Svojedobno su se Dalibor Šimpraga (1969.) i Vlado Bulić (1979.) zapaženo pojavili na književnoj sceni, uskoro dobili i nagrade Jutarnjeg lista (Bulić za Putovanje u srce hrvatskoga sna) i tportala (Šimpraga za Anastasiju). Šimpragine Kavice Andreja Puplina (2002.) su bile ocijenjene kao generacijska proza, baš kao i Bulićevo Putovanje u srce hrvatskoga sna i kompatibilna zbirka priča s bloga Pušiona (2006.). Da cijela frtutma bude zanimljivija, Šimpraga je objavio zbirku priča Izvještaj o generaciji (2021.) i napisao pogovor za reizdanje Bulićevog Putovanja u srce hrvatskoga sna (2023.). Tako se sve nekako aktualiziralo, pa da vidimo što danas misle o svojim i drugim generacijama i o njihovim naracijama.

Kako biste definirali pojam generacije, biološki i kulturološki, s posebnim osvrtom na povijesnu dinamiku? 

DŠ: Generacije se ne nižu i ne razdvajaju na svakom području po istom metru: tzv. generacija devedesetih svakako nije isti pojam u Americi, na Zapadu općenito, i „kod nas”. Dok je tamo vrhunac drame bila, doduše manja, ekonomska kriza početkom devedesetih, tu se raspadala država i divljao je rat. Dakle ključni događaji – globalni kao i lokalni – svakako razdvajaju ljude koji sebe identificiraju kao naraštaj „djece cvijeća”, djecu „novog vala”, milenijalce, ili „internet generaciju“ odnosno, kako veli friški import: Gen-Z. Međutim, na ovdašnjim terenima možda je preciznije govoriti o ratnoj generaciji devedesetih i posttranzicijskim naraštajima.

Uže, književno, kad kritičari sortiraju knjige pa se dio njih nađe u sanduku na kojem piše „generacijski roman”, obično se to odnosi na prozu koja govori o tome „kako žive mladi”. Tipičan primjer su Ponoćni boogie Ede Popovića i Boja željeznog oksida Borbena Vladovića, ili nešto davniji Kužiš stari moj Majdakov, Zagrepčanka Branislava Glumca odnosno Majetićev Čangi. Naime, ona proza – a to vrijedi i za filmove – koja se bavi ljudima srednjih godina, ili starcima, ne završava u tom sanduku, recimo Pristajanje Slobodana Novaka nema etiketu „romana o trećoj dobi“. Još jedan plastičan primjer: mada je i sam govorio da piše o epohama, John Updike sa svojim Parovima nije amblematski „generacijski pisac”, nego prvenstveno autor sage o pripadnicima srednjeg sloja s istočne obale Sjedinjenih Država, koji se ukrštavaju u raznim seksualnim kombinacijama i emotivnim zapletajima. Pa čak ni Hemingwaya i njegov pariški izvještaj A sunce izlazi / Sunce se ponovo rađa danas ne čitamo kao generacijski report, nego kao dobar roman, ma koliko se uz njega prišivale izjave Gertrude Stein o izgubljenoj generaciji Amerikanaca nakon Prvog svjetskog rata.

VB: Biološki mi se čini samorazumljivo, a kulturološki je definira društveni kontekst u kojem se formira. Taj kontekst je na ovim „našim prostorima“ uvijek vezan za nekakav rat, pa u zadnjih stotinjak godina imamo generaciju iz Drugog svjetskog koja je gradila Jugoslaviju, nakon nje generaciju kojoj je ta Jugoslavija išla na živce pa ju je rasturila i stvorila Hrvatsku, nakon nje ovu moju koju ta Hrvatska sve više živcira, nakon čega dolaze ovi X-aši, Y-ci, Z-ovci kojima je cijela ta politička priča idiotska pa živciramo i mi njih i oni nas, sve kako je red i običaj. Unatoč tome, od srca im želim da ih zaobiđe bilo kakvo ratno iskustvo.

Filozofski fakultet stvari slaže kronološki

Što je po vašoj procjeni formiralo vašu generaciju? Koje knjige, časopisi, glazba, filmovi, mediji?

