastao u takvom kvartu, na Sućidru u Splitu, gdje bi ga sigurno zbog toga maltretirali tako da sumnjam da bi i kasnije po Zagrebu nosio bilježnicu. Ukratko, teško da bi bilo te njegove knjige bez glupog mobitela, okej pametnog telefona, i tako vidimo kako neke nepredviđene stvari djeluju na književnost, čega je bilo i u starijoj lektiri, u što sad nećemo dublje ulaziti, ali svakako su se neke stvari mijenjale zbog nekih izuma poput tiskarskog stroja, i to je zanimljivo kao takvo, kako tehnika ‘slučajno’ djeluje na književnost, jer djeluje na sve, nažalost ili naradost, a vas se ovaj književni slučaj može ticati zato što, koliko vidim, svi imate mobitel kao i pisac Stolica. Sad možete razmišljati zove li se knjiga zato Blizina svega… U svakom slučaju, književnost može biti bliža kad imate u džepu bilježnicu, a onome koji sam proba nešto pisati, bliže je i čitanje, čak i lektira s kojom je, znamo, najveći problem to što je obavezna… Je li tako, Grebiću? Opet ti drljaš ispod stola… – Pišem crticu, profesore… – A, je li? A što je to crtica? – Pa, crtica je crtica, gospodine prof… – Možeš li nam je pročitati? – Intimnog je sadržaja… – Hm…”

Ukratko, ideja ovoga teksta je, između ostalog, da bi Stoličina knjiga mogla dati nekome ideju da “proba i sam”, jer se pisanje crtice doima jednostavno, a svakako ne traje predugo. Nije isključeno, kako vidimo gore kod Grebića, da bi promocijom ovog žanra mogli nastati određeni problemi: recimo, da nadareni šverceri shvate da bi mogli umjesto školske zadaćnice napisati crticu itsl. (ne bih, doduše, time propao kozmos, jer su zadaćnice – zajedno s idejom “lijepog pisanja” i kič fraze koju mnogi mentori odobravaju pa i traže – dosta problematičan dio književnog obrazovanja)… Ipak, čak i ako bi se pisanje crtica proširilo preko svake mjere, toliko da, recimo, u idućih dvadesetak godina crtica postane invazivna vrsta u hrvatskoj književnosti, sve zbog prokletog mobitela i ubrzanog ritma života i Stoličinog djela prošvercanog mimo kanona… Ah, da, nikad se ne zna što sve ispadne od dobrih namjera – ali ipak, eto: moguće je da bi ovakva i slična lektira osim samog čitanja, mogla učenicima posredno “otvarati” i književno pisanje kao nešto blizu. Nisam baš siguran koliko je ta ideja prisutna u koncepciji lektire u nas. Onaj tko “nešto piše”, taj će vjerojatnije nešto i čitati (ako je to cilj). Valjda bi oboje trebalo biti cilj.

Nema sumnje da takve knjige ne mogu biti kanon (o tome kako kanon nastaje jedva itko išta zna, no svi znaju da ne nastaje ekspresno), niti ima sumnje da je kanon glavni dio lektire, ali ima nešto i u sudjelovanju u vremenu, pa i u poruci da književnost nije stvar prošlosti: da je živa, da nastaje

Trebamo li taj cilj probati srednjoškolcima “prošvercati” preko crtica, mobilne bilježnice i slave koja je stigla A. Z. Stolicu (mrvicu preuveličavam, ali dobro, nećemo im lagati da se obogatio)? Možda. Jer u nas čak ni jadne studente književnosti nitko ne potiče, a još manje uči pisati (premda se mnogi zato naivno upisuju) budući iz nekih zamršenih razloga “kreativno pisanje”, kako se po svijetu obično zove taj predmet (pa i zaseban studij), u nas ostalo izvan obrazovnog uma, čak i tamo gdje je književnost glavni mamac polaznika (godinama te mame lektirom, i onda ništa).

Vratimo se na tren tome što sam ovdje antikanonski izabrao svježu knjigu, objavljenu 2020. godine. Nema sumnje da takve knjige ne mogu biti kanon (o tome kako kanon nastaje jedva itko išta zna, no svi znaju da ne nastaje ekspresno), niti ima sumnje da je kanon glavni dio lektire, ali ima nešto i u sudjelovanju u vremenu, pa i u poruci da književnost nije stvar prošlosti: da je živa, da nastaje. To sudjelovanje u vremenu nije toliko stvar obrazovanja kao znanja nego kao ponašanja, stjecanja navika, čitanja kao živog praćenja književnosti, svega onoga što spontano usvoje ljudi koji pišu i oni koji se, ovako ili onako, “formiraju” kao publika te sudjeluju u takozvanom književnom životu. Do toga će teško doći putem čitanja samo kanona. Tko bi sad ukratko objasnio “zašto”, ali tako bude. Znao sam studente književnosti – nažalost, prevelik postotak – koji nisu čitali ništa osim onoga “u programu” (nisu imali vremena; bili su vrijedni studenti) i time zapravo nisu sudjelovali u književnoj suvremenosti, kao da su od nje odsječeni. Ako je, između ostalog, cilj književnog obrazovanja stvoriti publiku, one koji kontinuirano čitaju, onda negdje u programu treba otvoriti i prozor prema živoj suvremenosti, novoj knjizi, mladoj autorici ili autoru itd., jer postoji nešto motivirajuće u ulasku u prezent, to je uključenje u igru koja traje, a čitatelj je danas više nego ikad vidljiv preko interaktivnih platformi gdje publika doslovno sudjeluje i kao kritika (kakve god “kritičke kvalitete”, ocjene publike se dijele na brojnim mjestima).

Ako je, između ostalog, cilj književnog obrazovanja stvoriti publiku, one koji kontinuirano čitaju, onda negdje u programu treba otvoriti i prozor prema živoj suvremenosti, novoj knjizi, mladoj autorici ili autoru itd., jer postoji nešto motivirajuće u ulasku u prezent, to je uključenje u igru koja traje

Na koncu – kako sam možda prenaglasio crtice, treba ponoviti da knjiga A. Z. Stolice sadrži i prozne cjeline formata standardne kratke priče. Knjiga u specifičnom tonu blago ironijske bliskosti, pa i duhovitosti bez humorističkog podcrtavanja, baštini puno toga sa svog “ishodišta”, iz splitskog kvarta gdje se živi srednje i bez većeg utjecaja lektire; to je grad, ali i selo je odnekud još prisutno; u igri je “pogled odozdo” koji, recimo tako, stalno ide gore, u brzu opservaciju, no ne svisoka: živo, često duhovito, uz ponešto neizrečene, raspršene tuge. Rekli smo, ovo je preporuka za rezervu umjesto “sažetka” nepročitanog klasika i nije kanon. Uostalom, premda je dobila dobre kritike, knjiga nije dobila nijednu nagradu (od ovih nekoliko gdje može kandidirati kratka proza u nas) – ušla je tek u finale nagrade “Edo Budiša”, u širi izbor za “Frica”, a ni u širi za “Kamova”…

“Je li to možda zato jer je dijelom napisana na mobitelu?”, upitao je Grebić na kraju petog sata.

