Nedavno se u našim knjižarama pojavila razigrana, limunski žuta knjiga Mihaila Vizelja o Puškinu u prijevodu Ive Alebića. Na naslovnici je prepoznatljiv Puškinov lik sa zaštitnom maskom preko lica, dok je crnim slovima u verzalu ispisano: Puškin u karanteni. Kronika samoizolacije 1830. godine. Naslovnica je gotovo identična ruskoj, samo što se ondje ističe i „Boldino“: Пушкин. Болдино. Карантин. Хроника самоизоляции 1830 года.

Ruski novinar i književni kritičar Mihail Vizelj u proljeće 2020. godine, na poticaj kolega iz Rossijske gazete i portala godliteratury.ru, prihvatio se skupljanja materijala i slaganja Puškinovih pisama te je u jeku pandemije koronavirusa i u uvjetima rada od kuće objavio knjigu o karanteni iz 1830. godine. Tridesetjednogodišnji pjesnik bio je zatočen u Boldinu nedaleko Moskve zbog širenja zaraze kolere, a pedesetogodišnji Vizelj sastavlja knjigu 2020. u Meljdinu, selu u Moskovskoj oblasti, kada se nalazio u karanteni zbog COVID-a 19. Prostori su bliski, a ni vrijeme se bitno nije promijenilo. O nepromjenjivosti vremena, Puškin je zapisao interesantnu bilješku: „Ništa tako ne podsjeća na rusko selo 1662. kao rusko selo u 1833.“ Upravo je zbog te nepromjenjivosti, stalnosti određenih životnih situacija, Vizeljeva knjiga o tom davnom događaju u ruskom izdanju (izdavač Boslen) oblikovana u suvremenoj maniri, a nju slijedi i hrvatski izdavač Sandorf. Imamo dojam da ne čitamo Puškina iz 19. stoljeća, nego našeg suvremenika koji na Instagram stavlja postove, a malene sličice s pojedinim „junacima“ ove boldinske priče i njihovi komentari u „oblačićima“, uz pokoji komentar: „poruku pročitao“ te kurzivirana pisma napisana u izvorniku i prijevodu, koje bismo slobodno mogli staviti u Google prevoditelj, grafički podsjećaju na takvu vrstu komunikacije. I tako… ništa ne sliči na karantenu 1830, kao karantena 2020.

Puškin u papučama

Aleksandra Sergejeviča Puškina (1799-1837) i manje upućeni poznaju kao pjesnika, pripovjedača i dramatičara. Leksikoni i enciklopedije ne zaobilaze njegovo ime, njegovu posebnost u plejadi pisaca prve polovice 19. stoljeća, inovativnost, stilsku lakoću, žanrovsku raznolikost i, u svakom slučaju, jedinstveno mjesto na pijedestalu ruske književnosti.

Aleksandra Puškina, međutim, kroz Vizeljevu knjigu upoznajemo „u papučama“, kao srditog ženika, boldinskog zatvorenika, nervoznog, ponekad mračnog pisca, kao vlastelina koji rješava imovinska pitanja, a sve da bi se oženio osamnaestogodišnjom moskovskom gospođicom Natalijom Gončarovom. Za puškiniste nije posve nepoznata njegova korespondencija sa zaručnicom Gončarovom, s kolegama i prijateljima, tada vrlo utjecajnim piscima, novinarima, izdavačima, ili s bratom Lavom. Ipak, u Vizeljevoj se knjizi razotkriva vrlo suptilan, ponekad nervozan pisac i mladić koji se dosađuje, piše, nervira se, pokušava doći do Moskve unatoč karantenskom ograničenju. Knjiga počinje točnim datiranjem Puškinova odlaska iz Moskve 31. kolovoza 1830. godine i s jasnom namjerom da riješi s ocem dogovorenu podjelu imovine, odnosno da založi svoj dio i time prikupi novac za svadbu, a završava 5. prosinca iste godine povratkom u Moskvu. Vrijeme omeđeno kalendarskom granicom nešto duljom od tri mjeseca u književnim je krugovima i kulturi poznato kao „Boldinska jesen“ – najznačajnije stvaralačko razdoblje Aleksandra Sergejeviča. Puškin je u to jesensko tmurno i karantensko doba napisao nekoliko desetaka lirskih pjesama, dovršio svoj najpoznatiji „roman u stihovima“ Evgenij Onjegin, napisao takozvane Male tragedije te Bjelkinove pripovijesti (punim nazivom Pripovijesti pokojnog Ivana Petroviča Bjelkina).