DŠ: Imao sam 22 godine kad je počeo rat, dakle neke prve formativne godine bile su već iza, što znači da je ono što je uobličilo ukus i opsesivne teme potjecalo mahom iz sedamdesetih i osamdesetih. Što se tiče generacije, knjige: izdanja „Augusta Cesarca”, većina toga iz njihove srebrne serije, kao i iz biblioteka Evergreen i Hit, ili beogradskih izdanja Rada i BIGZ-a, a to su sve bile jeftine i dostupne knjige: Hesse, Orwell, Huxley, ali i klasici poput Desnice, Marinkovića i Meše Selimovića, poezija Prévertova ili Arsenova, itd. Časopisi: Smib, Modra lasta, potom erotska edukacija kroz Start, Dvoje, Zoom Reporter ili Vroči kaj, općekulturna kroz Polet i Studentski list, a književna preko Quoruma ponajprije, i sličnu periodiku. Muzika od hard-rocka do novog vala, domaćeg i stranog, Pink Floyd i slično. Filmovi? Lista je podugačka, ali evo ilustracije: kad kažete Tadzio, mislite na efeba Björna Andrésena i ni na koga drugog, kad kažete Veliki Gatsby, mislite na Roberta Redforda a ne na Leonarda DiCapria, a kad kažete Đenka i Đekna, podrazumijeva se da znate o kome se radi…

VB: Kako sam već rekao, definirao ju je rat, ovaj zadnji, pa su iz toga izašli s jedne strane oni kojima je taj rat i sve što ide s njim u paketu nedodirljiv mit i „svetinja“ i oni koji su iz svega toga zaključili da je svaki rat pa i taj velika glupost u kojoj se proliju stolitri krvi, pa bi ih bilo dobro izbjegavati u budućnosti. Ali bez obzira na kojoj se od te dvije strane nalazili, svi smo pod kreditom. Što se knjiga, medija i tome sličnog tiče, jedne je oblikovao Thompson, Ivo Fabijan i Zlatni dukati, a druge Nirvana, TBF pa kasnije elektronika. I naravno, internet koji je bitno utjecao i na jedne i na druge. Ispočetka na ove koje su brijali na Nirvanu i mislili da će on donijet svijet pameti, „ljubavi i slobode“, ali su ga onda otkrili Thompsonovi fanovi pa je sve otišlo u tri pičke materine i sad imamo gomilu necijepljene djece po vrtićima.

Gdje i kada su se objavljivali tekstovi vaše knjige prije ukoričenja, a gdje bi danas da ste mladi pisac? Je li tada taj kontekst bio generacijski obilježen?

DŠ: Tekstovi su se objavljivali kao i prethodnih 150-200 godina: u nekom časopisu, novinama za kulturu… A danas? Na fejsu, blogu, web-stranicama. Da imam 20-25 godina, slao bih i priče na kojekakve natječaje, sad ih stvarno ima podosta.

VB: Prije ukoričenja knjiga, objavljivao sam uglavnom u časopisu Libra Libera i na portalu Index. I da, taj kontekst je bio generacijski obilježen. Prosjek godina tadašnje ekipe Indexa nije prelazio dvadeset pet i bili smo kao punk-band koji je „protiv svega“. Cijela ta domoljubna priča nam je išla užasno na živce i iskreno smo se nadali da ćemo barem malo poboljšati društvo u kojem živimo. Od te priče, naravno, nije bilo kruha pa je sve skupa jako brzo otišlo u komercijalu zbog čega je ovaj rad na „izgradnji boljeg društva“ pao malo u drugi plan.

Što se Libre tiče, iako biološki bliska generaciji FAK-ovaca, imala je tendenciju otići korak dalje pa je nije toliko zanimala ova svakodnevna „ulična“ stvarnost koliko stvarnost posredovana medijima, bili oni internet, televizija ili narkotici.

Smatrate li svoje prve prozne knjige, Kavice Andreja Puplina tj. Putovanje u srce hrvatskoga sna i Pušiona generacijskim knjigama? Možete li se sjetiti je li ih kritika tada tako ocjenjivala?

DŠ: Čini mi se da se na Kavice kačio taj medaljončić na kojem je pisalo „generacijska proza” još dok su izlazile po časopisima. U onom značenju „generacijske proze” koje sam gore spomenuo, one koja opisuje „kako žive mladi”, Kavice to svakako jesu. Ali iskoristio bih sad priliku za jedan dodatak, koji se meni čini bitnim mada je, možda, izlišan: teško mi je uopće razmišljati o književnosti, ili je „doživljavati“, kroz kategorije toga tipa, još na faksu najdosadnije su mi teme bile one o periodizaciji, jer da li je nešto naturalizam ili romantizam, avangarda ili postmoderna, intimno mi ne znači mnogo. Pa ni je li „generacijski”. Pa i sad, baš me briga je li nešto suvremena autofikcija o životu tridesetogodišnje žene ili „neknjiževna“ biografija nekog poznatog uma, putopis, esej, ako iz njega progovara literarni genij.