“Dobro pitanje.”

Vjerojatno te to svi pitaju, ali ovaj razgovor ne mogu ne započeti pitanjem: otkud zanimanje za ovdašnje jezike i kulture? 

Oduvijek su me zanimali strani jezici i književnosti – i mene i moju sestru. Iz nekog razloga, uvijek me je fascinirala Istočna Europa; kao dijete su me oduševljavale knjige ruskih bajki koje smo imali kod kuće. Iako mi roditelji nisu imali veze s književnošću – studirali su biologiju – imali smo puno knjiga. S devetnaest godina, krenula sam na put zajedno s još troje prijatelja, s ruksacima i šatorima. Htjela sam vidjeti Rumunjsku, Bugarsku, ali i bivšu Jugoslaviju. Bili smo u Srbiji, Bosni, Crnoj Gori: bilo je sjajno, još uvijek nije bilo previše turista. Proveli smo prekrasno ljeto. Naravno, za moje je prijatelje to bilo to: već su razmišljali kako će sljedećeg ljeta ići, recimo, u Portugal. Ja, međutim, čim sam kročila na beogradsku autobusnu stanicu shvatila sam da se moram vratiti.

Tad si već bila studentica? 

Bila sam na pripremnoj godini za studije književnosti, s naglaskom na stranim književnostima – prvenstveno engleskoj i njemačkoj. O ovdašnjim jezicima nisam imala pojma.

Pretpostavljam da je i saznanje da mi zapravo nismo Istočna Europa, da smo iza Željezne zavjese proveli jedva dvije-tri godine, uslijedilo kasnije?

Da, i priča o Jugoslaviji i o jugoslavenskom socijalizmu tim mi je postala fascinantnija. Na Zapadu ljudi često zamišljaju komunizam kao nešto vrlo tmurno i monolitno: misle da je sve to bilo pod Staljinom ili Ceauşescuom, dok to uopće nije bio slučaj.

Čim sam kročila na beogradsku autobusnu stanicu shvatila sam da se moram vratiti

Kulturni šok

Nije čudo, kad takve stvari tvrde i kod nas. No, da se vratimo na tvoju putanju: što si poduzela po povratku, u Francuskoj? 

Nakon pripremne godine uspjela sam dobiti stipendiju koja mi je omogućila da odem na studij. Završila sam master iz engleskoga, no znala sam da ne želim postati profesorica jezika. Nisam bila sigurna što želim: bila sam pomalo izgubljena. U međuvremenu sam opet boravila ovdje za vrijeme raspusta. Dobila sam priliku da na godinu dana odem na razmjenu u Seattle, kao lektorica za francuski na Sveučilištu Washington. Imala sam malu naknadu, a uz to mogla sam pohađati različita predavanja, a da ne moram plaćati upisninu. Slučajno se potrefilo da Washington ima izvrstan odsjek za slavistiku. I tako sam počela učiti bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpski. Inače, SAD je najveći kulturni šok u mom životu…

Veći nego Hrvatska i „regija“?

Daleko veći. Ovo je, uza sve razlike, ipak Europa, dok je Amerika zaista drugi svijet. Bolje mi je išao razgovor rukama i nogama sa starcima u ovdašnjim planinama nego mnogi razgovori s ljudima s kojima sam navodno govorila isti jezik u SAD-u. Međutim, u Washingtonu sam po prvi put srela ljude koji su po više puta u životu mijenjali zanimanje. U Francuskoj se na takvo što gleda s podozrenjem – očekuje se da s petnaest godina znaš što želiš raditi u životu – a u SAD-u s odobravanjem. To me je iskustvo ohrabrilo da se po povratku u Francusku, s 21 godinom, odlučim na zaokret: bavit ću se jugoslavenskim jezicima i književnostima.

Tamo se upisuješ na INALCO, Institut za orijentalne jezike i civilizacije?

Da, na smjer koji se tek bio otvorio: književno prevođenje. Poslije toga sam računala da od nečega trebam i živjeti, pa sam 2011. upisala ESIT [Ecole supérieure des interprètes et traducteurs – Viša škola za tumače i prevoditelje]. Godine 2010. sam odradila staž u Beogradu, i kad sam se vratila u Francusku, puno sam bolje vladala srpskom varijantom jezika. Međutim, na ESIT-u je dominirala ona hrvatska – bilo je to samo dvije godine prije ulaska Hrvatske u EU – i da bih je bolje naučila, poslali su me na godinu dana u Zagreb, na Filozofski fakultet. Tu sam stekla puno prijatelja.

Pretpostavljam da si već tad bila puna dojmova o našoj jezičnoj situaciji…

Ljudi se često zbune kad vide da govorim jezik, a da očito nisam odavde. Mnogi misle da sam Slovenka, ali se, recimo, znalo dogoditi i da u Srbiji pomisle da sam iz Hrvatske. Naravno, najveća mi je čast da me netko zamijeni za nativnu govornicu.

Meni je fascinantno to u kojoj mjeri razumijevanje nije stvar samo jezika, već i niza drugih faktora – kulturnih, psiholoških, političkih, društvenih, itd. Primjerice, neki hrvatski kajkavski govornici koje poznajem iz moje štokavske perspektive govore gotovo pa standardni slovenski, no oni sami tvrde da slabo razumiju Slovence.

Meni se slično događalo u Italiji. Bila sam frapirana time u kojoj mjeri, primjerice, moji roditelji ne razumiju talijanski – čak ni riječi koje se od francuskih razlikuju samo po zadnja dva-tri slova. To je pitanje psihološkog dispozitiva: ljudi koji su fokusirani na jezik i razmišljaju iz jezičarske perspektive reagiraju posve drugačije nego oni koji to nisu. 