Mihail Vizelj dobro zna da i čitatelji znaju za Puškinovu Boldinsku jesen. Što je onda novoga svojom knjigom mogao dati? Vizelj pred čitateljima obznanjuje Puškinova pisma i neposredno ih komentira. Tumačenje njegove korespondencije na tragu je kulturološke studije kakvu poznajemo preko Lotmanovih Komentara Evgenija Onjegina. Da podsjetim, Jurij Lotman je u vrlo studioznoj knjizi Puškin, uz piščevu biografiju i članke objavljene od 1960. do 1990, napisao Komentar i time dao vrlo iscrpnu analizu romana o svim događajima, mjestima, običajima, povijesnim ličnostima iz Puškinova vremena, potvrđujući da je taj Puškinov roman prava „enciklopedija ruskog života“ prve trećine 19. stoljeća. Vizeljeva knjiga nema takve ambicije, niti je pisana tako studiozno, ali ona baca svjetlo ne samo na Puškina kao privatnu osobu i njegovo vrijeme, nego i na njegove prijatelje, njihov odnos, jer Puškin je, kako Vizelj u uvodnim redcima navodi, pisao jasno, neusiljeno, mijenjajući registre, ovisno o situaciji i trenutku, a uz to, nije afektirao i nije prelazio granicu dobrog ukusa.

U Vizeljevoj se knjizi razotkriva vrlo suptilan, ponekad nervozan pisac i mladić koji se dosađuje, piše, nervira se, pokušava doći do Moskve unatoč karantenskom ograničenju

„Polu-junak, polu-jadac, polu-podlac“

Premda je Puškin bio ozbiljan pjesnik koji je pisao ode, elegije, balade, poslanice, stihove koje držimo kanonskima (posebno pejzažne, ljubavne, političke ili one s antičkim motivima); pripovijesti (Pikova dama, primjerice), romane Kapetanova kći ili Evgenij Onjegin, bajke, drame (Boris Godunov, „male tragedije“), novelistički ciklus Bjelkinovih pripovijesti, njegovi šaljivi i lascivni stihovi ne izbijaju u prvi plan kod predstavljanja ovoga velikana ruske književnosti. Kao mladi pjesnik znao je zbijati šale na račun ljudi s dvora, a u svojim je epigramima ismijavao državne službenike poput Alekseja Arakčejeva („Zloban, osjetljiv svuda, / Bez časti, čuvstva, bez muda“), kneza Mihaila Voroncova, pa čak i cara Alesandra I., za kojega je u jednoj pošalici napisao da je „putujući despot debeljkaste stražnjice“. Simon Sebag Montefiore u knjizi o Romanovima (Romanovi 1613-1918) navodi neke zanimljive detalje iz Puškinova života, poput nezgodnih dvorskih spletki, pomalo romansiranih dijaloga između cara Nikolaja I. i Puškina, a posebice one s knezom Mihailom Voroncovom. Puškin je imao ljubavnu aferu s Voroncovljevom ženom Elizom pa se čak hvalio da je otac Voroncovljeve kćeri Sofije. Voroncov ga je, piše Montefiore, slijedeći povijesne izvore, poslao u inspekciju najezde skakavaca, a Puškin mu se osvetio sljedećim stihovima (ovdje u prijevodu Radomira Venturina):

[…] I polu-junak, polu-jadac
I polu-podlac k svemu tom,
No tu nas ipak tješi nada
Da potpun bit će napokon.