VB: Može se Putovanje tako čitati, ali nije samo generacijska knjiga. Ima tu univerzalne priče o pojedincu i društvenom kontekstu u kojem se on loše i nikako snalazi, pa paralelnih stvarnosti posredovanim medijima itd. itsl. Ali da, kritika ju je uglavnom čitala kao generacijsku knjigu jer je tako bilo najlakše i u domaćem kontekstu najjasnije. Svi smo mi, i pisci i kritičari, prošli kroz Filozofski fakultet koji stvari slaže kronološki. Onda imaš FAK-ovce koji su odgovor na Quorumaše pa mene kao neki nastavak FAK-ovaca drugim sredstvima, a još sam i desetak godina mlađi i eto ga – predstavnik nove generacije.

Generaciju je definirao rat, ovaj zadnji, pa su iz toga izašli s jedne strane oni kojima je taj rat i sve što ide s njim u paketu nedodirljiv mit i „svetinja“ i oni koji su iz svega toga zaključili da je svaki rat pa i taj velika glupost u kojoj se proliju stolitri krvi, pa bi ih bilo dobro izbjegavati u budućnosti

Benevolentnost generacijske kritike

Jesu li Kavice po vama generacijska knjiga i kako portretiraju svoju generaciju?

VB: Ako ćemo operirati unutar ovih naših šablona i ladica iz prethodnog odgovora, onda su Kavice definitivno generacijska knjiga. Prvo, jezikom ulice koji je obilježio FAK-ovsku prozu, onda izborom lika koji je „lik s ceste“ kojeg muče sve one na prvi pogled prizemne i svakodnevne stvari koje su u kontekstu „povijesne borbe za samostalnost nakon stotina godina jarma pod tuđinskom vlašću“ došle kao osvježenje i svetogrđe.

Jesu li Putovanje u srce hrvatskoga sna i Pušiona po vama generacijske knjige i kako portretiraju svoju generaciju?

DŠ: Vlado Bulić napisao je, kako ja to vidim, vrhunski, punokrvni, autentični roman i bonus-track knjigu s kolumnama, o čemu? – o tome „kako žive mladi”. Pa dakle jesu „generacijske knjige”. A one portretiraju u svim facetama jednu pogubljenu grupu koja se kreće između pasivnosti, beznađa, apatije i jakih doživljaja u kojima ključnu ulogu igra milost psihotropnih supstanci, napredujući kroz vrijeme stalno na rubu depresije, kliničke, koji veoma često i prelazi.

Je li objavu vaše knjige posebno pratila generacijska kritika i ako jest, tko ju je činio u to doba? Koje su prednosti, a koje mane generacijske kritike?

DŠ: Pisali su o njoj oni koji su i inače pisali o novim naslovima, bilo je kritika popriličan broj, neočekivano puno, petnaestak tekstova, a sjećam se, recimo, recenzije Damira Radića, on je bio jedan od rijetkih koji su skužili kakav su književni projekt bile Kavice, ne samo neka zajebancija na slengu. Što se tiče prednosti i mana slučaja kad o knjigama piše netko vama po godištu blizak: obično takvi kritičari imaju dodatne suptilnosti da uoče neka težišta koja bi starijima odnosno mlađima izmakla; ali slaba strana „generacijske kritike” često je u tome što su ti kritičari, koji su vam obično i neki poznanici, frendovi, uglavnom benevolentni, pa će dobru ocjenu iskliknuti i mnogim naslovima bez kojih bi književnost komotno mogla postojati.

VB: Da, knjigu je pratila skoro isključivo generacijska kritika. Ali kako je to već tada išlo, većina kritičara je prepisivala od Roberta Perišića. Kad je on u Globusu napisao prvu kritiku knjige i etiketirao me glasom nove generacije, većina ostalih kritika su bile varijacije na temu. To me tada nije nimalo smetalo, dapače, imao sam dvadeset sedam, bila mi je to prva prozna knjiga i svršavao sam na svaki pozitivan tekst koji bi se o knjizi objavio. Mana takvog pristupa postao sam svjestan puno godina kasnije kad sam u knjizi Anere Ryznar Suvremeni roman u raljama života: studija o interdiskurzivnosti pročitao dio koji se bavi Putovanjem i čita ga u sasvim drugom ključu, skoro pa ignorirajući generaciju, a fokusirajući se na glavnog lika/pripovjedača koji stvarnost doživljava pod utjecajem narkotika/medija/muzike i taj utjecaj bitno utječe na to što i kako gleda. Što je i meni bilo osvježenje i otkriće – vidi, stvarno, i ovo je u knjizi!