Ovo je, uza sve razlike, ipak Europa, dok je Amerika zaista drugi svijet. Bolje mi je išao razgovor rukama i nogama sa starcima u ovdašnjim planinama nego mnogi razgovori s ljudima s kojima sam navodno govorila isti jezik u SAD-u

Uvjeravanje izdavača

U jednom trenutku, dolaziš u Zagreb na rezidencijalni boravak – i ostaješ. To se događa usred aktualne pandemije…

Ostala sam zahvaljujući pandemiji. Uvijek sam negdje u primisli imala ideju da dođem ovdje živjeti, ili barem boraviti na duže vrijeme. U prethodnom razdoblju sve sam više radila za Europsku uniju: redovno sam putovala na relaciji Pariz-Brisel. Prošle je godine u Montepelieru trebao biti održan festival La comédie du livre, s Hrvatskom kao gostom (naravno, u međuvremenu je otkazan). Tako sam, za potrebe festivala, počela i sve više prevoditi književnost, a onda i dobijati priznanja za svoj rad: samu sebe počela sam doživljavati kao književnu prevoditeljicu.

Pandemija je zaustavila sve interpretske aktivnosti unutar EU; sad polako iznova kreću, no valja putovati na vlastitu odgovornost, testirati se, administrativno je komplicirano… ne riskira mi se. Ionako sam već neko vrijeme željela smanjiti opseg svojih poslova za EU: rad za ljude s kojima se etički i politički ne slažem sve mi je teže padao, a imala sam i problema s mobingom i maltretiranjem na poslu. Pandemija mi je došla kao prilika da sve resetujem. Živeći ovdje, puno lakše mogu pratiti kulturnu i književnu scenu cijele regije; da ne spominjem da je Zagreb jako ugodan grad za život. Naravno, i dalje ću se redovito vraćati u Francusku, za događaje, festivale, umrežavanje… ali, zasad, dok je tamo na snazi policijski sat, nema smisla.

Prebacimo malo fokus na samu tvoju prevodilačku praksu. Nedavno si za prijevod Područja bez signala Roberta Perišića (koji u francuskoj verziji nosi naslov Turbine Titanika) ovječana INALCO-vom nagradom, te si potpisala ugovor za objavljivanje i prijevoda Našeg čovjeka na terenu. Tvoj prijevod Adio, kauboju Olje Savićević Ivančević nagrađen je, pak, Nagradom za prvi roman (Prix du Premier roman) u konkurenciji strane književnosti. Prevodila si i Renata Baretića, Damira Karakaša… Kako biraš naslove za prevođenje? Koliku ulogu igra tvoj vlastiti ukus i sklonosti, a koliko, eventualno, kalkulacija – u smislu razmatranja onoga što bi moglo “proći” u drugom književnom i kulturnom kontekstu?  

Na studiju prevođenja dio završnog rada činio je i prijevod jedne knjige (ili dijela knjige, ako je većeg obima), uz komentar. Pročešljavala sam knjižare: nisam bila sigurna odakle početi. Moj tadašnji lektor za srpski, Robert Rakočević, koji je u to doba radio i doktorat iz književnosti, spomenuo mi je pisca i umjetnika Miletu Prodanovića kao suvremneog autora koji bi mogao biti zanimljiv. Kupila sam Ovo bi mogao biti vaš srećan dan i oduševila se. Beskrajno sam se smijala; ubrzo sam ga doista poželjela prevesti. Tako je nastao moj završni prijevod. Mentorica mi je bila Marie Vrinat-Nikolov, velika prevoditeljica s bugarskoga i profesorica na INALCO-u, koja je pri maloj pariškoj kući Intervalles tad upravo pokretala ediciju u kojoj je namjeravala objavljivati prijevode proizašle iz INALCO-vog programa. Tako je ujedno i objavljena moja prva prevedena knjiga; bilo je to 2014.

Nedugo zatim, na Festivalu europskih književnosti u Cognacu, koji je te godine bio posvećen Balkanu, upoznala sam Prodanovića, ali i urednicu u (danas nažalost nepostojećoj) izdavačkoj kući Gaïa. Ona je bila veoma zainteresirana za suradnju: imali su nekoliko prevodioca s ovog jezika, ali svi su bili stariji, a ona je tražila nekoga sa suvremenijim senzibilitetom. Predložila sam joj Osmog povjerenika Renata Baretića, knjigu koju su svi u mojem zagrebačkom društvu obožavali u doba kad sam ovdje studirala.

Kakva su (bila) tvoja iskustva s plasiranjem (post)jugoslavenskih književnosti u svijetu francuskog nakladništva? Jasno mi je da ne radiš puno s velikim izdavačima, no svejedno pretpostavljam da je izazovno napraviti kvalitetan pitch. Kako izgleda tvoja strategija?

Još uvijek razvijam vlastiti pristup i strategiju – sve više što se više bavim književnim prevođenjem. U tom je poslu puno umrežavanja i pregovaranja, a za to treba vremena. Čini mi se da u ovom trenutku možda postoji malo više otvorenosti, no i dalje je teško: anglosaksonska književnost ostaje dominantna, dok se književnosti iz Istočne Europe izdavači plaše objavljivati, jer su uvjereni da se ne prodaje. U pitanju je samoispunjujuće proročanstvo: ako ne stojiš iza knjige zato što unaprijed „znaš“ da se neće prodavati, onda se, dakako, ni neće prodavati. Uvjeravanje izdavača tako predstavlja veliki dio posla.

Pandemija mi je došla kao prilika da sve resetujem. Živeći ovdje, puno lakše mogu pratiti kulturnu i književnu scenu cijele regije; da ne spominjem da je Zagreb jako ugodan grad za život

Dilerski sleng

Nemaš agenta?

Tek sam prošloga rujna počela surađivati s ovdašnjom agencijom Corto Literary. Na plasmanu Roberta [Perišića] radila sam zajedno s Ivanom Sršenom. Kao prevoditeljica ponekad naprosto moram znati gdje mi je mjesto – naročito kad su posrijedi veće izdavačke kuće. Male kuće nemaju nikakav problem da me prihvate kao sugovornicu, da ja budem ta koja pregovara s njima i pred njima brani knjigu. Međutim, u pregovorima s velikim kućama, mala prevoditeljica mora znati gdje joj je mjesto. Ako imamo pitanja, zahtjeve ili reklamacije – na agentu je da ih iznosi.

Dakako, sve ovo nema utjecaja na ono što čitam (a čitam jako puno). Za mnoge knjige koje mi se svide znam da nema šanse da ih plasiram u Francuskoj – naprimjer, ponekad je stvarnost o kojoj govore naprosto odveć udaljena. Ipak, ako sam nečim zaista oduševljena, pokušat ću to braniti pred izdavačem. U tom slučaju, treba još pažljivije birati sugovornike: valja predočiti izdavaču zašto misliš da je baš određeni projekt za njega.