Vizelj očito dobro poznaje i tu Puškinovu stranu, jer u njegovoj je knjizi Puškin šaljivdžija i vragolan, zaigrani pjesnik epigrama, ali ujedno i ozbiljan čovjek, zabrinut, ponekad ljutit i nervozan. Tijekom boravka u Boldinu piše devetnaest pisama različitim adresatima. Glavninu pisama je uputio zaručnici Nataliji Gončarovoj kojoj se obraća na francuskom, isto kao i P. A. Osipovoj, dakle – ženama, dok svojim muškim prijateljima, P. A. Pletnjovu, A. A. Deljvigu, M. P. Pogodinu, P. A. Vjazemskom, A. N. Verestovskom piše na ruskom. Već taj način ophođenja dovoljno govori o Puškinovu vremenu. U prvom je radu ovdje važna dvojezičnost ondašnjeg visokog društva koja ih je udaljavala od običnog puka. I ruski i francuski bili su uobičajeni jezici komunikacije – „lingua franca“ diplomacije i aristokracije. Uvijek mi je bila interesantna ta dvojezična igra u ruskom klasičnom romanu, a posebice činjenica da se Tolstojevi junaci u Ratu i miru u službenoj komunikaciji koriste francuskim jezikom. Štoviše, roman počinje u salonu madame Anne Pavlovne Scherer – na francuskom, premda tematizira, najvećim dijelom, rat protiv Napoleona. Tolstojev je roman iz tiska izašao tek 1869. godine, dok kod Puškina govorimo o prvoj trećini 19. stoljeća, ali o istoj „jezičnoj politici“. U svakom slučaju, francuski je bio jezik aristokracije, posebice u ophođenju između muškarca i žene tijekom cijelog „dugog devetnaestog stoljeća“, kako ga definira engleski povjesničar Eric Hobsbawm, a u knjizi Puškin u karanteni komentira francuski rusist i dobar poznavatelj ruske kulture 19. stoljeća Georges Nivat. No nemirni Puškin, već dovoljno iznerviran neredovitom poštom, samoćom u provinciji, lošim vijestima od oca Sergeja koji mu piše da je svadba sigurno propala, ipak jedno pismo svojoj zaručnici Gončarovoj piše na ruskom i počinje ga ovako: „Milostiva gospođo Natalijo Nikolajevna, ne umijem psovati na francuskom, pa mi dopustite da vam govorim na ruskom, a vi mi, moj anđele, odgovorite na čuhonskom ako želite, no samo odgovorite“.

„Zvijer“ kolere

Puškin je zatvoren u Boldinu, u kojemu „čami“ i „truli“, kako se sam izrazio, prezire opaku „zvijer“ koleru, nazivajući je ironično „persona Cholera Morbus“. Nemilu bolest naziva i „kugom“ jer ga je zbog nje stroga karantena zatvorila u selu, pa nevjesti piše da se nalazi u kraju “blata, kuge i požara“. Kolera je iz Azije tijekom cijelog 19. stoljeća pristizala u Rusiju i cijelu Europu. Percipirana je tada kao opasna zarazna bolest nalik kugi, što je razumljivo jer, kako Vizelj piše, bakterija Vibrio cholerae, koja se širi zrakom i vodom, otkrivena je tek četrnaest godina nakon Puškinova boldinskog zatočeništva, a znanstvenici su je priznali tek pedesetak godina kasnije. Drugim riječima, u ono vrijeme liječnici nisu bili sigurni kako se bolest širi pa su ograničavali kretanje stanovništva i određivali stroge karantene. Puškin se u pismu ruskom novinaru i piscu Mihailu Pogodinu, primjerice, žali da mu je dosadno, da se nema s kime svaditi, da je sam samcat jer svi misle da ga je „kolera ščepala“ i da je „crknuo u karanteni“. Važna su pisma Antonu Deljvigu i Petru Vjazemskom – dvojici pjesnika i bliskih Puškinovih prijatelja. Njima piše slobodnije i vrckastije, ali im se i poslovno povjerava: što piše, kako živi i kako se osjeća.

Vrlo je znakovito da Puškin piše svojoj nevjesti Gončarovoj pisma koja nisu samo nježna, ljubavne, nego i pisma s gorčinom i ironijom, a posebno se ističu njegove „packe“ prema ocu i budućoj punici koja mu baš i nije bila sklona te njegova opravdanja mlađahnoj zaručnici koja je odgajana uz strogi majčin nadzor. Naime, Puškin je bio nemirna duha, a njegov posjet kneginji Goljicinoj budi sumnje kod mlade djevojke pa joj Puškin uzvraća: „Budući da mi niste blagonakloni vjerovati na riječ, šaljem vam dva dokumenta o svojem prisilnom zatvaranju […] Dakle, vidite (ako mi izvolite povjerovati) da je moj boravak ovdje iznuđen, da ne živim kod kneginje Goljicine, iako sam je i posjetio jednom“. Ili u drugom pismu: „Kako ste mogli pomisliti da sam zapeo u Njižnjem zbog te proklete kneginje Goljicine? Znate li tu kneginju Goljicinu? Ona je tako debela kao čitava vaša porodica uzeta zajedno, uključujući i mene“.