Slaba strana „generacijske kritike” često je u tome što su ti kritičari, koji su vam obično i neki poznanici, frendovi, uglavnom benevolentni, pa će dobru ocjenu iskliknuti i mnogim naslovima bez kojih bi književnost komotno mogla postojati

Dijalog je moguć uz poštovanje drugog

Što biste savjetovali dolazećim generacijama za izlazak na književnu ili scenarističku scenu? Kako da to najlakše i najefikasnije učine?

DŠ: Tako da otvore stranicu na Facebooku, možda profil na Instagramu odnosno TikToku, svakako neki autorski page dostupan online, ali da prije svega budu sigurni kako to što objavljuju ima nekog smisla i da nije bofl. Uz jaku svijest da pisanje o sebi i opskurnosti svojih dana nije automatski književnost. I još: da imaju u pripremi nekoliko svojih portreta, koji se u visokoj rezoluciji mogu skinuti s te njihove domene.

VB: Savjetovao bih im da uče engleski, da pišu na engleskom, da gađaju univerzalne/globalne teme i da se ne opterećuju ovom našom scenom koja sva stane u jedan kafić, bila ona književna ili scenaristička. Imaju Internet kao medij za koji im ne treba posrednik i planet kao igralište. Svi strani izdavači i producenti su im udaljeni isti broj klikova kao i domaći. I naravno, nek nastave mislit da smo mi prije njih potpuni idioti. Možda neće bit potpuno u pravu, ali zdravo je da tako misle.

Kako se snalazite – molim bez guglanja – u pojmovima generacija X, Z, Y? Možete li ih kronološki poredati i opisati?

VB: Slabo i nikako. Znam samo da me živciraju i radostan sam zbog toga jer to znači da sam ostario i da penzija samo šta nije.

Osjećate li danas generacijsku pripadnost ili jaz s vlastitom generacijom? A s ostalim generacijama?

DŠ: Kako rekoh, pomalo mi je strano razmišljati u tim kategorijama. Čak i „generacija” iz naslova Izvještaj o generaciji… to je bila ironija.

VB: Da ne osjećam jaz s vlastitom generacijom, i sa svijetom općenito, ne bih se ni bavio pisanjem nego bi vjerojatno bio nekakav menadžer u Ericssonu ili Siemensu. S generacijom dijelim umor, „ovi prostori“ su široke ruke kad je životno iskustvo u pitanju pa se s četrdeset osjećaš kao dida. Svi smo taman došli u godine kad bi „trebali nešto“, neki iskorak prema „vlastitom biznisu, vlastitom ulaganju, građenju sigurnosti za stare dane“, a toliko smo već izmrcvareni po firmama da izgubimo volju već na drugom koraku. Zapravo se najbolje osjećam s ljudima koji su dvadesetak godina stariji od mene i obavili su u životu što su imali pa sad čekaju da im vrijeme prođe do kraja trudeći se napravit si ga što ugodnijim. S njima igram balote.

Kako bi sažeto zvučao Izvještaj o generaciji, kada se radi o vašoj, da ga pišete iz današnje perspektive?

VB: Otplati kredit i umri.

Kako bi danas izgledao Put u srce hrvatskoga sna iz perspektive vaše generacije?

DŠ: Takve priče čitamo svaki dan u medijima, o likovima koji imaju agencije za preprodaju radnika iz Nepala i Tajlanda (san o dobrom biznisu), ili opsesivno kupuju nekretnine (san o pametnom ulaganju), ili trče po Sljemenu jer vjeruju (san o zdravom životu), ili zažareno po Fejsu brane neku ideološku agendu (san o vlastitoj ispravnosti), i tako dalje. Dakle takvi bi likovi svakako brzo napučili neki satirični literarni projekt o putu u srce sna.

Je li, s obzirom na ubrzanje svijeta i digitalnu revoluciju koja je, barem ja u to vjerujem, radikalnija jer je neurološka, moguć međugeneracijski dijalog?

DŠ: Mi ovdje baratamo fantomskim pojmovima. „Međugeneracijski dijalog“ je uvijek moguć, kao što je i razgovor s ljudima sličnih godina često nemoguće nazvati dijalogom, nego paralelnim monolozima koji se jedva dotiču zajedničke teme. Ovisi sve o tome je li vam mozak zapečen nostalgičarskim i drugim mehanizmima obrane, ili ste i dalje otvoreni i radoznali prema tome što uzbuđuje nekoga mlađeg od vas 20-30 godina. Ili starijeg, svejedno.

VB: Sad ću zvučat kao Dobriša Cesarić, ali postoje te stvari kao što su ljubav, sreća, poštovanje… koje što više dijeliš, više ih dobivaš natrag. Svaki dijalog je moguć uz poštovanje drugog sudionika dijaloga. Bez obzira dijelila vas generacija, ideologija ili ograda između kuća.

*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.