Možeš li navesti neku knjigu koja ti se činila nemogućom za plasiranje, a da si to ipak pokušala – a možda i uspjela? Jesi li ikad morala odustati?

Namučila sam se s Baretićevim Osmim povjerenikom. Urednica je bila sumnjičava zbog obilja dijalekta u tekstu: Francuzi ne govore strane jezike, govorila je, to će ih smjesta odbiti.

Često me zatekne jaz između onoga što ja smatram kvalitetnom književnošću, ili književnošću koja zaslužuje biti prevedena, i vizije izdavača po tom pitanju.
Neke projekte vučem godinama, iz različitih razloga. Recimo, prevela sam kratke priče Zorana Ferića, i sad želim pokušati plasirati neki od njegovih romana, ali se postavlja pitanje koji. Izdavači su obično zainteresirani za najrecentnije autorovo djelo, ali ako krenem od novog Ferića, riskiram da njegovi prethodni romani ostanu u sjeni, i da ih nikad ne uspijem plasirati. Nužno je taktizirati. 

Definitivno drastična razlika u odnosu na devedesete godine, kad se iz posve izvanknjiževnih razloga frenetično prevodilo sve vezano uz (tad već rasturenu) Jugoslaviju. No, zadržao bih se kod Osmog povjerenika. U jednom razgovoru Baretić ističe kako ključni problem prevodiocima romana na različite jezike nije bilo to što je njegov dobar dio na dijalektu – nego to što je posrijedi više dijalekata i sociolekata, koji često stoje u složenim međusobnim odnosima. Kako je izgledalo tvoje rješenje?

Kad je riječ o tekstovima iz Dalmacije ili o Dalmaciji – imam sreće što je Francuska također mediteranska zemlja! Dio moje obitelji i potiče s Juga, pa su mi ti idiomi bliski. Za govor Baretićevog imaginarnog otoka Trećića, bazirala sam se na korzičkom jeziku. Kupila sam gramatiku, proučila je – nisam, naravno, naučila korzički, ali taj mi je jezik služio kao temelj da i sama gradim svoj imaginarni dijalekt. U prilog mi je išlo to što je i dijalekt Trećića fiktivan, oblikovan na osnovu nekoliko različitih dalmatinskih govora.

Naravno, za govor [Bosanca i sitnog kriminalca] Selima nisam mogla naći precizan ekvivalent, pa nužno djeluje malo artificijelno. Ipak, slušala sam kako govore dileri ispod mog prozora u pariškom 19. arondismanu: kombinacija žargona iz različitih muslimanskih sredina i dilerskog slenga koju sam kod njih čula preuzela sam kao osnovu za Selimov govor. 

Pretpostavljam da si po sličnoj liniji krenula i u prevođenje Adio, kauboju Olje Savićević Ivančević – još jednog izrazito mediteranski, ovaj put splitski obojenoga teksta?

Postavljala sam si puno pitanja. Kako pogoditi i održavati lokalni kolorit, a ne otići u karikaturu? Puno riječi iz splitskoga govora ima jasan ekvivalent u francuskim južnjačkim govorima, prije svega u starom dijalektu Nice, koji je također, s obzirom na povijest i geografiju grada, pun talijanizama: recimo, kantun tamo postoji kao canton. No, problem je što je taj leksik govornicima francuskoga iz drugih krajeva uglavnom posve nepoznat, i nisam si baš mogla dati oduška. Stalno sam tragala za nekom krhkom ravnotežom. Za kalu sam, naprimjer, upotrijebila riječ calade – koja, iako je valjda malo egzotična za ljude sa sjevera Francuske, postoji i u upotrebi je u cijelom našem južnom dijelu, a ne samo u jednom gradu ili jednoj dolini.

Kad je riječ o tekstovima iz Dalmacije ili o Dalmaciji – imam sreće što je Francuska također mediteranska zemlja! Dio moje obitelji i potiče s Juga, pa su mi ti idiomi bliski

Bitka za Mladenku kostonogu

Dolaziš iz jednog od hegemonih jezika svjetske književnosti, iz globalno prestižne književne kulture. Knjige i autori koje tamo pokušavaš plasirati dolaze iz jednog perifernog i polukoloniziranog literarnog polja. Osobno imam dojam da su u tom smislu jazovi i nejednakosti proteklih decenija i kudikamo porasli. Recimo, 1960. u Zagrebu je na Književnom petku gostovao Jean-Paul Sartre, tada u posjetu Jugoslaviji, i u Domu sindikata razgovarao s radnicima. Danas bi vjerojatno dolazio ili u sklopu nekog festivala uz potporu EU financija, ili kao zvijezda akademske konferencije posvećene njemu samome… 

Dodala bih da takve stvari uvijek zavise i od osobnosti autora, od njegove ili njezine susretljivosti. No, generalno se slažem. Mislim da književna kultura u Francuskoj već decenijama živi od kulturnog kapitala i nasljeđa koji su svoj vrhunac dosegli šezdesetih godina. Francuska i dalje prodaje takvu sliku, no to više nije njena stvarnost, naprotiv: ta je baština gotovo potrošena. Danas ni ne postoji figura poput Sartrea. Što naravno ne znači da ne postoje zanimljive stvari – ali, prema meni, nismo više toliko veliki koliko bismo htjeli biti. I to nije nužno loše.

S druge strane, pogled iz provincije uvijek fantazira neku svoju Francusku, svoj Zapad, svoju viziju „velike kulture”. Smiješno je kad vidiš kako su u našim emisijama iz kulture najčešće svi uštogljeni, smrtno ozbiljni, jer valjda zamišljaju da se u jednoj „pravoj” europskoj kulturi pisci, kulturnjaci ili filozofi imaju tako držati. No, baš kad poslušaš francuski radio, sve je sušta suprotnost: svi su puno opušteniji, daleko se manje ozbiljno shvaćaju.

Javni radijski servis jedna je od svijetlih točaka kulture u Francuskoj – osobito France Culture. Ne znam za puno takvih platformi u svijetu. Naravno, i tamo postoji ofanziva kapitala na javne medije, i borba koja iz toga nastaje. 

Autoricama i autorima često se postavlja pitanje o njihovoj radnoj rutini; prevoditeljicama i prevodiocima, čini mi se, iznimno rijetko. Kako ti organiziraš rad? Imaš li ustaljeno vrijeme za prevođenje? Jesi li više kampanjski tip ili radiš na duže staze? 