Puškina kroz Vizeljevu knjigu upoznajemo „u papučama“, kao srditog ženika, boldinskog zatvorenika, nervoznog, ponekad mračnog pisca, kao vlastelina koji rješava imovinska pitanja, a sve da bi se oženio osamnaestogodišnjom moskovskom gospođicom Natalijom Gončarovom

Što još bitno saznajemo iz ove raznovrsne knjige, iz pisama i njihovih komentara? Saznat ćemo, primjerice, da je Puškin slabo raspolagao kapitalom. Molio je da se objavi Boris Godunov jer nema novca za svadbu. Zaduživao se, a nakon njegove smrti iz državne je blagajne plaćen dug svim vjerovnicima, što uključuje i lihvare i zelenaše. Ali saznajemo također da je njegov prijatelj Vjazemski ipak bio u još većim dugovima koje je nakupio kao strastveni kartaš. Čitajući Vizeljevu kolažno složenu knjigu saznajemo razmjere netrpeljivosti i polemika između tadašnjih književnih novina, njihovih uređivačkih politika te samih urednika, a Vizelj nas podsjeća da se i u ono doba privatno isprepletalo s političkim pa daje zanimljivu usporedbu sa suvremenim, neovisnim i državnim televizijskim kanalima u Rusiji. Zanimljivo je također, da je Puškin, koji je imao fotografsko pamćenje i koji je vrlo brzo učio, samostalno naučio engleski. Doduše, izgovarati ga nije znao, ali je jezik razumio i prevodio je besprijekorno. Saznaje se puno toga, pa i činjenica da su se pisma u ono doba probadala i kadila da se zaraza ne bi prenosila preko papira. Puškin se u pismu Verstovskom požalio koliko su probodena pisma hrapava pa si čovjek njima može izgrepsti anus, što je Vizelj spretno povezao s našim vremenom. Naime, dobro se sjećamo koliko je toaletni papir bio cijenjen u vrijeme karantene pa su se u nekim mjestima i trgovačkim lancima pojavile nestašice ili ograničenja u kupnji te važne potrepštine.

Premda Puškinova pisma nisu prvi puta objavljena i puškinistima je, kao i proučavateljima ruske književnosti poznat dio korespondencije dostupan u muzejima, Puškinovu domu u Peterburgu, u sabranim djelima, te posebno ona koje je Ivan Turgenjev objavio još 1878, Vizeljeva knjiga ipak ne ponavlja već postojeća izdanja. Ona je omeđena konkretnim datumima, povezana s konkretnim boldinskim boravkom Puškina u zatočeništvu i temelji se na suvremenim, zaigranim komentarima čovjeka 21. stoljeća.

Od pisca romantizma do realiste

Hrvatsko je izdanje ove knjige pomno pripremano. Uz pisma, koja je, kao i komentare preveo Ivo Alebić, pojedini prozni dijelovi, a posebice pjesme preuzeti su iz postojećih prijevoda objavljenih u izdavačkim kućama Rad (Beograd), Mladost (Zagreb), Hum Naklada (Zagreb), Školska knjiga (Zagreb) i dr., s imenima prevoditelja kao što su: Ivan  Slamnig, Zlatko Crnković, Milorad Pavić, Božidar Kovačević, Dobriša Cesarić, Lav Zaharov, Petar Bilobrk, Jovan Dučić, Gustav Krklec i dr., dok je Sinan Gudžević dio stihova preveo za potrebe konkretne knjige.

Prelistavajući književne uratke Aleksandra Sergejeviča Puškina napisane u vrijeme Boldinske jeseni, vidljivo je da je pjesnik ondje „sazrio“. Boldino je za Puškina bilo „otočić mira“, „mjesto novog osmišljavanja i preslagivanja samog sebe“. Puškin je u Boldino ušao mladenački raspojasan i nemiran, a izašao kao „smiren“ čovjek koji je pripremljen za svadbu i koji će se vjenčati s Natalijom Gončarovom u zimu 1831, svega nekoliko mjeseci po izlasku iz karantene. I pisma koja je pisao vode ga u tom smjeru. U spisateljskom smislu, možda je on još uvijek bio pisac romantizma, ali nema sumnje da je iz karantene izašao kao realist. Već Evgenija Onjegina, kojega dovršava u Boldinu, pribrajamo vrhuncu stilske formacije romantizma, ali, kako to s vrhunskim djelima biva, taj roman otvara realističko razdoblje ruske književnosti (nije li Evgenij na dvoboju usmrtio prijatelja Lenskog i romantizam sâm?), a tu su i Bjelkinove pripovijesti – pravi biser rane ruske realističke proze koja će svoju tradiciju male forme i „malog čovjeka“ nastaviti u djelima Gogolja i ranog Dostojevskog.