Sve ovisi o tome u kojoj sam fazi i na čemu još radim uporedo s tim. Jednom sam, u pripremi za Salon knjige u Montpelieru, prevela četiri romana u pet mjeseci, no to definitivno nije nešto što bih željela opet proživljavati. Dosta vremena ode i na stručne prijevode i pisanje za novine – valja od nečega živjeti.

Kad sam usred rada na knjizi, volim imati cijeli dan ili barem nekoliko sati na raspolaganju da se bavim samo njome. Nastojim da to bude u komadu: ne volim „isjeckan” rad. Treba vremena da se uđe u tekst, a paralelni rad na drugim poljima, čak i ako je u pitanju samo slanje mejlova, iscrpi. Više volim jutro; u svakom slučaju, izbjegavam prevoditi dva-tri sata pred spavanje, jer onda ne mogu zaspati. Uza sve to nastojim odraditi i sat vremena tjelesne aktivnosti dnevno. Naravno, ako je žurba, zanemarit ću sve navedeno i dati se na tekst sto na sat.

Naposljetku, ono neizbježno: radiš li trenutno na nekom književnom prijevodu, i što se nalazi na tvom prevoditeljskom “lageru”? Što bi u idealnim uvjetima željela prevesti?

Nedavno sam predala rukopis Baba Jaga je snijela jaje Dubravke Ugrešić. Ista kuća zainteresirana je i za njenu Lisicu pa treba vidjeti što će biti s tim. Već sam spomenula da pokušavam plasirati Ferićeve romane – slično je i sa Sjećanjem šume Damira Karakaša, Sinovima i kćerima Ivane Bodrožić i Bearom Ivice Đikića.

Jako bih voljela prevesti Mladenku kostonogu Želimira Periša. To je fantastična knjiga, jezično i stilski vrlo složena – puna igre s jezicima, s dijalektima, s kodovima – no bit će potrebna prava bitka da je plasiram nekom izdavaču u Francuskoj. Uz to, ima 450 strana, a prevođenje košta. Ipak, kad se uhvatim nečega što mi se zaista sviđa, ni ja ne odustajem tako lako. 

Gubitnici tranzicije 

Obe knjige su u izvesnom smislu atipične, što kad se tako navede ne znači mnogo, ali označava iznevereno čitalačko očekivanje. Jer u prozi Robert Perišić je sklon govornim formama, dijalektalnom govoru, bizarnim zapletima i komičkim efektima, odnosno autor je koji u svojim poslednjim knjigama sve više pokazuje sklonost – pored one izvorne da se narativno, analitički i sintetički pozabavi raspadom Jugoslavije, kao mnogi autori njegove generacije – da uzme u obzir ekonomske posledice tog raspada i klasni položaj svojih likova, većim delom gubitnika tranzicije i onda kada su protagonisti limitiranih dramskih funkcija. 

Njegova poezija je začudo dobrim delom iznikla na zasadima postmoderne, tako da rado referiše, gdegde i u skrivenim citatima, na pesnike kakav je Nazor, ali i na oblast popularne kulture, mestimično koristeći rečnik medija i informacione tehnologije. Sudbina poezije, njena vlastita merila i način na koji nastaje i postoji takođe su u fokusu njegovih stihova, što je još jedna odlika postmodernog nasleđa. „S pjesmom je tako, mora biti savršena“, poentira u jednoj pesmi, naizgled romantičarski ili kao naslednik Bogdana Popovića koji je govorio o „celoj lepoj pesmi“, a uloga poezije je osobena: „riječi dolaze kad već nema nikakvih šansi/ umjesto kraja/ poezija nudi zamjenu/ izigravanje, teatar“. Ovde se već sluti Bodrijar: zamena kao simulacija onoga što bi trebalo da bude, života koga nema. U stvari, oponašajući invokaciju ljuvenog žanra kaže: „ljerko, srce moje/ čovjek bez temelja/ traži stalno zavođenje“. Zavođenje poezijom za Perišića ima egzistencijalni značaj: „i ja/ to je najgore/ nastavljam ono nešto/ ono nerješivo, i hodam“. 

Skitnički status 

Fina vrsta ravnoteže erotskog i intimnog s jedne i socijalnog s druge strane, narušena ja u novoj, prošlogodišnjoj knjizi Siromašni čovjek kojeg boli glava. Na osnovu naslova naivni čitalac očekivao bi bar naglašeni socijalni kontekst ove poezije, ako ne i angažovane stihove. Zapravo, dominira ono intimno, gotovo ispovedno, ali je iskorišćen prozni narativni oblik, pa je knjiga neka vrsta poeme, uzmimo tako, neka bude persiflaža Ciganskog romansera Federika Garsija Lorke. „Dugo si se pravio da nisi šokiran/ sad si star kao galija/ puna nazorovih stihova”, kaže lirsko ja, a među stihovima u knjizi ponavlja se onaj iz „Galiotove pesni“: „pokle su me prikovali zlizane za ovi daski“, a pominje se i „huk matoša kroz ništa“, „arsen diklić“ i (film) „zimovanje u jakobsfildu“. (U izvornom obliku dato je malim početnim slovima, o kom postupku, dominantnom u knjizi, bi se moglo posebno raspredati.) Ali knjiga je lutalačka i u neku ruku opraštajuća, intima se otvara u evokaciji voljene žene, ostavljene ili nestale. Skitnički status nudi se i kao posledica ekonomskog sloma za koji vagabund ne mora biti odgovoran i kao lični izbor koji vodi iz zaparloženosti u neizvesnost, koja može postati i keruakovska on the road „avantura“. 

„dugo si se pravio da nisi šokiran/ sad si star kao galija/ puna nazorovih stihova”

Kada se tako čita knjiga Siromašni čovjek kojeg boli glava dobija koherenciju, ali nažalost, nedostaje joj i detalja i epizoda, relevantnih i upečatljivih, da postane minezengerska balada našeg vremena, što joj, opet, možda nije bila ni namera. No, bila za neke iznenađenje ili ne, tako što uopšte postoji ili zbog svog oblika i sadržaja, poezija Roberta Perišića je mestimično veoma podsticajan jezički napor u suštini melanholičnog senzibiliteta, neizbežno uronjenog u kulturu, da peva o onom spolja i iznutra (o sebi i svetu) kao rešavanju nerešivog koje se nastavlja. I koje ne može stati, bilo tako što bi bilo uhvaćeno u mrežu porodičnih obaveza i socijalnih privilegija, ili ustaljenih pesničkih formi. 