Pred kugom, ko pred zimom zlom,
Zaključaj se u domu svom.
Napuni čaše, uždi sveće.
Oseti zaborava slast.
I, gozbe praveći sve veće,
Carice Kuge slavi vlast.[1]

Ali Puškin nije pisao o svojoj karanteni samo u pjesmama, već i u pismima. Naime, ruski pjesnik početkom rujna 1830. godine odlazi u selo Boldino, otprilike 150 km od Moskve, da bi riješio pravo vlasništva koje je naslijedio od svojeg oca. Čim je došao u svoje selo, u Rusiji je započela epidemija kolere („…u našoj je okolici Choléra morbus (jedna jako mila persona)“) pa je Puškin bio osuđen da provede više od tri mjeseca u karanteni. Zarobljen u Boldinu, „bez žive duše i ijednog časopisa“, u „blatu do koljena“, očajan i smoren, Puškin završava Evgenija Onjegina, Borisa Godunova, Bjelkinove pripovijesti, nekoliko tragedija i tridesetak pjesama. Taj najstvaralačkiji period ruskog pjesnika, u kojem su postavljeni temelji ruske književnosti, kasnije je u puškinologiji nazvan Boldinska jesen.

No Puškin je, izuzev posvećenog književnog rada, imao i čitav niz svakodnevnih briga i problema. Ženidba s odabranicom koja je visjela o tankoj niti, podjela zemlje koju je naslijedio od oca, izdavački poslovi i, naposljetku, financijski problem – ruski autor je bio siromašan, a buduća ženidba zahtijevala je dosta novca. Puškinova pisma – prijatelju Vjazemskom, nevjesti Gončarovoj, „književnom agentu“ Pljetnjovu i drugima – pokazuju nam genijalnog pjesnika ne samo kao stvaraoca, koji piše remek-djelo za remek-djelom, nego i kao stvarnog čovjeka koji se u devetnaestom stoljeću suočio s nizom nama tako poznatih prepreka i problema izazvanih epidemijom koronavirusa.

Ovdje donosimo šesto poglavlje „Deljvig, Godunov i dragocjeno sjećanje na Karamzina“ iz knjige Puškin. Boldino. Karantena. Kronika samoizolacije 1830. godine (Boslen, 2021.) suvremenog ruskog publicista Mihaila Vizelja, koja će na našem jeziku u dogledno vrijeme biti objavljena u izdavačkoj kući Sandorf.

Udaljenost, neizvjesnost

Oko 29. listopada 1830.

Deljvig, Godunov i dragocjeno sjećanje na Karamzina / sedmo pismo

P. A. Pljetnjovu                 Iz Boldina u Peterburg

Pokušao sam se progurati do Moskve, ali kad sam saznao da tamo nikoga ne puštaju, vratio sam se u Boldino i tu čekam povoljno vrijeme. A što reći o ovom vremenu! Znam da nije tako strašan vrag kakvim ga crtaju; znam da kolera nije opasnija od turskog puškaranja, ali udaljenost, neizvjesnost – to je ono što me muči.

Odlazeći na put, pisao sam svojima da me očekuju za 25 dana. Nevjesta mi je prestala pisati, i gdje je ona i kako je, do danas ne znam. Što misliš o tome? Odnosno, dragi moj Pljetnjove, iako ja nisam takav tip, takoreći, no stvari idu do te mjere da crkneš od muke. Stihovi mi u glavu ne dolaze, iako je jesen divna, i kiša, i snijeg, i blato do koljena. Ne znam gdje je moja djevojka; nadam se da je otputovala iz okužene Moskve, no kamo? U Kalugu? U Tver? U Karlovo k Bulgarinu? Ništa ne znam. Časopise vaše ne čitam; tko će koga? Kaži Deljvigu da se drži; da ću mu stići svakako u pomoć na zimu ako ovdje ne crknem. Zasad može naručiti vinjetu u drvetu, koja me prikazuje golišavog, u obliku Atlanta koji na ramenima drži Književne novine. Što je s mojom tragedijom? Obranite je, hrabri prijatelji! Ne dajte da je pojedu novinarski psi. Htio sam je posvetiti Žukovskom sljedećim riječima: trebao sam posvetiti moju tragediju Karamzinu, no pošto njega više nema, posvećujem je Žukovskom. No Karamzinove kćeri su me zamolile da ipak posvetim svoj omiljeni rad uspomeni na njihovog oca. Dakle, ukoliko je još moguće, tiskaj na naslovnici:

Uspomeni na Nikolaja Mihajloviča Karamzina, dragocjenoj za Ruse, posvećuje s dubokim poštovanjem i zahvalnošću ovo djelo nadahnuto njegovim genijem.

Pripremajući se za svadbu, Puškin je počeo tražiti novac ne samo kao vlastelin, no i kao profesionalni pisac. I najprije – odlučio (se) naposljetku “odlediti” situaciju s Borisom Godunovom, koji je napisao prije pet godina u Mihajlovskom. Nakon što je pročitao tragediju, car se, kao što je poznato, izrazio o njoj vrlo blagonaklono, no smatrao je da nema koristi da je tiska, već je predložio da se preradi u roman kakve je pisao Walter Scott.

Car Nikola vjerojatno nije želio uvrijediti Puškina, s kojim se nedavno upoznao osobno, te ga je javno prozvao “najpametnijim čovjekom Rusije”. Sasvim je moguće da je zaista smatrao da su romani Waltera Scotta dobar primjer kojem treba težiti. Ne smijemo zaboraviti da se procvat književnog stvaralaštva edinburškog odvjetnika i kolekcionara starina dogodio u drugoj polovini 1810-ih, dok je sam budući car, koji se rodio tri godine prije Puškina, bio tinejdžer (ili, ako želite, adolescent) – i, kao tisuće tinejdžera diljem Europe, sasvim je izvjesno da je čitao junačke priče o plemenitom razbojniku Robu Royu i odvažnom Ivanhoeu. Tim više jer nije imao problem ni sa čitanjem na stranom jeziku ni s nabavljanjem europskih noviteta. Tako da je Nikola na svoj način zaista želio pomoći Puškinu da postane autor bestselera.

No Puškin se strašno uvrijedio i odlučno odbio bilo što prepravljati. Draže mu je bilo da od njegovog komada neće biti ništa nego da ga revidira. Što su car i njegovi pomoćnici protumačili kao neobjašnjivu tvrdoglavost i nezahvalnost – također sasvim bez razloga. Puškin se nije inatio. Jednostavno je predvidio u koju će se stranu razvijati ruska književnost, i za njega je sentimentalizam Waltera Scotta već bio lanjski snijeg. Za razliku od cara Nikole koji to nikako nije mogao shvatiti.

Puškinova epoha

Naravno, tužno je kad sudbina književnih djela ovisi o ljudima koji se ništa ne razumiju u njih. No to se već događalo u Rusiji, a događat će se i poslije. I zar samo u Rusiji? Razlika Puškinove situacije od one u kojoj se našao Pasternak ili Brodski bila je u tome da se on mogao izravno obratiti vrhovnoj vlasti i, što je još važnije, računati na njezin odgovor.

Nama se to čini samo po sebi razumljivim, zato što se sjećamo Blokovog “vladavina je bila Nikolina, a epoha Puškinova!”, odnosno car i pjesnik su za nas iste veličine, no za Puškinove suvremenike, koji nisu znali da žive u Puškinovoj epohi, takav se ravnopravan dijalog činio čudnim i čak nedoličnim. “Dosad je gospodar, koji je posjedovao dar govora, govorio sam; no u gomili će se naći glas protivljenja. Takvi razgovori su nedolični, a proste rasprave pretvaraju se odmah u riku i urlik gladne zvijeri.”

Zapisujući sljedeće 1831. godine u dnevnik svoja (do zaprepaštenosti aktualna) razmišljanja o tome da je car osobno krenuo smirivati bunu koja se digla među vojnim stanovništvom, teško da je Puškin, naravno, smatrao da je on, plemić sa šestogodišnjim plemićkim statusom, taj “glas u masi”. Ali je na konzervativne aristokrate i zastarjele činovnike njihov dijalog ostavljao upravo takav utisak.

Za šest i pol godina budući grof Uvarov prigovarao je A. A. Krajevskom, uredniku Književnog dodatka u časopisu Ruski invalid, koji je objavio nekrolog Odojevskog Puškinu, u kojem se spominje da je “sunce ruske poezije zašlo”:

Kakav je to crni okvir oko vijesti o smrti čovjeka koji nije bio na visokom položaju, koji nije imao nikakav status u državnoj službi?… “Sunce poezije”! Što vam pada na pamet, čime je zaslužio takvu čast? “Puškin je preminuo… usred svoje velike karijere”! Kakva je to karijera? Zar je Puškin bio vojskovođa, vojni zapovjednik, ministar, muž države? Pisati pjesmuljke ne znači imati veliku karijeru!…

Naravno, Sergej Semjonovič Uvarov, kojeg je Puškin izložio ruglu epitalamijem Ozdravljenju Lukula i definitivno “zakucao” kratkom “U Akademiji znanosti zasjeda knez budalasti…”, nije baš, blago rečeno, volio ruskog pisca. No ipak ministar prosvjete, predsjednik Akademije znanosti, prevoditelj starogrčkih pjesnika, član Arzamasa u mladosti, nije neki prostak! – trebao bi nešto znati o pjesničkoj karijeri. A što bismo tek onda mogli reći o suvremenim prostacima.