Nerešivost je nedovršenost kao vid neispunjene otvorenosti koja ne treba ni da plaši ni da nadahnjuje. Ona je jednostavno tu i živi se kroz nju, svesno i mobilno.

Naime, oba se romana odupiru (auto)stereotipizaciji i (auto)egzotizaciji, predodžbama o specifično balkanskim temama, pristupima i značenjskim potencijalima teksta, o balkanskim književnim suvenirima koji navodno autentično reprezentiraju ovdašnje identitete. U tim se romanima osvajaju novi prostori umjetničke slobode i šire horizonti očekivanja, i to ne na način da tekst postaje poligon za autistične autorske eksperimente, već da on zadržava prohodnost, razumljivost i komunikacijsku otvorenost prema čitatelju.

Pjevač u noći – nova sentimentalnost

Roman Pjevač u noći Olje Savičević Ivančević ispisan je na matrici ljubavnog romana (podnaslov je „romansa“), u poigravanju s normama i klišejima tog žanra i ljubavnog diskursa u suvremenoj kulturi. (U prethodnom romanu Adio kauboju autorica se pak poigrala s „muškim“ žanrom vesterna.) U toj igri s opasnim, „ljubavnim“ teretom ona ne inzistira na ironiji i ne povlači jednostavne poteze izokretanja, parodiranja ili poništavanja, kako to – zbog straha od gubitka ozbiljnosti i želje za distancom prema emotivnosti – čine neki drugi pisci. Od uobičajenih, klišejiziranih elemenata ona tako stvara novu sentimentalnost te originalnom poetizacijom i kombiniranjem elemenata koji se pojedinačno smatraju često trivijalnima postiže onu žuđenu začudnost koja je uvijek signal dobre literature.

Pjevač u noći počinje „Pozdravnim pismom“ koje ispisuje Slavuj, umjetnik, performer, konceptualac, crtač po gradskim zidovima i ratni dezerter, dakle književni lik inspiriran i stvarnim osobama i stripovskim fantazijama. Pismo je namijenjeno ljubavnicima koji su noću toliko glasni da od njihovih uzdaha odzvanja jedna splitska ulica. Zatim on piše nova i nova pisma nepoznatim glasnim ljubavnicima, mijenjajući stalno perspektivu („Pismo sjetnog psa“, „Pismo ravnodušnog boga“, „Pismo ratnog veterana“, „Pismo djevojčice koja se ne želi zaljubiti“ itd), pa ih ubacuje u poštanske sandučiće duž ulice. Te epistole smjenjuju se s pripovijedanjem u prvom licu njegove bivše žene Naranče, spisateljice ljubića i scenarija za sapunice koja je kao jedinstveni lik također izgrađena od različitog kulturološkog tkiva. Ona o sebi kaže: „Ja sam plava naranča, izvana. Imam silikonsku usnu, imam brazilsku frizuru, vozim kabriolet dvosjed Mazdu MX-5, zlatnu, ali ja sam crna naranča, iznutra. Puna crnog soka.“ Naranča odlazi u potragu za Slavujem po splitskom zaleđu (taj dio funkcionira kao roman potrage/ceste ili ženski pikarski roman), pa se njezino pripovijedanje odvija kao mješavina doživljaja s puta i sjećanja na raniji život: na prve ljubavi i radost mediteranskih ulica, susret sa Slavujem, kasnije osobne izbore, rat, seljenja i karijeru. U pozadini se pri tome jasno ocrtava društveni ambijent u različitim vremenima: vrijeme socijalizma i nevinosti, vrijeme rata i društvenog pomračenja te vrijeme tranzicije i gubitka vjere u mogućnost stvaranja boljeg društva.

Autorica fotografije: Lea Jurčić; Izvor: 50 godina Splita 3 -ulice, kvartovi,stanovnici

Ulica glasnih ljubavnika iz romana zapravo je stvarna splitska ulica Dinka Šimunovića, jedna od najljepših ulica impozantnog urbanističko-arhitektonskog projekta kvarta Split 3 izgrađena u socijalizmu za ljude koji su se doseljavali u grad iz okolnih krajeva. Taj projekt ne samo da svjedoči o fascinantnoj arhitekturi visokog modernizma u Jugoslaviji i razvijenoj svijesti o urbanitetu i socijalnoj komponenti stanovanja, nego i o izvanrednom osjećaju njezinih stvaratelja za mediteranski prostor i brizi za očuvanje specifična načina života, bliskosti i komunikacije.[ii] Arhitekt je, piše u romanu, „želio stvoriti pravu ulicu, gradsku, sa stanovima koji su dom, ulicu na kojoj se ljudi moraju susretati“, pa je zato „nacrtao ulicu u kojoj ljudi moraju jedan drugome kazati dobar dan, u kojoj se ne mogu šutke mimoići, mediteransku ulicu susreta, na kojoj se boravi“. Pjevač u noći tako je i posveta jednom urbanom mikrokozmosu i vremenu u kojem se – unatoč čvrstom stisku socijalističkog poretka – gradilo i stvaralo s pameću, mjerom, humanizmom, osjećajem za prostor, ljude i njihovu kvalitetu života.

U romanu se također demontiraju mnogi stereotipovi o ovdašnjoj prošlosti, i to na način da se uključuju „male povijesti“ i svakodnevni i privatni život kao kontrapunkti tendencioznoj interpretaciji ideološkog i političkog materijala. Isključivo negativna interpretacija Jugoslavije i demonizacija socijalizma kakvi prevladavaju u nacionalističkim politikama od 1990-ih godina nadalje na ovom prostoru te u „imperijalnom pogledu“ Zapada zamjenjuje se ovdje kompleksnom slikom jedne zemlje i jednog povijesnog vremena. Uz takvu kompleksnost, velika vrijednost romana leži i u hrabrosti da se u ambijentu ideološke ostrašćenosti prikaže jedna epoha i njezina struktura osjećanja u svome kolorističkom spektru, kontra nacionalističkih i neoliberalnih dogmi.

Pjevač u noći dijelom je posveta jednom urbanome mikrokozmosu i vremenu u kojem se – unatoč čvrstom stisku socijalističkog poretka – gradilo i stvaralo s pameću, mjerom, humanizmom, osjećajem za prostor, ljude i njihovu kvalitetu života

Pisati o ljubavi u vremenu prevladavajućeg cinizma i lake potrošnje emocija, istovremene otvorenosti prema intimi i straha od bliskosti s drugima, u vremenu komodifikacije svega, pa i ljubavi – vrlo je teško. Za ovdašnjeg pisca – osuđenoga da glumi stalno jednu te istu tipsku ulogu homo polititusa – još i teže, a za ovdašnju spisateljicu koja se mora, uza sve, nositi s patrijarhalnim konvencijama kakve postoje i u umjetnosti – skoro nemoguće. Naime, rat, povijest, diktature, nacije, politički folklor itd. – o čemu navodno jedino može svjedočiti književnost s Balkana – smatraju se uobičajeno muškom domenom.