Kako god da bilo, ljeti se 1830. godine Puškin obratio svojem posredniku grofu Benkendorfu s jako srdačnom i uviđajnom, kao uvijek, no potpuno jednoznačnom molbom: dopustite da se naposljetku tiska Godunov kakav jest, nemam novaca za svadbu!

Suosjećajući s njegovim stanjem (ili jednostavno izgubivši interes za temu), car je naredio da se prenese pjesniku: tiskaj na svoju odgovornost. Što je uvijek iz usta vlasti značilo: “Meni se to ne sviđa, ali ne toliko da bih zabranio”. I dao je Puškinu mogućnost da se još jednom uvjeri u točnost njegove omiljene izreke: sve to dođe na svoje.

Tako da je zabrinutost oko uređivanja za tisak rukopisa Borisa Godunova išla kod Puškina zajedno s pripremom svadbe, i ona je, za razliku od dosadnih zadataka Gončarovih, zaista bila prijatna! Kako smo nedavno čitali, u prvom pismu iz Boldina, od 9. rujna, Puškin pita Pljetnjova – Što je s mojom tragedijom? A cijena?

Pjesnik i car

20. listopada, odmah poslije neuspješnog pokušaja da se probije u Moskvu, Puškin neočekivano dobiva pismo od Kjuheljbekera. Školski je drug Viljgeljm, dekabrist, odnosno državni zločinac, po carevoj zapovijedi poslan umjesto u Sibir u zatvoreničke trupe pri Dinaburškoj tvrđavi (danas Daugavpils) te je pismo poslao preko nekoga.

Za Puškina je to bilo ugodno iznenađenje – već drugo povezano s pomalo čudnim Viljgeljmom. Prije tri godine, 14. listopada 1827., potpuno su slučajno naišli jedan na drugoga u izravnom smislu te riječi na glavnoj cesti, u Borovičima, na putu iz Mihajlovskog. Puškina je to tako iznenadilo da je napisao bilješku o tome u dnevniku, koji je općenito vodio prilično neredovito. Završavala se ovako:

“Žandari su mu dali vode, posjeli ga u kola i odjurili. Krenuo sam svojim putem. Na sljedećoj stanici saznao sam da ih vode iz Šlisseljburga – no kamo?”

Sad znamo kamo – u Daugavpils!

Zanimljivo je i to da je do nas stigao opis tog susreta i “sa suprotne strane”: raport kurira Podgornog, koji je vodio Kjuheljbekera. U kojem je naročito izreferirao sve u detalje: “…gospodin Puškin me je zamolio da predam Kjuheljbekeru novac; odbio sam ga. Tad je on, gospodin Puškin, počeo vikati i prijeteći rekao da će po dolasku u Sankt-Peterburg istog trena izvijestiti o meni Njegovo Visočanstvo jer mu nisam dopustio da se oprosti s prijateljem ni da preda novac; osim toga, nije propustio da kaže da će sve to također reći general-ađutantu Benkendorfu”. Odnosno ponovno – pjesnik i car… Samo je pismo, kao i obično kod Kjuheljbekera – nadmeno, nejasno i ushićeno. No – završava se neočekivanom (zar su u zatvoreničku četu došle vijesti o skorašnjoj publikaciji?) i neočekivano pronicljivom letimičnom recenzijom Godunova:

A što se tiče, moj prijatelju, tvojeg Godunova? Prva je scena Šujski i Vorotinski nenadmašiva; za mene je bolja od scene Monah i Otrepjev; ima više živosti, dramske snage. Šujskog bi trebalo izljubiti: pogodio si ga u potpunosti. Njegovo: “A što sam drugo mog’o?” opisuje ga bolje nego čitav XII. svezak pokojnog i spokojnog povjesničara! No neka mu je sa srećom! De mortuis nil nisi bene. Zbogom, druže!