Svježina glasa Olje Savičević Ivančević upravo je u neopterećenosti tim predodžbama, u sigurnosti da se – unatoč modama i očekivanjima – piše po svome. Dakle, piše o stereotipno shvaćeno ženskim temama igrajući se stereotipno ženskim iskazima na način da se stvori autentično i stereotipima neopterećeno umjetničko djelo. Jer, riječima jednog od Slavujevih alter-ega iz „Pisma duha Dinka Šimunovića„: „O čemu bih ja mogao pisati danas, u vremenu veće slobode, barem za neke? Vidim, naši su pisci još i sada pritisnuti oskudicom i moralnim ponižavanjima, a takvima teško je pisati, a najteže novele koje mora prožimati svježa poezija, ljepota, ljubav i mladenački osmijeh. Može taj osmijeh biti pomalo rugalački ili fakinski, katkad gorak ili kroz suze, ali vazda valja da dolazi iz blage duše. Pisati valja iz poriva ljubavi, a ne iz poriva osvete i mržnje pa makar o stvarima posljednjim i grubim. Čitao sam nove knjige i u njima sam našao puno opravdana bijesa suvremene čeljadi. Predmnijevam, ako nestane ljubav kao književna opsesija, ostat će nam, kao teme, samo nepravda i smrt. Ako knjige jesu preslika svijeta, zar je zaista na čitavu svijetu ostala važna i ozbiljna samo nepravda?“

Svježina glasa Olje Savičević Ivančević je u neopterećenosti raznim predodžbama, u sigurnosti da se – unatoč modama i očekivanjima – piše po svome. Dakle, piše o stereotipno shvaćeno ženskim temama igrajući se stereotipno ženskim iskazima na način da se stvori autentično i stereotipima neopterećeno djelo

Područje bez signala – pravo na utopiju

Roman Područje bez signala Roberta Perišića naizgled je žanrovski, značenjski i diskurzivno posve drukčiji roman, ali interpretiranjem njegovih dijelova uočava se određena poetičko-semantička bliskost s Pjevačem u noći. Perišić u romanu plete kompleksnu priču s psihološki vrlo dobro nijansiranim likovima i glasovima različitih tonaliteta, koja se većim dijelom odvija u neimenovanome balkanskom gradu, a manjim na inozemnim lokacijama: u Magrebu, Londonu i gradu u azijskoj Rusiji. Grad u balkanskoj provinciji nakon rata nalazi se u stanju posvemašnje fizičke i socijalne devastacije: tvornica koja je u socijalizmu udarala ritam životu grada više ne radi, rijetko tko tu dolazi i ništa novoga se ne pokreće, a preostali stanovnici (koji se nisu odselili u inozemstvo) u stanju su tipične postsocijalističke apatije. Posvuda se vide tragovi ratnih trauma i političkih promjena nagore; posvuda stagnacija, pasivnost i zamrznute nade. To „područje bez signala“ zanimljivo je još samo kao teren za nezakonite transakcije, mutne poslove kriminalnih skupina zaostalih od rata ili antropološka znanstvena istraživanja običaja „posljednjih-europskih-divljaka“.

U takvu zabačenost dolaze dvojica tranzicijskih investitora s planom da pokrenu tvornicu i izrade golemu turbinu koju će za veliki novac prošvercati predsjedniku-pukovniku jedne diktatorske zemlje pod embargom Zapada. Oni pronalaze bivše inženjere i radnike tvornice koji su nekim čudom sačuvali stare strojeve od ratne i privatizacijske grabeži, pa se pokreće nova proizvodnja po modelu starog sistema. A to znači, uz ostalo, modelu radničkog samoupravljanja. Tako se u zabačeni grad, u besperspektivnu svakodnevicu na tužnoj periferiji vraća kakav-takav život. Obnavlja se zaboravljena solidarnost i uspostavlja specifičan ustroj koji se temelji zapravo na socijalističkim idealima o pravednoj raspodjeli vlasništva i kolektivnim upravljanju zajedničkim dobrom, ali je lišen socijalističke demagogije i lažnih društvenih odnosa. Nasuprot realno postojećim povijesnim socijalističkim državama koje su imale svoje klasne nejednakosti, sloj privilegiranih rukovodioca i sloj obespravljenog radništva te neefikasne ekonomije, pokušava se u malome – u mikrokozmu jedne tvornice – stvoriti nešto istinitije i bliže idealu pravednog društva.

Roman se dalje odvija u neočekivanim, vješto izvedenim skretanjima da bi završio u londonskoj galeriji u kojoj je golema turbina izložena kao umjetnički artefakt. U tom se krešendu izvanredno prikazuju blaziranost suvremene intelektualne scene, komodifikacija umjetnosti i zapadnjačka, kolonijalna glad za umjetničkom egzotikom Istoka/Balkana/Trećeg svijeta ili bizarnosti socijalizma. Autor preko takvih motiva ukazuje na stereotipne prakse reprezentiranja ovog prostora i devijacije samog umjetničkog čina pod djelovanjem potrošačkih imperativa. Na umjetničkom tržištu tako se stalno traži nova roba, a potražnju diktiraju, uz ostalo, geopolitička kretanja. Ratna stradanja i užasi modernoga doba koji se događaju drugima, imaju marketinški potencijal za prodaju umjetnosti. Jer, kako stoji u romanu, „umjetnost je danas priča“, a ne „umjetnička vještina“.