Pod “A što sam drugo mog’o?” podrazumijeva se replika Šujskog, u kojoj objašnjava Vorotinskom zašto nije nikome govorio o svojim sumnjama da je Godunov upleten u ubojstvo carevića Dmitrija:

A što sam drugo mog’o?
Da javim sve Feodoru? No car je
Sve gledo samo okom Godunova
I sve je slušo uhom Godunova:
Sve da sam njega uvjerio o svemu,
Razuvjerio odmah bi ga Boris,
I još bi me zatočili kudagod
I u zo čas ko mojega bi strica
U tamnici zadavili me gluhoj.[2]

I ovdje bi se bilo teško ne složiti s Kjuheljbekerovom ocjenom. Druga je stvar ocjena Karamzina kao “pokojnog i spokojnog”, kojeg Viljgeljm demonstrativno ne želi ni uzeti u razmatranje. “O mrtvima samo najbolje” – obojici je licejista dobro poznato kako zapravo zvuči latinska poslovica. Puškin nije mogao osobno odgovoriti svojem starom poznaniku Kjuheljbekeru – no za tjedan dana odgovorio mu je javno. U još jednom pismu.

Pedantni urednici, koji su pripremali 1941. Sabrana djela Puškina u 17 svezaka, napravili su sljedeću bilješku: redak “Uspomeni, dragocjenoj za Ruse” i riječi “i zahvalnošću” upisane su kasnije od ostalog teksta. Drugim riječima – Puškin je napisao, pogledao i zaključio: ne, nije dovoljno svečano, treba pojačati.

O drugim radnjama koja se pojavljuju u tom pismu – izraženoj želji Deljvigu da se drži, o prigovorima na blato i neizvjesnosti glede nevjeste, bit će još prilike da pričamo zasebno, a zasad obratimo pozornost na: kiša, snijeg, blato, a “jesen je divna”. Dakle – “I ruka hoće k peru, a pero ka papiru…” (pjesma Jesen).

No Puškin ne vara svojeg pouzdanog korespondenta, kad se žali da mu “stihovi u glavu ne dolaze”. Pada mu na pamet nešto sasvim drugo.

A što – i njegovi prijatelji, i njegovi čitatelji će uskoro saznati.

[1] A. S. Puškin, Male tragedije, Novo pokoljenje, prevoditelj Lav Zaharov, Beograd, 1954., str. 148.

[2] Aleksandar Sergejevič Puškin, Boris Godunov, Folpa, Zagreb, 2011., prijevod Petar Bilobrk, str. 10.

Klub studenata rusistike Puškin organizira Prvu znanstveno-stručnu konferenciju mladih slavista PhiloSlavicon. Na Konferenciju su pozvani svi studenti, diplomirani filolozi, doktorandi i mladi znanstvenici iz struke do 35. godine života. Zainteresirani izlagači dužni su Organizacijskom odboru Konferencije putem posebne prijavnice najkasnije do 31. ožujka 2023. dostaviti sažetak svojega izlaganja (upute za oblikovanje sažetka nalaze se u prilogu). Prijavnica se nalazi na poveznici: https://forms.gle/AqfSLCcxviBTR2c56

Tema je Konferencije: Slavistika jučer, danas, sutra – tragom filološke baštine očima mladih. Konferencija se održava povodom Dana filologa (25. svibnja), a cilj joj je povezati mlade slaviste te im pružiti mogućnost predstavljanja svojih istraživanja i radova.
Nakon Konferencije bit će objavljen zbornik predstavljenih radova. Predaja radova za zbornik nije uvjet za sudjelovanje na Konferenciji.
O točnom mjestu i vremenu održavanja Konferencije, kao i o okolnostima objave zbornika sudionici će biti obaviješteni naknadno.
Za sva pitanja obratite nam se na adresu e-pošte: danfilologa.ksrup@gmail.com

Važni datumi:
• rok za prijavu (slanje sažetaka) putem posebne prijavnice: 31. ožujka 2023.
• objavljivanje programa Konferencije: 12. svibnja 2023.
• rok za predaju pismenih inačica radova (fakultativno): 31. srpnja 2023.

Predložene tematske sekcije:
• lingvistika
• književnoznanstvena (književnopovijesna i književnoteorijska) istraživanja
• prijevod i međukulturna komunikacija
• metodika stranog jezika i glotodidaktika
• interdisciplinarna istraživanja.

Više informacija, prijavnicu, kao i upute za oblikovanje sažetka možete pronaći u službenom pozivu na linku: https://forms.gle/AqfSLCcxviBTR2c56.

Sve nedoumice i upite možete uputiti na e-adresu danfilologa.ksrup@gmail.com. Pravovremeno ažurirane informacije o Konferenciji uz ostale zanimljivosti i objave nalaze se na društvenim mrežama Kluba studenata rusistike Puškin.

Facebook: ksru.puskin

Instagram: @ksru.puskin

LinkedIn: ksru-puskin