Na londonskoj izložbi, turbina je nazvana „posljednjim artefaktom socijalizma“ i „posljednjim socrealističkim artefaktom“, premda je socrealizam bio tek kratkotrajna poslijeratna epizoda u Jugoslaviji, dok je visoki modernizam (posebno u likovnosti i arhitekturi) najviše obilježio umjetnost socijalističkog razdoblja u Jugoslaviji. Poput Danila Kiša u ranije citiranom eseju, i pripovjedač ovog romana ističe ograničenja stereotipnog i unificiranog reprezentiranja balkanskog prostora na Zapadu, pa poručuje: „Njima je bitna metafora, ne detalji, i za njih je sve to na hrpi: socrealizam, propali pokušaji socijalizma, Istok, komunistički režimi, sve te tamo novo kapitalističke države kojima teško pamte pozicije i imena, a kamoli tko je bio u Istočnom bloku, tko ne.“

No, pripovjedač dalje uviđa da je izvorište društvene bolesti negdje drugdje i da ona nije samo endemska balkanska pojava. Problemi radništva i industrije, proizvodnje i ideologije šire se preko balkanskih granica. Naime: „Čim je Malcolm (moćni londonski galerist, op. a) to uzeo, pomislio sam da njih ne može biti toliko briga za nas, da tu mora biti još nešto, u tom smještanju industrije u muzej, u ovoj priči o propasti, jer o tome se priča i ovdje: industrija im je pala na pola. I nije industrija zastarjela, pomislih, nego se ona seli, a radnici su negdje u dalekim globalnim maglama, odakle nemaju moć postavljati uvjete pa ih ne mogu postavljati ni ovi na Zapadu kao nekad. Nije propala industrija, pomislih, nego moć radnika. Da, to je i zapadna priča, premda će je predstaviti kao samu našu.“

Društvena angažiranost autora vidi se tako u problematiziranju teme radništva i industrijalizacije na globalnome planu, u ukazivanju na načelnu neodrživost danas vladajućeg neoliberalnog modela koji dovodi do novih nejednakosti, nepravdi, otuđenja i gomilanja kapitala u rukama malobrojnih.

Nasuprot postojećim povijesnim socijalističkim državama koje su imale svoje klasne nejednakosti, sloj privilegiranih rukovodioca i obespravljenog radništva te neefikasne ekonomije, u romanu se pokušava u mikrokozmu jedne tvornice stvoriti nešto bliže idealu pravednog društva

No, roman nije politički traktat. Fikcija ne daje sociološke uvide. Ako od književnosti očekujemo bilo kakva konačna rješenja, političke agende i neprikosnovene istine, zalutali smo na pogrešan teren. Stoga vrijednost Perišićeva romana treba potražiti u nečemu drugome. S jedne strane, u umijeću da se društvene aktualije i problemi današnjih zapadnih društava transponiraju u književnom diskursu, a značenja kristaliziraju u priči, interakciji likova, aluzijama, procijepima izrečenoga… S druge, vrijednost je u umijeću da se kreira kompleksan književni svijet u kojem se kolektivno i pojedinačno, političko i poetičko, društveni kontekst i individualna proživljavanja, prirodno međusobno povezuju.

Tako se Orwelov imperativ – „političke pobude u književnosti“ – ovdje proširuje upletanjem privatnoga i pojedinačnoga, malih priča i individualnih izbora u matricu velike društvene povijesti. Uz priču o zabačenim krajevima, tranzicijskom kaosu, socijalizmu, radničkoj nadi i društvenoj pravednosti, temeljna preokupacija romana je ljubav, i to u različitim varijacijama: između muškarca i žene, roditelja i djeteta, prijatelja. Odnosno, pitanje (ne)mogućnosti razumijevanja, bliskosti i solidarnosti među ljudima. Iako je ton Perišićeva pripovijedanja bitno melankoličniji i sumorniji negoli ton Olje Savičević Ivančević, u njihovim je romanima u osnovi riječ o sličnome – o potrazi za trenucima osobne sreće, za privatnom i društvenom utopijom.

Ako od književnosti očekujemo bilo kakva konačna rješenja, političke agende i neprikosnovene istine, zalutali smo na pogrešan teren

Pisati različito!

I Područje bez signala i Pjevač u noći imaju znatan subverzivni potencijal. S jedne strane, u oba se romana iznevjeravaju uobičajeni načini obrade pojedinih motiva u suvremenoj književnosti (npr. motiva ljubavi, rata), ne podržavaju stereotipne interpretacije društvenih odnosa (npr. socijalizma) i kiševski uspješno oscilira između političkoga i poetičkoga. U njima se zapravo književnim sredstvima, na suštinski poetski način, tematiziraju važna postsocijalistička, postjugoslavenska i postratna pitanja – kao što je pitanje osobne sreće u devastiranom društvu.

S druge strane, ti se romani ne uklapaju u esencijalističke i stereotipne predodžbe mnogih inozemnih (zapadnih/europskih) recipijenata o tome što je balkanska književnost. Naime, iako se dotiču navodno „pravih balkanskih tema“: rata, povijesti, osobne drame u vihoru vremena itd., oni se ne uklapaju u književne konvencije i opće društvene istine. U oba se romana nastoji proširiti prostore književne slobode i oduprijeti se ideologiji ispravnosti koja se, vidjeli smo, propovijeda čak i u književnosti.

Na kraju, vraćam se iznova Danilu Kišu i završavam ovaj tekst njegovom porukom iz eseja „Mi pevamo u pustinji“ koja se zbog svega rečenoga čini tako bitnom za ovdašnju suvremenu književnost – kako za njezinu proizvodnju, tako i za njezinu domaću i inozemnu recepciju. Po Kišu: „Sve dok se jedan pogled na svet i umetnost bude proglašavao kanonskim, dakle jedinovažećim i jedinosmislenim, sve dotle se jedna kultura neće moći domoći svoje elementarne slobode. U tom smislu, pisati različito, što će reći izvan i uprkos kanonima i zahtevima dana što ih diktiraju vladajuće grupe znači boriti se za moralnu i političku slobodu jedne kulture“.

(Kraj.)

Prvi dio eseja dostupan je na: https://kritika-hdp.hr/hr/tema/izmedu-poetike-i-politike

[i] Pjevač u noći dosada je, osim u Hrvatskoj i Srbiji, objavljen na talijanskom (Il cantante nella notte, L’Assino d’oro edizioni, Rim, 2018.), njemačkom (Sänger in der Nacht, Voland und Quist, Leipzig, 2018.) i engleskom jeziku (Singer in the Night, Istros Books, London, 2019.). Područje bez signala objavljeno je u Sloveniji, Srbiji i Makedoniji te na francuskom (Les turbines du Titanic, Gaïa Littérature, Paris, 2019.) i engleskom jeziku (No-Signal Area, Seven Stories Press, New York, 2020.).

[ii] Jugoslavenska modernistička arhitektura predstavljena je na velikoj izložbi Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948-1980. u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti, MoMa (srpanj 2018. – siječanj 2019.). O specifičnosti socijalističke arhitekture i pristupa jugoslavenskih stvaratelja stanovanju, javnom prostoru i urbanitetu vidi odličnu dokumentarnu seriju Betonski spavači (režija Saša Ban, scenarij Maroje Mrduljaš i Nevenka Sablić, produkcija Hulahop i HRT).